H. Hitrec/Hrvatska se za sada dobro drži, ima tako malo stanovnika da ne mogu načiniti veću štetu

Studeni 2023. ide dalje

Vrijeme leti, idemo prema smaku godine. A vijesti su sve radosnije – prvi hrvatski satelit u „svemiru“, jest, tko bi očekivao da će Hrvatska tako rapidno napredovati. RH, kratica za Rapidnu Hrvatsku koja je riješila sve svoje probleme na Zemlji i sada se uputila u duboki kozmos, nije više ničiji satelit nego samostalno, suvereno, samodostatno i samozadovoljno proizvodi kockicu koja kruži oko planeta i šalje signale prijateljima i neprijateljima da smo tu, nad njima, da Hrvatska nije propala nego se naprotiv uzdignula do neslućenih visina. Kockica u svemiru! Malo smo se ipak žacnuli vidjevši prezentaciju, kockica je nekako malena i nije jasno je li crvena ili bijela, očito ipak rumena, valjda da nas izvanzemaljci ne optuže za nacionalizam, da ne kažu – eto, ustaše Hrvati s tla i vinuše se u nebesa. U svakom slučaju uzbudljiva vijest, ali mene muči kada će prvi Hrvat biti lansiran u svemir. Ako bude poslan u isto tako malenoj kockici, kako će u nju stati i preživjeti. Na to moramo već sada misliti i tražiti vrlo malenoga Hrvata, pa ne ćemo valjda slati nekoga manjinca. Kako god, hrvatski svemirski program napreduje, pa ako se i nadalje bude tako brzo razvijao možemo među prvima kolonizirati Mars, a ne čekati da veliki ondje zauzmu najbolje parcele, a mi opet budemo kolonija. Ili da ondje bez nas bude stvorena Marsovska unija, a mi se po dolasku moramo grebati da u nju uđemo, aplicirati.

Za sada ostajemo na Zemlji, koju nemilosrdno raubamo, bušimo i mrcvarimo, a ona se, velika naša majka pita kakvi to idioti na njoj žive, majčinski se osjećaji pretvaraju u bunt, u požare, vihore, u potrese, suše i poplavne kiše, u El Ninjo (a ne Njonjo kako ga neki krivo pišu). Hrvatska se za sada dobro drži, ima tako malo stanovnika da ne mogu načiniti veću štetu, ima još šuma, ima medvjeda i vukova i lisica i dabrova, veprova, nerasta i odrasta posebno u Zagrebu, ima močvara lonjskih i kopačkih, političkih i ostalih, stabilna je, osim više-manje umjerenih potresa, omanjeg izlijevanja rijeka i većih novosti kao što su morske poplave, ljudi žive svoje dosadne živote u sigurnoj zemlji koju navodno ugrožava samo maloljetnički terorizam, nema erupcije korupcije, tek tu i tamo brojni dovitljivci prebacuju javni novac na privatne račune, ali to se uglavnom ne računa.

Imamo i mi tema, ali neozbiljnih, služe samo za zabavu. Nisu nam dovoljni samo uvezeni glupavi običaji poput Noći vještica, sada i Noć vještaka uspostavljenu u slučaju Agrokor, i Dani trovanja bezalkoholnim pićima. Ima tu i panike, eto moj mačak Mak zahtijeva da mu točim samo iz pipe, a kada vidi kolu koluta očima, pita me kako je sve svedeno na samo jedan slučaj, ima li tu kakva pinka… Pa neka, vraćamo se dobrom starom vinu, ali i mladom koje dozrijeva za Martinje i blagoslovljeno je od davnina, jest, kolike sjajne pjesme ne bi nastale da se pjesnici nisu naroljali, kolika djeca ne bi bila začeta da su budući roditelji bili trijezni. A otkako je svih tih čudnih pića sa stranim nazivima, nepoznatih sastojaka s neizvjesnim ishodima, mladi su konzumenti totalno promijenili uobičajena nekada ponašanja, deerotiziran naraštaj, da, nisu zainteresirani, ne fura ih, rečeno šatrovački. Pa onda i djece ima manje, sve manje, stare se školske zgrade pretvaraju u domove za umirovljenike, ni studenata nema dovoljno pa i njih moramo uvoziti, a ne samo snagu za jednostavne, ali naporne poslove. Ima li već previše profesora, nastavnika? Ima, vjerojatno, ali njima će država doskočiti tako da im opaljuje kazne za nepravilno ocjenjivanje učenika, znači Mate je iz matematike zaslužio dva, a dobio tri i – pljus, tristo eura manja plaća nastavniku. Neku sam večer ponovno gledao film Glup i gluplji, ali nema veze s temom.

Tema prvoga dijela mjeseca studenoga su knjige. Zašto baš u studenom? Zato što se ovaj naraštaj smrzne kada vidi knjige. Nemaju tipke, nemaju miša, nemaju ništa. A i ja imam traumu od previše knjiga – kada dođem na Interliber iliti Međuknjižje, padam u depresiju i postaje mi jasnom ona pjesma o slapu i kapi, kapljici. Toliko knjiga. I toliko književnika, mili Bože kud sam zaš’o. Hrvatskoj su potrebni vodoinstalateri, stolari, građevinci, kuhari, konobari, a ne književnici, pisci, branša zaostala iz prošlih vremena, osobe od papira i školskih lektira koje zagorčavaju život jadnoj djeci, a i samima sebi jer od književnosti ne mogu živjeti pa pišu za novine i portale da bi zagorčali život čitateljima i tako sve postaje gorkim, ali ne Maksimom. Uz to uzimaju kruh pravim novinarima, a takvih još ima. Pravi novinari donose novine, vijesti, književnici-pisci prtljaju i mrče papir ili ekran, nevješto prodaju svoju osobnu ideologiju i taštinu, nerijetko iz pozicija posve suprotnih hrvatskom biću koje ih hrani.

Da, kada pisci dovoljno dugo budu mrtvi, podižu im se i spomenici, nekima brzo nakon smrti kao u Splitu gdje sjedi Smoje i čeka brodove neke nestale države. Neka sjedi, ne pačam se u splitska posla. Ali sam u tisku pročitao da je u vrijeme puljića bilo odlučeno ukipiti puno znamenitije ljude, koji su uz to nešto dulje na čekanju, ali eto su došli puljci pa ništa od toga. Na listi čekanja je, vidim, glasoviti don Mihovil Pavlinović koji je budio hrvatski duh u Dalmaciji i zahtijevao sjedinjenje s „ostatkom Hrvatske“, a njegovi govori u Jelsi i Imotskom velika su škola hrvatstva, njegov govor u Dalmatinskom saboru prvi na hrvatskom jeziku. Negdje šezdesetih godina 19. stoljeća također je prvi opazio što Srbi smjeraju, pa napisao rečenicu vrlo jednostavnu: „Srbi nam teže oteti domovinu.“ Ni manje ni više. Za istinu reći, imao je Pavlinović isprva jugoslavensku fazu, sanjao nešto o konfederaciji.) Nadalje, na Puljićevu je popisu bio i Markantun de Dominis ili hrvatski Gospodnetić, splitski nadbiskup burna životopisa, Rabljanin ako se ne varam, potom stanovnik Londona, neoprezno se vratio u Rim i zakrvio s inkvizicijom koja ga je došla glave – preduhitrio ih je umrijevši u tamnici, izvukli mu tijelo i vukli ulicama, pa bacili u Tiber. Na listi su sv. Jeronim i sv. Jakov Gotovac, te Fabjan Kaliterna de Hajduk, arhitekt koji je zadužio Split. I Boris Dvornik. A dobro, druge su preference ne samo u Splitu, nego i u Hrvatskoj uopće, sve što vuče na orjunaštvo dobiva opštu pozornost. Tako u Zagrebu, nesretnom gradu, pozornost izaziva plakat za izložbu u sklopu Dana srpske kulture, koja se kao slučajno odvija u ovim jesenskim danima Bogdanovaca, Saborskog, Vukovara i Škabrnje. Pa dobro, iako terminski loše, ali plakat se ne zadržava na Srbima i srpskoj kulturi, nego su na njemu dva lika – jedan nosi majicu s riječima Pola Srbin, a drugi, namršteni, Pola Hrvat. I tekst na latinici i ćirilici koji kaže Sa svakim nešto dijeliš, pozivajući se na Tina iz vremena kojega se i sam stidio. Inače, Pola Srbin i Pola Hrvat u toplom su zagrljaju, što ne znači da se radi o istospolcima, nego o starom programu srpskohrvatskom, jedno tijelo, jedna duša, jedan jezik, jedan narod , jugoslavenski ili točnije srpski, s garašaninskom idejom, slabo skrivenom i podmuklom. I ne bih se ja miješao u tu mutež da se dio izložbe ne odvija u galeriji Forum u središtu Zagrebu, galeriji u vlasništvu Grada Zagreba, filijali Kulturno-informativnoga centra (KIC) u kojoj se valjda nastavlja posao s filmom Dvor na Uni, petnaest minuta ili kako se već zvao, a zbog kojega je odletio tadanji ravnatelj H.H. (nisam ja). Imao je sreću da se Zagreb uskoro unesrećio s novom vlasti, te je postavljen za ravnatelja KIC-a – i eto nama sreće s rečenom izložbom, na kojoj su zastupljeni (citiram knjižicu uz izložbu) „oni koji, opirući se sirenskom zovu krda, radije preuzimaju različite manjinske identitete.“ Krdo je vjerojatno hrvatska kulturna scena, odnosno hrvatski umjetnici, stoka jedna. Mnogi autori prezentirani na izložbi izbjegli su bili devedesetih u različite europske gradove, svojevoljno i dragovoljno, pa ih možemo svrstati i u dragovoljce. U ulomku teksta pada mi u oči sintagma „revizija zajedničke prošlosti“. Neki su pak umjetnici, premda razočarani, ipak, čini se, ostali za vrijeme rata u Zagrebu (prvenstveno) i djelovali, „pružajući tako otpor“, kaže se u knjižici. Otpor čemu? Hrvatskoj izvan Jugoslavije? Bit će da se na to mislilo. U svemu, svrha te izložbe je mutež namijenjena zbunjenima, maleni i jecajući prilog nikad odbačenoj ideji srpskoga sveta, koja se u Hrvatskoj za sada teži realizirati barem ovakvim sitnim polusrpskim poluhrvatskim provokacijama, kad već ne uspijeva opsežno i nasilno kao u Crnoj Gori ili BiH. Osobno mi je žao što su pristali biti uvučeni umjetnici koje poznajem i poštujem njihov rad (osobito Nedeljko Dragić). I da se ne spominju oni koji su ne samo ostali u Hrvatskoj u vrijeme srpske agresije, nego se i priključili Satniji hrvatskih umjetnika, „pružajući tako otpor“ na pravi način. A bilo ih je. Ne mnogo, ali jest.

Tako protječe polako studeni, idemo prema Koloni sjećanja, od bolnice do Memorijalnoga groblja. Najveća bolnica u Gazi sada je vrlo nalik vukovarskoj u studenom 1991., i tada je bolnica bila posljednje utočište mnogih, jedini spas, barem su tako mislili i prevarili se, odvezeni autobusima na stratište zajedno s ranjenicima.

Glede Gaze, eto je na ispitu savjesti svijeta koji se u velikom dijelu ponaša odvratno licemjerno, samo bespomoćni tajnik Ujedinjenih naroda i Papa vape do neba da se prekine masakr u Gazi, masovni ratni zločin. Putin je proglašen zločincem i traži ga međunarodni sud, Milošević je bio proglašen ratnim zločincem i doveden u Haag, samo Netanyahua nitko ne traži. Ako tko ubije jedno dijete, bit će osuđen kao zločinac, ako tko, kao rečeni izraelski vođa ubije najmanje četiri tisuće djece, ne će biti nazvan zločincem. Pa nije ubio djecu, nego palestinsku djecu, a to je razlika. Palestinska se djeca ne računaju… I na kraju čovjek počinje sumnjati, pita se komu je najviše koristila ova tragedija, ako se sjetimo masovnih prosvjeda u Izraelu protiv Netanyahua. A onda mu je krenulo.

Sve što se zbiva ima utjecaja na europska zbivanja. U nimalo paradoksalnom obratu, u prosvjednim marševima stupaju bijeli Europljani i tamnoputi doseljenici inače već dobrano zavađeni, ali sada pod istom zastavom, ne toliko propalestinskom koliko proljudskom, zgroženi patnjama u pojasu Gaze. Trenutak, koji ne će potrajati. Nije tu riječ o antisemitizmu, naravno da nije. Antisemitizam je parola koja zvuči kao ucjena, jednostavnije rečeno – ako se protivite ubojstvima četiri ili pet tisuća djece i isto toliko odraslih, onda ste antisemiti, a ako ne onda ste valjda samo semiti. Tako nešto. Loše je što su iza ugla izvirili i stari europski mrzitelji židova, ali to je drugi par rukava, pa je dobro što se i protiv njih prosvjeduje, poglavito u zemljama koje imaju putra na glavi iz Drugog svjetskog rata.

A glede talaca koje je uzeo Hamas, nadajmo se da će većina biti pronađena živa i vraćena roditeljima. Kao što se već mjesecima nadamo da će Dinamovi navijači biti pušteni iz grčkih zatvora i vraćeni roditeljima, vratiti se kući i vidjeti da je Hajduk prvi na ljestvici, od čega će također imati traume. Kako god, Hrvatska i hrvatska politika u tomu su se slučaju grdno obrukale. Možda bi pomoglo da naš ministar vanjskih poslova zažvali grčkoga premijera, ali sumnjam.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo