Izv . prof .dr . sc . Kristijan Krkač : ŠPORTSKO PRESERAVANJE U HRVATA

Svi su Hrvati športaši. Svi su prvaci svijeta. Svi sve znaju o športu. No u kemiji su recimo slabi, jer vjeruju u primjerice „broncu zlatnog sjaja“. I u ostvarivanju zajedništva su slabi jer vjeruju da se bez uigrane igre može ostvariti rezultat u momčadskom športu što me vodi temi.

Prije sam vjerovao kako se radi o kultnom i obrednom preseravanju, no čini se da je u pitanju nešto puno gore. Idiotizam ove nacije graniči ne s najgorim oblicima teških bolesti i poremećaja, nego s ozbiljnim situacijama kojima bi mogao biti u pitanje doveden njezin biološki opstanak. Nedostatak razumijevanja djelovanja u “duhu cjeline” (“Geist des Ganzen”, L. W. CV:8) manifestira se u svim područjima života (gospodarstvo, pravosuđe, tehnologija, znanost, politika, itd.), pa tim slijedom i u športu.

Do igara u Riju od 23 medalje 9 su osvojene u momčadskim športovima, a 14 u pojedinačnim. Tako je ako veslanje brojimo kao pojedinačno-momčadski šport, a ako ne onda je odnos 6 nasuprot 17. To pak svjedoči da je Hrvatska u športu, barem na Olimpijskim igrama, dominantno nacija individualnog, a ne momčadskog športa. Primjerice nogomet, napose nogometna mladost u koju se kunemo na klupskoj i nacionalnoj razini, nije niti prismrdjela na olimpijske turnire.

Ne bih ulazio u elemente športova jer o njima ne znam puno, ali očito je da su hrvatski športaši podjednako nadareni za sve športove. I sad „kamen spoticanja“. Ono što očito nedostaje u momčadskim športovima, a što imamo u pojedinačnim jesu izvrsni treneri. U momčadskom športu u pravilu, a i najljepše je kad pobijedi igra, a igru uigrava trener. Kako igre nemamo, jer nemamo trenera, nemamo niti rezultata. Taj kamen spoticanja treba postati „zaglavni kamen“.

Nomina sunt odiosa, nogomet i košarka kao najmasovniji svjetski športovi dobar su primjeri rečenog. Vaterpolo i rukomet kao malo manje masovni nisu tako dobar primjer. Ipak, rukomet je možda najizvrsniji primjer koji jasno pokazuje kako je nedostatak dobrog trenera ključ nedostatka lijepe igre. Bez igre nema rezultata, a s lijepom igrom i poraz se lakše podnese, dok bez igre nestaje i sama momčad; sama reprezentacija.

Sve ovo treba biti rečeno zbog hrvatskog športskog preseravanja kojem je uzrok športski idiotizam. On se najbolje manifestira u činjenici da će 50.000 ljudi dočekati momčad koja je “uzela broncu zlatnog sjaja”, dok je činjenično na poklon dobila treće mjesto zahvaljujući pogreškama suparnika, dok niti 1.000 ljudi neće dočekati ne samo osvajača zlatne medalje u individualnom športu, nego niti 50.000 ljudi športaša koji je napravio podvig ušavši u finale natjecanja. Neka svatko slavi kako hoće. Fala Bogu slobodna smo zemlja. No toliko lažno vjerovati u nešto čega de facto nema i ponižavati stvarne uspjehe nekog drugog mogu samo Hrvati. To je po mom laičkom sudu simptom ozbiljnog poremećaja, ako ne i bolesti.

P.S.
Prvi Hrvat koji je osvojio olimpijsko odličje bio je Milan Neralić koji je na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. godine za Austro-ugarsku tj. Austriju osvojio brončanu medalju u sablji (vidi ilustraciju). Bio je i mačevalački trener koji je odgojio nekoliko austrijskih i njemačkih velemajstora, a usto je na njemačkom napisao i „Uvod u mačevanje“ („Anleitung zum Degenfechten“, 1914.).

  Izv . prof .dr . sc . Kristijan Krkač/Hrvatsko nebo