D. Čelan: Sjećanje na generala Praljka, ne smije ostati na paljenju svijeća!

Sjećanje na generala Praljka, ne smije ostati na paljenju svijeća!

Ovih dana svi se sjećamo Generala Hrvatskog vijeća obrane, Slobodana Praljka. U četvrtak obilježavamo prvu obljetnicu njegove tragične smrti u Den Haagu. Generala Praljka, kojega je ubila nepravda, ali nažalost i šutnja RH svih ovih godine. Znamo svi, da generala Praljka nije toliko pogodila presuda prema njegovoj osobi, nego puno više presuda prema cijelom hrvatskom narodu u BiH, ali ako razmislimo malo duže, onda i presuda prema svim Hrvatima na svijetu. Svi smo mi jedan narod, pa tako nije bitno, da li su to Hrvati u Hrvatskoj, BiH, Austriji ili Kanadi. Kada se nekom od našem sunarodnjaku dogodi zlo, onda smo svi pogođeni, svi Hrvati diljem svijeta, ma gdje god bili. Ovu noć svi ćemo se prisjetiti našega heroja, heroja svih Hrvata na svijetu, ali i heroja svih onih koji se smatraju idealistima i kršćanima. Sa suzom u oku prisjećat ćemo se njegovoga djelovanja u Domovinskom ratu, ali i nakon njega, u borbi za opstojnost hrvatskog naroda u BiH.

Prije godinu dana, s krunicom u ruci i velikim nestrpljenjem očekivali smo presudu hrvatskoj “šestorci” u Haagu. Znamo kako je izrečena presuda, i na kakav je tragičan način završila. Ne želim više uopće ulaziti u to, zato što smatram, da tzv. sudu, koji izjednačava žrtvu i agresora, ne treba pridavati nikakvu pažnju. U potpunoj suprotnosti s tim tzv. sudom u Haagu, je general Praljak. Čovjek koji je cijeli svoj život posvetio našoj domovini Hrvatskoj i Hrvatskoj republici Herceg-Bosni. Na koncu, položio je  i svoj život na oltar drage nam domovine. Nakon generalove smrti, svi smo ostali u šoku, nema Hrvata kojemu nije potekla suza na oko, pa i sada godinu dana nakon njegove smrti, s velikom tugom ali i velikim ponosom prisjećamo se heroja cijeloga hrvatskoga naroda.

Većina političara, pa i sam predsjednik vlade RH i sama predsjednica RH, brujili su o tome, kako im je žao radi generalove smrti, te su obećali, da neće dopuštati iskrivljivanje povijesti. Danas, međutim zaključujem, da su većina političara, dok su izgovarali te riječi, držali figu u džepu. Hrvatski narod, generala ipak nikada zaboraviti neće, te će danas i sutra njegovu smrt obilježiti, molitvom dragome Bogu, paljenjem svijeća itd.

Borimo se za vrijednosti, za koje se zalagao i sam general!

Svi mi Hrvati, ipak ne bismo smjeli dopustiti, da se obilježavanje Praljkove smrti, svede samo na paljenju svijeća. General je to najmanje želio, što je pokazalo i posljednje njegovo pismo, u kojemu je obrazložio, da ne želi ni groba ni pogreba. Moramo činiti puno više od paljenja svijeća. Na nama je, da zastupamo sve one kršćanske i domoljubne vrijednosti, za koje je se zalagao i sam Praljak, te mu je sigurno bio cilj, da se upravo za te vrijednosti, borimo i danas, sve do kraja ovozemaljskoga života. Naravno, da paljenjem svijeća na obljetnicu njegove smrti, objavljivanjem njegovih slika na društvenim mrežama itd. možemo, pa čak i moramo odavati počast našemu generalu. Međutim, ako se svakodnevno ne borimo za vrijednosti i ideju koju je promicao general Praljak, uzalud sve slike i tekstovi koji pokazuju našu tugu i ljutnju, prema onome što se dogodilo tog crnoga 29. studenoga prošle godine.

Moramo biti spremni boriti se za sve ono, za što se borio i sam general. Za istinu o Domovinskom ratu, Hrvatskoj republici Herceg-Bosni (najsvjetlijoj instituciji tada u BiH), ali i za suživot tri konstitutivna naroda u BiH, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Povijest nas je naučila, da takvu BiH možemo ostvariti samo kroz “treći” entitet, onaj koji tvrdi drugačije, može biti zlonamjeran ili jednostavno realnosti ne želi pogledati u lice, kako je Federacija BiH propali eksperiment, koji nema nikakve budućnosti. U toj borbi za takve vrijednosti, moramo biti spremni na to, da će nas drugi diskreditirati, ali i po toj cijeni ne smijemo odustati od istine, iako nas radi toga mrzili i progonili.

General Praljak je radi istine izgubio život, a mi u sjećanje na njega moramo biti spremni iznositi tu istinu svakodnevno na svakom mjestu. Na nama je da svakodnevno pričamo o onomu što je bila i što su na koncu značile Hrvatska republika Herceg-Bosna i HVO, za cijeli hrvatski narod, ali i za cijelu BiH. Nije dovoljno, ako to samo iznosimo u svoja četiri zida, u svojemu dvorištu, istinu moramo braniti u cijelome svijetu, gdje god se nalazili Hrvati. Također istinu moramo širiti i prema onim strancima, koji nisu upućeni u ono što se događalo u Domovinskom ratu, kako žrtva našega generala ali i svih onih branitelja koji su stoljećima ginuli za našu domovinu Hrvatsku i Herceg-Bosnu, a kroz nju i za Bosnu i Hercegovinu, ne bi bila uzaludna.

Kao kršćani dužni smo govoriti o istini, jer nauči nas Isus Krist, da istina oslobađa. Istina ne samo da oslobađa, ona ujedno smanjuje rizik novoga rata u budućnosti, kojega kao kršćani u niti jednome trenutku ne smijemo priželjkivati. Uvjeren sam, da to generalu Praljku puno više znači, od paljenja svijeća jednom u godini. Uz sve to, moramo se snažno, hrabro i odvažno boriti za zaštitu hrvatskog naroda u RH ali i BiH, gdje je najviše ugrožen, te ponovno čvrsto i glasno kao što je to učinio i general, stati iza Hrvatske republike Herceg-Bosne, kolijevke svih Hrvata. Institucije, koja je spasila mnoge živote Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH, ali i živote onih na jugu Hrvatske. Sve to činio je i naš general, heroj cijeloga hrvatskoga naroda i svih dobronamjernih ljudi kojima je stalo do istine, i koji se smatraju kršćanima.

Ne budimo licemjeri!

Sada bih se rado želio referirati na ono, što sam na početku kolumne kratko tematizirao.

Naime, sjećamo se svi, kako su iz usta Hrvatske vlade i većine političara (ostale ne želim ni spominjati, zato što spominjanja nisu vrijedni) nakon presude dolazile čak i neočekivane jasne i glasne izjave. Slušali smo izjave političara, kako žrtva generala Praljka, ali i svih branitelja HV-a i HVO-a nikada ne smije biti zaboravljena. Pričali su tako i u Hrvatskoj vladi, pa i sam premijer, sve do onoga trenutka, dok mu iz Brisela nisu zaprijetili, da se ne protivi presudama tzv. međunarodnog suda u Den Haagu.

Kako se samo brzo nakon tih izjava promijenila retorika premijera ali nažalost i predsjednice RH, koja na sastanku UN-a, na temu Haaškoga suda nije izjavila ono što je trebala. Jasno je što je trebala izjaviti, da nijedan Hrvat onakvu presudu iz Haaga nikada neće akceptirati, te svima obznaniti, da je od tog trenutka isti taj tzv. sud za RH u potpunosti nerelevantan. To bi bio državnički potez, doživjeli ga nažalost nismo.

No poanta ove moje kolumna čak ni nije kritizirati premijera, predsjednicu i političare RH. Prije nego što nastavim, jasno želim obznaniti, da naravno ne mislim na sve političare, kada ih kritiziram, čast svim iznimkama kojih hvala Bogu još u dovoljnom broju ima, samo ih moramo prepoznati. Nije mi nikako u cilju generalizirati. No, kako se to mi ponašamo prema žrtvi generala Praljka i svih hrvatskih branitelja, to je u biti poanta ove moje kolumne.

Često kritiziramo političare, kako im žrtva generala nije sveta, kako ne rade u interesu hrvatskog naroda u RH, BiH, a vjerujem uskoro i u HRHB (kao sastavni dio BiH). No razmislimo i upitajmo se sami, kakav je naš odnos prema žrtvi hrvatskog naroda. Hoćemo li samo paliti svijeće i činiti ono što je najlakše, ili ćemo biti spremni boriti se za ideje generala Praljka i svih hrvatskih branitelja. Kako bismo na najbolji način odali počast našem hrvatskom generalu, moramo biti spremni na sve, pa tako i na osnivanje “trećeg” entiteta odnosno Hrvatske republike Herceg-Bosne. Ako na to nismo spremni, od političara de facto ništa nismo bolji. Moramo biti spremni, braniti istinu o Domovinskom ratu i Hrvatskoj republici Herceg-Bosni, kako ne bismo bili isti kao politički licemjeri. Ako se deklariramo kao kršćani, nemamo pravo radi komfornosti izbjegavati istinu, koja bi nam mogla stvarati probleme u školi na radnom mjestu ili negdje drugo. Kao kršćani ne bismo smjeli imati straha od zla, zato što činimo dobro, govorimo istinu, i uvijek moramo znati, da nas dragi Bog s neba gleda i svakodnevno blagoslivlja.

Ako je general Praljak simbol Hrvatske republike Herceg-Bosne, kao što mnogi tvrde, a je, onda ne vidim razloga zašto ne bismo bili spremni zastupati one vrijednosti koje je zastupao general, pa i braniti Herceg-Bosnu, sve do kraja ovozemaljskoga života, u nadi i vjeri da će dragi Bog dati, da hrvatskom narodu svane ponovno jutro, a svanut će, ako se beskompromisno budemo borili, za istinu.

Želio bih konstatirati, da generalu Praljku više znači jedna naša lijepa riječ o Hrvatskoj republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane, nego tisuću slika, koje ćemo objaviti na društvenim mrežama. S time ne želim reći, da ne trebamo paliti svijeće i slike u sjećanje na našega generala, ali shvatit će te što je poanta ove moje kolumne.

General Praljak nas je prije godinu dana napustio, njegova ideja nikada nas napustiti ne smije. A mi nikada ne smijemo dignuti ruke, od Hrvatske republike Herceg-Bosne, koja je čista i nevina kao i naš general. Kao kršćani pozvani smo od Isusa Krista činiti dobro, a braniti Herceg-Bosnu također znači činiti dobro, distancirajući se uvijek od onih zločina koje su neki činili. Također, ne smijemo dozvoliti diskreditiranje Herceg-Bosne, u suprotnom pljujemo po žrtvi generala Praljka i svih hrvatskih branitelja, te se u suprotnom ponašamo licemjerno, što je sve, samo ne kršćanski kako se mnogi od nas vole deklarirati.

Davor Čelan/Hrvatsko nebo