Zorica Vuković: Voda živa

Sveta misa u mojoj župi. Crkva ispunjena. Djeca razdragana u slavljenju i pjesmi. Njihovi skladni glasovi kliču Aleluja. Radost, ispunjenost i duhovna hrana za idući tjedan. Nakon mise odjekuje razgovor i  smijeh ispred crkve. Druženje se nastavlja među prijateljima, poznanicima, rođacima… To je naš život. Nas katolika. A ima ih kojima to smeta. I onda navode svoje fiks-ideje o tome kako bi trebali ukinuti ovo ili ono, zabraniti ovo ili ono jer eto „vjera je privatna stvar“, ne shvaćajući, ponavljam, da je katolička vjera naš život, nas vjernika.

Razmišljajući ispunjena srca, nakon mise, sjetih se prošlogodišnje propovijedi u Crkvi sv. Josipa na Trešnjevci, na sam blagdan sv. Josipa. Bila je baš treća korizmena nedjelja, A čitanja: Ivanovo evanđelje 4; 5-42. Jedan prekrasan susret Isusa i Samarijanke koji se  dogodio kad su Isusovi učenici otišli u samarijski grad Sikar kupiti hranu.  To je mjesto koje je Jakov dao svome sinu Josipu. Isus je ostao sjedio kraj Jakovljeva zdenca. Uto je po vodu došla Samarijanka.

„Daj mi da se napijem!,“ zamoli je Isus. Žena se začudi što ju je oslovio: „Kako ti, Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke,  da se napiješ?“  Židovi se, naime, nisu družili sa Samarijancima i bili su gotovo u neprijateljskom odnosu.

Dakle, ne poznajući Isusa, žena ga je oslovila Židov.

Isus nije mario za njenu konstataciju. Reče joj: „Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.“

Odgovori mu žena: „Nemaš  čime ni zahvatiti, Gospodine, a zdenac je dubok! Odakle ti onda živa voda? Zar si veći od našeg oca Jakova, koji nam daje ovaj zdenac? I on sam pio je iz njega i sinovi njegovi i stoka njegova!“

Sad već Isusa naziva Gospodinom.

Razgovor se nastavlja. Isus je podučava: „Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu ja dati postat će  u njemu izvorom one vode što struji u život vječni. ”

Žena mu reče: „Gospodine, daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo zahvaćati!“  Nato joj on reče: „Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.”  Odgovori mu žena: „Nemam muža.” Kaže joj Isus: „Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.“

Isus je ne osuđuje. Samo konstatira. Osjetila je i iskusila kako je Isus prihvaća i želi joj pomoći. Iznenadila se da  Isus o njoj sve zna, a to mu ne smeta da je prihvati, zavoli i pokaže joj put do obraćenja i vjere.

Zato mu ona kaže: „Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.“

Samarijanka sada Isusa naziva prorokom.

A Isus joj reče: „Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu… Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjaoci  klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjaoce traži Otac. Bog je Duh i koji se njemu klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.“ Žena mu odvrati: „Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe sve će nam objaviti.“

Žena izražava nadu: „…doći Mesija koji se zove Pomazanik.“

„To  sam ja koji govorim s tobom,“ reče joj Isus.

Tada dođoše njegovi učenici i iznenadiše se ovom slikom, ali nisu ništa ni pitali ni prigovarali. Žena ostavi svoj krčag  i pojuri u grad, navješćujući Mesiju: „Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila. Da to nije Mesija?…Reče mi sve što sam učinila.“

Mnogi Samarijanci počeše vjerovati u nj i zamoliše ga da ostane kod njih. I ostade ondje dva dana i poučavaše ih. Samarijanci rekoše ženi: „Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo sami čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta.“

I, konačno vrhunac spoznaje: „Ti si Spasitelj Svijeta!“

U ovom tekstu Ivanova evanđelja opisano je obraćenje: sumnja (Židov), povjerenje (Gospodin), tračak nade (prorok), otkriće (Mesija; Pomazanik-Krist), čvrsta vjera (Spasitelj svijeta).

To je otprilike život katolika. Kroz čitavu godinu koračamo s Isusom: od Došašća, Božića, Bogojavljanja … korizme, Uskrsa, Duhova, podučavanja u vjeri preko svetih knjiga, kroz govore svetaca,  misnih slavlja, pjesama, duhovne literature, hodočašća, kroz svakodnevni život: od začeća, rođenja, krštenja, pričešćivanja, krizmanja, školovanja i zaposlenja, vjenčanja, u braku i odgoju djece, u celibatu … do smrti.

I svaki dan, pijući živu vodu na izvoru Milosrđa, spoznajemo Njegovu beskrajnu Ljubav koju nikada, u životu, nećemo potpuno shvatiti iako se trudili cijeli život.

Čini se da naši vlastodršci ne žude za tim znanjem i spoznajom, a nekada su sabornici tražili oslonac u toj živoj vodi, pa su svetog Josipa izabrali za zaštitnika Hrvatske  i hrvatskog naroda na zasjedanju Hrvatskog Sabora 9. i 10. linja 1687., a 15.12.1787. sabornici su dali zavjet da će u Ludbregu izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Kristovoj. Zavjet je ispunjen nakon 254 godine, 4. rujna 1993., kada je Hrvatska postala slobodna i kada je kapelica konačno izgrađena.

Svaki čovjek tijekom života ima sretne i manje sretne, pa čak i nesretne trenutke. I sabornici…  No, ojačani živom vodom, lakše podnosimo teškoće.

Kako je onima koji ne vjeruju i koji su prošli pored Isusa na Jakovljevu zdencu ne osvrćući se, bez osmjeha, bez pozdrava, pa i bez sumnje, čak i psujući?

Probleme s nevjernicima imao je i vjernik  Blaise Pascal (1623.-1662.) matematičar, fizičar, meteorolog,  posebno s prosvjetiteljem Descartesom (1596.-1650.) matematičarom i  filozofom. U raspravi oko postojanja Boga, ostala je zapamćena Pascalova oklada:

„Bog ili postoji ili ne postoji. Izbor se nameće i mi moramo izabrati jer smo ionako bačeni u egzistenciju.

Ako Bog ne postoji, živim svoj život bez njega. U trenutku smrti, moglo bi mi se dogoditi da otkrijem sve ono u što nisam vjerovao.

Ako Bog postoji, ako je Ljubav i ako ja odlučim živjeti svoj život na zemlji s njime, u trenutku smrti, otkrivam Istinu.

Ako gubim, ne gubim ništa.

Ako dobivam, dobivam sve.“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo