M.Prpa: Dan Planeta Zemlja (22. travnja)  

Da bi ste spoznali kako je vaš vlastiti dom uređen, potrebno je vidjeti  i kuću susjeda, i to ne samo jednoga. Što više pogledate drugih domova stupanj uređenosti ili ljepote vašeg doma bit će vam mnogo jasniji. Planet Zemlja je naš zajednički Dom, naš zajednički brod kojim već stotinama milijuna godina plovimo svemirskim prostranstvima, a da o tome baš previše i ne razmišljamo. Plovimo zajedno – mi ljudska bića (bijeli, crni, žuti, crveni), ali s nama putuju i flora i fauna – putuje sve živo što živi na kopnu, pod zemljom, u vodama, i sve šte lijeće zrakom.

Danas kad, zahvaljujući svestranom razvitku znanosti, imamo nešto drugačiji pogled na  zajednički, vlastiti i jedini dom – naš Planet Zemlju, jer znamo podosta kako izgleda i Mjesec, Mars, Venera ili još poneki drugi  susjedni planet. I znamo, (od onoga što dosad saznasmo), da samo na našem planetu ima života, a kod naših „susjeda“ na drugim planetama, vlada pustoš, hladnoća ili velika, za bilo kakav život neizdrživa, vrućina – a od života niti najmanjeg traga, a kamo li njegove čudesne raskoši i neizrecive ljepote.

Tko ili što je uredilo naš dom, naš Planet  da na njegovom svakom koraku buja život u neizrecivom broju nezamislivih oblika flore i faune – u njihovoj očaravajućoj ljepoti. U to ne ćemo ulaziti, kao što ni putnici na nekom  extra luksuznom brodu koji krstari morima i oceanima ne razmišljaju tko je napravio i tako bogato i lijepo opremio taj brod.

Treba se popeti na Mjesec da bismo pogledom s njega vidjeli zastavu našeg planeta – mistična plavičasto bijela lopta i okolo nje plavetnilo neba. Kao da smo sami u beskrajnim prostranstvima, kao da smo dignuti na najviši pijedestal svetosti života cijelog Svemira, ako je za njega uopće i moguće primijeniti riječi; cijeli, sav, čitav  i sl. Ali gledajući s te pozicije na naš planet – uvijek ćemo vidjeti i Sunce koje ga grije i osvjetljava. Stop! Tu prestaju naša razmišljanja i mogućnost naših daljnjih spoznaja.

Ali povijesno: – Dan planeta Zemlje (Earth Day ) obilježava se svake godine 22. travnja u više od 150 zemalja svijeta. Na konferenciji UNESCO-a 1969. godine John McConnell je prvi put predstavio ideju obilježavanja Dana Zemlje i iste godine je dizajnirana  Zastava Zemlje, a sam naziv Earth day prvi put upotrijebio je 21. ožujka 1969.g.  gradonačelnik San Franciscoa Joseph Alioto , u proglasu kojim je odlučeno da se u gradu i na području San Francisca proslavi  Dan planeta Zemlje.

U Hrvatskoj se Dan planeta Zemlje organizirano obilježava od 1990. godine.

/ Shvatili neki da u svemiru tome / samo jedna je Zemlja, mati nam svima. / No, bezbroj je onih koji o tome / ne misle nikad, ni javom, ni snima. / (MP Filozofija čovjeka)

Kad nekome ili nečemu posvećujemo na nivou svijeta jedan cijeli dan u svakoj godini, to može samo značiti da taj  „ne puca od zdravlja“ već da je bolestan, ugrožen, da je s njime nešto krivo krenulo i sl. I da mu treba pomoć. Doista naš planet Zemlja još nikada u svojoj, milijardama godina dugačkoj, povijesti nije trebao više pomoći kao sada – poput broda koji traži pomoć od svojih putnika.    Ali na našem planetu ponajprije je krivo krenulo samom čovjeku i to od samog čovjeka, krivo je krenulo i životu flore i faune koje prate život čovjeka. Bez čovjeka, bez flore i faune – Planet Zemlja bio bi pustošan, mrtav planet poput Marsa ili Venere. Bio bi pustošan, ali bio bi čist. Rijeke bi tekle bistrim vodama, plavetnilo neba bljeskalo bi se u valovima mora i sanjalo bi o nekom novom boljem životu na planetu, o nekim novim boljim putnicima na brodu kojeg nazivamo Planet Zemlja..

Ali od čovjeka i zbog čovjeka krivo je krenulo i samome Planetu. Naši  budući naraštaji baštinit će nekontroliranu izgradnju mega gradova, zagađenost rijeka, jezera, mora i oceana. Zatrovanost naših polja pesticidima, herbicidima. Emisijama štetnih plinova potrgasmo i sam ozonski omotač, stvarajući i opasan efekt staklenika. Prljave vode stižu u oblake i kiselim kišama padaju nam glavom. Poremetismo klimu, imamo razarajuće uragane tamo gdje ih nikada nismo imali. Baštinit  će i manjak pitke vode, manjak svake energije, ali smetlišta i otpada bit će na sve strane. Pa kako reče jedan prorok – Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje (čistoću) – ondakar će nastupiti najveći opći rat!

/ Kažu da Zemlja nije naša, našeg domstva ,/ već pripada i – generacijama svima. / Posudili je od budućeg nam potomstva /  i zdravu, čistu dužni je predati njima! / (MP Filozofija čovjeka)

A sad nam rijeke  teku zamuljenim vodama, čisti vjetrovi ne pušu više, iz njih ne struji bistrina zraka. Čisti više ne sipe snjegovi, u njima se pršteća bjelina zgubi. Čiste već ne padaju kiše, bistrinom neba nas ne kvase. Oko nas sve je manje  blagosti mirisa lipa i zanosa cvjetnog peluda iz bilja. I jezera brojna već sliče na mlake, čak i mora pomućena u sjaju plavom. U nama ni misli više nisu čiste, zar i na naše duše pale su sjene?!

Gle, prije nekoliko godina, na otoku Islandu izbi vulkan iz kojeg visoko kulja  crni dim, i „zagadi“ nam velike dijelove sjeverne zemljine polutke, te prizemlji brojne avijacije na zemlju, zbog „opasnosti“ leta zrakoplova. Doista!

A čovjek stvori na tisuće nuklearnih bojevnih glava, na stotine nuklearnih elektrana, nad kojima pomalo gubi i kontrolu, koje bi lako mogle dospjeti u neke sumanute ruke. I bile bi dovoljne tri ili četiri eksplozije, pa da radioaktivna prašina prekrije velike dijelove svijeta.

/ Što bi kazati, o nama mogli reći, / oni iza nas, što još nerođeni brode. /- Sebični bili, sve sebi htjeli steći,  / ni čiste nam nisu ostavili vode. / Ni čiste vode, ni morskog sjaja plava, / ni zraka čista, ni blagost Sunca što zrači… / (MP Filozofija čovjeka).

Zemlja kad bi mogla proplakala bi samo tugom. Lice joj svakim danom biva sve grđe, kao da ga ne mije, a nemilice se sijeku šume, šire se pustinje, na mjestima mnogim naružena je rugom; smetlištima, ruševinama, zagađenja smaradom, posijana minskim  poljima smrti. Naružena rugom ljudskim, ne prirode joj čedne. Spoznaja, da lice te majke nam jedine pati tugom, to tek poneki jedva da i znaju. Sve bôre, lice joj i prima i zbraja, na sebi sve naše nevaljale čine skuplja.

A naši ljudski čini posve su nalik na vlastito smeće u kojem ćemo se konačno i ugušiti, kako davno još prije stoljeće i pol, proročanski reče indijanski poglavica Seattle. I više od toga,  ne samo obično organsko smeće, već i ono zlosutno, opasno, radioaktivno, atomsko, smrtonosno čije odlagalište nitko ne želi i ne prihvaća. Otrovno smeće sad truje, i bližu i neku od generacija dalekih. Razara se sklad što vjekovima traje – prirode Božje, zova te harmonije.

A narodi, kao poludjeli, grade nuklearno oružje, bore se i otimaju se za svoju vlastitu smrt. Tko više, tko jače, tko moćnije…!? Nuklearno oružje ne može više nikoga obraniti, njime se više ne može nikoga pokoriti ili osvojiti. Ono je danas najveći i najopasniji balast krivo usmjerene znanosti i poremećenih društvenih, a posebno političkih moralnih vrijednosti, i kao takvog cijeli ga svijet treba odbaciti čim prije.

Onaj tko ga prvi upotrijebi upotrijebio ga je protiv sebe sama, protiv života na Zemlji, protiv naše zajedničke kuće – protiv, u Svemiru jedinstvenog i nama neizrecivo dragog – Planeta Zemlje!   Onaj koji ga prvi upotrijebi, bit će mu istim oružjem, višestruko i žestoko uzvraćeno. Ono danas kao da predstavlja sadržaj Ivanova Otkrivenja, biblijsku uspavanu, nadajmo se ne tako skoru, smrt svjetova.

Ni cjelokupnoj znanosti svijeta nije uspjelo proizvesti niti najmanji novi oblik života, ali je ljudima uspjelo uništiti i za trajno izgubiti brojne biljne i životinjske vrste. Zbog ponašanja čovjeka, umrla su i zauvijek s planeta nestala  brojna bilja i životinjska bića – nestala su s naših njiva, naših proplanaka i livada, naših šuma i planina, iz naših dvorišta, ali jednako tako i onih u rijekama, jezerima, morima i ocenima.

Slijedi dio teksta iz Govora indijanskog poglavice Seattle:

„Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje nestanu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku.

Sve stvari su povezane. Što zadesi Majku Zemlju, uskoro će zadesiti njene sinove.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo naših djedova. Da
bi oni poštovali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja ispunjena dušama naših predaka.
Učite vašu djecu kao što mi učimo svoju: Da je zemlja naša Majka.

Što god snađe nju snaći će i sinove Zemlje. Kada čovjek pljuje na zemlju, pljuje na
samoga sebe. Jer mi znamo: Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo.

Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo jedna nit istoga. Jer jedno znamo – Vaš Bog i naš Bog je jedan te isti. Ova zemlja mu je sveta. Čak ni bijeli čovjek ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo! „                 

Indijanski poglavica SEATTLE ušao je u povijest i u srca zaštitara prirode i ekologa rukopisom svoga pisma – poruke upućenog 1854. godine američkom predsjedniku u Washington, kada je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje na sjeverozapadnom dijelu Amerike (danas država Washington) i tada obećao rezervat indijanskom narodu. To pismo “bijelom čovjeku” i nakon više od 150 godina očarava dirljivom ljepotom izraza, dubokim osjećajem za prirodu i čovjekov okoliš, neumanjenom snagom i danas opominje suvremenog čovjeka svojom svevremenom porukom.

Indijanskom poglavici Seattle posvećen je Svjetski dan zaštite okoliša – 5. lipanja, a u SAD je njemu u čast na sjeverozapadnoj pacifičkoj obali nazvan grad SEATTLE (1869.) sa zrakoplovnom lukom (Seattle Airport), sveučilištem (Seattle University) i Seattle središtem (Seattle Center).

PLANET ZEMLJA

O prelijepa Zemljo, ljepotom odjevena,

Ti, planeto naša plavih oceana.

Kapicama bijelim pôlima pokrivena,

O predraga Zemljo – životom razigrana.

I pustinje tvoje i doline ravne

I visoka gorja i morske sprudi.

I stepe široke, rascvale, travne

– ti Zemljo bića, bilja i ljudi!

Nek ti rijeke teku vodama bistre,

široka ti polja svud ljepotom cvala.

Nek oluje ziblju valove ti čiste,

Svakom živom stvoru da bi radost dala!

Plovi, nebom plovi, Zemljo naša draga,

Neka Mjesec vječno kraj tebe brodi!

Planeto naša, najvećeg nam blaga,

Nek ti svako biće živi – u slobodi!

(Pjesma br. 503 od ukupno 505 iz neobjavljene  knjige –    MP Philosophia naturalis)

Mile Prpa/Hrvatsko  nebo