Prof. Matko Marušić intervju za Veritas : Rodna ideologija i njezine posljedice

Imate vrlo zanimljiv put uspona: kao siromašan student postigli ste vrlo visoku znanstvenu karijeru. Gdje leži tajna Vašeg uspjeha?

MM: U roditeljima. Oni su bili bez škole, ali su jako bili  za školu. U našoj siromašnoj i neukoj kući školske su ocjene (petice) bile glavni kriterij dječje dobrote. Otac nije mojemu bratu i meni (moj brat je jako uspješni Joško Marušić) nikad dao raditi. „Tvoje je da učiš, moje je da te hranim“, govorio je. „Ali, ne budeš li učio – eno ti motika pa kopaj.“

Taj mi dio odgovora uopće nije sporan. Ostaje nejasno kako su roditelji bez škole toliko polagali na školu. Mislim da su to činili na osnovi inteligentnog i pažljivog proučavanja kako ljudi žive i o čemu im ovisi kvaliteta života. A to rade svi ljudi. Pa treba samo pravilno zaključiti i marljivo na cilju ustrajati. Drugim riječima: matere koje kćerima žele karijeru modela i očevi koji sinovima žele karijeru športaša ne znaju istinu o životu i pogubni su za svoju djecu.

Mnogi se danas referiraju na znanost, često i oni koji su u znanost samo površno upućeni. Možete li nam pojasniti što je znanost te zašto je ona toliko važna?

MM: Čovjek može svoje znanje steći Objavom (Božjom riječi koja dolazi preko Duha Svetoga, izravno ili kroz proroke i mudrace) ili vlastitim istraživanjima. Prvi način traži vjeru a ne dokaze, a drugi vjeru ne treba, a sve zasniva na dokazima, ljudskim dokazima. Osim toga, vjera se ne bavi npr. liječenjem raka prostate ili gradnjom zrakoplova. Vjera ide za apsolutnom, Božjom istinom, a znanost za najboljom mogućom ljudskom istinom. Zato se današnja spoznaja materijalnoga svijeta osniva na znanosti, iako znanost nikad ne daje konačne, nepromjenjive i apsolutno istinite zaključke. No i takva, nesavršena znanost, dokazala je da fantastično može poboljšati i produljiti čovjekov život. Ona, međutim, ne rješava pitanje smisla i smrti i vjera ostaje jednako potrebnom. Znanost pak ima jasne zakone, pravila i kriterije i može se ocjenjivati u svakom pogledu. Ona ne odbacuje vjeru, ali se njome ne služi, a vjera (Gospodin) daje čovjeku slobodu istraživanja i stjecanja spoznaje. Znanosti se ne smije zamjeriti nesavršenost ni strogost kriterija. Donijela je jako puno, ali ne može, i ne smjera, dati odgovore na ona najteža pitanja.

Česte su rasprave vezane uz tzv. rodnu ili „gender“ ideologiju. U raspravama se često koriste pojmovi koji nisu razumljivi, a umjesto na znanost poziva se na različita prava na izbor. Aktualna je rasprava o tzv. Istanbulskoj konvenciji, odnosno o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, u sklopu koje se ponavljaju  rasprave o rodnoj ideologiji. Možete li se osvrnuti na to i objasniti što je točno rodna ideologija i koje posljedice sa sobom nosi? Kako je moguće da do jučer neznatna manjina pripadnika rodne ideologije danas ima snagu mijenjati međunarodne i nacionalne zakone? Kako Vi kao renomirani znanstvenik vidite bitku oko rodne ideologije?

MM: Malo je prostora da se na to odgovori iole razumljivo a točno. Dakle, kratko i nesavršeno. „Rodna“ ideologija počela je od feminizma, koji kaže da ženu ne čini spol nego društveno okružje i da je žena u svojoj ulozi u obitelji i zarobljena i potlačena. To je zapravo komunistička ideja, a formulirao ju je F. Engels. Feminizam, rodna ideologija, „politička korektnost“, velik dio „borbe za ljudska prava“, suvremeni liberalizam, „sekularizam“ i postmoderna su izvedenice i (ili) alat komunizma da ponovno osvoji vlast u cijelom svijetu. Tako se iz te feminističke budalaštine razvio koncept da spola uopće nema, nego da „slobodan čovjek“ može izabrati svoj spol, spolnu orijentaciju, rodni identitet i rodni izražaj. Rod je kao neki „spol u glavi“ (a posve je nebitno što čovjek imao kao genetsko-anatomsko-fiziološki spol), a stalno se mijenja i do sada je navodno „prepoznato“ njegovih 76 oblika.

Drugo, manjina ljudi koji zbog nekog razloga imaju poremećaj spolnoga nagona nije ona koja gura to zlo. To čine komunisti, koji zlorabe te ljude koji imaju velike probleme i kojima nije lako. Dakle, sila iza te ideologije je vrlo jaka i ja procjenjujem da ćemo bitku izgubiti. Naime, ako je pala Njemačka, SAD i Irska – kako ćemo se mi obraniti? Naravno, branit ćemo se, do zadnjega daha, ali ipak će Štulhofer i Jokić doći u naše, hrvatske škole i učiti dječicu da mogu izabrati spol, presvlačiti curice u dečke i obrnuto, učit će ih da je istospolno općenje divno i prirodno, da su nastranosti samo razlike među ljudima poput boje očiju; potom će ukinuti zamjenice „on“ i „ona“ (to je već napravila Kanada), onda će tražiti da katolički svećenici vjenčavaju dva muškarca u sveti sakrament braka i kad svećenici odbiju policija će ih morati uzaptiti, a sud osuditi. U tom času će rulja (prikrivenih komunista, nastranih i zavedenih) navaliti na crkve da ih oskvrni i spali.

Na nama će biti da odlučimo kad, koliko i kako ćemo se braniti u nabrojenim fazama tih događaja.

Oni koji mi se čude moraju znati da je njemački parlament izglasao legalnost istospolnih brakova. Tada se iz dokumenata brišu pojmovi majke i oca (sve zemlje koje su prihvatile istospolni brak), mijenjaju se školski programi (Budak, Štulhofer, Jokić) i tko se god se (već danas u Švedskoj) tome suprotstavi dolazi u opasnost da mu se oduzme dijete i dade na posvajanje najčešće u – „istospolne brakove“.

Znanstvenu raspravu zagovornici rodne ideologije izbjegavaju, a u javnosti se služe svađama, tužbama, prosvjedima i vriskom svih vrsta. Za njih postoje jasne i napisane upute, navodim samo neke: nikad ne govori što radiš u svojemu tjelesnom zadovoljavanju; nikad se ne upuštaj u raspravu koja se osniva na argumentima; ustraj da su protivnici fašisti; ustraj da si progonjen; ustraj da je tvoje ljudsko pravo sve što možeš zamisliti; kad se protivnik poziva na ljudsko pravo slobode govora optuži ga da je pribjegao „govoru mržnje“., itd. (Gledao sam njihove različite udžbenike, uključujući i zagrebački („Iskorak“), koji podučava kako uživati u izmetu.)

Izgubit ćemo zato što su oni bogati i organizirani, što su fantastično i dugoročno planirali poteze, što su uz njih neiskusni, mladi, žene (privlače ih brigom za prirodu, životinje i sl.), nezadovoljnici svih vrsta, siromašni i, naravno, razvratni, nemoralni i nastrani. Ljudi i ne znaju koliko komunista ima u svijetu, napose na Zapadu, i koliko su bogati, organizirani, moćni i – podmukli, lažljivi i zli kao i uvijek. Od 18. stoljeća oni vrebaju da spale naše crkve. Poseban cilj im je katolička crkva, jer je ona najjača i najorganiziranija. Napuhivanje afera s „pedofilijom u crkvi“, „pronevjerom novca“, „raskošnim životom biskupa“, ustrajanja da žene postanu svećenici i mnogo toga drugoga – služi tom cilju. Kad sruše katoličku crkvu, ostale ne predstavljaju problem. Uostalom, neke od njih, časne i važne u povijesti, praktički su se raspale ili predale u ovom pitanju.

Koji je Vaš komentar na najavu pilot – projekta kurikularne reforme za iduću školsku godinu? Naime, nismo zaboravli brojne prijepore oko kurikularne reforme, osobito one povezane sa zdravstvenim odgojem. Ministrica Divjak izjavila je da 90 posto reforme sadržajno nije sporno. Može li se to, po Vašim saznanjima i mišljenju, reći i za zdravstveni odgoj ili možemo očekivati daljnje burne rasprave po tom pitanju?

MM: Stjecajem okolnosti dobro sam proučio dva ili tri najdelikatnija predmeta iz Jokićeve radionice. To je dobro i uredno napisano i na prvi pogled nema tamo nešto strašno. No, kad se pogleda bolje, vidi se da u tom planu i programu potpuno nedostaju: 1) Hrvatska, 2) hrvatska kultura i tradicije, 3) bilo koji oblik ili izraz domoljublja, 4) bilo koja ljudska vrlina navedena od Staroga Zavjeta do Domovinskoga rata – poštenje, milosrđe, hrabrost, viteštvo, plemenitost, opraštanje, ponos, čistoća, ideali, romantična ljubav (zamislite – nema ništa o čistoj dječjoj, mladenačkoj ljubavi, samo spolni odnos, „al pazi da se ne zaraziš i ne zatrudniš“), istina o Hrvatskoj – zašto je volimo, zašto je važna, zašto su toliki ginuli za nju, kako je trebamo voljeti i čuvati, koji su praznici a koji blagdani, kada se čestita braći pravoslavcima a kada muslimanima, što ako me tuku a slabiji sam, što ako slabijega tuku, što kad je na djelu nevjera, izdaja, psovka, laž, prevara, zlo kocke i profesionalnoga športa, mode, glamura, hedonizma, promiskuiteta, nastranosti, brzine, noći, alkohola, razularenosti… Sve je dano u ruke „nevladinih udruga“ koje dolaze djeci u škole i uče ih spolnosti kako smo rekli gore i – kako prosvjedovati protiv Vlade vlastite države.

Kad Vam itko kaže „obrazovanje treba očistiti od politike“, to znači da program treba očistiti od pojma, postojanja, nastanka, važnosti i opstanka naše domovine Hrvatske. To je Jokić i učinio. Pitanje je hoće li njegovi podupiratelji komunisti dopustiti da se to sada ispravi. Jako su ljuti što smo ih prozreli i zaustavili u zadnji čas. Nije slučajno da je Jokić stalno na televiziji, naravno na takvima kakva je N1.

Upamtite:

– Zajedničko pjevanje hrvatske himne na početku školske godine NIJE „donošenje politike u školu“.

– Objašnjenje povijesne čežnje i borbe Hrvata za samostalnom državom NIJE „donošenje politike u školu“.

– Kako može građanski odgoj u hrvatskoj školi ne učiti djecu što je, na primjer, plemenitost?

– Zar našoj djeci nije potrebno da ih se (u tom poželjnom školskom predmetu!) uči pristojnost i poštenje. Ta dva pojma nisu samo roditeljske fraze, nego iza njih stoji mnogo konkretnih lekcija i učenja „tehnologije“.

– Zar ne treba program građanskoga odgoja djeci pomno objasniti sve hrvatske službene (i tradicijske) praznike i blagdane, ustroj hrvatske državne vlasti, hrvatske vojske, školstva, gospodarstva, pa i kulture, športa i drugoga što djetetu pomaže snalaženju u društvu, boljem učenju i radu i naposljetku – domojublju? Domoljublje nije mržnja prema drugima, nego sreća, blagodat, ugoda, pravednost i sigurnost življenja u sredini u kojoj čovjek živi.

Mislite li da se u kontekstu rodne ideologije, te pokušaja uvođenja sumnjivih sadržaja u škole provodi svojevrsno „ispiranje mozgova“, pri čemu pojedinac gubi vlastiti identitet, domovinu, vjeru, obitelj pa i spol? Kakav bi trebao biti zdravstveni odgoj?

MM: Naravno da mislim. Mislim i gore, a rekao sam to maločas. Zdravstveni odgoj? Naravno da mora postojati, ali treba znati da već i postoji; postojao je i kad sam ja išao u osnovnu školu – u skoro svim predmetima. Kao predmet, njega je Jokić uveo da djecu uče novoj istini – rodnoj ideologiji; da se mamu ne smije zvati mamom i da možeš izabrati spol koji želiš, svaki dan drugi, i da je pornografija odlična, normalna i poželjna.

Što mislite, kako Crkva može odgovoriti na spomenute izazove?

MM: Crkva radi dobro i radi što može. No, molim Vas, držite na umu da je upravo spaljivanje crkava cilj toga pokreta. Zato se crkva mora čuvati, a i mi je moramo čuvati. Bitku bi trebali preuzeti hrvatski znanstvenici i intelektualci, ali, na žalost, oni su ili pobijeni ili ustrašeni ili kupljeni.

Vaša poruka čitateljima za kraj razgovora?

MM: Vjera u Boga i hrvatska sloga. Svi ljudi imaju ista prava. Što oni traže od vas, tražite i vi od njih. Nitko nema pravo zabraniti slobodu mišljenja i govora. Nitko nema pravo da vašu djecu odgaja suprotno od vaših uvjerenja. Nitko vam ne može zabraniti prakticiranje i obranu vjere i domovine. Nitko ne može zabraniti istraživanja i propitivanje (one nesavršene) ljudske istine kada se to radi znanstvenom metodom i pristojno. Ovo je naša Domovina. Ne damo je do našega posljednjega daha. Ako je mogao Zrinski i njegovi, ako su mogli Vukovarci, možemo i mi. Hrvatski vojnici na Bleiburgu umrli su kad su se predali, a hrvatski branitelji u Domovinskom ratu predali su se kad su umrli. To su naši djedovi, naše majke i očevi i mi smo jaki, vjerni i hrabri kao i oni. Nikad se ne ćemo predati.

Matko Marušić

Rodna ideologija i njezine posljedice

Veritas, listopad 2017;56(10):10-13.

Hrvatsko nebo