Marko Ljubić: Zašto ste mi pisali pismo Zorane Milanoviću?

S obzirom da ne znam adresu Zorana Milanovića, a primio sam jutros na svoju privatnu adresu njegovo pismo, nemam načina nego mu odgovoriti preko Naroda. Ima i simbolike, jer je on uz sve ostalo predvodnik „Narodne koalicije“.

Ja se nadam da kolega Gugo nema ništa protiv jer je njegov zaštitni znak pisanje otvorenih pisama, ali kako ja ne pišem ni srbijanskih dužnosnicima, ni Obami ni Merkel, a bogme ni Pupovcu, vjerujem da će Gugo bar imati razumijevanja. Uostalom ovo i nije zamišljeno kao otvoreno pismo, jer me je na javnost nužda natjerala.

S obzirom da sa Zoranom Milanovićem nisam ni prijatelj, ni suradnik, a ni osobni neprijatelj, s obzirom da Milanović nije država, bar nisam ustanovio ni detaljnim proučavanjem državnih institucija, nešto s ovim Zoranovim pismom ne valja.

Zapravo više toga.

Ja sam politički komentator, novinar i član udruženja Hrvatskih novinara i publicista, pa je moguće da je Zoran pogriješio, vjerujući da šalje uobičajeno pismo HND-u i Lekoviću ili Slavici Lukić, ne priznajući različitosti u Hrvatskoj i ne dopuštajući – institucionalnu alternativu dosadašnjoj propagandi koju je godinama koristio. Moguće je.

Ovakvo pismo Zorane Milanoviću je pritisak na medije, jer sam ja medij, pritisak je na slobodu izražavanja, jer se ja kao i svaki novinar, pogotovo slobodnomisleći autor, imam razloga bojati Vaše vlasti i mogućnosti da sutra preuzmete upravljane mojom državom. Razloge sam vidio više puta, ne samo ja, pa će mi hrvatski državljani lako povjerovati. Onaj tko je smio javno prisluškivati zloupotrebljavajući moju državu, Slavka Linića, vrlo je vjerojatno prisluškivao i koga je god stigao. Onaj tko je smio istući hrvatske branitelje i najteže invalide Domovinskog rata pred televizijskim kamerama, i to u Crkvi, onaj tko je prebio Darka Pejčića, bez obzira je li bio pijan ili nije, onaj tko je smio pred očima civilizirane Europe pripremiti i donijeti zakon, pravi pravcati državni Zakon o zaštiti zločinaca, sam po sebi – znači realnu prijetnju. Vrlo opasnu prijetnju.

Nebitno je ovdje bojim li se ja Milanovića ili ne, bitno je da je njegovo pismo meni izravni i nezakoniti pritisak na slobodu moga odlučivanja, pisanja i na medije u kojima pišem. A to je i izravna prijetnja mojim kolegicama i kolegama u HNiP-u, te ljudima koji u HND-u još ne vide ili ne shvaćaju u što su se pretvorili, ili dijele stavove sa Sašom Lekovićem i Slavicom Lukić o ideološkoj nužnosti anagžiranoga antifašističkoga novinarstva. Ja se toplo nadam da će stotine poštenih i politički neangažiranih novinara pročitati ovo pismo i zamoliti Sašu predsjednika da angažira bubnjare kako je to radio zbog Hasanbegovićevoga „ustašluka“ i ponovo pozove onoga ugojenoga Latvijanca, da uz dobar odojak malo upozore Milanovića, što bubnjevima što drekom. A bilo bi fer da im se pridruže i Kulturnjaci te Urša Raukar. Te da informira i mnogobrojne međunarodne udruge i novinarska udruženja o nezakonitom pritisku Zorana Milanovića i njegove koalicije na slobodu – govora.

Zorane Milanoviću, Vi ste ovim pismom eksplicitno priznali i pokazali da ste prekršili nekoliko važećih zakona u Republici Hrvatskoj, pa ću Vas, bez obzira što nemam ništa protiv tate Vaše djece ili supruga Vaše supruge, ili sina Vašega oca i majke, ovako i – prijaviti nadležnim državnim institucijama.

I, njihovim najvišim funkcionerima.

Prije svih Orepiću, Šprlji i Horvatinu.

Jer ste Vi Zorane političar s javno objavljenom ambicijom da preuzmete upravljanje mojom državom. I njihovom dakako.

A to je već opasno.

Da biste dobili moju privatnu adresu morali ste se poslužiti klasičnom zloupotrebom, jer tu adresu mogu imati, koristiti i raspolagati s njom isključivo u službene svrhe, samo državne institucije, te, uz njih moji prijatelji, rodbina i ljudi kojima ja to dopuštam.

Dakle, pokazali ste da iako niste državni dužnosnik i zaposlen u državnim službama, imate mehanizme zlouporabe tih službi, jer ste, ili u njih zaposlili nesolidne ljude, vjerojatno u policiji ili ministarstvu uprave, ili pravosuđu, a užasavajuće je ako s tim podatcima raspolažu i izvanjske institucije i organizacije, kao što je recimo – SDP. Ili ste te ljude natjerali nekako da Vam daju moju adresu.

Da ne zaboravim, privatna adresa i njeno korištenje zaštićeno je Zakonom o zaštiti osobnih podataka i jedno je od temeljnih načela slobode i sigurnosti ljudi u demokratskoim društvima i u demokratskim državama.

Dakle, Vi ste Zorane Milanoviću prekršili taj Zakon.

Po Članku 36. Zakona o zaštiti osobnih podataka eksplicitno ste pokazali da ste nedostojan čovjek za javno djelovanje a kamo li za upravljanje državom. Jer se iz jedne zloupotrebe i nezakonitosti u pravilu razvija čitav sustav nezakonitoga postupanja. Pogotovo ako se to radi urbi et orbi, pred očima cijelog hrvatskog naroda.

Dakle, uz strukovne novinarske organizacije, zatim gomilu udruga koje godinama primaju golema sredstva od Republike Hrvatske, te srodnih europskih institucija za „osvješćivanje“ hrvatskoga naroda stečevinama napredne civilizacije kojoj pripadamo, pozivam i, evo ovim prijavljujem, državne institucije, prije svih DIP, jer je Vaše pismo teško kršenje izbornih pravila, zatim MUP i DORH da Vas institucionalno procesuiraju.

Objavljujem pismo kao dokaz, jer kako rekoh, član sam HNiP-a.

Inače, Zorane Milanoviću, bogme ste me izvrijeđali. Jer podcjenjujete moju razum, moju pamet, podcjenjujete sve ono što jesam, a precjenjujete sebe i ono što Vi jeste.

Pišete mi da je „vrijeme da opet zajedno sa mnom učinite dobru stvar za Hrvatsku“.

Baš Vi?

Koliko me moj um služi, ne mogu se sjetiti ni jedne jedine dobre stvari koju ste učinili za Hrvatsku, iako ih je sigurno bilo. Ali na Vašu žalost ne sjećam ih se.

A sjećam se niza izuzetno loših, katastrofalnih, pogubnih i što je najlošije namjernih postupaka i nevolja koje ste izazvali.

Primjera radi, osramotili ste me gadno pred mojim prijateljima u Austriji i Njemačkoj, čitav niz mojih prijatelja se morao crveniti obrazlažući normalnim ljudima po Europi i svijetu da u Hrvatskoj državna vlast ne štiti komunističke zločine, zločince, da u Hrvatskoj nakon propasti komunizma nema zločinačkih politika i politika koje namjerno osmišljeno i programski rade protiv interesa hrvatskoga naroda.

Mi smo to svaki na svoj način pokušavali dokazati Nijemcima, Austrijancima, Englezima, Srbima, da Milanoviću,  i Srbima jer ni njima, iako im to odgovara ne ide u glavu da se hrvatska država i njena vlast ponaša tako prema svome narodu, ali jako je to teško uz Vas, Vaše politike, Vaše suradnike jer ljudi nisu budale. Ne može se naime antifovati pred pristojnim svijetom i zdravorazumskom logikom, na kojoj počivaju svi poreci pristojnih država i naroda. Vide i smiju se, a  i mi ispadamo budale, samo zbog toga što nas je sramota priznati s kakvim se nakazama u Hrvatskoj još uvijek natežemo i da nemamo snage ni odlučnosti zlo nazvati zlom, izdaju izdajom, agresora agresorom, okupatora okupatorom. To Vam ga Milanoviću dođe kao za vrijeme rata, ovoga jedinoga u našoj povijesti istinski oslobodilačkoga, kada su hrvatski vojnici po tjedan dana, a neki i više, nosili jedne gaće jer se nisu mogli oprati i presvući, a ipak ih je bilo sram reći da su im gaće prljave. A ne daj Bože, tek ih pokazati!

Konačno smiju nam se ljudi što god kažemo jer se slikaju njih desetine tisuća na Trgu Maršala Tita, a mi trubimo da smo – demokratska zemlja i pripadnici europske civilizacije.

Zato je Zorane vrlo uvredljivo nazvati me – svojim i polaziti od toga da zajedno nešto „dobro“ radimo. Jer, ne radimo.

Ja pokušavam raditi doboro između ostaloga objavljujući ovo pismo, ne Vašim istomišljenicima, jer njih ni atomska bobma ne bi opametila, niti treba u konačnici, nego onim drugima, ljudima koji trpe, podnose i na koncu zbog toga sudjeluju u štetama koje Vi radite. Ovo pišem da kažu – dosta.

Usprkos zloupotrebi moje privatnosti, Vi se usudite napisati mi da je „ zaštita i sigurnost hrvatskih građana i njihovih interesa Vama na prvom mjestu“. Strahota!

Ja vjerujem da Vi stvarno mislite da štitite na ovaj način „hrvatske građane“ ili točnije i bliže Vama „građane u Hrvatskoj“, ali – mene ne štitite. I još me vrijeđate ističući da polazite od toga da sam s Vama suglasan.

To ne mogu s obzirom na Vaše godine i na Vašu naobrazbu, te Vaš kućni odgoj, jer, zaboga, nisu Vas roditelji usjekli negdje u prašumi umjesto rodili i pristojno odgojili, uzeti nego kao skrivenu, odnosno namjerno loše skrivenu – prijetnju.

Pismom s realnom moći, s kojom očito raspolažete, čim možete koristiti na ovakav način državne institucije, jasno šaljete prijeteću poruku, a i svijesno lažete, jer je pismo krcato neistinama i podvalama, koje uz to što su uvredljive zdravom razumu, pristojnim ljudima, Hrvatima i cijelom hrvatskom narodu, jer je zamišljeno kao prijevara jednome dijelu ljudi koji ne znaju o Vama ono što ja kao profesionalac tragom analiza Vaših javnih postupaka moram znati.

A i to je kažnjivo, uz to što je duboko nemoralno, jer primitivnu propagadnu prijevarom zaogrće u informiranje. To bi kako sam rekao, morale osuditi sve institucije i strukovne udruge koje se bave informiranjem, jer je infomiranje državljana uči izbora presudna činjenica za donošenje valjanih odluka. Zamislite da Vama Zorane, odnosno nekome Vašemu, tako redovito i nekažnjeno mesar umjesto svježega mesa, deklarira i proda – pokvareno. To država sankcionira, kao što sankcionira i prijevaru u javnome informiranju, jer je informacija daleko vrednija od mesa ili luka recimo. To što vi radite nije čak ni na razini loše propagande, jer se čak i službeni propagandisti, kao recimo Macan, Kolarić, Ipsos puls ili neslužbeni kao antifa rukovodstvo HND, koriste daleko suptilnijim modelima propagande, a ne usuđuje se bar na takav način kršiti hrvatske zakone. Izuzev tu i tamo, kao kad HINA prekraja granice Kosova i objavljuje velikosrpske sintagme kao – informiranje.

Vi mi Zorane pišete da naša „djeca zaslužuju moderno i kvalitetno obrazovanje“ a nudite mi i ponudili ste mi, ne samo meni – najcrnju i najnižu platformu zatupljivanja ne samo obične djece, ne samo običnih ljudi u Hrvatskoj nego čak i nesretnih – antifa. Jer, i antife rekao bih imaju pravo na povratak među normalne ljude. Bar mi kršćani tako mislimo.

Naime, navodno se slučajno u Vašemu obrazovnom geniju koji je simbolizirao najprimitivniji politički huligan u suvremenoj europskoj povijesti Željko Jovanović, usporediv donekle sa srbijanskim dužnosnicima, Nikolićem, Vulinom, Dačićem ili onim Vukom Jeremićem recimo, ukazao – doktor znanosti iz Londona Boris Jokić. Pa uz svesrdnu pripomoć stratega Budaka osmislio ponudu za kakvu je obučen studirajući na doktorskim studijima u Britaniji, na odjelu za upravljanje društvenim procesima u kolonijalnim državama i društvima, primjerice Ruandi, Somaliji, Nigeriji te – Hrvatskoj.

Pa se tako izučen „doktor“, „slučajno“ pojavio u Hrvatskoj i uz Vaš blagoslov – poveo opamećivanje nacije.

To mi nudite?

Nemojte mi nuditi Zorane to obrazovanje, jer ako ga bude i kad bi ga bilo, ni jedan Hrvat u budućnosti izvan obiteljskoga ognjišta neće imati pojma tko je, odakle potječe, neće imati ni elementarne pretpostavke sudjelovati kao čovjek u međunarodnoj razmjeni znanja, a nije isključeno da će u nekoj dalekoj budućnosti početi i – revati kao tovar ili da oprostite magarac.

To Vi nuditi i usudite se napisati mi da smo u tome – zajedno?

Zorane, Vi mi se obraćate dva puta osobno, imenom, a ne prezimenom u svome pismu, a naročito je zabrinjavajuće to što me pozivate da zaustavimo „nebrigu za građane“ koju navodno predstavljaju – oni drugi.

Ja nisam zabrinut za „građane” u Hrvatskoj, a jesam jako za hrvatski narod. Jer je žestoko i smrtonosno ugrožen samim postojanjem Vas kao političara, odnosno politike koju trenutno predstavljate.

Jer ste tome narodu četiri godine, a i prije naravno, samo četiri godine kao predsjednik državne Vlade, ružno blatili sve njegove identitetske vrijednosti, veličali zlo koje mu se dogodilo i koje mu je prijetilo, kažnjavali ga teškim civilizacijskim zaostajanjem i sramoćenjem pred cijelim svijetom. A u zemlji to kompenzirali financirajući na njegov račun izrazite neprijatelje, knjige, filmove, serije, medije, „kulturu“, promovirajući kao vertikale bivše najviše dužnosnike režima koji mu je radio o glavi od Radmana do Pejnovića, od Ive Družića do Ive Goldsteina, tukući branitelje, varajući poljoprivrednike i što je najteže – sjekući krila vojsci hrvatskoga naroda, nezapamćenim urušavanjem njegovog zrakoplovstva uz to otimačinom stotina milijuna kuna.

Vi ste Zorane Milanoviću svjesno varali cijeli svijet pričama o nastranosti moga naroda, valjda bi trebao biti i Vaš, ali nije, jer se nikome koga se voli i kome se pripada ne rade svjesno teške štete i to sustavno. Crtali su Vaši suradnici prema jasnim indicijama koje ste spriječili objavljivati kontrolirajući medije, ružne znakove na našim stadionima, koje je gledalo preko tristo milijuna ljudi u našoj zajedničkoj Europskoj Uniji, javno ste govorili više puta da je moj hrvatski narod izumio holokaust, podržavali ste nasrtaje i prijetnje čak i na svjetski poznata znanstvena i akademska imena iz moga naroda, od kojih ni jedno ne pripada Vašem nakaznom antifašizmu, jer su željeli znanstveno, dakle univerzalno prihvatljivim a ne antifa modelom, osporiti teške laži i krivotvorine na naš narod.

Vi ste Zorane Milanviću sustavno i teško kršili hrvatske zakone, sve moguće konvencije EU-a i svijeta kojemu težimo, a i ovim pismom to pokazujete. Ismijali ste s najvišega državnoga položaja volju hrvatskoga naroda u više navrata, a najeksplicitinije nakon referenduma o braku, zatim nakon izbora predsjednice republike, a Vaši najbliži suradnici su 14. i 15. lipnja u Bruxellesu zajedno sa Srbijom i na njezin zahtjev sudjelovali u bojkotu afirmacije i predstavljanju hrvatske duhovne i nacionalne vertikale bl. Alojzija Stepinca.

Vi ste Zorane sa svojim suardnicima, primjerice s Vesnom Pusić ili Ivanom Vrdoljakom podržavali, štitili i unprijeđivali dokumentirano javno osumnjičene razbojnike na najvišim državnim pozicijama, kao što su Andreja Zlatar Violić i njezin zamjenik, pa nasljednik Berislav Šipuš, koji su otvoreno krali novac od države i naroda, zloupotrebljavali ga i ismijavali uz to, a Vi mrdnuli prstom niste, izuzev ispruženim prstom prema meni i ovakvima, jer smo to javno govorili.

Prijeteći.

Dakle, Zorane Milanoviiću nas dvojica nismo ni isti, nismo ni u čemu jednaki, izuzev što udišemo hrvatski zrak, pijemo hrvatsku vodu, ali to nije dovoljno, jer to sa mnom dijeli recimo i Stanimirović koji je pokolj u mome Vukovaru proglasio – oslobođenjem. Nismo ni približno isti, jer Vi simbolizirate zloćudni tumor u organizmu moga naroda, a ja sam sastavnica koktela lijekova za taj tumor.

Zbog toga ste jako pogriješili što ste mi pisali.

 Marko Ljubić/Narod.hr/http://narod.hr/Hrvatsko nebo