A.Beljo:Uz 22. godišnjicu srpskoga genocida u Srebrenici, ‘bežaniju’ iz ‘Srpske Krajine’ i 22. godišnjicu ‘Oluje’

Gdje su se ‘skrili’ rehabilitirani četnici sa ‘zapadnoga Balkana’?

Mnogo je toga stavljeno pod isti nazivnik, u koji je uključeno toliko naizgled različitih silnica, ali povijesno uzročno-posljedično sudbonosno povezanih da se bez njihove ukupne uvezanosti i kronološkoga slijeda mogu dobiti najrazličitiji zaključci kojima se onda manipulira prema potrebi. Hrvatsku su povijest zbog nedostatka vlastite države uvijek pisali drugi, a mi smo ostajali uglavnom u ulozi objekta njihove povjesnice. U posljednjih 150 godina – a posebice od 1918. pa do danas – hrvatski su povijesni sadržaji bili vezani uz južnoslavensku ili jugoslavensku povijest obilježenu hrvatskom romantikom i velikosrpskom hegemonističkom državnom idejom. Taj nesretni spoj srpske povijesne mitomanije i hrvatskoga mazohizma bio je koban za hrvatski narod, a mnogi ga se ne mogu – ili ne žele! – osloboditi ni danas. Mazohizam je ‘slatka’ patnja koja ni na što ne obvezuje. Poslije 26 godina života u vlastitoj državi bilo bi logično da smo se barem odredili prema novijoj povijesti, onoj od 1918. do danas, i o pojedinim događajima pokušali spoznati istinu, ma kakva ona bila, ali uzimajući u obzir dostupne spoznaje svih sudionika u zbivanjima, dostupne dokumente i povijesne okolnosti u kojima su se ti događaji zbili. Sve dok ne ostavimo po strani velikosrpsku hegemoniju i jugokomunističke laži, ne ćemo kročiti naprijed. Ostat ćemo vječno u defenzivi, što je već unaprijed osuda na neuspjeh, a sama uporaba tuđe terminologije već je za njih pola učinjena posla. Vječni čuvari takva stanja u Hrvatskoj takozvane su nevladine udruge financirane novcem hrvatskih poreznih obveznika, a širitelji toga zlog sjemena razni su ‘službeni povjesničari’ i političari koji papagajski ponavljaju njihove objede. Danas je za Hrvatsku iznimno opasno kad nam se iz svijeta pod sintagmom ‘zapadni Balkan’ nameće četvrta Jugoslavija, i to malo-pomalo, kao da na taj način nismo bili ugurani u prve dvije Jugoslavije, a u onu treću nisu nas uspjeli ugurati zahvaljujući ponajviše pokojnome predsjedniku i povjesničaru dr. Franji Tuđmanu, koji je na vrijeme uočio opasnosti. Predsjednik Tuđman zbog povijesnih istina koje je iznosio bio je progonjen i dospijevao u zatvor. Imao je on i definiciju za bivšu NDH, koja je bila odraz tadašnjih povijesnih prilika u kojim se našla većina tadašnje Europe. Nije se nikad zaklinjao, po tko zna koliko puta, na definiciju neprijatelja svake hrvatske države, čija je genocidnost stalno naglašavana i tako je postala sama po sebi razumljivom, kao što to rade mnogi iz političkoga života u Hrvatskoj danas. U svojemu govoru na Prvome općem saboru HDZ-a, u Zagrebu 24. veljače 1990., dr. Franjo Tuđman rekao je: ‘Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorevina i ‘fašistički zločin’ već i izraz kako političkih težnja hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom…’ NDH je u vrijeme II. svjetskoga rata dijelila sudbinu drugih europskih država koje su bile pod čizmom kolonijalnih Sila osovine i nema razloga da se današnja Hrvatska prema događajima iz toga razdoblja odnosi drukčije od tih zemalja. Današnja Republika Hrvatska stvorena je demokratskom voljom hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske u obrani od jugoslavensko-srpske agresije. Što se tiče srpskih političara, oni su svoju definiciju hrvatske države kakva bi bila njima po volji, već izrekli bezbroj puta u posljednjih 26 godina pa nije potrebno da im ju hrvatski političari po stoti put potvrđuju, a posebno ne onima iz Srbije: Dačiću (kao nastavak Miloševićeve politike), Vučiću (one iz govora u Glini), Vulinu (onih izrečenih i ponavljanih na desetcima skupova). Hrvatskim političarima ne bi bilo naodmet da njih, a i hrvatsku i srpsku javnost, ponekad podsjete na njihove izjave. Ne biti gluh i nijem, a to glumiti – neoprostivi je grijeh prema istini.

Srebrenica i istočna Bosna: uz 22. godišnjicu genocida, uključujući i 76. godišnjicu genocida iz 1941. i ostalih godina

U seriji od nekoliko nastavaka želim početi sa Srebrenicom i istočnom Bosnom, s njezinom teškom današnjom sudbinom kao dijelom Republike Srpske i s događajima otprije 22 godine – s pokoljem unatoč zaštićenoj zoni – poslije kojega je tamošnje pučanstvo doživjelo najveću moguću prijevaru svjetskih zaštitara koji, kao po pravilu, sažalijevaju žrtvu i ohrabruju agresora. Hrvatska je taj scenarij izbjegla vojno-redarstvenom akcijom ‘Oluja’ i ujedno spasila Bihać od slične sudbine, ako ne i gore, onoj srebreničkoj. Ali nisu Srebrenica i istočna Bosna doživjele genocid samo 1995. Sličnu su sudbinu preživjele 18. kolovoza 1941., pa u prosincu 1941. i u siječnju 1942. O tomu – prvom četničkom pokolju v. Dedijer, Vladimir; Miletić, Antun, Genocid nad Muslimanima 1941-1945: Zbornik dokumenata i svjedočenja (Sarajevo, Svjetlost, 1990., str. 59. i 86.). Drugi četnički pokolj dogodio se u kolovozu 1942. (v. Genocid…, str. 159.). Treći četnički pokolj dogodio se u siječnju i veljači 1943. (v. Genocid…, str. 291., 330. i 377.). Sve ove pokolje počinili su četnici uz podršku i pokroviteljstvo Talijana. Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. Talijani su svoje oružje predali četnicima, a potom je uslijedio i četvrti četnički pokolj – uz odobrenje Nijemaca (v. Genocid…, str. 421.). Pretposljednji, peti pokolj, uslijedio je pri završetku rata i pri povratku partizana u Srbiju, poslije listopada 1944. i masovnoga prijelaza četnika u partizanske jedinice. Takav slijed događaja nastavljen je i u poraću. Svi su pokolji bili sastavni dio Dražina četničkoga programa stvaranja velike Srbije iz 1941. godine u znaku kokarde, a završili s petokrakom 1945. godine. Poimenični popisi žrtava navedenih pokolja od 1941. do 1945. prema dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu bit će navedeni naknadno.

Stanje u istočnoj Bosni do kolovoza 1941.

Da bismo mogli razumjeti tijek događanja u istočnoj Bosni, a kasnije i u ostalim dijelovima tadašnje Kraljevine Jugoslavije prije, u vrijeme i poslije njezine propasti, trebamo podsjetiti na povijesna događanja koja su prethodila: 1933. – pobjeda Hitlera i nacionalsocijalista na izborima u Njemačkoj; 1938. – njemačka agresija na Čehoslovačku, pripojenje Šleske Njemačkoj, početak Hitlerovih osvajačkih ratova i potpisivanje Trojnoga pakta (Njemačka, Italija i Japan); 23. kolovoza 1939. – u Moskvi potpisan sporazum između Njemačke i SSSR-a o nenapadanju, pakt Molotov-Ribbentrop – današnji Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima; 25. ožujka 1941. – Kraljevina Jugoslavija u Beču potpisala Trojni pakt; 27. ožujka 1941. – masovne demonstracije u Beogradu protiv potpisivanja pakta; 6. travnja 1941. – Nijemci bombardirali Beograd; 8. travnja 1941. – proglašena hrvatska država u Bjelovaru, zločin u Donjim Mostima koji je počinio II. konjički puk ‘Car Dušan Silni’; 10. travnja 1941. – u Zagrebu Dido Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku; 10. travnja 1941. – Politbiro Centralnoga komiteta KPJ s Titom na čelu prešao iz Zagreba u Beograd; 12. travnja 1941. – Njemačka vrhovna komanda objavila Hitlerove privremene smjernice za podjelu teritorija bivše Jugoslavije; 13./14. travnja 1941. – Vlada Kraljevine Jugoslavije na Palama kod Sarajeva donosi odluku o povlačenju iz zemlje, koje je uslijedio 15. travnja;13. travnja 1941. – A. Pavelić vraća se iz inozemstva u Hrvatsku, a 15. travnja dolazi u Zagreb; 15. travnja 1941. – u Karlovcu održan sastanak izaslanstva Kraljevine Italije i vlade Trećega Reicha na kojemu je razmatrano pitanje priznanja NDH i podjele interesnih zona. Demarkacijska je crta detaljno definirana 21. travnja, na sastanku u Beču; 17. travnja 1941. – u Beogradu, u Štabu njemačke II. armije, potpisana bezuvjetna kapitulacija jugoslavenske vojske (stupila na snagu 18. travnja); 11. svibnja 1941. – na Ravnoj Gori u Srbiji generalštabni pukovnik bivše jugoslavenske vojske Draža Mihailović s 26 oficira bivše jugoslavenske vojske osnovao Komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske; 22. lipnja 1941. – njemački napad na SSSR; 22. lipnja 1941. – Centralni komitet KPJ održava sjednicu pod vodstvom J. B. Tita na kojoj je zaključeno da se narod pozove na opći ustanak, a 27. lipnja u Beogradu je na poziv Kominterne održana sjednica na kojoj je osnovan Glavni štab ‘narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije’ (26. rujna 1941. preimenovan je u Vrhovni štab), a za komandanta je određen J. B. Tito; 4. srpnja 1941. – na Dedinju u Beogradu formiran prijedlog sporazuma Tita s Dražom Mihailovićem o zajedničkoj borbi protiv okupatora – vezano uz zajedničku borbu na području zapadne Srbije (tzv. ‘Užička Republika’ koja je postojala 67 dana, a popraćena čestim borbama između Dražinih četnika i Titovih partizana); 12. srpnja 1941. – poziv KPJ na opći ustanak (‘da se dignu svi kao jedan u boj protiv okupatora i njegovih domaćih slugu’, i da unište ‘sve što koristi fašističkim osvajačima’; 16. rujna 1941. – J. B. Tito odlazi iz Beograda na ‘oslobođeni teritorij’ zapadne Srbije.

 Dokument o događanjima u istočnoj Bosni do listopada 1941.

Evo što o prvome pokolju u Srebrenici od 18. kolovoza 1941. godine svjedoči Muharem Đozić u siječnju 1942. godine (usp. Genocid nad Muslimanima, str. 86.): 18. kolovoza 1941. godine četnici zauzeli su Srebrenicu, prilikom ulaska četnika u Srebrenicu bilo ih je oko 3000 sa oružjem bilo ih je oko 1000. Vođa četnika bio je Jezdimir Dangić*1, major bivše jugoslovenske žandarmerije. Prilikom odbrane Srebrenice poginuo je satnik Nikola Grabušek, a ranjen je poručnik čije ime neznam, a od vojnika poginulo je 7, a ostali su napustili borbu jer nisu imali dovoljno municije. Ja sam kao ustaša i ujedno vršioc dužnosti logornika, borio sam se sa nekoliko ustaša i milicije i nije nam pošlo za rukom borbu zadržati jer nismo imali dosta municije. Po ulazu četnika u varoš, dosta građana koji su bili naoružani, prikrili su oružje, da ne bi palo u ruke četnika i pobjegli u šumu. Četnici su odmah postavili svoju vlast i odredili za komandanta Tošića biv. učitelja i rez. poručnika. Odmah su sve namirnice od muslimana oduzeli, radnje izbjeglih muslimana opljačkali, a iz trg. radnji vlasnika koji su ostali u Srebrenici uzimali su robu na reverse. U pojedinim selima oko Srebrenice silovali su ženski živalj, a naročito djevojke. Kada su četnici zauzeli Srebrenicu ubili su oko 10 muslimana. 5. sječnja 1942. godine, došao je Rajko Čelonja iz sela Birča kotar Vlasenica sa još oko 400 četnika i u Srebrenici ubili oko 25 muslimana, opljačkali sve trgovačke radnje i kuće katolika i muslimana. Tom prilikom muslimansko stanovništvo izbjeglo iz varoši i noćivalo po šumama cijelih 10 dana te nije smelo se vratiti kućama. Muslimanima prilikom pada Srebrenice i za vreme bavljenja četnika u Srebrenici poubijano je i odvedeno u šumama, bačeno u jamama sigurno oko 1 000 ljudi a vjerojatno i više. Prilikom njihovog rada u Vlasenici, Aćim Babić trgovac iz Krama kod Vlasenice, osnovao je u Vlasenici t. z. vladu istočne Bosne, kojoj je bio sam na čelu, a major Dangić bio je komandant svih četa, odreda i operirao prema Višegradu, Rogatici, Zvorniku i Kladnju i Foči. Major Dangić sporazumio se je sa Čičom*2 u Romaniji i imao je Čiča zadatak da brani front od Sarajeva prema Vlasenici i Srebrenici, da Hrvatska vojska nebi oslobodila ove varoši, a hranu i municiju dobivao je iz Srebrenice, a u Srebrenicu je dolazila municija iz Užica, odakle su slali srbijanski partizani jer se je Dangić s njima sporazumio. U zadnje vrijeme nastao je nesporazum između Dangića i Babića uslijed toga što je Dangić htio biti predsjednik narodno-oslobodilačke vlade i nastao je razdor između njih t. j. četnika i partizana. Kada su se pojavile njemačke trupe iz Srbije, Dangić je pobjegao u Srbiju kod Ljubovije. Grupe četnika većinom bježe prema Ljuboviji i Bajinoj Bašti. 14. ov. mj. oko 17 sati pobjegli su svi građani Srbi i četnici iz Srebrenice u šume i preko Drine prema Srbiji. Po dolasku Nijemaca u Srebrenicu, isti su se zadržali svega 4 dana, a zato vrijeme pošao sam kod Njemačkog komandanta da ga zamolim da njemačka vojska ostane duže vrieme, ali on mi je kazao da ne može duže od 4 dana jer da će za to vrijeme doći Hrvatska vojska, međutim Nijemci su pošli, Hrvatska vojska nije došla, te je cjelokupno stanovništvo muslimansko iz Srebrenice pošlo za Njemačkom vojskom u Zvornik gdje se i sada nalazi. Saznao sam u Zvorniku da su pričali Njemački vojnici, daje Haćim Babić uhvaćen i da leži u zatvoru u Zvorniku a da je uhvaćen u Han Pjesku u ženskom odjelu. Pero Dangić rođak majora Dangića ubijen je od strane Nijemaca. Po odlasku njemačke vojske iz Srebrenice, odmah su došli četnici i partizani te se i sada nalaze u Srebrenici. Zato molim nadležne da se po mogućnosti što prije uputi naša vojska tamo.

Đozić Muharem

(AOS, a. NDH, k. 245, reg. br. 8/3 i k. 271, reg. br. 7/1) Po dolasku u Beograd u leto1941 (sa oko 50žandrma) povezao se sa kvislinškomupravom Milana Nedića i, u dogovoru sa njima, slavio se pod komandu Draže Mihailovića. U istočnu Bosu došao 16. avgusta sa ovlaštenjem Draže Mihailovića da organizuje četničke jedinice radi borbe protiv NOP-a. U svim pregovorima sa rukovodstvom NOP-a na tom području do kraja 1941, deklarativno bio za saradnju i sklapao sporazume o borbenoj saradnji. a istovremeno se do¬govarao sa ustaško-domobranskim jedinicama NDH i nemačkim okupatorom o zajedničkoj borbi protiv NOP-a. Direktne pregovore sa nemačkim okupatorom o oružanoj saradnji protiv NOP-a poveo decembra 1941. i vodio do aprila 1942. godine. Tada je uhapšen i upućen u zarobljeništvo, gde je bio do kraja 1943. Iz zarobljeništva pobegao u Poljsku, gde se (u Krakovu) predao sovjetskim jedinicama koje su ga predale vlastima DFJ. Kao ratnog zločinca vojni sud u Sarajevu ga osudio na smrt streljanjem i streljan je avgusta1945. Po dolasku u Beograd u leto 1941 (sa oko 50 žandrma) povezao se sa kvislinškom upravom Milana Nedića i, u dogovoru sa njima, slavio se pod komandu Draže Mihailovića. U istočnu Bosu došao 16. avgusta sa ovlaštenjem Draže Mihailovića da organizuje četničke jedinice radi borbe protiv NOP-a. U svim pregovorima sa rukovodstvom NOP-a na tom području do kraja 1941, deklarativno bio za saradnju i sklapao sporazume o borbenoj saradnji. a istovremeno se dogovarao sa ustaško-domobranskim jedinicama NDH i nemačkim okupatorom o zajedničkoj borbi protiv NOP-a. Direktne pregovore sa nemačkim okupatorom o oružanoj saradnji protiv NOP-a poveo decembra 1941. i vodio do aprila 1942. godine. Tada je uhapšen i upućen u zarobljeništvo, gde je bio do kraja 1943. Iz zarobljeništva pobegao u Poljsku, gde se (u Krakovu) predao sovjetskim jedinicama koje su ga predale vlastima DFJ. Kao ratnog zločinca vojni sud u Sarajevu ga osudio na smrt streljanjem i streljan je avgusta 1945.

Tito i Draža u zapadnoj Srbiji od rujna 1941. i protjerivanje partizana u istočnu Bosnu

Donosimo kronologiju zbivanja od 24. rujna 1941. do 25. siječnja 1942. godine: 24. rujna 1941. – poslije njemačke ofenzive u Srbiji protiv partizana iz Užica odlaze Nijemci i predaju kontrolu četnicima Draže Mihailovića. Partizanske jedinice zauzimaju tvornicu oružja i strjeljiva, tvornicu tekstila, kože i filijalu Narodne banke s 55 milijuna dinara, oko sto motornih vozila i desetak vagona pješadijske i artiljerijske municije i pogonskoga materijala; 15. listopada 1941. – Draža Mihailović, komandant četničkih odreda jugoslavenske vojske, osnovao Komandu četničkih odreda za Crnu Goru, a u Bosnu, Hercegovinu, Liku, Gorski kotar i Kordun uputio skupine oficira da rade na formiranju novih i učvršćenju postojećih četničkih jedinica; 20. listopada 1941. Titova ponuda Draži Mihailoviću o zajedničkoj borbi u 12 točaka; 27. listopada 1941. – sastanak Tita i Draže Mihailovića; 4. studenoga 1941. – ‘Saopćenje’ povodom izdaje četnika; 13. studenoga 1941. – otpočeo napad partizana na četnike na Ravnoj Gori (Srbija); 13./14. studenoga 1941. – pregovori Draže Mihailovića u Valjevu s njemačkim zapovjedništvom; 26. studenoga 1941. – izvješće povodom sastanka Nedić-Mihailović na planini Rudnik; 1. prosinca 1941. – Vrhovni štab NOP odreda Jugoslavije uputio Glavnom štabu odreda za Hrvatsku ‘obaveštenje o izdajničkom radu Draže Mihailovića’, ističući potrebu za pojačanom budnošću prema izdajničkim elementima; 5. prosinca 1941. – četnički pokolj u Foči; 5./6. prosinca 1941. – dijelovi 5. bataljuna NOP-a prešli u četnike; 7. prosinca 1941. – sporazum u Dubrovniku između četnika i Talijana protiv NOP-a; 13. prosinca 1941. – GŠ NOP održao sastanak s Komandom četničkih odreda istočne Bosne vezano uz pripojenje istočne Bosne Nedićevoj Srbiji; 17. prosinca 1941. – četnici Koste Pećanca zauzeli Lebane od partizana; 17. prosinca 1941. – četnici i partizani zajednički zauzeli Olovo u Bosni; 20. prosinca 1941. – dolazak J. B. Tita u Rudo i 21. prosinca formiranje I. proleterske brigade; 25. prosinca 1941. – Vrhovni štab seli u Rogaticu – osnivanje štabova za neoslobođene krajeve. J. B. Tito održao sastanak s Edvardom Kardeljem, Aleksandrom Rankovićem, Mošom Pijadom, Ivom Lolom Ribarom, Svetozarom Vukmanovićem, Radoljubom Čolakovićem i Slavišom Vajnerom Čičom, na kojem je proučena situacija u istočnoj Bosni i konkretiziran plan za daljnje djelovanje; 28. prosinca 1941. – četnička uprava u istočnoj Bosni kapitulirala pred njemačkim i Nedićevim snagama; 11. siječnja 1942. – u Dubrovniku potpisan sporazum između četnika i Talijana o nenapadanju; 15. siječnja 1942. – ofenziva u istočnoj Bosni protiv partizana, tzv. II. neprijateljska i sastanak u Višegradu njemačkih i talijanskih komandi; 21. siječnja 1942. – na Jahorini po naređenju VŠ NOP i DV Jugoslavije od razbijenih četničkih jedinica formiran Jahorinski NO dobrovoljački odred; 22. siječnja 1942. – izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije proglasila četnike ‘jugoslovenskom vojskom u otadžbini’; 25. siječnja 1942. – u Foču stigli CK KPJ i VŠ NOP i DV Jugoslavije s Titom na čelu. Za vrijeme boravka u Foči, do 10. svibnja – tzv. fočanski period, donijeli su niz krupnih odluka u cilju dizanja ustanka na području cijele bivše Jugoslavije. Događanja iz zapadne Srbije i istočne Bosne najbolje karakteriziraju bit Dražina četničkoga pokreta i Titova partizanskoga pokreta, od kojih su oba imala zadaću obnovu Jugoslavije i bili su uglavnom dominantno sastavljeni od Srba, a ideološki sa suprotnim nabojima: Dražini četnici u programu su imali zacrtano stvaranje velike Jugoslavije i u njoj Velike Srbije, a Titovi partizani stvaranje komunističke Jugoslavije. Tu su zapravo svi pokušaji savezničkih sila da ih stave pod zajedničku komandu bili neuspješni i pretvorili su se u okrutni rat jednih protiv drugih do istrjebljenja, ali ne samo u pitanju vojnih snaga, nego i civilnoga pučanstva, a to je imalo nesagledive posljedice tijekom nadolazećega rata. Nastojanja saveznika da ih stave skupa išla su dotle da su tražili od Draže i od Tita da bez pitanja o njihovu prethodnome ratnom djelovanju prihvate četnike ili partizane prilikom prijelaza iz jednih zaraćenih postrojba u druge. Donosimo instrukcije Draže Mihailovića 20. prosinca 1941. Komandi četničkih odreda (Genocid, str. 25. – 26.) Đeneralštabnom majoru g. Đorđu Lašiću – komandantu četničkih odreda Jugoslovenske vojske u Crnoj Gori i kapetanu g. Pavlu Đurišiću komandantu Limskih četničkih odreda jugoslovenske vojske: Naša Vojska koja je u aprilu ove godine doživela, izdajstvom mnogih mračnih elemenata, najveću svoju katastrofu, nije još pobeđena jer rat nije završen, prema tome nema ni pobeđenih niti pobedioca. Četnički odredi naše Jugoslovenske Vojske produžili su njen život kako bi se u neravnoj ali punoj slave borbi oprali čast našeg naroda i svetlog oružja. Ciljevi naših odreda jesu: 1) Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke. 3) Borba za uključenja u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst – Gorica – Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa. 6) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod. 7) Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu. 8) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice). 9) Osiguranje jednog takvog političkog tela koje će voditi državni brod smerima opštih narodnih težnji i interesa. 10) Ciljevi su ogromni zato je borba utoliko zahvalnija za one koji se bore za njihovo ostvarenje. Učinite sve što je u Vašoj moći da se i sav nacionalni elemenat u Crnoj Gori što pre svrsta u naše odrede jer događaji se ređaju vrtoglavom brzinom i ne smeju nas zateći nespremnim. Sa Komunistima – partizanima ne može bit nikakove saradnje jer se oni bore protiv dinastije i za ostvarenje socijalne revolucije, što nikada ne sme biti naš cilj, jer smo mi jedino i isključivo samo vojnici i borci za Kralja, Otadžbinu i slobodan narod.

Svjedočenje popa Vlade Zečevića

Donosimo i izvod iz knjige popa Vlade Zečevića U noći susret (str. 48. – 51.), dio ‘Mala Zejra’ (citirano iz Genocid,srt.145. –146.): Jedne kišne noći došao je u naš štab stari musliman iz Malog Zvornika, vodeći za ruku sićušnu devojčicu. Počeo je da priča (obraćajući se komandantu): Dragi moj druže, ja i ti se znamo godinama, ali ja sam se znao i sa tvojim pokojnim ocem: bili smo nekad veliki prijatelji. Rado smo jedan drugom dolazili u kuću. I, eto, to me je okuražilo da noćas dođem kod tebe i ispričam ti što me je snašlo. Svu noć sam išao po kiši i mraku i krio se da me ne vide četnici i ne doznaju da sam pošao u partizanski štab. Evo, da ti kažem šta su uradili sa ovom mojom unukom. Ja sam na dvostrukoj nevolji. Četnika se bojim, zaklaće i mene i celu familiju, a ne smem da vidim ni sina koji je ovde kod tebe, u jednoj četi borac – partizan. I poče da skida mokre haljinice sa devojčice koja je, po njegovim rečima, imala 12 godina, ali je onako mršava, zgrčena od zime i straha, izgledala još mlađa. Skide je do pojasa. Celo joj je telo bilo u masnicama, izujedano, modro, iskrvavljeno. Zadržasmo ga da je ne skida dalje, jer je i ovo što smo videli bilo više nego strašno, a i mala zaplaka i zamoli: ‘Nemoj, djedo, sramota me ovih ljudi’… Devojčici smo rekli da se obuče… Slične priče o zločinima četnika Draže Mihailovića na Vlaškim Njivama iznad Drine i dalje smo slušali… Našem strpljenju je već došao kraj. Te večeri smo naredili da se spreme 2. i 5. četa koje su se dotle odmarale i iste noći krenuli smo na Vlaške Njive… I tako smo, i pored najbolje volje i želje da četnike privolimo da se bore protiv Nemaca i ustaša, biti prinuđeni da bez odobrenja Vrhovnog štaba preduzmemo ovu akciju protiv četnika i razoružamo ih. Na Vlaške Njive smo došli pred samu zoru. Četnici su bili smešteni po kućama, jeli su i pili uz uzrečicu: „Oka rakije na momka i jedna ovca jalovica, uz to jedna Turkinja iz Malog Zvomika ili Sahara i – stiga svako veče svima nama“. Bilo ih je 300 – 400 sa nekoliko rezervnih i aktivnih oficira. Te noći su bili bez ikakvog obezbeđenja. Prema tome nije bio nimalo težak posao pohvatati ih na spavanju i razoružati – što smo i učinili. Glavninu njihovog štaba smo odmah vezali i stražarno sproveli u našu komandu mesta u Krupnju na redovno suđenje – pred preki ratni sud. Ostale, seljake iz ovih i okolnih sela, pustili smo razoružane kućama, ali smo im prethodno rekli da ćemo svaku dalju njihovu akciju protiv muslimana iz Sahara i Malog Zvornika i njihovo dalje učestvovanje u redovima četnika Draže Mihailovića, ili Ljotića, Nedića ili svejedno čijim, smatrati izdajom. Još smo dodali – da zasad smatramo da glavni krivci nisu oni već njihovi komandanti i komandiri, rezervni i aktivni oficiri, razni žandarmi, finansi koji su bili u njihovom štabu i odredu. U zoru smo se vratili u Štab – u selo Radalj, mokri, umorni, neispavani, ali i radosni i uvereni da smo pravilno postupili. Radost nam je mutila jedino pomisao na to kako će drugovi u Vrhovnom štabu shvatiti ovaj naš potez i naše obračunavanje sa ovim pijanim četničkim glavešinama. Komandant sektora bio je nekoliko dana ‘na belom hlebu’. Smirio se kad je dobio odgovor od druga Tita u kome je između ostalog pisalo: ‘da se slaže sa našim postupkom kao neminovnim, jer treba uzimati narod u zaštitu od svačijeg nasilja, pa i četničkog. Mi se borimo za slobodu i za jednu novu vlast i druge odnose, ljudske, u našoj zemlji, Jugoslaviji’. Vlado Zečević rođen je u Loznici (Srbija) 1903. godine, završio bogosloviju u Srijemskim Karlovcima i teološki fakultet u Beogradu, 1927. – 1941. bio je svećenik Pravoslavne Crkve u Krupju i organizator ustanka 1941. u Srbiji. U studenome 1941. izabran je u Glavni narodnooslobodilački odbor Srbije. Bio je član KPJ od ožujka 1942., a u svibnju postaje član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Na I. zasjedanju Avnoja izabran je za člana Izvršnog odbora i povjerenika za vjerska pitanja. Na II. zasjedanju, u Jajcu, izabran je za povjerenika unutarnjih poslova u NKOJ-u. Poslije 1945. bio je ministar unutarnjih poslova u Saveznoj vladi u Beogradu i ministar prometa u Vladi Srbije, a poslije i na drugim visokim funkcijama u bivšoj Jugoslaviji.

 Iz knjige Vjekoslava Vrančića, Branili smo državu, str. 175.

Općine u istočnoj Bosni, karta iz 1990.

Proglas od 24. siječnja 1942. komandanta Rogatice stanovništvu Rogatice i rogatičkog kotara, zapovjednik mjesta, kotarski predstojnik – satnik M. Vrkljan, v. r . Dana 23. o. mj. na osnovu rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, primio sam dužnost zapovjednika mjesta i dužnost predstojnika kotara rogatičkog. Odmah prvi dan svoje službe u ovome kotaru,vidio sam jednu strašnu sliku. Žene i ljudi pravoslavne vjere napuštaju svoje domove iz straha, da ne budu poubijani od ustaša i milicionara. Ovaj rad nije ustaški i ljudi, koji to čine, to su pljačkaši i razbojnici. Ubijanje i klanje nevinih ljudi, žena i djece, pa bili oni pravoslavni, muslimani ili katolici, je zločin, koji se protivi svim zakonima. Jednom za uvijek hoću da znaju i muslimani i pravoslavni i katolici, da je Nezavisna Država Hrvatska država rada, reda, mira i poštenja. Svaki onaj, koji pokuša da na svoju ruku kroji pravdu i zakone, neprijatelj je i zločinac spram Nezavisne Države Hrvatske. Njemu nije mjesto u Hrvatskom narodu, nije mu mjesto u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Znam da su mnogi muslimanski domovi popaljeni, opljačkani i porušeni. Znam i to: da je mnoga muslimanska majka ostala bez muža, bez sina i bez kćeri. Znam da su mnoge kuće proplakale i u crno zavijene. Ipak braćo muslimani to nam ne daje pravo, da na svoju ruku vršimo odmazdu. Budemo li na svoju ruku pljačkali, ubijali nevine ljude, žene i djecu, onda zaista niste pravi muslimani, niti ste pravi ljudi, niti Hrvati. Nezavisna Država Hrvatska dosta je prolila krvi za ove Vaše krajeve, a budite uvjereni da neće ostati dužna ni onim zločincima, koji Vaše drage i bliže poklaše i domove Vam popališe. Krivac, pa bio on musliman ili pravoslavni dobit će kaznu na osnovu zakona. Nevini, pa bili oni pravoslavni ili muslimani uživat će uvijek zaštitu Nezavisne Države Hrvatske. Muslimani, budite Hrvati, ne vršite nasilja, ubistva i pljačke. Uzimajte u zaštitu poštene i ispravne komšije, pa ma kojoj vjeri oni pripadali. Izvršavajte naređenja svojih predpostavljenih pa će biti sve dobro. Zlikovca neću trpjeti na teritoriju ovoga kotara i iste ću kažnjavati najstrožije. U to ime naprijed sve za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku – Živjeli!

Ante Beljo

Hrvatski tjednik

(U sljedećem nastavku: Donosimo cjelovito izvješće Adila Zulfikarpašića – jednoga od najpouzdanijih svjedoka događanja u Foči s kraja 1941. i početka 1942. godine.)

Bilješke *1 Jezdimir Dangić (1897. Bratunac, Srebrenica – 1945. Sarajevo), žand. maj, 1941. komandir Dvorske žandarmerije (posle 1. svetskog rata policijski Činovnik u Beogradu, Subotici, Kratovu i Vlasenici: od 1926. do 1940. žandarmerijski oficir u Skoplju, Tuzli, Virovitici i Zagrebu). Kao komandir Dvorske žandarmerije obezbeđivao bekstvo vlade Kraljevine Jugoslavije i kraljeve porodice do Nikšića. *2 Slaviša Vajner Čiča, narodni heroj Jugoslavije, poginuo 21. januara 1942. kao komandant Romanijskog NOP odreda i član Glavnog štaba NOV i DV za BiH.

Ante Beljo/Hrvatski tjednik/hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo