Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: Uz 24. obljetnicu smrti Prvog hrvatskog predsjednika, zmaja od Hrvatske

U samostanu Svetoga Frane u Splitu, a u organizaciji društva “Braća Hrvatskog zmaja” obilježena je 9. prosinca 2023., 24. obljetnica smrti prvog hrvatskog Predsjenika dr. Franje Tuđmana. Tim povodom prof. dr. sc. Mihovil Biočić održao je prigodan govor, kojega prenosimo u cijelosti:

‘Upamti jednu stvar: Tuđman govori to što govori,
ali dobije li priliku samo tri sekunde,
taj će napraviti Hrvatsku’

(Bruno Bušić)

Poštovani svi zajedno!

Povodom 24. obljetnice smrti i ovog žalobnog sjećanja na prvog hrvatskog Predsjednika, ne ću navoditi općepoznate životopisne podatke, nego pokušati opisati vrlo opasno vrijeme u kojem je on stvorio svoje životno djelo, svoju i našu Hrvatsku!

Kraj je osamdesetih. Vrije u Europi, posebno Istočnoj. Ruši se Berlinski zid, kojeg su ovi s Istoka nazivali ‘antifašističkim zidom’. U nas, u Jugoslaviji, u Hrvatskoj, ruše se temelji komunističke partije, a onda i cijeli ustroj civilne vlasti. Velikosrbi koriste nered, rašomon, kao i uvijek u povijesti, ne bi li ostvarili svoj cilj: Veliku Srbiju.

U srpskim Večernjim novostima 24. i 25. rujna 1986. objavljuje se zloglasni Memorandum SANU, tj. strateški plan srpske inteligencije za rješenje srpskog pitanja, kojeg potpisuju skupina akademika na čelu s Pavlom Ivićem. Taj Memorandum je u stvari modernizirana verzija velikosrpskih programa od Garašaninova Načertanija, do Čubrilovića, Cvijića, ‘Crne ruke’ itd. Prekrajanje granica unutar Jugoslavije u korist Srbije, trebala je provesti srbizirana JNA sa svojim vojnim oblastima, prekrojenim nakon Titove smrti. Važno je napomenuti, da je 1988. tzv. JNA, preustrojila vojna područja, koja više nisu pratila republičke granice, u novi korpusni sustav, kako bi lakše vojno prisvojila planirane granice zamišljene velike Srbije. Vojni plan RAM (okvir, Operacija RAM ili Brana Plan ili Bedem-91), kojeg je tajno izradila skupina visokih srpskih oficira od lipnja 1990. do kraja 1991., jest dokument kojim je označen teritorij Velike Srbije.

Skupina oficira JNA, među kojima su bili: general Blagoje Adžić, general-major Milan Gvero, major Čedo Knežević, potpukovnik Radenko Radinović i general Aleksandar Vasiljević, imala je za cilj zaokružiti zemlju u kojoj bi ‘svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli zajedno u istoj državi’. Sve je ovo bilo pod kontrolom Slobodana Miloševića. Posebna grupa tajnih operativaca i vojnih oficira bila je zadužena za sprovođenje plana. Ti ljudi su tada poduzeli brojne radnje tijekom ratova devedesetih, koji su kasnije okarakterizirani kao etničko čišćenje i genocid.

U izvještaju iz RAM-a, stoje gotovo od riječi do riječi Čubrilovićeve upute iz 1937.: ‘naoružati i organizirati Srbe u Krajini, tj. u području gdje obitava srpska manjina u Hrvatskoj, izazvati nerede kako bi se dobio povod za vojnu intervenciju, intervenirati snažno tamo gdje je društvena struktura najosjetljivija (eufemizam za nasilje nad ženama, starcima i djecom), izazvati paniku da bi došlo do povlačenja s dotičnih područja’.

Slobodan Milošević, koji 1987. postaje predsjednik SK Srbije, već je 1988. srušio autonomije Vojvodine i Kosova, pomoću tzv. ‘antibirokratske revolucije’, odnosno rušio je Ustav iz 1974. On je bio izabran da sprovede programe i nakane SANU i SPC, bez obzira na žrtve, pa i svog naroda.

Memorandumu se u vrijeme poslovične ‘hrvatske šutnje’, usprotivio hrvatski povjesničar Miroslav Brandt (1912.-2002.). U svom djelu ‘Antimemorandum’ kaže uz ostalo: ‘Zbog čega ‘Memorandum’ ne priznaje pravo svih naroda Jugoslavije da budu samosvojni, da upravljaju sami svojom sudbinom, svojom imovinom, i da se, tako konstituirani, na temelju načela slobode i nepodjarmljenosti, slobodno udruže u jugoslavensku zajednicu, u kojoj će znati što je čije… njegova vizija nije ravnopravna, miroljubiva i bratska zajednica jugoslavenskih naroda, nego centralizirana, hegemonistička, eksploatatorska velikosrpska država, u kojoj bi nesrpski narodi bili roblje, podjarmljena raja, predviđena i osuđena da u budućnosti … nestane, te da njihove zemlje postanu

kolonizacijsko područje i meta porobljavanja, svedena na razinu provincija koje rade u korist divovskog, ultrabogatog i uživalačkog novog Stambula’.

Došlo je vrijeme, mislili su Srbi, da se obistine riječi Nikole Stojanovića (1880-1964., srpski književnik i političar), u njegovom članku ‘Srbi i Hrvati’, tiskan u Srpskom književnom glasniku (br.7 od 1. kolovoza 1902.), a zatim u Srbobranu, glasilu Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, koji je izlazio u Zagrebu, u kojem je Stojanović napisao zlokobnu rečenicu, tj. prijetnju i poziv na uništenje hrvatskoga naroda: ‘Do istrage vaše ili naše’ (‘Do istrebljenja vašeg ili našeg’ nap.a.)! Taj poziv, kojim nagovještava uništenje jednog ili drugog naroda, Hrvatima je dakle, upućen već 1902. Stojanović je bio uvjeren da će Srbi pobijediti i da će Hrvati ‘podleći’, jer Srbima to jamči ‘proces opšte evolucije’, ‘prirodna životna snaga‘ te konačno ‘nadmoćnost na bojnom polju’ itd.

U takvom okružju, s takvim srpskim namjerama, našla se Hrvatska 1990.!

Srbi su bili opet ‘na okup’! Kad je u pitanju velika Srbija oni su svi uvijek zajedno, bez obzira jesu li rojalisti, komunisti, socijalisti, četnici, svećenici svetosavske SPC itd. A Hrvati? Naivni, nesložni, razjedinjeni i dezorijentirani. Mnogi još uvijek vide budućnost u jugoslavenskoj zajednici, ali u Beogradu su sve maske pale. U komunističkoj Rumunskoj strijeljan je Ceausescu sa suprugom! Hrvatski komunisti zagubljeni u vremenu i prostoru ipak pristaju na višestranačje, jer su za Srbe i oni

ustaše. I što im je drugo preostalo? U neredu koji bi predstojao, mnogi su se bojali Ceausescuove sudbine.

Vrijeme je više nego ozbiljno! Prijetio je nestanak hrvatskog naroda.

Srbija nikad jača, Hrvatska nikad slabija.

Hrvatska je vapila za novim Eugenom Kvaternikom, novim banom Jelačićem, vapila je za državnikom. Iskusili smo u zadnjih petstotinjak godina sve moguće grješke, plaćene našom naivnom krvlju i vjerom u dobre namjere vukova u janječim kožama.

Vrijeme devedesetih nije za pjesnike, naivne idealiste i neiskusne kratkovidne političare, ali gledajući povijesno, razbijen je sljedbeni razvitak hrvatskih elita i vodećega intelektualnog sloja, koji se nakon svakoga predhodnog aristocida (a bilo ih je u hrvatskom narodu sedam), morao dijelom ili potpuno iznova stvarati iz sve manjih i osiromašenih ljudskih zaliha.

Thomas Jefferson elite jednog naroda naziva ‘prirodna aristokracija medju ljudima’, što se temelji na ‘vrlinama i talentima’, koji čine ‘najdragocjeniji prirodni dar za svako društvo’. Jefferson je smatrao kako je ‘očuvanje narodnih elita od ključne važnosti za budući razvitak svakog društva’.

Znali su to dobro jugokomunisti i nakon prestrašnog genocida i aristocida iza 1945., progona i ubojstava hrvatskih vojnih, civilnih i crkvenih elita!

U hrvatskom je narodu ostalo to što je ostalo.

Unatoč svemu, hrvatski je narod ovaj put imao sreću ili bolje rećeno, Bog nam se smilovao!

Uz brojne kandidate za vrhovno odgovorno mjesto u Hrvatskoj, u tim odsudnim trenutcima, isticao se jedan kandidat, s golemim iskustvom i znanjem! Bio je to dr. Franje Tuđman! U istoj se osobi našao HSS-ovac, intelektualac, antifašist, partizan, jedno vrijeme i komunist, povjesničar, vojnik, štoviše general major, znanstvenik, akademik i iznad svega čovjek i domoljub!

Godine 1967. je bio isključen iz KP i umirovljen, zbog drugačijeg razmišljanja o broju jasenovačkih žrtava te je napustio vođenje Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, kojeg je utemeljio. U dva navrata je osuđen na robiju i to 1972. zbog nacionalizma i 1981. zbog ‘kontrarevolucionarne djelatnosti’. Objavio je više knjiga: Velike ideje i mali narodi (1969.), Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981.), Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.), u kojoj se suprostavio jasenovačkom mitu te nakon što je postao Predsjednik RH: Hrvaska u monarhističkoj Jugoslaviji (1993.), S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995.) Usudbene povijesnice (1995.), Povijesna sudba naroda (1996.) i Hrvatska riječ u svijetu (1998.).

Njegov sin, prof. dr. Miroslav Tuđman (Informacijsko ratište i informacijska znanost, Zagreb HSN, 2008., str. 210.), ističe: ‘Dr. F. Tuđman svoju politiku nije izvodio iz pragmatičnih, ni iz dnevno političkih razloga ili situacija, nego na temelju povijesnih dugoročnih prosudbi do kojih je došao tijekom desetljeća proučavanja europske i hrvatske povijesti. On je još 1968., u vrijeme okupacije Čehoslovačke od SSSR-a, pisao o potrebi ujedinjenja Europe – u vrijeme kada je za mnoge to bila znanstvena fantastika…’

Rijetki su narodi kojima su ‘posječene’ vojne i političke elite, kao što su to poljski i hrvatski narod. Zato su nas jedino mogli povesti oni koji su ostali živi, oni koji nisu bili likvidirani! Ostali su prohrvatski partizani (Tuđman, Bobetko, Hebrang itd.). Međutim oni Hrvati, koji su bili na najvišim položajima u partijskom vrhu, a koji su se isticali sklonošću prema hrvatskim nacionalnim interesima i koji nisu dali odsijecanje nacionalnog teritorija 1945. , na čelu s Andrijom Hebrangom, mučki su likvidirani ili uklonjeni po nalogu Tita i velikosrpskih komunističkih kadrova. Hrvatski su kadrovi u partiji utihnuli, kako bi preživjeli.

Trebalo je čekati do 1967. Deklaraciju o hrvatskome jeziku, i do 1971. Hrvatsko proljeće, da bi se pojavile nove hrvatske misleće elite i počele voditi računa o svom identitetu, jeziku i opstanku. Međutim i te su kadrove jugokomunisti uništili 1. prosinca 1971. u Karađorđevu, odlukom JB Tita pa su ih pozatvarali i rastjerali po svijetu. Ali sjeme je bilo posađeno!

Došle su devedesete, počela je nicati demokracija iz sjemena 71. i svih prijašnjih krvavih sjetvi. Dobivši na demokratskim izborima, dr Franjo Tuđman je preuzeo odgovornost za hrvatski narod s ciljem stvaranja samostalne demokratske hrvatske države.

Nakon izbora, Tuđman je vidio što je dobio: tadanju SRH: razoružanu, s milicijom u kojoj je bila većina Srba, osobito na rukovodećim položajima, s JNA protiv sebe, financijama opljačkanih gangsterskim upadom Miloševića u saveznu Narodnu banku u Beogradu itd. Jednom rječju, ostao mu je samo narod koji mu je vjerovao i u koji je on vjerovao, a to je bilo najveće bogatstvo! Akademik Ivan Aralica je izjavio: ‘Nisam susreo čovjeka koji bi više od njega vjerovao u narod i njegovo jedinstvo.’ (Ambra, Zagreb, 2001., 380.)

Unatoč podmetanja klipova i unutar i izvan Hrvatske, uspio ih je sve nadmudriti i povesti narod u oslobodilački obrambeni rat! Brojni veleizdajnici, na čelu s Budimirom Lončarom i njegovom mrežom sa svojim embargom na kupovinu oružja s jedne strane i Ivicom Račanom i drugovima koji su predali oružje neprijateljskoj JNA s druge, Franjo je Tuđman bez svoje milicije, bez ikakve svoje vojske, bez svoje obavještajne službe, stvorio i hrvatsku policiju i hrvatsku vojsku i sve strukture vlasti i pobijedio! Budimir Lončar i Ivica Račan, nikada nisu odgovarali za svoje postupke, a jer su svojim (ne)djelima omogućili da je u početku rata poginulo najviše naših mladića jer nisu imali oružja, ali i civila.

U okruženju treće armije u Europi, u neprijateljskom diplomatskom okruženju gotovo svih zemalja svijeta, kombinacijom mudre politike s nebrojenim potpisima primirja i tajnim nabavkama oružja po višestrukim cijenama (jer imali smo prirodno pravo na obranu vlastitih života), uz znatno manje žrtava nego i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, stvorili smo državu pod njegovim vodstvom.

Stvorili smo državu 1992. (europskim priznanjem) i ne, kako neki tvrde zavedeni jugosrpskom istorijom, koji kažu nakon 890 godina, nego nakon 529 godina, tj. nakon osmanske okupacije hrvatskog kraljevstva u Bosni 1463. godine, odnosno smrti zadnjeg hrvatskog kralja narodne krvi loze Kotromanića, Stjepana Tomaševića Kotromanića (1438. – Jajce 5. lipnja 1463.).

Zato tvrdim da je dr. Franjo Tuđman, najveći hrvatski državnik i povijesna osobnost, nakon srednjovjekovnih hrvatskih knezova i kraljeva!

On je najzaslužniji za obnovu, odnosno stvaranje hrvatske države!

Zato ga s pravom možemo zvati ‘Ocem hrvatske države’. Postoje mišljenja, da su narod i branitelji najviše zaslužni za obnovu hrvatske države, a ne on!?

Moj im je odgovor:

‘Naravno da bez naroda i branitelja ne bi bilo ništa, ali sjetite se: i prije je bilo i naroda, i hrvatskih vojnika i međunarodnih prilika i velikih vođa (Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Stjepan Radić, Vlatko Maček, Ante Pavelić itd.). Svi su oni zaslužni na svoj način, osobito Otac Domovine Ante Starčevič i svi su oni u granitnim temeljima hrvatske državnosti, ali samo je Franjo Tuđman uspio ono što niti njegovi prethodnici a niti suvremenici nisu znali napraviti: NEOVISNU HRVATSKU DRŽAVU! Osim pada Berlinskog zida, sve je bilo protiv nas. Ujedinivši sve sastavnice hrvatskog naroda, uspio je usprkos svemu i gotovo svima’.

Danas je bjelodano da je bio genij, državnik-strateg, osobito kada se vidi s kim je sve morao stvarati veličanstveno djelo hrvatske samostalnosti i slobode. Bio je povijesni gorostas kojeg ne mogu zasjeniti nebrojeni politički patuljci, jalni, javni i prikriveni detuđmanizatori, politikanti i strani plaćenici.

Naravno da i prvi hrvatski predsjednik ima svojih ljudskih pogrješaka. ‘Bezgrješna’ je naime bila samo ‘ljubičica bijela’, a Tuđmanova najveća ‘grješka’ jest to što je bio arhitekt i predvodnik stvaranja hrvatske slobode i samostalne hrvatske države, usprkos Savi koja još uvijek teče nizvodno. Osim te ‘krivnje’, dio tzv. međunarodne zajednice i njihove domaće udvorice sve bi mu drugo oprostili.

Kao povjesničar, prepoznao je važnost pomirdbe i jedinstva svih sastavnica hrvatskoga naroda. Jedan od kamena temeljaca veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu, bilo je zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske. Kako su Hrvati u inozemstvu na neki način osjetljiviji na stvaranje i opstanak hrvatske države, jer su je bili prisiljeni napustiti iz različitih razloga, to su svoj glas uglavnom davali stranci, Tuđmanovom HDZ-u, pod čijim je vodstvom obnovljena i utemeljena suvremena Hrvatska. Naravno da je to nekim strankama, koje i danas njeguju internacionalna stajališta, strankama po kojima nikada ne bi nastala samostalna hrvatska država, bio trn u oku. Hrvati u BiH i iseljeništvu kojih ima gotovo kao i u Domovini, ako ne i više, zaslužuju svoju listu za Hrvatski sabor, ali nažalost pod pritiskom različitih iracionalnih uvjeta za ulazak u EU, naše udvorničke detuđmanizatorske sluganske vlasti su popustile pa Hrvati u svijetu imaju, ne više svoju listu, nego jedva pravo na tri zastupnika, kao i na pr. srpska manjina u Hrvatskoj.

Nakon rata i veličanstvene pobjede hrvatske pobjedničke vojske, koja je Tuđmanu dala snagu da mirnim putom vrati okupiranu Istočnu Slavomiju i Baranju, general Jacques Klein je izjavio: ‘…Podupirući mandat Ujedinjenih Naroda i mirnu reintegraciju uz izbjegavanje novih sukoba, on je spasio tisuće života – ne samo hrvatskih, nego i ljudi cijele regije’.

(General Jacques Klein (upravitelj prijelazne uprave Vijeća sigurnosti UN-a za Hrvatsko Podunavlje) (iz knjige fra Andrija Nikić: Dr. Franjo Tuđman – tvorac Republike Hrvatske, Mostar, 2000.)

Rekao bih još nešto o njegovoj privrženosti i ljubavi prema svom narodu u samo dvije sličice, a obje mi je ispričao ratni ministar zdravstva prof. dr. sc. Andrija Hebrang:

• Nakon pada Vukovara i prodora jugosoldateske i četnika prema Osijeku, u prosincu 1991., predsjednik Tuđman šalje Andriju Hebranga u Osijek, jer Ministar tamo predstavlja legalnu Vladu RH. Kako je Osijek bio u gotovo potpunom okruženju, moglo se ući samo nekim seoskim putovima kroz polja, jer su i autocesta i podravska magistrala bili pod kontrolom neprijatelja. Tako je član Vlade dospio u Osijek. Hebrang iz Osijeka telefonski pita Predsjednika: ‘A što ako bude odsječena istočna Slavonija u potpunosti’? Predsjednik mu odgovara: ‘Onda smo izguzbili rat. Vrati se preko Mađarske u Zagreb i idemo na najbliže bojište, na Kupu! Svi ćemo izginuti, Hrvati ne će imati državu, ali će imati nove Zrinske, koji će biti temelj neke nove borbe u budućnosti!’

• Prigodom dodijele posmrtnih odličja udovicama i roditeljima poginulih branitelja, jednom prigodom sudjelovali su i Predsjednik i Hebrang, Predsjednik, gledajući te roditelje i udovice, nije mogao izdržati, potekle su suze i morao je izaći iz prostorije. Drugi put smo svi vidjeli suze kada se pred Hrvatskim državnim saborom mijenjala hrvatska zastava s petokrakom u onu s povijesnim hrvatskim grbom…

Thomas Patrick Melady (Veleposlanik SAD-a pod tri predsjednika ) je izjavio o Tuđmanu: ‘ Ostaje neprijeporno: Amerika duguje vječnu zahvalnost Washingtonu i Lincolnu, a Francuska De Gaulleu. Ništa manje, ako ne i više, Hrvatska duguje Tuđmanu. I što nas vrijeme više udaljuje od njega, sve jasnija bit će nam istina: da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom’.

(Dubravko Jelčić: Tuđman i budućnost Hrvatske, Zagreb 2003., 183.)

I na koncu, zaključio bih s njegovom rečenicom, kada se vratio 1966. godine s iz SAD nakon prvog liječenja, kada je u Zagrebu na zrakoplovnoj luci, koja danas nosi njegovo ime, rekao:

‘Ne ćemo dopustiti nikomu da jugokomunistički ostaci opet učine da Hrvatska bude tuđa kolonija, da opet postane podvrgnuta i pokorna nekoj metropoli izvan nje. Ne ćemo dopustiti onim koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se i nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda’.

Bog mu dao pokoj vječni! Neka mu je laka hrvatska zemlja i vječita mu hvala za Hrvatsku koju nam je ostavio na čuvanje!

Hrvatsko nebo