Nikola Štedul o Udbi

Neposredno prije izručenja Njemačkoj i početka suđenja Perkoviću i Mustaču – osumnjičenih da su sudjelovali u ubojstvu Stjepana Đurekovića – u režiji njihova branitelja Ante Nobila bila je pokrenuta opsežna kampanja preko javnih medija kako bi se hrvatskoj javnosti nametnuo dojam kako se radi o nedužnim ljudima i kako oni ništa nisu imali s ubojstvima počinjenima nad političkim emigrantima. Štoviše, da su oni kao vodeći djelatnici jugoslavenskoga sigurnosnoga sustava radili samo na suzbijanju terorizma, a da su se ubojstva navodno događala između posvađanih skupina emigrantskoga podzemlja.

Ja sam u emigraciji živio i radio 35 godina. Cijelo vrijeme sam na razne načine i u više zemalja bio politički aktivan. Mogu slobodno reći da sam bio bolje informiran od 95 posto ostaloga stanovništva o pitanjima koja su se odnosila na zbivanja i događanja među našim iseljenicima, osobito u onome dijelu koji se odnosio na političke djelatnosti. Osim udbaških provokacija, dezinformacija i spletkarenja, nikad nisam čuo da su među hrvatskim iseljenicima postojale bilo kakve skupine političkoga podzemlja koje bi se međusobno svađale i ubijale. Javnih političkih ‘svađa’ i prepiranja svakako je bilo, kao što ih uvijek i svugdje u demokratskome svijetu između politički suprotstavljenih opredjeljenja ima. Ali za mene je potpuna nepoznanica da bi postojale nekakve podzemne skupine hrvatskih političkih emigranata koje bi između sebe ratovale. Fizička obračunavanja, otmice i atentati nad političkim djelatnicima u hrvatskome iseljeništvu nedvojbeno su djelo udbaškoga podzemlja. Obilje tragova, dokaza i zdravorazumskih zaključaka potvrđuje da su te zločine činili pripadnici jugoslavenske tajne policije (bolje poznate pod kolokvijalnim nazivom Udbe) po nalogu samoga vrha tadašnjeg jugoslavenskog režima. O tome ne bi smjelo biti nikakvih ozbiljnih dvojbi. Ali uporno i dugotrajno ispiranje mozgova učinilo je svoje, tako da u Hrvatskoj, na žalost, još uvijek postoji znatan broj onih koji vjeruju dobro razgranatoj i medijski odlično poduprtoj kampanji kojoj je zadatak da narod održi u trajnoj i pomno stvaranoj zabludi o nekakvome emigrantskom terorističkom podzemlju.

Ni jedna žrtva Udbe ne može se povezati s terorizmom

Tako smo suočeni s paradoksalnom situacijom u kojoj se narod nastoji uvjeriti da su nam moralna vertikala u zaštiti slobode i prava oni koji su cijeli svoj život proveli u službi jednoga totalitarnog sustava, i to u strukturi .zločinačke organizacije kao što je to Udba, čiji je zadatak bio da svim oblicima dezinformiranja i najbrutalnijih oblika fizičkoga zlostavljanja i ubijanja održi taj zločinački sustav na životu. Ispada, dakle, da bi nam moralnom vertikalom trebali biti upravo oni, koji su se svojim posebnim zauzimanjem kroz tu zločinačku strukturu popeli do samoga vrha tadašnje države, čiji se opstanak i mogao tako dugo održavati jedino primjenom zločina i nasilja. Da bi apsurd bio veći, svoje nasilje i zločine sada opravdavaju otrcanim frazama da su, eto, samo radili ono što su morali kako bi lojalni građani Jugoslavije mogli mirno spavati – zaštićeni od najezde emigrantskoga podzemlja i neobuzdanoga terorizma.

Nisam imao namjeru osvrtati se na suđenje Perkoviću i Mustaću, vjerujući da će se sudski postupak odvijati samo u okvirima utvrđivanja relevantnih činjenica koje se odnose na konkretni slučaj pokojnoga Stjepana Đurekovića i da bi zatrpavanje Suda s dodatnim informacijama samo otežavalo krčenju puta do istine. Ali nakon što je postalo razvidno da se strategija obrane usmjerila upravo na to, da sa svim raspoloživim sredstvima učini put do istine sasvim neprohodnim, osjećao sam se dužnim upozoriti na neke činjenice, koje mogu pomoći oko lakšega sagledavanja onoga o čemu se zapravo u ono doba radilo. Udbaška priča o tome kako su oni, tobože, u emigraciji ratovali samo protiv terorističkoga podzemlja, pa se na taj način pred njemačkim pravosuđem nastojalo diskreditirati svjedoke i ostaviti dojam da su zapravo žrtve sami oni koji su optuženi, a ne oni koji su poubijani, iznijet ću ovdje neke činjenice koje nepobitno dokazuju da se ta njihova strategija u zamagljivanju istine temelji na drskim lažima i na zamjeni teze o tomu što se uistinu zbivalo.

Ne želim ovdje tvrditi da se nitko od emigranata nikad nije bavio ili da nije imao namjeru baviti se uporabom sile protiv jugoslavenskog nasilja. Takvih je slučajeva nedvojbeno bilo. Ubojstvo jugoslavenskoga ambasadora u Stockholmu ili oružani upad devetnaestorice mladića u Jugoslaviju (tzv. Bugojanska grupa) klasičan su primjer boraca za slobodu koji su na nasilje odlučili odgovoriti silom. Točno je, uporabili su oružje, ali način na koji su se s njim služili niti jedan ozbiljan povjesničar, politolog, sociolog ili vojni stručnjak ne bi nakon pomnoga proučavanja tih slučajeva i okolnosti pod kojim i kako su se događali ne bi okarakterizirao kao da se radilo o terorizmu. Znanstvenici se uglavnom ne slažu oko toga što bi trebala biti prava definicija za djelo terorizma. Najranije i najšire prihvaćena definicija jest da terorizam podrazumijeva uporabu sile, odnosno oružja ili eksplozivne naprave od koje stradavaju nevini ljudi s namjerom izazivanja straha da se na taj način postigne nekakav politički čin. Naravno, danas se taj pojam zlorabi do apsurda pa tako ispada da se i mirni ulični prosvjed, ili izraz nezadovoljstva teških vojnih invalida pod šatorom naziva terorizmom.

Nije mi poznat niti jedan konkretan slučaj gdje bi se žrtvu udbaškoga atentata moglo povezivati s terorizmom. Takvo povezivanje uvijek je bilo dio širega plana udbaških priprema prije i poslije atentata, tako da bi se zločin moglo prikazati kao međusobne obračune ‘emigrantskoga podzemlja’. Ali poznato mi je da su upravo udbaški agenti poticali ljude na terorizam te da su i sami izravno sudjelovali u takvim aktivnostima kad su jugoslavenskome režimu trebali ‘dokazi’ na temelju kojih bi provodili pritisak na države u kojima su emigranti iz Jugoslavije živjeli i bili politički aktivni, a sve u namjeri da im se javno i legalno političko djelovanje oteža ili potpuno zabrani.

Mogao bih nabrajati i raščlanjivati mnoge slučajeve gdje bi zdrava logika potvrdila ovo o čemu govorim, ali ne želim javnost zamarati ni s čime o čemu ne mogu osobno jamčiti da se radi o nepobitnoj istini. To, pak, znači da mogu bezrezervno govoriti samo i isključivo o neposrednim spoznajama, odnosno iz vlastitoga iskustva. Kao prvo, budući da sam i sam bio žrtva udbaškoga atentata, svjedok sam iz prve ruke, pa mogu potvrditi da se u najmanju ruku, barem u mojem slučaju, Udba odlučila ubiti nekoga tko se nikad nije bavio terorizmom. Osim ove subjektivne tvrdnje, postoje i objektivne činjenice. Naime, nikad nisam bio privođen ili zatvaran pod sumnjom da se bavim bilo kakvim nezakonitim radnjama. Da sam se bilo čime sličnim i pokušao baviti, sigurno bih završio u zatvoru jer sam zbog svojih političkih aktivnosti uvijek bio pod strogim nadzorom sigurnosnih službi zemalja u kojima sam živio, koje su, pak, strepile od bilo kakvih političkih aktivnosti koje bi mogle narušavati ‘integritet i ugled’ njihove tadašnje mezimice Jugoslavije. Što se, pak, tiče terorističkoga načina borbe, smatrao sam ga iz moralnih obzira neprihvatljivim i, štoviše, kontraproduktivnim.

Šveđani su odgovorili da je moj posjet Barešiću bio pozitivan

S tim činjenicama morao se suočiti i Vinko Sindičić u vrijeme kad je podnosio žalbu nakon što je u Škotskoj usvibnju 1989. zbog atentata na mene bio osuđen na 15 godina zatvora. Njegov je odvjetnik tada pisao na sve strane vladama i ministarstvima svih država u kojima sam ja živio i radio, moleći ih da mu pošalju informacije o svim mojim političkim aktivnostima, osobito onima koje bi se na bilo koji način mogle povezati s terorizmom, jer da mu to treba kako bi na sudu mogao dokazati nevjerodostojnost i nepouzdanaost mojega svjedočenja na temelju kojega je on bio osuđen. Neke mu institucije i državni uredi uopće nisu odgovarali, a ministarstva od kojih je dobio odgovor poručila su da nemaju nikakvih informacija o onome što on traži ili što bi mu moglo pomoći. Najzanimljiviji odgovor dobio je od švedskih vlasti. Od njih je konkretno tražio da mu pošalju informacije o mojemu odlasku u Švedsku u posjet Miri Barešiću i podatke o mojoj suradnji s njim vezano za terorizam. Šveđani su mu odgovorili da sam ja na njihov poziv bio u Švedskoj i da sam posjetio Barešića u zatvoru, ali da je svrha mojega dolaska bila da im pomognem u nastojanju oko suzbijanja nasilja te da oni moj dolazak u Švedsku mogu ocijeniti samo pozitivnim.

Sindičić je svoju obranu u Škotskoj organizirao i usmjeravao po naputku Josipa Perkovića. To se sa sigurnošću može tvrditi na temelju pisma što ga je Perković pisao Sindičiću za vrijeme žalbenoga postupka. Ali sada kadvidimo kako je strategija obrane bila postavljena u Münchenu, teško se oteti dojmu da i u Škotskoj nije sve išlo po naputku Ante Nobila, ili barem u dogovoru s njim. Kad smo već kod Nobila, moram spomenuti i ono što mi je za vrijeme posjeta u zatvoru o njemu rekao Miro Barešić. Naime, rekao mi je da je on za vrijeme svjetskoga natjecanja u taekwondou u Americi 1978. sreo i Antu Nobila. Za vrijeme natjecanja Miro je nastupao u ime Paragvaja, a Nobilo je sa svojim timom nastupao u ime Jugoslavije. Budući da je Miro na kraju izborio pobjedu, tražio je od organizatora da mu dopuste na pobjedničkome postolju primiti svoje odlikovanje uz sviranje hrvatske himne i uz hrvatsku zastavu. Voditelji natjecanja pokušavali su odgovoriti Barešića jer da bi to bilo protiv protokola, ali je Miro bio uporan i odbijao se pojaviti na pobjedničkome postolju osim pod hrvatskom zastavom i uz sviranje hrvatske himne. Na kraju su pristali jer nisu bez glavnog pobjednika mogli održati taj svečani trenutak podjele priznanja. Nobilo je zbog toga energično prosvjedovao, ali organizatori su ipak odlučili udovoljiti Barešiću. Nakon toga u razgovoru Miro je Nobilu rekao da bi se i on trebao natjecati pod hrvatskim bojama i promicati hrvatske ciljeve, ‘kao što to radi i Bruno Bušić’. Na to mu se Nobilo primaknuo i odgovorio, “Sredit ćemo mi i Bušića i tebe”. Bruno Bušić ubijen je svega nekoliko tjedana nakon tih događanja.

Evo jednoga od primjera kako se Udba ‘borila’ protiv terorizma. Mogu, naime, posvjedočiti iz prve ruke da je u moju kuću u Škotskoj došao udbaški agent iz Njemačke nekoliko godina prije atentata na mene (naravno, nisam tada znao da je udbaš), a došao je s izričitom namjerom od mene zatražiti da organizacija kojoj sam bio na čelu – HDP – novčano opskrbi terorističku akciju postavljanja bombi duž jadranske obale – navodno s ciljem zaustavljanja turizma. Rekao sam mu da je došao na krivu adresu, da se HDP ne bavi takvim stvarima i, štoviše, da smo protiv bilo kakvih zamisli ili pokušaja u bilo kojem obliku u zaustavljanju turizma na Jadranu. Nakon što je razočaran otišao, telefonirao sam u Njemačkoj predstavniku HDP-a i pitao ga jesu li oni u organizaciji upoznati s nekakvim planom oko zaustavljanja turizma. Rekao mi je da među ljudima kolaju svakakve provokativne priče, ali da o takvim stvarima nemaju nikakvih ozbiljnih saznanja. Kad sam mu rekao ime onoga koji je s tim prijedlogom došao k meni, rekao je da se radi o neozbiljnome čovjeku, da taj nije član HDP-a, da je on već dobro poznat njemačkoj policiji kao varalica, koji na taj i druge načine od ljudi izvlači novac te da je već zbog nekih prijevara bio u zatvoru i da se najvjerojatnije uopće ne radi o planiranju bilo čega. Spomenuo je također da je poznato kako je taj isti nekoliko godina ranije već pronevjerio veću svotu novca koju mu je dao Bruno Bušić za potrebe promidžbe i pokretanja novoga političkoga časopisa. Unatoč toj pronevjeri značajnih sredstava, časopis pod imenom – Hrvatski list – ipak je kasnije pokrenut i uspješno je utjecao na jedan suvremeniji politički smjer, koji je promicao zbližavanje i suradnju između iseljeničkih i domovinskih političkih gibanja.

Feralovac Petrić i nakon povratka nastavio raditi za udbaško-kosovske krugove

Međutim, pokazalo se kasnije da se u ovome slučaju ipak nije radilo samo o običnome prevarantu. S vremenom postalo je jasno da je ta udbaška provokacija bila mnogo ozbiljnija nego što se mislilo. Od njegovoga dolaska u Škotsku prošlo je možda godinu ili nešto više dana kad se pojavila vijest da je uhićen neki mladić negdje na jadranskoj obali s bombama koje je navodno imao namjeru postavljati na plažama. Radilo se, vjerojatno, o gorljivome, ali i naivnome mladom domoljubu čije je domoljublje iskoristila Udba u nakani da kod domaćegastanovništva potakne strah i mržnju prema ‘fašističkoj emigraciji’, kao i da na međunarodnome planu opravda svoj progon i ubijanje hrvatskih političkih emigranata. Kad bi naše pravosuđe na predmetima takve naravi htjelo utvrditi istinu, to bi još i danas bilo moguće jer poznata su imena, kako onoga koji je došao kod mene tražiti novac za taj teroristički pothvat, tako i onoga koji je negdje u Primorju uhićen i u Rijeci osuđen. Ali onima koji su planirali tu subverziju, kao i onima koji su vodili taj cijeli sudski postupak, sasvim sigurno nije bila namjera ustanoviti istinu, nego isključivo javno optužiti HDP da se bavi terorizmom, a onda, naravno, i mene osobno koji sam bio na čelu te organizacije.

Čovjek koji je s tim nebuloznim prijedlogom došao kod mene u Škotsku bio je Damir Petrić iz Splita, vođa studentske organizacije za vrijeme hrvatskoga proljeća. Naravno da sam ja još tada posumnjao da se radi o udbaškome provokatoru, ali nisam imao nikakvih konkretnih dokaza. Doznao sam tek dugo godina kasnije da se zapravo radilo o suradniku KOS-a, i to nakon što je to 1992. pred splitskom policijom izjavio jedan oficir KOS-a. Okolnosti pokazuju da je Damir Petrić i nakon povratka u Hrvatsku nastavio raditi za te kosovsko-udbaške krugove jer, iako ga sud nije pozivao, dragovoljno se javio kao svjedok na suđenju Vinku Sindičiću u Zagrebu 1999. godine, kad je protiv njega vođen postupak za ubojstvo Brune Bušića. Petrić je tada nastojao Sindičiću dati alibi s izjavom da Sindičić nije mogao ubiti Bušića jer da je on upravo u vrijeme kad se ubojstvo dogodilo bio u Rijeci i razgovarao telefonski s Petrićem koji ga je tobože baš tada nazvao iz Švedske. Petrić se kasnije proslavio i kao suradnik u Feral Tribuneu. U mrežu KOS-a upao je navodno preko svoga ujaka Ante Jurjevića – Baje.

Drugi primjer: Kad sam se 1991. vratio u Hrvatsku, slučajno sam se sreo s vođom tzv. varaždinske skupine, onih tridesetak mladića koji su u proljeće 1985. u sjevernoj Hrvatskoj uhićeni i optuženi za planiranje kojekakvihterorističkih aktivnosti. Jedan ugledni zagrebački poduzetnik upoznao me s njim, istaknuvši da se radi o političkome zatvoreniku koji je zbog nastalih političkih promjena bio upravo pušten iz zatvora. Za vrijeme njihova suđenja na velika zvona po novinama isticalo se da se radi o skupini koja je pripremala svakakve užasne aktivnosti, od postavljanja bombi tamo gdje bi poginuo velik broj nedužnih ljudi, pa do trovanja vodovoda i bunara. Upitao sam toga momka zašto je na suđenju izjavio da su on i njegova skupina pripadali Hrvatskome državotvornom pokretu, u ime kojega ih je navodno neki dužnosnik HDP-a iz Njemačke poslao kako bi u Hrvatskoj izvršili neke terorističke pothvate. Rekao mi je da je on u ono doba bio pristao raditi za SDS (dakle da bude Udbin provokator) i da mu je zadatak bio optužiti HDP. Izjavio je da je pristao obnašati tu nečasnu ulogu jer da su mu prijetili s raznim ucjenama protiv obitelji. Sve je završilo tako da je on, zajedno s određenim brojem sudionika u toj udbaškoj namještaljki, osuđen na dugogodišnji zatvor, a javni su mediji podrobno pratili i „analizirali“ suđenja, s posebnim naglaskom da se radilo o užasnim terorističkim planovima u režiji Hrvatskoga državotvornog pokreta. Opći zaključak te opširne medijske kampanje bio je ovaj: sve je sretno okončano, teroristi nisu uspjeli u svojim groznim namjerama jer su sposobne i budne službe sigurnosti sve na vrijeme otkrile i spriječile ubijanje i trovanje mirnih i nevinih građana.

Mustač odobrio 30 tisuća maraka da me Dorić pokupi i doveze

Treći primjer: Nekoliko mjeseci prije nego što je na mene 20. listopada 1988. izvršen atentat, u ranim jutarnjim satima (oko tri sata ujutro), nazvao me je netko i rekao da zove iz Njemačke, da je tamo zaposlen kao privremeni radnik i da uskoro ide u domovinu na odmor. Razlog zbog kojeg me zove jest taj što on ‘jako obožava Hrvatskidržavotvorni pokret i hoće da mu ja dam kakav god želim zadatak koji treba obaviti na povratku u domovinu’. Kaže da mi iz sigurnosnih razloga ne može dati svoje ime. Odgovorio sam mu da može stupiti u kontakt s dužnosnicima HDP-a u Njemačkoj i da će mu oni dati raznih letaka, knjiga i novina pa može to ponijeti sa sobom te da će mu oni dati i naputke kako se to radi uz minimalan rizik jer oni u tome poslu već imaju iskustva i uhodane kanale za prebacivanje emigrantskoga tiska i drugoga promidžbenog štiva. Rekao je da ne želi imati bilo kakvoga posla s tim ljudima jer da se oni bave samo jalovom propagandom, a da je on spreman raditi neke sasvim konkretne stvari. Odgovorio sam mu da ono što mu predlažem jesu konkretne stvari te da mi objasni što on podrazumijeva pod konkretnim stvarima. Rekao je da njega zanimaju samo tvrde stvari. Pojasni mi, upitao sam. On nastavi, da ako mu dam ‘naredbu’ da je on spreman ‘srediti’ Đilasova sina za kojega zna gdje se u Njemačkoj nalazi. Rekao sam mu da se HDP s takvim stvarima ne bavi, ali me zanima zašto bi on uopće ‘sredio’ nekoga poput toga čovjeka, koji je poznat po tomu što svojim pisanjem oštro kritizira i osuđuje komunistički režim u Jugoslaviji i da ondje zagovara uspostavu demokratskoga poretka, dakle u biti slično što među ostalim zagovara i HDP.

Sugovornik s druge strane žice je zamuknuo i nisam dobio odgovor, a ja sam ostao s nedoumicom je li se radilo o još jednom udbaškom provokatoru ili možda o nekom izuzetno isfrustriranom, naivnom i krivo usmjerenome hrvatskom domoljubu. Međutim, nakon što sam se poslije atentata i za vrijeme suđenja upoznao s bojom glasa i načinom izričaja Vinka Sindičića, sve više sam bio siguran da je upravo on bio taj sugovornik, koji je vjerojatno tražio nekakav dokaz da je HDP teroristička organizacija. Jer pretpostavljam da je taj razgovor bio i sniman, možda u režiji Perkovića, kao dio scenarija za vrijeme pripreme atentata. Naravno, za takvu tvrdnju ja, ipak, nemam nikakvih čvrstih dokaza, zato će to i dalje ostati samo kao pretpostavka između različitih drugih mogućnosti.

Četvrti primjer: Godine 2014. slovenski istraživač i spisatelj, gosp. Roman Leljak, pronašao je u Slovenskom državnom arhivu neke udbaške dokumente među kojima je bilo i pismo Zdravka Mustača, u kojemu stoji da on kao šef jugoslavenske Savezne službe državne sigurnosti odobrava slovenskoj Udbi 30,000 njemačkih maraka kao sredstva za rad udbaških suradnika, među kojima i za Milana Dorića čiji se zadatak sastojao u tomu da mene u listopadu 1990. godine, u vrijeme kad sam se spremao doći u Zagreb na Osnivački sabor HDP-a, svojim autom doveze do slovenske granice. Tamo me trebala preuzeti slovenska Udba i navodno staviti u nekakav zbirni logor, gdje bi mi se vjerojatno trebao izgubiti svaki trag. Milan Dorić, koji se meni predstavljao kao prijatelj, doista se i ponudio da će me on autom odvesti u Zagreb. Međutim, plan im je propao jer sam ja zbog previše obveza u to vrijeme na sveučilištu odjednom promijenio mišljenje, pa sam odlučio zbog uštede vremena zajedno sa suprugom u Zagreb putovati zrakoplovom.

Ako bismo išli u krajnost i dopustili da su ponekad možda režimski nalogodavci i povjerovali dezinformacijama vlastitih agenata o terorističkoj emigraciji i mojoj ulozi u njoj, činjenica je da im je za vrijeme suđenja Sindičiću u Škotskoj moralo postati sasvim jasno da ja nisam bio zagovaratelj terorizma. Unatoč tomu, ipak su smatrali da me treba likvidirati i nakon neuspjeloga atentata. Dakle tu pada u vodu priča Ante Nobila o borbi protiv emigrantskoga terorističkog podzemlja.

Umalo krvoproliće 1992. kod Bizovca

Ono što se u svemu ovomu pojavljuje kao najveća zagonetka jest to da je Udba i dalje ustrajala na planu moje likvidacije, čak i nakon demokratskih promjena i nakon već dovršene prve faze Domovinskog rata.

Početkom veljače 1992. godine po nalogu iz Morha išao sam s još nekoliko prijatelja utvrđivati stanje i najnužnije potrebe branitelja na prvoj crti bojišnice u istočnoj Slavoniji. Tada smo posjetili i generala Karla Gorinšeka koji nam je pomogao pregledati stanje na području pod njegovim zapovjedništvom. Na suprotnoj je strani bilo slavonsko mjesto Tenja, poznato po zlu glasu kao uporište četničkih zločinaca, ispred kojega su bili ukopani JNA i srpski pobunjenici. Poslije toga navratili smo u Osijek, a te smo večeri išli prenoćiti u Bizovac. Na kontrolnoj točki vojne policije pred ulazak u Bizovac trebali smo biti likvidirani po istome modelu lažne dojave kao što je to godinu i nešto više prije toga bio likvidiran pokojni Ante Paradžik i suputnici u predgrađu Zagreba. To se ovaj put ipak nije dogodilo jer kad smo dolazili na kontrolnu točku, odmah iza nas je sasvim slučajno prišao kamion pun naših branitelja koji su s obližnjeg ratišta također išli u Bizovac na odmaranje. To je isključilo mogućnost otvaranja vatre po našem automobilu pa nam je naređeno da stanemo u stranu radi provjere. Na svu sreću, policajac koji je tražio da pregleda naše iskaznice prepoznao je mojega prijatelja koji je vozio i zaprepašten u čudu ga zapitao, „Što ti radiš tu?“ Tako je pukom slučajnošću izbjegnuto krvoproliće. Za naš odlazak u Slavoniju znao je Josip Perković koji nas je onamo i otpremio, a za mjesta gdje smo se u Slavoniji kretali znao je preko svoga dužnosnika SIS-a u Osijeku. Ja sam kasnije tražio ministra obrane Šuška da pokrene istragu. On je obećao, ali ništa se u tom pogledu kasnije nije poduzimalo.

Zato se odluka o mojoj likvidaciji čak i nakon demokratskih izbora ne može protumačiti drukčije nego kao činjenicu da je udbaška struktura davno prije samih promjena imala točno razrađen plan kako te promjene koordinirati i usmjeravati, tako da njihove stare strukture i nakon promjena zadrže vlast i slobodan lov u pretvorbi i privatizaciji. HDP je očito smatran kao ozbiljan remetilački čimbenik čiji je dolazak u Hrvatsku trebalo spriječiti pod svaku cijenu, a kad se to nije moglo, onda barem njegovo djelovanje u Hrvatskoj potpuno i temeljito paralizirati. Zbog toga smo i na upis u registar političkih stranaka morali čekati godinu nada nakon Osnivačkoga Sabora HDP-a u listopadu 1990.

Nobilovo bacanje prašine u oči

Najavljujući žalbenim postupkom drugo poluvrijeme, budući da ih nije mogao obraniti od krivnje za počinjeni zločin u prvome, sada će odvjetnik Anto Nobilo nastojati prikazati Perkovića i Mustača kao borce protiv terorizma. To će opet biti njegov tipičan pokušaj bacanja prašine u oči hrvatskome narodu i njemačkome pravosuđu. U svakom slučaju, iz ovdje navedenih konkretnih primjera može se vidjeti o kakvoj se to „moralnoj vertikali“ udbaškoga rata protiv terorizma u emigraciji radilo. Ante Nobilo već me dulje povlači za jezik kad uporno tvrdi da je Udba u emigraciji ubijala samo teroriste. Na taj način očito tvrdi da sam se i ja bavio terorizmom. Ako smatra da za takvu tvrdnju ima bilo kakve dokaze, onda mu je dužnost (kao i njegovu prijatelju i Državnom odvjetniku Bajiću) pokrenuti protiv mene sudski postupak. U suprotnome ne rade svoj posao, što je samo po sebi kažnjivo djelo, pa bi im u najmanju ruku trebalo oduzeti dozvole za obavljanje odvjetničkih i pravnih poslova. Ali to je već stvar pravosuđa RH, koje bi im u sudskome postupku trebalo omogućiti da dokažu svoje tvrdnje, ili u suprotnome, da im izrekne kaznu zbog klevete. Tako se to radi u normalnim državama gdje pravosuđe radi svoj posao.

Nikola Štedul/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo