Zdravko Gavran: Naspram ’Bermudskom trokutu’ u liku ’Tamnog vilajeta’ hrvatske strane moraju se postaviti ’muški’!
S hrvatskih strana naspram tom mračnom trokutu bošnjačko-srpsko-hrvatskom nužno je, dakle, definirati i otvrdnuti vlastito stajalište, s vlastitim ciljevima i vlastitom strategijom i tomu primjerenim taktikama. I onda vlastitu strategiju dosljedno i po potrebi bezobzirce – ’muški’ – provoditi, ne ulazeći u kompromise ni u ’neprincipijelne koalicije’ ni s jednim od spomenutih i nespomenutih aktera. I pritom se hrvatska državna strana mora mnogo odlučnije i sustavnije i delekosežnije nego dosad služiti svim polugama i ’špekulama’ koje joj stoje na raspolaganju. Kao inspiracija neka joj služi stara latinska pravno-politička izreka: Fiat iustitia – pereat mundus! Nekad bude pravda – pa makar propao svijet!
Kosponzoriranje rezolucije o genocidu u Srebrenici, u kojem je u sjedištu Ujedinjenih naroda sudjelovala i hrvatska diplomacija, te zatim i njezino prihvaćanje običnom većinom nazočnih predstavnika članica UN-a (za nju bilo je 84 od ukupno 193 članice),
Opća skupština UN-a prihvatila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, velik broj zemalja bio suzdražan
razgnjevilo je i ražestilo najviše dužnosnike i Srbije i Republike Srpske. Vlada u Beogradu šalje ogorčena prosvjedna pisma vladama u drugim državama čiji su predstavnici glasovali za rezoluciju, a od kojih je Srbija očekivala da to ne učine. Od susjednih zemalja najveće ogorčenje među službenim Srbima izazvala je odluka inače prosrbijanske vlade u Podgorici da podupre rezoluciju (nakon što je prihvaćen njezin amandman da se izričito kaže kako se njome ne okrivljuju ni Srbi kao narod ni Srbija), a i u Crnoj Gori najradikalnije prosrbijanske i proruske stranke negoduju i pozivaju na unutarnje zaoštravanje s predsjednikom vlade Spajićem, od kojega kao prosrpskog političara nisu takvu „izdaju“ očekivali.
Dodik izokrenuo povijesne istine
Na meti je zapravo najviše Hrvatska. Već prije odlučivanja o rezoluciji o genocidu u Srebrenici lansirane su iz Beograda, kao upozorenje i protuteža, invektive o potrebi donošenja rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Sada je takve invektive opetovao i pojačao Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji je njima dodao i jugoslavensko-bošnjačku mantru o agresiji Hrvatske na BiH u Domovinskom ratu. Ujedno je odbacio kao istinitu notornu činjenicu da je Srbija bila agresor ne samo na Hrvatsku, nego i na Bosnu i Hercegovinu.
Dodik: “Hrvatska je aktivno sudjelovala u građanskom ratu u BiH, za razliku od Srbije”
Velikosrbin Dodik i velikobošnjak Izetbegović (ili kako se god predstavnik Bošnjaka zvao) našli se na istoj poziciji naprama Hrvatskoj
Takva situacija zaista je čudna i povijesno gledano paradoksalna. Ispada, po Dodiku, da Srbija iako agresor nije bila agresor, a da je Hrvatska koja nije bila agresor nego branitelj i podupiratelj BiH zapravo bila agresor. I ispada da su Bošnjaci bili žrtve te „agresije“, a ne najprije pasivni promatrači JNA-srbijanske agresije potpomognute unutarnjom pobunom, a zatim agresori na područja s hrvatskom većinom.
Tako su se u tom dijelu utvrđivanja krivnje velikosrbin Dodik i velikobošnjak Izetbegović (ili kako se god predstavnik Bošnjaka zvao) našli na istoj poziciji naprama Hrvatskoj. Istodobno, Dodik je koalicijski partner na saveznoj razini i (pro)bošnjačke odnosno prozapadne Konakovićeve Trojke (koja je antipod Izetbegovićevoj SDA-i) i Čovićeva HDZ-a.
Sve to, i mnogo drugoga, pokazuje da je u toj zemlji moguće ono što je inače suprotno zakonima ne samo politike, nego i zakonima fizike: da je moguće savezništvo između onih koji opstaju zajedno i čija se mišljenja najednom preklope iako su inače jedni naprama drugima ne samo u bitnomu različiti, nego i kontrarno isključivi odnosno ’antiprotivni’. Tomu treba dodati i međunarodne čimbenike, koji se sa svima, ovisno o situaciji, i razumijevaju i sukobljavaju. I tako to traje li traje. Bezizgledno traje.
Mi Hrvati možemo i moramo vlastitu politiku (re)definirati!
Iz svega toga moglo bi se slikovito zaključiti da Bosna i Hercegovina, punih 28 godina nakon vlastita konstituiranja u Daytonu odnosno Parizu, funkcionira kao paradoks odnosno da ’Tamni vilajet’. čedo i baštinik stanja iz razdoblja Osmanlijske vlade, čiji je prodor na Zapad zaustavljen na području hrvatskih zemalja, funkcionira kao ’Bermudski trokut’ – kao područje u Atlantiku na kojem ne funkcioniraju uobičajeni zakoni fizike.
Na Srbe i na muslimane-Bošnjake mi Hrvati ne možemo izravno utjecati. Ali zato možemo i moramo vlastitu politiku (re)definirati tako da u svoj toj alogičnosti pokušamo učvrstiti pozicije objektivne logike, pozicije vlastitih ljudi i zastupanje kolektivnih te realnih prava hrvatskog naroda u njegovim dvjema državama. To mogu i moraju zasebno činiti vlasti u Zagrebu u ime Hrvatske i, zasebno, legitimno (!) vodstvo hrvatskog naroda u BiH. Njihove politike mogu biti međusobno različite, a mogu biti i međusobno usklađene. No Dodikova izjava i nebrojene dosad bošnjačke mitomanije i provokacije, uz potporu dijelova međunarodne zajednice odnosno Haaškog tribunala, u smislu kvalificiranja Republike Hrvatske kao izvršitelja UZP-a (udruženog zločinačkog pothvata) pokazuju da ni političko vodstvo u Hrvatskoj ni političko vodstvo Hrvata u BiH nije još pronašlo pravi odgovor na pitanje kako takvim zloćudnim, neobjektivnim, neistinitim, nepravednim i za budućnost destruktivnim pristupima parirati.
S hrvatskih strana naspram tom mračnom trokutu bošnjačko-srpsko-hrvatskom nužno je, dakle, definirati i otvrdnuti vlastito stajalište, s vlastitim ciljevima i vlastitom strategijom i tomu primjerenim taktikama. I onda vlastitu strategiju dosljedno i po potrebi bezobzirce – ’muški’ – provoditi, ne ulazeći u kompromise ni u ’neprincipijelne koalicije’ ni s jednim od spomenutih i nespomenutih aktera. I pritom se hrvatska državna strana mora mnogo odlučnije i sustavnije i delekosežnije nego dosad služiti svim polugama i ’špekulama’ koje joj stoje na raspolaganju. Kao inspiracija neka joj služi stara latinska pravno-politička izreka: Fiat iustitia – pereat mundus! Nekad bude pravda – pa makar propao svijet!
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo