Hrvatsko vijeće obrane– povijesni odgovor jednoga naroda

Vrijeme:6 min, 33 sec

 

Obilježavanje ovoga nadnevka prigoda je analizirati tijek osnivanja, ciljeve, strukturu i kontekst vremena u komu je uspostavljen HVO. Kada bi vas netko upitao kako najkraće možete objasniti što je to HVO i koji su to razlozi njegova osnivanja, najbolji mogući odgovor bio bi da su to oružane snage koje su izražavale organizacijsku spremnost hrvatskog naroda u BiH suprotstaviti se srpskoj agresiji u trenutku nemoći izabranei legalne vlasti Republike BiH.

HVO su snage najprije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), a poslije i Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB), osnovane odlukom Predsjedništva HZHB-a 8. travnja 1992. u Grudama. Prvi predsjednik HVO-a bio je Mate Boban, a nakon njegova povlačenja od veljače 1994. tu je ulogu, kao drugi i posljednji,do 1996. preuzeo Krešimir Zubak.

Kronologija osnivanja

Iako je HVO osnovan na početku rata 1992., njegovi korijeni su nešto stariji. Zapravo, tih je nekoliko mjeseci priprema obrane, prije službenog početka rata, imalo ključnu ulogu u zaustavljanju krnje Jugoslavenske narodne armije i vojnih snaga Srba u BiH.

Naime, u jesen 1991., nakon ratnih događanja u Hrvatskoj, 18. studenoga Hrvati u BiH su se politički organizirali, u cilju obrane, osnivanjem HZHB-a. S eskalacijom rata u BiH dolazi do formiranja Hrvatskog vijeća obrane koje je de facto predstavljalo oružane snage HZHB-a.

Prethodilo mu je paravojno organiziranje obrane, i to još od ljeta 1991., preko stranačkih organizacija hrvatskoga naroda, ali i sustava Teritorijalne obrane te policije u dijelu onih općina u kojima su Hrvati bili većina.

Osim za vojne postrojbe, točnije oružane snage HZHB-a, naziv HVO koristio se i za čitavu upravnu strukturu HZHB-a. Naziv je izabran kako bi se pokazalo da je riječ o privremenoj tvorevini i vojnoj organizaciji, prvenstveno obrambenoj, te da asocira na Oružane snage Republike Hrvatske, odnosno Hrvatsku vojsku (HV).

Svi su Hrvati HVO?

HVO je pravno utemeljen Uredbom o oružanim snagama HZHB-a donesenom 3. srpnja 1992. kao „oblik ustrojstva i pripremanja građana za oružanu borbu“. Prema tome,pripadnik HVO-a bio je„svaki građanin HZHB-a koji organizirano i sukladno međunarodnom pravu s oružjem ili na drugi način sudjeluje u otporu protiv neprijatelja“. Ulogu upravnog tijela u području obrane vršio je Odjel obrane, a nakon proglašenja HRHB-a Ministarstvo obrane.

Od travnja 1992. pa do rane jeseni 1992. HVO je službeno bio organiziran u sastavu općinskih stožera. Pri kraju 1992., nakon formiranja zapovjedništava operativnih zona i brigada, općinski stožeri su bili ukinuti. Od tog trenutka HVO se sastojao od Glavnog stožera s pristožernim postrojbama i četirima operativnim zonama, da bi krajem 1992. imao oko 45 000 vojnika.

Glavni stožer osnovan je u travnju 1992., ali je bitno napomenuti kako mu je prethodio Stožer Herceg-Bosne u Grudama koji je postojao od početka 1992., čiji je zapovjednik bio bivši pukovnik JNA Ante Mikulić. On je imao ovlasti nad općinskim stožerima Teritorijalne obrane na prostoru gdje su Hrvati bili većina.

Tko želi ukinuti legalnost HVO-a?

Nakon protoka vremena od ključnih događaja u povijesti dolazi razdoblje revizionizma. Tako se počesto u bošnjačkim medijima provlači teza o nelegalnosti HVO-a, usprkos činjenici da je od dijelova HVO-a stvorena najprije Vojska Federacije BiH te poslije Oružane snage BiH:

Činjenica koja se ne smije zaboraviti kaže da su predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik predsjedništva R BiH Alija Izetbegović u Zagrebu 21. srpnja 1992. dogovorili da HVO postane sustavni „dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine“. Na sjednici Predsjedništva Republike BiH 6. kolovoza 1992. HVO je priznat kao sastavni dio Armije BiH, što je potvrđeno uredbom sa zakonskom snagom.

Profesionalne postrojbe HVO-a

Najbitniji dio pristožernih postrojbi Glavnog stožera HVO-a bile su profesionalne snage koje su bile idejno prihvaćene iz Hrvatske, no drugačije ustrojene.Dio njih zvao se postrojbama za posebne namjene (PPN) i antiterorističkim grupama (ATG) koje su pretežito bile istovjetne ojačanom vodu ili satniji (od 75 do 200 ljudi).

S osnivanjem profesionalnih postrojbi krenulo se u ljeto 1992., a potkraj iste godine činili su ih pukovnija Ante Bruno Bušić(pukovnija inače ima od 2 000 do 3 000 ljudi) kojoj je sjedište bilo u Posušju, i pet bojni (koje u normalnim uvjetima imaju od 300 do 500 ljudi: Uskoplje, Livno, Posušje, Široki Brijeg i Žepče); bojna Ludvig Pavlović koja se nalazila u Čapljini, ATG Baja Kraljević i Kažnjenička bojna koje su se nalazile u Širokom Brijegu; bojna Vitezovi koja se nalazila u Vitezu; satnija Tvrtko II. u Travniku u procesu osnivanja i Nastavni centar jedinica za posebne namjene u Ljubuškom.

Od kraja 1992. pa sve do proljeća 1994. HVO je bio organiziran u pješačke brigade (zdrug koji u pravilu ima od 1 500 do 5 000 ljudi) i samostalne bojne, odnosno njihove rodovske pandane. Sve brigade HVO-a su do kraja 1993. bile pričuvne i vezane za matično područje.

Najviše brigada HVO-a nastalo je uključenjem do tada samostalnih bojni ili preimenovanjem općinskih stožera u brigade, što je mijenjalo ime, a bit je ostala ista – obrana.

Iako to u imenu nije naglašavano, brigade HVO-a bile su izrazito pješačke, nastale po uzoru na one u Teritorijalnoj obrani ili JNA. Osim što su brigade bile neujednačene po brojnosti, bile su i različito opremljene i naoružane.

Manjak stručnih ljudi, ponajviše školovanih vojnika, bila je stalna boljka HVO-a jer je iz prethodnog sustava naslijeđen jako skroman broj školovana kadra. Jasno je kako su za zanimanje profesionalnog vojnika u bivšoj SFRJ Srbi pokazivali najviše interesa, dok je on kod Hrvata bio osjetno manji.Tako je i danas, što se vidi iz natječaja za mlade vojake Oružanih snaga BiH kada se ne može popuniti broj predviđenih mjesta za hrvatski narod.

Insignija Jastrebova

S kojim su snagama Hrvati dočekali kraj rata?
Prema procjenama, HVO je na kraju rata u BiH 1995. imao oko 50 000 vojnika te se sastojao od četiriju zbornih područja, što je bio odgovor na situaciju na terenu koja se mijenjala iz godine u godinu.

Zborno područje Mostar:

1. gardijska brigada HVO-a Bruno Bušić– Čapljina;
1. domobranska pukovnija – Posušje;
40. domobranska pukovnija Ranko Boban– Grude;
50. domobranska pukovnija Knez Domagoj– Čapljina;
56. domobranska pukovnija – Konjic;
81. domobranska pukovnija – Mostar;
82. domobranska pukovnija – Mostar;
83. domobranska pukovnija Mario Hrkač Čikota– ŠirokiBrijeg i
Domobranska pukovnija Knez Branimir– Čitluk.

Zborno područje Tomislavgrad:

2. gardijska brigada HVO-a – Tomislavgrad;
55. domobranska pukovnija – Kupres;
80. domobranska pukovnija Kralj Tomislav– Tomislavgrad;
42. domobranska pukovnija Rama– Prozor-Rama;
Domobranska pukovnija Ante Starčević– Gornji Vakuf-Uskoplje;
97. domobranska pukovnija Hrvoje Vukčić Hrvatinić– Prozor-Rama;
Domobranska pukovnija Eugen Kvaternik– Prozor-Rama;
Topnička grupa (130 i 203mm) i
VBR skupina (40 x 122mm).

Zborno područje Srednja Bosna, stožer u Vitezu:

3. gardijska brigada HVO-a Jastrebovi– Vitez;
91. domobranska pukovnija Fran Krsto Frankopan– Travnik;
93. domobranska pukovnija Nikola Zrinski– Busovača;
94. domobranska pukovnija Stjepan Tomašević– Novi Travnik;
96. domobranska pukovnija Bobovac– Višnjići;
110. domobranska pukovnija – Usora i

111. domobranska pukovnija – Žepče.

Zborno područje Bosanska Posavina, stožer u Orašju:

4. gardijska brigada HVO-a Sinovi Posavine;
106. domobranska pukovnija;
201. domobranska pukovnija i
202. domobranska pukovnija.

Također, bitno je nabrojati postrojbe pod zapovjedništvom Armije RBiH:

Prvi korpus: Hrvatska brigada Kralj Tvrtko– Sarajevo;

Drugi korpus 107. brigada – Gradačac i 108. brigada – područje Brčkog i

Peti korpus: 101. domobranska pukovnija – područje Bihać.

Agresija JNA i srpskih snaga na Hrvatsku te nezainteresiranost i nespremnost vlasti u BiH da u bilo kojem pogledu učini nešto, natjerale suHrvate organizirati se i spremiti za ono što dolazi. Najprije je upriličeno političko organiziranje, pa onda vojno. Iako je HVO formiran nakon što su srpske snage već krenule s velikim akcijama te ostvarile, za njih, povoljne rezultate,Hrvati nisu dopustili da ijedno mjesto i područje padne bez borbe.

Konsolidacijom situacije na terenu nakon sukoba između Hrvata i Bošnjaka, to jest potpisivanjem Washingtonskog sporazumau ožujku 1994. kojim je dogovoreno primirje između HVO-a i ABiH te kasnijom suradnjom s Hrvatskom vojskom, osiguralo se konačno zaustavljanje ostvarenja srpskih ideja tepotpisivanje Daytonskog sporazuma i opstanak BiH.

 

nedjelja.ba/Hrvatsko nebo