Novi balkanski rat

Prije bilo kakvoga dogovora o ustrojavanju hrvatske federalne jedinice u BiH, u atmosferi općega nepovjerenja i bošnjačko-srpske utrke u naoružavanju te političkih oprjeka Rusije i Turske s jedne strane te SAD-a i njegovih saveznika s druge, hercegbosanski Hrvati bi, zbog nepostojanja strategije službenoga Zagreba, ako se i sami ne pripreme za nadolazeće događaje, mogli, kao i devedesetih godina prošloga stoljeća, biti glavne žrtve novoga bosanskohercegovačkoga sukoba

Upozorenje američkih vojnih krugova kako bi područje balkanskih država, zbog sve snažnijega utjecaja Rusije i Turske, moglo biti slijedeća prijeporna točka u međusobnom nadmetanju Istoka i Zapada prošlo je gotovo nezapaženo u hrvatskoj javnosti.

U političkim krugovima, zarobljenim međusobnim ideološkim nadmetanjem, još je manje prostora za razumnu raščlambu pogibeljnih silnica, koje se s balkanskih gudura sve više prelijevaju i preko hrvatskih granica pa danas sve otvorenije i drskije nastupaju u Hrvatskoj.

Ako hrvatska politika nema utjecaja na svoje javne medije, onda, u najboljem slučaju, imamo problem s primitivnim, aktivističkim, agitpropovskim i nedoraslim medijskim sustavom, koji je potpuno autističan za probleme suvremene hrvatske politike. U protivnom, dakle, gorem slučaju, imamo javne medije upletene i duboko uvučene u jednu vrstu hibridnoga ratovanja.

Nadovezavši se na američko upozorenje, sličnu je poruku Balkancima svojim govorom u Europskom parlamentu uputio i francuski predsjednik Emmanuel Macron. On je, naime, poručio kako još dugo ne će biti proširenja Europske unije na balkanske zemlje, što je jasan znak kako je Balkan doista zaronio duboko u sukoba Zapada i Istoka.

Junckerova pak protimba Macronovu stajalištu nije zanijekala postojanje ratnih silnica na Balkanu. Dapače, on ih je samo potvrdio i pritom nešto uvijenije iznio neutralno stajalište Berlina prema istočno-zapadnjačkim sukobima. Slično onomu što ga je nedavno zauzela kancelarka Angela Merkel prigodom raketnih napadaja na Siriju.

S obzirom na tako živo jugoslavensko nasljeđe i snažnu projugoslavensku komponentu u hrvatskoj politici, koja se, zbog nikad provedene lustracije, vitalno održala na životu, Hrvatska bi, da nije u međuvremenu postala članicom NATO saveza i EU, već bila duboko u zagrljaju Beograda.

Klonulost hrvatske državotvorne politike i njezino postupno povlačenje pred sve agresivnijim nadnacionalnim: liberalističkim, socijalističkim i konzervativnim politikama rezultiralo je činjenicom da nam državnost brane tek okviri vojnih i državno-političkih saveza čijim smo svojedobno postali članom.

Uostalom, to najbolje ilustrira medijsko-političko oduševljenje nedavnim posjetom srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu, ali i nastavak hrvatskoga dodvoravanja Srbiji, očitovan svježim posjetom predsjednika Hrvatskoga sabora Beogradu, kojeg je zasjenio praktično jedan ekstremni hrvatski apatrid i prevjerenik te notorni velikosrpski ratni zločinac Vojislav Šešelj.

U kolikoj mjeri ratne igre na Balkanu treba ozbiljno shvatiti svjedoče najbolje zastupnici ruskih i turskih interesa u Bosni i Hercegovini. Naime, Republika Srpska je nedavno za potrebe svoga redarstva nabavila znatnu količinu pješačkoga naoružanja iz Srbije.

S druge pak strane islamistički bošnjački vođa Bakir Izetbegović ovih je dana na hrvatske zahtjeve da se provede odluka Ustavnoga suda BiH za promjenom izbornoga zakona odgovorio kako se sad i muslimanska strana sve više naoružava teškim oružjem.

Ono bi joj u sukobu s nenaoružanim Hrvatima omogućilo dolinom Neretve prodor do Jadranskoga mora i rušenje četiriju hrvatskih županija, što su ih u zajedničku muslimansko-hrvatsku Federaciju unijeli Hrvati kao jedan od suverenih naroda svojom Republikom Herceg Bosnom.

U slučaju kozmetičkih promjena izbornoga zakona, bošnjačka bi strana, koja se inače smatra ekskluzivnom turskom manjinom, svojom brojčanom većinom i bez oružanih napadaja proširila prostor Erdoganova utjecaja od Save pa sve do jadranske obale, što bi u vrlo nepovoljan položaj moglo dovesti i Crnu Goru, novopečenu članicu NATO saveza.

Kako Erdoganova politika sve balkanske muslimane smatra svojim vjerskim i političkim nasljeđem, a Rusija pak slovi kao patron pravoslavnih Slavena na Balkanu politička se uporišta očito veća sad formiraju po tim kriterijima.

Zato se turska nazočnost osjeća od Bosne preko Sandžaka do Kosova, Makedonije i Albanije pa sve do Bugarske, a ruska od Republike Srpske preko Srbije do Kosova Crne Gore i Makedonije. Nu ona nije nevidljiva ni u Hrvatskoj, a još znatnije u Sloveniji.

Zbog svega tog Bosnu i Hercegovinu, ako velevlasti doista želefunkcionalnu državu i njezin državnopravni opstanak, treba urediti kao državu triju nacionalnih federalnih jedinica – srpsku, hrvatsku i bošnjačku.

U protivnom, ona će trajno biti izvor sukoba ne samo tamošnjih naroda, nego i susjednih država te velikih sila, što bi na kraju moglo voditi njezinu raspadu na konstitutivne dijelove.

Nu prije bilo kakvoga dogovora, u atmosferi općega nepovjerenja i bošnjačko-srpske utrke u naoružavanju te političkih oprjekaRusije i Turske s jedne strane te SAD-a i njegovih saveznika s druge,hercegbosanski Hrvati bi, zbog nepostojanja strategije službenoga Zagreba, ako se i sami ne pripreme za nadolazeće događaje, mogli kao i devedesetih godina prošloga stoljeća biti glavne žrtve nedovršena bosanskohercegovačkoga sukoba i novoga balkanskog rata.

Ivan Svićušić/HRSvijet.net/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo