U očekivanju presude: Podlistak o generalu Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu

Slobodan Praljak: Pad Bosanske Posavine 1992. godine (predgovor)

Kao trinaesti prilog u podlistku o Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu donosimo predgovor Slobodana Praljka knjizi „Pad Bosanske Posavine 1992.“, uputu ministra obrane Gojka Šuška o zabrani djelovanja Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske i zabranu Petra Stipetića o tome da Hrvatska vojska djeluje izvan RH. 

Bilo je ljudi u Europi koji se nikako nisu slagali s (politički od svijeta) dopuštenom agresijom JNA na Hrvatsku.

Činjenica jest da je VELIKI POLITIČKI SVIJET prava hrvatskog naroda na slobodu i državu smatrao secesijom i rušenjem toliko im drage komunističke tvorevine. Mnogi mladići iz Europe došli su Hrvatskoj pomoći u obrani.

Bilo je među njima i problematičnih osoba, ali velika većina ih je doš1a iz iskrenih i čistih moralnih pobuda.

S nekima od njih i ja sam razgovarao po službenoj dužnosti: (Pomoćnik Ministra obrane RH)

Ti ljudi su zaboravljeni.

Njima nisu data nikakva odličja, nisu dobili pravo na dionice, njih se, osim privatno, ne poziva na proslave, nikad im nije službeno napisano ni uljudno pismo zahvale.

To nije pravedno i neuljudno jest u građanskom smis1u te riječi : Jednog od tih dragovoljaca Domovinskog rata, NIJEMCA, po njegovoj želji, uputio sam na ratište kod Dervente.

Dan-dva prije pada Dervente taj mladi NIJEMAC pojavio se kod mene u Zagrebu ljut, uzbuđen i žalostan. Objasnio mi da je tamo kaos i da s njim moram otići vidjeti što se događa. Osjećaj odgovornosti koji je pokazivao i njemačka upornost lomili su sve moje argumente o tome da ja tamo nemam što raditi, da imam posla u Zagrebu, da tamo zapovijedaju Tus, Stipetić, Štefanek i zapovjednici brigada, itd. itd…

Kasno navečer, poslije završetka radnog vremena, krenuli smo prema Slavonskom Brodu u koji smo stigli oko tri sata iza ponoći. U nekoj napuštenoj zgradi legli smo na neke krevete bez madraca, malo odspavali i ujutro se pojavili pred zapovjedništvom u Slavonskom Brodu.

Malo prije osam sati ujutro „službenici“ zapovjedništva polagano su dolazili na posao, a stražar me upitao jesam li se najavio gospodinu pukovniku Vinku Štefaneku.

Kada u ratu naiđete na takvu sliku dva su moguća zaključka:

a) Ili je situacija na bojišnici odlična, a vojna organizacija funkcionira besprijekorno (Nijemac je u krivu)

b) Ili tu nešto temeljito ne štima – “j… lud zbunjenog“ (Nijemac je u pravu).

A sad ću ubrzati ovu priču:

1. Dobijem auto i vozača i odlazim preko mosta na Savi do prednjih crta.

2. Odlazim u zapovjedništvo 101. brigade HVO (bosansko brodska).

3. Linije obrane pokidane su na mnogim mjestima i prazne.

4. Nitko od zapovjednika na terenu ne zna što mu se događa s lijeve i desne strane odgovornosti.

5. Fortifikacija obrambenih položaja je nula.

6. Uvečer se vraćam u Slavonski Brod. Derventa je zapravo već pala, narod i vojnici 103. brigade HVO (Derventska) skupljaju se oko mosta na Savi.

7. Vojna policija im ne dozvoljava prijelaz preko mosta u Hrvatsku.

8. Izvješćujem Štefaneka o svemu.

9. Na svoju ruku, (samostalna odluka) tražim da se iz Dervente izbjegli narod i razbijena, depresivna vojska pusti u Hrvatsku. Svi ti ljudi su bili na ledini s BiH strane mosta, nije bilo nikakvog pokušaja da se negdje smjeste, uostalom nitko nije ni znao što se zapravo događa u Derventi.

10. Zove me telefonom predsjednik Vlade gospodin Franjo Gregurić i prosvjeduje što sam pustio ljude u Hrvatsku, „gdje će on s njima“? (Datum ?)

Odgovaram mu da ti ljudi ne mogu noćima spavati na ledini, da će početi pucnjava i „neka ih nahrani i odvede na granicu prema Europi, neka kaže da Hrvatska više ne može izdržati teretagresije i stotine tisuća prognanika iz BiH, neka problem malo prebaci na Europu jer će jedino na taj način Europa shvatiti da problem postoji i možda će, ta Europa, problem agresije tada početi rješavati na način koji ne će biti samo deklarativno nadmudrivanje“.

11. Tražim dragovoljce za prelazak preko Save!

Nitko ne može izdati zapovijed da se ide ratovati u drugu državu. Možda je netko i može napisati, ali svi časnici i vojnici HV-e znaju da takvu zapovijed mogu odbiti bez ikakvih posljedica.

12. Dobrovoljno prelazi grupa iz Vukovara – tridesetak boraca, manje od pola satnije 2″A” brigade, momci s kojima sam ratovao u Sunji – Crnković, Cavrić,…, Sven Lasta.

13. Te ljude uvodim (osobno kako se to kaže) na crtu, raspoređujemo se. Pomaže mi jedan domaći momak – poginuo je nekoliko dana kasnije.

14. Razgovaram sa Zapovjednikom 139. i 157. brigade – ne ide im se preko Save, što je i razumljivo. Oni dobro znaju da se tamo preko ne zna .“Tko pije, a tko plaća“.

15. Tražim (stalno tražim) sredstva za utvrđivanje položaja i za vrijeme mog boravka nisam dobio ništa – baš ništa.

16. 0 tome što sam radio na prednjoj crti ne želim pričati, a ne želim pričati ni kako su izgledale borbe.

Samnom su bila dva vozača, bio je tamo i Romić i Janko FA i Crnković, i, i, i zapovjednik 101. brigade HVO-a i grupa Vukovaraca kod vodotornja pa ako nekoga od velihhrvatskih novinara ili drugog znatiželjnog istraživačkog svijeta bude interesiralo može ih pitati.

17. A kada je tenkovska granata pogodila položaj (iza jedne kuće kod Žeravca) mojih momaka iz Sunje. ubila jednog mladića, otkinula nogu Miroslavu Crnkoviću (i još neke dijelove tijela), ranila još nekolicinu, među njima i Svena Lastu, i kada sam otkrio da u kući u kojoj je trebao biti Sanitet nema nikoga, i kada smo ipak zbrinuli te ljude u bolnici u Slavonskom Brodu pojavio se general Petar Stipetić s Josipom Perkovićem.

18. I sve što sam ja generalu Petru Stipetiću kao ratniku i vojniku imao reći rekao sam tada. Prilikom iznošenja svog mišljenja stradao je i dio namještaja u jednoj školi: Nisam vrijeđao gen. Stipetića, to nije stil koji smatram dobrim, ako iznošenje mišljenja nije vrijeđanje kako se to obično smatra u društvu „općeg bratstva i jedinstva“.

19. Nikome nisam napisao zapovijed da pređe Savu i ode u Bosansku Posavinu i nikome nisam napisao zapovijed da ode iz Bosanske Posavine. To nisu bile moje ovlasti.

20. Ja sam tamo boravio kao borac koji je imao nešto autoriteta i radio sam to što sam radio i borio se tako kako sam se borio. O tome, iz razloga pristojnosti, mogu govoriti samo oni koji su tamo samnom bili. Oni koji su bili samnom i ja nismo u vrijeme boravka izgubili niti metar bojišnice.

21. Događaj:

Prilikom obilaska crta, na punktu prema Vodotornju, u dva sata poslije pola noći susreo sam grupu vojnika (50-60 ljudi) kako idu cestom.

Pitam: „Tko je zapovjednik“?

Odgovor je: „Ja sam!“

„Kako se zove postrojba“?

„Zmajevi od Bosne“?, odgovara mladić koji se predstavio kao zapovjednik i čije sam ime zaboravio.

Pitam: „Kuda idete“?

Odgovara : „Zapovjeđeno je povlačenje“.

„Tko je zapovjedio povlačenje“?

Odgovor je: „General Praljak“!

„Ja sam general Praljak“, kažem, „i nikakvog povlačenja nema“.

Kažem da idemo nazad.

Jednostavno su nestali u šumi i mraku.

22. Informacija:

Nekoliko dana prije pada Bosanskog Broda u Slavonski Brod je sa svojom svitom došao i Alija Izetbegović da vidi što mu radi i kako ratuje regularna vojska HVO-a. Pitao ih je mogu li izdržati još dva-tri dana, jer će on zapovjediti SeferuHaliloviću da im pošalje pojačanje.

Kakvo pojačanje, kuda će poslati, koju vojsku !?…

Blagi moj Bože!

Samo nedostaju rečenice „Drugovi, led je krenuo“ i „Pješake treba voljeti“ da uokvirimo sliku impresionistički slikanog vojnog krajolika.

A za cijelo vrijeme borbe za „Koridor“ Tuzlanski korpus A-BiH nije k….m ni mrdnuo, niti je SeferaHalilovića bila briga što se događa s tim Hrvatima i Muslimanima u Posavini.

To nije bio njegov primarni interes.

A momci su se usprkos svemu borili i hrabro i časno.

Nakon deset, vjerojatnije dvanaest dana izbivanja, vratio sam se u Zagreb i usmeno izvijestio što tamo u Posavini jest i što bi trebalo učiniti. Je li je bilo moguće učiniti to što je trebalo učiniti drugo je pitanje, ali o svemu tome opširnije nekom drugom zgodom. I tako sam ja Posavinu napustio 11. 7. 1992. godine (možda 12. 7.) dok je Posavina pala 6. ili 7. 10. 1992. godine. Tri mjeseca poslije mog odlaska. A prema Stipetiću i ostalim genijima ja sam kriv. Ma bravo!

Svima koji se žele baviti ovom temom pružam dokumentaciju na CD-u.

Ako pri pregledu činjenica uložite malo truda i upotrijebite malo logike kod stvaranja mišljenja i zaključaka doći ćete i do istine.

Kako je jednom dijelu hrvatskih novinara, političara, a i drugih ljudi kopanje po činjenicama posao vulgaran i glup, posao težak i ispod njihove intelektualne razine, kako im je nešto što se zove logika, disciplina koja bi te činjenice trebala slagati u razumne, misaone cjeline uglavnom strana, to umjesto istine dobivamo impresije i dojmove, laži, i opsjene, političke diskvalifikacije i uvrede.

Ti su vrli istraživači bježali kao vrag od tamjana od matematičkih misaonih izvoda i od snage i jasnoće fizikalnih zakona, njima su se još u školi gadili Platonovi „Dijalozi“, to suho, isprazno štivo, ta logika kvarila je umjetnički dojam idealnog komunističkog svijeta i osnovnog postulata komunističkog intelektualnog promišljanja.

Tako jest, jer je rekao drug Tito, drug Aca, drug Bakarić, drug Begić, itd, itd…

Današnji drugovi, nastavljači logike velikih drugova kažu da je Franjo Tuđman prodao Bosansku Posavinu i da je oružje išlo samo u Hercegovinu, a i Praljak je dobrano kriv u svemu tome.

Neće biti tako.

Gospodin Đuro Matuzović i njegovi momci iz Orašja, eto nisu slušali nikoga, ni predsjednika Tuđmana, ni Tusa, ni Stipetića, ni Štefaneka, bogme ni Praljka.

Momci su se organizirali, ukopali, borili i ostali nepobjedivi.

I ako hrvatski narod u BiH (suveren i konstitutivan narod) ikada dobije svoj federalni prostorni dio Orašje će biti u njemu.

Slobodan Praljak

PRILOG 1: Šuškova uputa

REPUBLIKA HRVATSKA
MINISTARSTVO OBRANE
41000ZAGREB

7. srpnja 1992.

UPUTA MINISTRA OBRANE SVIM ZAPOVJEDNIŠTVIMA HRVATSKE VOJSKE

Nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske. Svi koji to učine bez izričite zapovjedi Vrhovnog zapovjednika snosit će posljedice za svoje postupke. Ukoliko dobrovoljci iz hrvatskih postrojbi koji su rodom iz Bosne i Hercegovine žele ići na ratište i braniti svoje domove, zapovjednici ih ne smiju u tome zaustavljati.

MINISTAR OBRANE
Gojko Šušak

Prilog 3: Stipetićeva zabrana

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO OBRANE
GLAVNI STOŽER HV

                                                                                                                                                                                                         HITNO

                                                                                                                                                                                                                   STROGO POVJERLJIVO
Klasa: 8/92-01/23
URBROJ: 5120-03-92-8
Zagreb, 08. travanj 1992. god.

OZSPLIT

Veza vaš akt: klasa: 81/92-02/56; urbroj: 1080-01-92-1 od 08.04.1992. god.

FORMACIJSKI SUSTAVI Hrvatske vojske ne mogu ići izvan teritorija Republike Hrvatske. Odobrava se odlazak dobrovoljaca, koje organizirati u odgovarajuće postrojbe. Ljudstvo ne može nositi oznake HV niti bilo kakva druga dokumenta.

Odobrava se pružanje svih vrsta materijalne pomoći, kao i stručne pomoći u organizaciji obrane i drugih vrsta otpora. Očekivati je dolazak ljudstva i iz drugih sastava HV pa iste prikupljati u rajonu Imotski i angažirati po planu Operativne grupe.

ZAMJENIK NAČELNIKA GSHV
ZA BORBENI SEKTOR
general-bojnik
Petar Stipetić

hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo