Josip Vričko: Evanđelje po Prvoslavu (Periću)

Porfirije na Crvenom trgu

Niški su studenti Porfiriju održali lekciju iz vjeronauka, poručivši mu kako je izdao evanđelje te kao Juda Krista izdao studente, narod i istinu. Istovremeno, njegov zagrebački kružok što ga je godinama volio javno, šuti dok ovaj obavlja kurirske poslove u Kremlju.

Ne bi, dakako, patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve aboliralo (ni) to da se s ruskim predsjednikom sastao u velebnim dvorima patrijarha Moskve i sve Rusije. Ipak, da je ovo pravoslavno (sveto…) trojstvo pojačano vladikom bačkim o prošlosti, sadašnjosti i napose budućnosti pravoslavlja raspredalo izvan Kremlja, možda ne bi Porfirija – kao što jesu – krstili Vučićevim kurirom. A, on to uistinu jest jer je, uz ostalo, svome domaćinu Vladimiru Putinu, uz neskriveno oduševljenje Kirila I., prenio radosnu vijest: Aleksandar Vučić bit će nazočan 9. svibnja na moskovskoj paradi, na proslavi 80. obljetnice, kako to Rusi nazivaju, Velikog otadžbinskog rata.

Morem plovi (jedna) mala lađa

No, uz ovaj muštuluk Prvoslava Perića, sujetnom je uhu kremaljskog stožernika nedvojbeno milozvučno zazvučalo i to što je visoki gost kazao kako zbilja ne zna što bi bilo s, veli, Kosovom i Metohijom da nije bilo potpore Rusije i Kine. A, kako je – čak i usprkos stanovitoga približavanja Washingtona i Moskve – vrlo oportuno u nazočnosti Vladimira, navodno, Velikog napadati Zapad, Prvoslav nije propustio prigodu podijeliti svoj osjećaj da zapadne sile žele razbiti identitet srpskog naroda i kulture, slijedom čega je, uz malu pomoć Irineja bačkog, koji se ovom prigodom potvrdio i kao izvrstan prevoditelj, podsjetio na njegovu svetost, patrijarha Irineja, koji je izgovorio po sudu kremaljskih sugovornika proročke riječi kako mala (srpska) lađa, ploveći po uzburkanom moru, uvijek mora biti vezana za veliki ruski brod. Je li ga pritom inspirirala glasovita četnička pjesma Morem plovi jedna mala lađa, u kojoj đeneral Draža uvjerava majku kralja Petra, koja s Čičom plovi po sinjem moru, kako joj je sin siguran jer ga čuvaju srpske bajonete? E, to je tajna koju je Porfirijev predšasnik odnio na onaj svijet. Ili gdje već…

Osjećaj nužne vezanosti za ruski brod ima i Onaj koji je, u biti, Perića, kao svoju prethodnicu, i uputio k Moskvi, pa je, čim je objavljen stenogram moskovskoga „pravoslavnog summita“, svekolikom „srpskom svetu“ povjerio kako je ruskoj braći, na čelu s Velikim (kremaljskim) bratom, jasno kako je u Srbiji na djelu obojena revolucija. Što se, obznanio je Aleksandar (umalo…) Veliki, na ruskom kaže – Cv(ij)etna. „…I Vladimir Vladimirović o tome je sa mnom govorio. U tri rečenice mi je sve rekao. „Pratimo pažljivo, znamo da je u pitanju obojena revolucija. Želimo ti uspjeh u borbi. I ako nešto možemo, ti kaži!? Točka“, ispovjedio se srpskoj javnosti Vučić, baš kao što to i inače čini u svojim izvanrednim gotovo svakodnevnim teve nastupima.

Patrijarše!

Zanimljivo, a možda i znakovito, nakon što je obnarodovao Putinovu neupitnu potporu, poslao je specijalce na novosadske studente. Pendreci, suzavac, guranje, polivanje – sve to je policija primijenila u obračunu sa studentima i njihovim pristalicama ispred novosadskog Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja. Pa, ipak, dan-dva poslije, Vučić je kazao kako nije zadovoljan policijom…

A dok je režim, po mišljenju mnogih opozicijskih čelnika tamo daleko, u Novom Sadu posegnuo za pokaznom vježbom i navijestio kako više milosti biti neće, pravu, ne baš tako malu, lekciju iz vjeronauka Porfiriju su održali niški studenti – ponukani, jasno, patrijarhovim kremaljskim imperativom – spriječiti obojenu revoluciju! Tumačeći, u oštroj i javnoj poruci, kako nisu neprijatelji svoje zemlje, već njezina djeca, srbijanska mu je mladost poručila kako kada šuti o njihovim zahtjevima, ne izdaje samo njih: „Izdajete istinu. Izdajete evanđelje. Izdajete moral koji biste trebali štititi. Kao što je Juda izdao Krista, tako ste vi, patrijarše, izdali studente, narod i istinu.“

Kad smo, međutim, kod izdaje – o njoj je bilo govora i u Kremlju, a atestirao ju je Kiril I. svjedočeći sa (svojih) patrijarških visina kako srpski narod i Srpska Crkva nikad nisu izdali Rusiju. „Neke slavenske zemlje, nećemo ih spominjati, pod utjecajem moćnih militarističkih zapadnih snaga, mijenjale su svoju orijentaciju na neko vrijeme, potom su se kajale, ali su je mijenjale. Srbi to nikad nisu činili. Ta ljubav prema Rusiji, ona je, možda, čak ugrađena u gene srpskog naroda“, egzaltirano će to „svešteno lice“ koje je na početku ruske agresije na Ukrajinu pokojni papa Franjo krstio Putinovim ministrantom. A na Bergoglijevoj crti bio je tih dana i ekumenski (vaseljenski) patrijarh Bartolomej koji se zapitao kako (Kiril) može sebe opravdati pred svojom savješću.

 „Ta ljubav prema Rusiji, ona je, možda, čak ugrađena u gene srpskog naroda“, egzaltirano će to „svešteno lice“ koje je na početku ruske agresije na Ukrajinu pokojni papa Franjo krstio Putinovim ministrantom. A na Bergoglijevoj crti bio je tih dana i vaseljenski patrijarh Bartolomej koji se zapitao kako (Kiril) može sebe opravdati pred svojom savješću

Da ne spominjemo sad (još) i pisanje švicarskih tiskovina Sonntagzeitung i Le Matin Dimanche koje su, tumačeći bliskost Kremlja i Crkve, pisale kako se Kiril kao KGB-ovac 1970-ih i 1980-ih infiltrirao kao službeni predstavnik Moskovske patrijaršije pri Svjetskom vijeću Crkava. Budući da je i Putin stari KGB-ovac, jasno je kako su ova dvojica dva zapravo brata, ne samo pravoslavna, već i – strukovna…

Dug zao drug…

Istovremeno, sve su u Srbiji glasniji oni koji se pitaju čime je to Vučić zadužio Porfirija pa ga ovaj, evo, bespogovorno slijedi te mu obavlja i poslove vjernoga teklića, slijedom čega je lako braniti tezu kako je Moskvu pohodio kao predstavnik režima, a ne kao vjerski vođa. Uz to, srbijanski teolozi podsjećaju kako nakon izbora jednog poglavara Pravoslavne Crkve on ide u posjet svim poglavarima, ali po redoslijedu koji je reguliran katalogom patrijaršija, a prva je Carigradska. No, Porfirije je pokazao kako ne poštuje taj katalog jer je njemu u fokusu da Srpsku Pravoslavnu Crkvu što više veže za Rusku.

Nisu, međutim, baš svi na Perićevu (ruskom) putu. Tako švicarski listNeue Zürcher Zeitung tvrdi kako se sedam crkvenih velikodostojnika, od kojih šest ima sjedište u inozemstvu, distanciralo u otvorenom pismu od aktualnog kursa koga Crkva trenutačno slijedi. Među kojima je i vladika Grigorije, episkop eparhije düsseldorfske i njemačke, koji od početka podržava studentske prosvjede te je skupina prosvjednika koja je nedavno na biciklima putovala do Vijeća Europe u Strasbourgu prenoćila u njegovoj crkvi u Münchenu. List pritom podsjeća kako prosvjedi u Srbiji nipošto nisu anticrkveni. Štoviše, na prosvjedima, koji su, inače, po sastavu vrlo heterogeni, studenti nerijetko nose i zastavu srpskoga prosvjetitelja Svetoga Save. Vijest kako ih je Porfirije u Moskvi optužio da su u službi stranih sila, zatekla ih je dok su proslavljali Uskrs. Dijelom je i zbog toga njihova žestoka poruka „Vučićevu kuriru“.

Začudno je pak kako iz Zagreba nema ni pisma ni razglednice. Naime, prije no što će u veljači 2021. naslijediti velikog – Bože, mi oprosti! – Irineja (Gavrilovića), Perić je bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Opraštajući se s hrvatskom metropolom, rado je svjedočio o svojoj ljubavi prema tome gradu, pa i, kazalo bi se nekad, šire. „Rekao sam i ponovit ću – Zagreb i ja volimo se javno, a sada ću dodati Hrvatska i ja volimo se javno! A ukoliko to nekomu smeta, njegov je problem. Volim sve ljude Hrvatske bez obzira kojem narodu pripadali. Ne očekujem apsolutno ništa zauzvrat“, objavio je opraštajući se od svoje dotadašnje mitropolije te posvjedočivši kako je slušao Arsenovu Ja i Zagreb volimo se tajno.

Šutnja Porfirijeve zagrebačke sljedbe

Međutim, osim što je pjesme slušao, Prvoslav je pjesme i pjevao. Prije desetak godina objavljen je videouradak na kome se vidi – i čuje! – kako Perić u Chicagu pjeva Šta se ono na Dinari sjaji, Đujićeva kokarda na glavi. Čim je otkriven ovaj njegov pjevački talent, objasnio je (…): „Nakon liturgije bio je ručak i zabava, rekao sam Voji Bilbiji da otpjeva ‘našu pjesmu’, misleći na Tamo daleko. On je počeo pjevati pjesmu koju i ne znam i nekako sam pjevušio za njima, malo iznenađen što nije zapjevao onu koju sam mislio, pa sam u jednom trenutku i zašutio.“

Važnije od ovoga Porfirijeva čikaškoga nastupa je, međutim, to što je on za zagrebačkih dana utemeljio pravi, i ne baš mali, kružok svojih poklonika, koji su skupa s njim eto voljeli i Zagreb i Hrvatsku – javno. Malo šale nije na odmet…

Bila je to prilično heterogena, nacionalno i vjerski, skupina, ali ipak dominantno ljevičarsko-liberalna. Od, primjerice, Ive Josipovića i Milorada Pupovca do Tvrtka Jakovine, Dejana Jovića i Hrvoja Klasića te don Antuna Šuljića i Anne Gruenfelder… njih 60-ak. A sve je (tehnički) organizirao onaj teolog koji je 1990-ih u Hrvatsku pristigao iz Argentine, gdje je bio prilično nestašan dječarac. „Po povratku s neke fešte gdje smo se napili (bila je to 1978. i imao sam 16 godina), pokojni brat i ja bacili smo kamenje na prozore sinagoge u blizini naše kuće još dok smo živjeli u kvartu Florida“, svjedočio je taj bivši Argentinac, demantirajući (…) tako one koji su tvrdili kako je na sinagogu bacao molotovljev koktel.

Kako bilo, svi iz te skupine i Porfirije voljeli su se javno, a sada kad njihov zagrebački (ljubazni) domaćin ide na rukoljub Putinu – ne bi se šteli mešati. Tako su evo i toj zagrebačkoj sljedbi Vučićeva poklonika i Putinova rukoljupca, niški studenti održali (neizravnu) lekciju. Ne, dakako, samo iz vjeronauka.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo