ZA DNEVNIK.BA PIŠE NIKA PINTER Bez obzira na haaške presude, činjenice o mudžahedinima i njihovim zločinima postoje

Zaključak suda  da izjave svjedoka i dokumentarni dokazi koji se odnose na mudžahedine kao i na događaje u Srednjoj Bosni ( Travnik, Bugojno, Kakanj i druga mjesta) nisu relevantne za konkretan slučaj  je pogrešna, jer upravo je tužiteljstvo u optužnici  tvrdilo da je jedan od načina provođenja UZP-a bila propaganda prema Hrvatima  o opasnosti od mudžahedina kako bi time postigli reverzibilni progon i premještanje Hrvata iz Srednje Bosne u Hercegovinu, piše Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka u komentaru za Dnevnik.ba.

„Činjenice su tvrdoglave; bez obzira na naše želje, naša nastojanja ili naše strasti, one ne mogu promijeniti činjenice i dokaze“, John Adams u “Argumenit obrane u obrani vojnika na suđenju masakra u Bostonu” 1770. godine.  

Ovaj navod često citiram jer je ključan u svakodnevnom životu, a posebno u kaznenom postupku.

Presude i postupci koji su im prethodili, koji se ne temelje na evaluaciji svih dokaza u pravcu utvrđivanja činjenica, same po sebi , ne mogu učiniti da  činjenice i dokazi  nestanu. Presude ih mogu prikazati na reduciran,ograničen ili netočan način, ali ih ne mogu promijeniti niti učiniti da  one nestanu.

Pred MKSJ u predmetu Prlić i ostali u presudi je prihvaćena teza tužitelja koja je potom navedena u zaključku u paragrafima 54 i 55 (volumen 4 presude” koja glasi  „dio hrvatskog stanovništva Srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj. strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost“, pri čemu je u optužnici u paragrafu 17 d i 39 a upravo bilo navedeno da su propagandom o navodnom postojanju mudžahedina optuženici ostvarivali svoj zajednički kriminalni plan  kroz udružen zločinački pothvat čiji je cilj bio da se odnos snaga u provincijama 8 i 10 promijeni u korist Hrvata.

Isto tužiteljstvo u predmetu Hadžihasanović, predmetu Delić u svojim je optužnicama tvrdilo da su zločine nad Hrvatima počinili pripadnici ARBIH a među njima i mudžahedini. Istovremeno dok su ta suđenja trajala i unatoč činjenice da su raspolagali s dokazima o aktivnom učešću mudžahedina u vojnim operacijama protiv HVO i hrvatskog stanovništva, pripremali su optužnicu u  predmet Prlić i ostali u kojoj  su tvrdili da je postojanje mudžahedina bila hrvatska propaganda u cilju ostvarenja udruženog zločinačkog pothvata.

Mudžahedini su  donijeli radikalni islam i  elemente vjerskog rata i bitno pridonijeli ideji napada na dotadašnje saveznike -Hrvate. Tvrditi da su mudžahedini bili propaganda Hrvata iz BiH, kako bi se prisililo Hrvate Srednje Bosne da napuste  područja na kojma su stoljećima živjeli, iako stvarna opasnost od njih nije prijetila, neutemeljeno je, ali je bilo moguće tako zaključiti, jer su dokazi  kojima se takva tvrdnja pobijala, selektivno prihvaćani ili je njihovo prihvaćanje odbijeno kao nerelevantno ili, oni koji su i prihvaćeni, nisu bili ocijenjeni po sudskom vijeću.

Unatoč svim dokumentima koje je tužiteljstvo pribavilo i imalo na raspolaganju, a koji dokumenti su sami za sebe govorili da  postojanje mudžahedina nije propaganda već da su postojali i bili organizirani u vojne postrojbe i vojne operacije, u sudnici su mogli biti prikazivani samo  izvještaji sa terena koji upućuju na minimalne vojne operacije ARBiH i aktivnosti ARBIH, bez učešća mužahedina  i samo malo žrtava na strani Hrvata.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/08/13/na-danasnji-dan-1993-general-delic-uveo-mudzahedine-u-3-korpus-tzv-armije-bih/

Selektivno prihvaćanje dokaza obrane, zaključci temeljeni  samo na dokazima i tvrdnjama jedne strane u postupku, uz  ignoriranje  dokaza druge strane, nužno dovodi do iščašene slike događaja.

Zaključak suda  da izjave svjedoka i dokumentarni dokazi koji se odnose na mudžahedine kao i na događaje u Srednjoj Bosni ( Travnik, Bugojno, Kakanj i druga mjesta) nisu relevantne za konkretan slučaj  je pogrešna, jer upravo je tužiteljstvo u optužnici  tvrdilo da je jedan od načina provođenja UZP-a bila propaganda prema Hrvatima  o opasnosti od mudžahedina kako bi time postigli reverzibilni progon i premještanje Hrvata iz Srednje Bosne u Hercegovinu.

A sve su činjenice bile na raspolaganju. Kroz izjave svjedoka, kroz ratne dokumente, kroz dokumente međunarodnih pregovora, mirovnih konferencija.

Kao odgovor na optužbu, obrana je tvrdila da je ARBIH počinila zločine nad Hrvatima i da je to relevantno  jer su ti zločini proizveli strah,osjećaj nesigurnosti među hrvatskom populacijom, nepovjerenjem prema ARBIH.Optužba je tvrdila da se radilo o reverzibilnom etničkom čišćenju.

Dokazi koje je sudsko vijeće odbilo prihvatiti ili pitanja obrane koja su odbijena, trebali su  pokazati kontekst događaja kako bi unutar tog konteksta bili sagledani navodi  dokazi optužbe.

Tužiteljstvo je raspolagalo dokazima o postojanju mudžahedina kao i o zločinima koje su počinili. U predmetu Hadžihasanović i drugi, predmetu Delić  sud je  utvrdio da su mudžahedini počinili zločine. U predmetu Prlić obrazloženjem da su dokazi nerelevantni onemogućeno je spominjanje i uvođenje dokaza o postojanju mudžahedina i zločina koje su počinili .

Kroz izvještaje UN-a, ECMM , utvrđuje se da su mudžahedini itekako sudjelovali u vojnim operacijama i da su počinili zločine,  ali oni su bili odbijeni, kao što je već navedeno kao irelevantni za konkretan slučaj.

Video iz Guče Gore u kojem je između ostalog prikazan zbjeg civila koji su se sklonili u samostan i koje su čuvali pripadnici međunarodnih snaga kako bi ih zaštitili, a u kojem videu je prikazano  i skrnavljenje oltara u franjevačkom samostan sv. Franje Asiškog i premazivanjem fekalijama freske bilo je dojmljivo u sudnici, ali nedovoljno dojmljivo da bi se  ponašanje mudžahedina prihvatilo kao podobno da na strani Hrvata izazove strah i bojazan.

Ofenzivne operacije ABiH protiv HVO-a u Srednjoj Bosni, koje su trajale od ožujka 1993. do potpisivanja Washingtonskih sporazuma 1994. bile su vrlo intenzivne .Hrvatski je narod prognan  iz Srednje Bosne, a civilne i vojne žrtve bile su ogromne. Te činjenice su ignorirane, ali , bez obzira na presudu, one nisu prestale postojati, kao što nisu prestali postojati  dokazi o odgovornost vojnih i političkih dužnosnika Bošnjaka.

Počevši od lipnja 1993. tijekom  ofenzive ABIH , samo u  Travniku smanjena populacija Hrvata za 20.000, Kaknju za 15.000, Bugojnu za 15000.

Hrvati iz Srednje Bosne  nisu odlazili u provedbi politike UZP već zbog žestoke ofenzive ABIH na prostore na kojima su živjeli. Strah od ARBiH i njenih ratnih djelovanja sudjelovanje mudžahedina, a ne propaganda HVO-a, dovela je do progona i bijega Hrvata.

Kako reče jedan svjedok: “Samo  onaj tko svoj život  nije stavio  u dvije plastične vrećice, spašavajući svoju glavu, može reći da su Hrvati iz Travnika, Kaknja, Bugojna, Vareša , svojevoljno otišli-preko noći. Potajno”.

U kaznenom postupku željama i ciljevima nema mjesta. Kazneni postupak je bazen dokaza koji imaju zadatak utvrditi  činjenice i treba ostati  neinficiran političkim, socijalnim ili  bilo kojim drugim utjecajima ili motivima.

Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo