Komunistička vlast osudila je na smrtnu kaznu patrijarha HPC-a, zagrebačkoga metropolita Germogena, te ga istoga dana i pogubila

Premalo je poznato hrvatskoj javnosti kako je 29. lipnja 1945. na montiranom sudskom procesu tadašnja komunistička vlast osudila na smrtnu kaznu patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, zagrebačkog metropolitu Germogena, te ga isti dan bez mogućnosti priziva tj. žalbe pogubila u 86. godini života! Svaka sličnost s montiranim sudskim procesom zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu i više je nego očita.

O tom događaju pogubljenja patrijarha Germogena premalo se zna. Srbo-komunistički proces koji se 29. lipnja 1945. vodio u Zagrebu zabilježen je dan poslije u tadašnjem ‘Vjesniku’ koji je idućega dan, 30. lipnja, izvijestio o presudama. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio je tada na kaznu smrti vješanjem i strijeljanjem 43 osobe. U tom istom sudskom vojnom procesu sudilo se vojnim osobama, ali i svećenicima katoličke, pravoslavne, evangelističke i islamske crkve, kao i nekim civilima. Tako su istoga dana, istom zajedničkom presudom, osuđeni i evangelistički biskup Filip Popp i zagrebački muftija Ismet Muftić i svećenici HPC-e. Svi su oni odmah sutradan i strijeljani – ‘presuda je izvršena nakon odobrenja po vojnom sudu II. Armije’, kako je objavio Vjesnik 30. lipnja 1945.

Poslije II. svjetskoga rata ubijeno 70 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve

Malo je poznato da mitropolit SPC-e Josif Cvijović u Drugom svjetskom ratu djeluje kao zamjenik srbijanskoga patrijarha Gavrila Dožića te 1941. i daje prisegu Nijemcima. No on u lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova potrebu ispitivanja patrijarha Germogena. To ispitivanje obavljeno je 20.lipnja 1945., a devet dana poslije patrijarh Germogen bio je strijeljan. U istom postupku osuđene su sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, osim SPC-a koja je, usput rečeno, jedina u Drugom svjetskom ratu dala prisegu njemačkim okupatorima. Patrijarh Germogen uhićen je i nije bio ni optužen za neki konkretni ratni zločin, ali je bio proglašen krivim jer je, citirano iz komunističke presude, ‘…primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, (…) kako bi se razbilo jedinstvo srpskoga naroda u Hrvatskoj (…)’. U noći od 29./30. lipnja 1945. po istoj presudi, uz patrijarha Germogena, smaknuti su episkop Spiridon Mifka, predsjednik Pravoslavne općine u Zagrebu Petar Lazić, protojerej Serafim Kupčevskij, jerej Dmitrij Mrihin, arhiđakon Aleksej Borisov i jerej Joco Cvijanović. Tu presudu istražio je povjesničar Vladimir Geiger u znanstvenom radu pod naslovom ‘Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine’, a objavio ga je Centar za politološka istraživanja.

Germogen

Sveukupno je poslije Drugog svjetskog rata ubijeno 70 svećenika HPC-a i mnoštvo Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti. Popis ubijenih svećenika i vjernika HPC-a dijelom se nalazi se u knjižici Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva – Činjenice i kratka povijest (HPC, Zagreb 2018.) u kojoj se popis ubijenih svećenika i vjernika.

Nametnuti obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi – nije točan

Više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti te ponižavanja hrvatske povijesti i slobode mišljenja. Krivotvoritelji su nastojali izbrisati neke događaje iz prošlosti hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi. To jednostavno nije točno. Najdublje skrivena tajna u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj jest ona da je nekoć postojala pravoslavna vjeroispovijest i Pravoslavna crkva u Hrvata. No ona je jednostavno zbrisana s lica zemlje Hrvatske, kao i iz memorije naroda, propagandnim i represivnim djelovanjem srpsko-komunističke vlasti koja je ispirala mozak naroda u vrijeme tog režima. Zato većina običnih ljudi, pa i stručnjaka, ni danas se ne želi upoznati s okolnostima o prošlosti Hrvatske pravoslavne crkve, vjerujući samo onom što su učili u školama i fakultetima po jednostranom krivotvorenom komunističkom obrascu. Posebice se to odnosi i na vlastohlepne političare, koji iz prilagodljivosti raznim koalicijskim partnerima, čine sve po onoj poznatoj – ‘ne talasaj’. Na simpozijima HPC-a održanima od 21. ožujka 2018. do 29. svibnja 2019. u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci nepobitno je dokazano i potvrđeno da su Hrvati pravoslavci oduvijek bili i ostali dio hrvatskoga naroda. Arhiepiskop †Aleksandar ukazao je da je autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila zapravo pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog Kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njezin poglavar nosio je titulu patrijarh Hrvatske. Toj je Crkvi namijenjeno pet odluka i dva zakona, koje je donio Hrvatski sabor u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja. Temeljem tih činjenica patrijarh Nikolas І. dodijelio je autokefalnost Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi potpisivanjem Tomosa dana 1. prosinca 2013.

Germogen na Trgu Josipa bana Jelačića

Zanimljivo je da su popisi stanovništva 2001. i 2011. godine pokazali suvremeno postojanje hrvatskih pravoslavaca. Prema podatcima Državnoga statističkog zavoda popisano je 195.969 hrvatskih građana pravoslavne vjeroispovijesti bez nacionalnoga predznaka, što je činilo 4,42 posto tadašnjega stanovništva. Tim se popisom ujedno 40.433 hrvatskih stanovnika izjasnilo kao Srbi pravoslavne vjeroispovijesti. Prema podatcima Državnoga statističkog zavoda iz popisa stanovništva 2011. godine bilo je moguće upisati nacionalnost i vjeroispovijest, pa je postalo posve razvidno da Hrvati pravoslavci postoje. Primjerice, u Zagrebu se upisalo 2.844, u Splitu 401, u Osijeku 739, u Rijeci 1.218, primjerice i u drugim gradovima, u Bjelovaru 492, u Brodu 498, u Dubrovniku 327, u Puli 298, u Sisku 443, u Šibeniku 253, u Velikoj Gorici 215, u Zadru 320, itd. No činjenica jest da oni danas nemaju svoje crkve, pa su većim dijelom ‘nevidljivi’ ili prestrašeni, jer su od hrvatskih vlasti u samostalnoj hrvatskoj državi već tri desetljeća ostali nepriznati.

U Rijeci na sve načine otežavali organizaciju Simpozija HPC-a

Iako je u Rijeci znatan postotni udio hrvatskih pravoslavaca, 13,62 posto od ukupno svih pravoslavaca, organizacija Simpozija Hrvatske pravoslavne crkve krajem svibnja ove godine, bila je znatno otežana. U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Mramorna je dvorana bila na vrijeme rezervirana i uplaćena. Ondje je prije dvije godine održan znanstveni skup koji je pokušao nametnuti posve krive podatke o 300. godišnjici srpskoga pravoslavlja u Rijeci. Osnova tog ‘znanstvenog’ skupa bila je Povelja cara Karla VI. /1717/ koja je namjerno posve neznanstveno prevedena, kako bi se prvo doseljavanje pravoslavnih grčkih trgovaca u Rijeku pokušalo prikazati kao 300 godišnje postojanje SPC-a u Rijeci. Kad su pozivnice za Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve već počele pristizati u Rijeku, odjednom je ravnateljica Nikolina Radić Štivić elektroničkom poštom u ponedjeljak 20. svibnja navečer u 19,44 sati, dakle izvan radnoga vremena, otkazala već uplaćenu Mramornu dvoranu. Nikakvim argumentima i zamolbama da se tako ne postupa i otkazuje, što je unaprijed organizirano i plaćeno, nisu pokolebale ravnateljicu Nikolinu Radić Štivić na popuštanje u svom nekorektnom i štetočinskom otkazivanju. Stoga je Simpozij HPC-a uz velike poteškoće i štetu preorganiziran u drugi prostor. Hrvatsko društvo vrlo pozitivno prihvaća obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, što se moglo uočiti na nizu spomenutim simpozija, ali i na vjerskim skupovima gdje nazočni hrvatski pravoslavci i katolici zajedno mole za dobrobit hrvatskog naroda, što je pravi ekumenizam na djelu neviđen u Hrvatskoj u zadnjih 150 godina.

U Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ističe se želja i potreba razgovora s hrvatskim vlastima, kako bi se utvrdile točne okolnosti počinjenje komunističkih zločina nad svećenicima i vjernicima Hrvatske pravoslavne crkve poslije Drugog svjetskog rata. Također, želja je utvrditi i sve prikrivene okolnosti gdje su završili posmrtni ostatci crkvenih velikodostojnika Hrvatske pravoslavne crkve zločinački pogubljenih poslije Drugog svjetskog rata. Trebalo bi vjerovati kako hrvatskim vlastima ne predstavlja problem izjava i osuda svih tih komunističkih poslijeratnih zločina u skladu s Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. i ostalih direktiva Europske unije u smislu osude svih totalitarnih režima. U duhu te vjerodostojnosti, hrvatske bi se vlasti trebale očitovati i o ubojstvu tolikoga broja svećenstva i Hrvata pravoslavaca smaknutih poslije Drugog svjetskog rata. Kao i logično priznati postojanje hrvatskih pravoslavaca i zakonski omogućiti i regulirati postojanje HPC-a.

Popis ubijenih svećenika i vjernika

Popis ubijenih svećenika i vjernika HPC-a dijelom se nalazi se u knjižici Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra, Hrvatska pravoslavna crkva – Činjenice i kratka povijest (HPC, Zagreb 2018.) i njoj su: 1. Sv. Patrijarh Germogen Maksimov; 2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka; 3. Protojerej Evgenij Jaržemskij; 4. Protojerej Aleksandar Volkovskij; 5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan; 6. Protojerej Serafim Kupčevskij; 7. Protojerej Anatolij Paradiev; 8. Protojerej Cvetin Čović; 9. Protojerej Risto Babunović; 10. Iguman Miron Federer; 11. Jerej Joco Cvijanović; 12. Jerej Vasilij Jurčenko; 13. Jerej Pavel Kozarski; 14. Jerej Dmitrij Mrihin; 15. Jerej Sevastijan Perić; 16. Jeromonah Amvrosij Veselinović; 17. Jeromonah Rafail Stanivuković; 18. Jeromonah Vlasmin Pavlovskij; 19. Jeromonah Venjamin Radosavljić; 20. Jeromonah Mihail Milogradskij; 21. Jeromonah Dimitrij; 22. Jeromonah Ivan Mračkovski; 23. Jeromonah Evgenij Pogorečkij; 24. Jeromonah Petar Popov; 25. Jeromonah Bogdan Popović; 26. Jeromonah Nikolaj Semčenko; 27. Jeromonah Petar Stefanović; 28. Jeromonah Sergij Selivanovskij; 29. Jeromonah Ljubomir Svrtilić; 30. Jeromonah Emilijan Šimatović i 31. Arhiđakon Aleksej Borisov.

Damir Borovčak/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo