H. Hitrec/Komu ćemo ostaviti Hrvatsku u nasljeđe, Nepalcima ili Pakistancima?

Na prijelazu travnja u svibanj

Napokon nekoliko toplijih dana u prošlomu tjednu, polako se suši blato i čeka ukrajinski protuudar. Dvadeset tisuća ukrajinske djece, nasilno odvedene u Rusiju – podsjet na turska vremena i danak u krvi. Na Turke (Mladoturke) i genocid nad Armencima podsjetio jezikoslovac Milan Nosić nizom fotografija koje su mnogi prvi put vidjeli, kao što su nage i izmučene armenske žene pribijene na križeve. Doista, može se reći da je taj genocid, u razdoblju od 1914. do 1923. majka svih genocida u dvadesetom stoljeću, uključujući holokaust, kojemu je prethodio gladomor u Ukrajini. Počinitelji turskih zvjerstava bili su, navodno, specijalni odredi Enver paše, mnogi razbojnici regrutirani iz zatvora, što opet podsjeća na sadašnju rutinu wagnerijanaca koji vade robijaše iz kazamata i obećavaju im slobodu – ako prežive. U svim navedenim masovnim masakrima riječ je o milijunima i milijunima pobijenih. Zašto Hrvatska još nije “priznala” turski genocid nad Armencima, ostaje zagonetkom. Jedino čega se mogu dosjetiti jest netalasanje u odnosima s BiH muslimanima-bošnjacima kojima je pokrovitelj sadašnji turski sultan, ali, ako je točno, to je politika na granici infantilnosti. Kako bi bilo da se Armenci tako odnose prema Jasenovcu, gdje svakako nije riječ o milijunima, pa ni o stotinama tisuća, premda se u komunističkoj Jugoslaviji igralo jezivom matematikom, svedenom zatim zaslugom Franje Tuđmana i Žerjavića na sedamdeset tisuća, a vrijeme je pokazalo nedokazivost i te algebre. Bez dokumenata koje Beograd čuva kao zmija noge nitko ne bi smio baratati brojem žrtava, jer se i opet radi o neznanstvenom diletantizmu. Pišem to zato što su i ove godine mediji priopćavali javnosti “službeni” broj žrtava, u koji nitko ne smije sumnjati jer će se naći na udaru habulinskih interpretacija, a ako je riječ o autoru ili autorima koji su doista znanstvenici, a dovode u pitanje i tu, u samostalnoj Hrvatskoj tko zna kako utvrđenu “službenu istinu” – eh, onda će im karijera biti ugrožena. Pa je bolje, misle mnogi povjesničari, ne baviti se tom temom, koja šutke postaje netemom. Uzgred, navodno se odnosi Hrvatske i Srbije popravljaju (ah, koliko su se puta do sada “popravljali” od druge polovice devedesetih, pa kvarili, pa popravljali, i tako sedamnaest puta). Neka, dakle, na tom najnovijem popravnom ispitu Beograd pokaže dokumente o Jasenovcu (iz Jasenovca), te papire iz kojih bi se moglo nešto ili puno saznati o nestalim hrvatskim braniteljima iz devedesetih. U potonjem, još svježem traumatičnom pitanju, Srbi ne žele sudjelovati, a Pupovac prošle subote refleksno komentira da ima i nestalih sa srpske strane, što je vrlo blizu stare šifre o izjednačavanju žrtve i agresora. Za početak, Pupovac bi se barem mogao raspitati gdje su posmrtni ostatci dr. Šretera, ako se već nije. I ako nije previše okupiran strateškim okupljanjima SNV-a uoči obljetnice Bljeska, hrvatske akcije nakon koje je promućurnijim Srbima bljesnulo da Hrvati pobjeđuju i treba mijenjati taktiku.

Nego, nove simpatije Beograda prema Zagrebu imaju širu pozadinu. Vučićeva navika da sjedi na dva stolca bliži se svršetku. Jedan se stolac rasklimao, Rusija gubi u Ukrajini i nema se više što čekati, te (bivši?) četnik prebacuje stražnjicu na europski stolac, a u tomu bi ga mogla pridržavati velikodušna Hrvatska, računa on. Premda još misli da nije sve izgubljeno glede ruske strane, osluškuje Anatolija.

U Moskvi, naime, živi stanoviti Anatolij Wasserman, publicist kojega su neke naše novine proglasile književnikom. Ja za književnika Wassermana nikad čuo, no ne bih se čudio – bilo je primjeraka poput Petera Handkea, austrijskoga književnika, obožavatelja velikosrpskih divljanja, pa što ne bi bilo sličnih u Rusiji. Rečeni Wasserman izvolio je izjaviti da će Rusi, čim “riješe” Ukrajinu, pomoći Srbiji. Lijepo, samo nije jasno u čemu će to sve pomoći i protiv koga, samo protiv Kosova ili šire. Inače, bio je u povijesti još jedan Wassermann (s dva “n”), koji je otkrio test u dijagnostici sifilisa, koji bi trebalo primijeniti i u slučaju Anatolija Wassermana, jer sifilis nagriza um.

Pustimo to, najvažniji događaj u Hrvatskoj zbio se prošle subote, kada je kardinal i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić predao štap novom nadbiskupu Kutleši. Nekako u to vrijeme preletio je preko Hrvatske papa Franjo, i to ne prvi put. Vjerojatno je, u preletu, pitao što je ono dolje, a kada su mu rekli da je ono dolje Hrvatska, doviknuo je pilotu da stisne gas i što prije doleti do Mađarske. A glede spomenutoga štapa, taj je stariji od otkrića Amerike, o Argentini u Južnoj da i ne govorimo. Nego, glede predaje štapa, neka mi bude dopušten osobni dojam jer se bavim gestama i grimasama, štono bi rekli kazalištarci, pa nisam mogao ne zapaziti kako je Bozanić pokušavao biti srdačan ili čak razdragan, a Kutleša djelovao distancirano i hladno, svojega je predšasnika jedva pogledao. Kako bilo, predaja je obavljena, Kutleša se proglasio nasljednikom Stepinca i Kuharića, pa idemo delati što bi rekao pokojni Bandić čija se stranka pomalo rasula, ali to je druga priča. Kutlešina priča tek započinje, a ljudi se s vremenom i mijenjaju, pa bumo vidli o čemu je tu riječ.

U doba kada još nije bilo zagrebačkoga nadbiskupa nego samo biskupa, opisao je znameniti Baltazar Adam Krčelić (Annuae ) jednu promjenu polovicom 18. stoljeća: “Pred novim su zagrebačkim biskupom išli njegovi predijalci, u susret mu je došao neznatan broj plemića, a on se dovezao u kočiji. Na mostu su ga dočekali kanonici i bez reda otpratili u crkvu. Odmah je pošao prema glavnom oltaru i sjeo na biskupsku stolicu pod nebom, davajući ruku na poljubac. Tada mu je izrekao govor lektor Putz, na koji je on odmah iz papira pročitao odgovor sastavljen od Pakšija, u kojemu je bezobzirno sam sebe hvalio. Tom prilikom je više puta ponovio da je postao gospodarom ove crkve (što nije u skladu s mišljenjem sv. Pavla) naviještajući time da će svećenstvom gospodovati a ne upravljati.” Tako Krčelić kojega visoko cijenim, a njegove su mi kronike dobro poslužile u pripremama za roman Špilberk.

Da, u povodu prošlotjedne primopredaje, moj novinarski poznanik iz šezdesetih, sada vatikanolog, doveo je u pitanje sintagmu Crkva u Hrvata. Radi se o više-manje kolokvijalnom sklopu riječi, ali već duboko ukorijenjenom i ispunjenom toplinom posve domaćom. Naravno da je Katolička crkva u Hrvatskoj i u baštinskom susjedstvu gdje žive Hrvati – dio univerzalne Crkve i to nitko pametan ne niječe, da nije tako zvala bi se Hrvatska katolička crkva, o čemu je sanjao i Broz, a Stepinac ga poslao dođavola. Ali Crkva u Hrvata ima osobit smisao, više no igdje bila je i jest važan dio nacionalnog identiteta. Pa sjetimo se samo kako je “povukla” u najolovnijim vremenima komunizma, kako je budila nadu da nesloboda ne će vječno trajati (Branimirova godina itd.) I kako je, napokon, u vrijeme Ivana Pavla II. univerzalna Crkva prepoznala Crkvu u Hrvata baš kao svoje značajno i kreativno krilo, takoreći, zemlju katolika i buntovnika protiv nasilja imperijalizama, zemlju (obrambenoga) nacionalizma koji je na kraju trijumfirao. Rečeni nacionalizam je u svakoj zemlji i u svakoj prilici blagoslovljena svijest o sebi, samosvijest, što papi Franji nikako ne ide u glavu. U Mađarskoj govori o drugoj pojavi, opasnosti europskoga supranacionalizma, o čemu nije naodmet razmišljati, ali je daleko od realizacije jer će Europa nacija uvijek biti vitalnija od ideje sjedinjenih europskih država i njezina pretpostavljanog nadnacionalizma.

Idemo dalje. Kaže mi jedan pametan čovjek da živimo u gluho doba, što je otprilike točno. Nitko više nikoga ne čuje ni ne sluša, a povremena buka koja se diže iz ovoga ili onoga razloga, najviše financijskoga, samo je potmula graja koju vlast bez muke stišava s deset posto ili više ili manje na plaću, na listi čekanja za povišice ima toliko pacijenata da se ne vidi kraj. I to je ljudski, u neljudskoj inflaciji koju plaće ne mogu dostići kao ni konji lokomotivu. U toj bitki za golu egzistenciju krucijalna pitanja ostaju također na čekanju, pa i ono najvažnije – odgovor na pitanje kamo idemo kao narod, kao nacija, koliko će nas u stotinama tisuća biti do kraja ovoga stoljeća i komu ćemo ostaviti Hrvatsku u nasljeđe, Nepalcima ili Pakistancima. I jesmo li baš zato što znamo da nestajemo, tako ravnodušni prema prostoru kojim ne znamo vladati, valjda ga uništavamo iz inata, iz očaja. Nedavna Deklaracija o hrvatskom prostoru, nacionalnom prostoru, u izvedbi Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti, nije privukla previše pozornosti, premda je trebala. Na čelu s akademikom Andrijom Mutnjakovićem iznjedren je odličan tekst koji kazuje što sve politika ne razumije, a ne razumije ništa ili malo. “Sve smo nacionalne ciljeve ostvarili, a istovremeno smo došli do praga ugroze i to cijele države i njezine opstojnosti”, piše u Deklaraciji koja zahtijeva – hitnost. Ali molim vas, kaže vlast, postoje liste čekanja i ne možemo samo tako, preko koljena. Postoje procedure, procesija procedura.

Dotle se bavimo incidentima koji postaju redovitim. Ili reformama. Dvije pacijentice u jednom krevetu, dvije općine u jednu, dva u osam (oprostite, to se odnosi na gemište) i tako dalje, pet mrtvaca na podu i slično. Ili se bavimo festivalima poput riječkog, čini mi se, s temom osoba koje menstruiraju, i pitanjem radoznalih što je sa ženama koje više ne menstruiraju, jesu li one žene ili nisu? Da, ne živimo samo u gluho doba, nego i glupo doba. Ustaše na noge pristaše pobačaja, što manje djece to bolje, manje vrtića, manje škola, živjela rodna ideologija koja je u hrvatskoj tradiciji, je li, sjećate se one “rod bo samo koji mrtve štuje”.

Ma jesam oduran. Zato prelazim na lakšu temu koja je bila u opasnosti da postane netemom, ali je ipak spašena pa će Zakon o hrvatskom jeziku biti rođen, kako sada stvari stoje. Tekst nitko nije vidio, osim posvećenih, pa mi savjetuju da ne hrlim pred rudo, što je dobar savjet, ali ipak sam optimist. Ja ga nisam vidio, nisam ni matičar, nisam bio ni u vrijeme Proljeća, nego naprotiv na neprijateljskoj strani – u redovima jugovojske kamo su me strpali baš kada je Proljeće procvalo, i to za svaki slučaj u Makedoniju, valjda da budem što bliže hrvatskim zbivanjima. Nije važno, niti sam ja važan…No, znači, Matičin je prijedlog zakona ozbiljno razmotren u Vladi i u premijeru osobito, kažu da je tekst kratak, pisan hrvatskim jezikom i latinicom, dobro. Pomalo zabrinjava izjava da će u Vladi biti – dorađen. Javili se odmah frustrirani orjunaši, očekivano, razni kapovići i slični koji, kao ni ja, ne znaju što se u tekstu prijedloga nalazi, ali oni su načelno protiv i ponavljaju otrcane fraze navodno jezičnoslobodarske, plašeći usput nas kajkavce i ostale da bumo platili štibru ak nekaj velimo kaj nije glajhšaltungom propisano. Pa je i iz “najvišega mjesta” trebala stići umirujuća izjava da nema penala, pa ni jedanaesteraca osim u poeziji, da Hajduk ostaje Hajduk, a Dinamo… I da književnici mogu pisati kako žele, pa se sve svodi na javnu uporabu, na upravu, pravosuđe, školstvo i medije. Da, i medije, što izaziva medijsku uzbunu, jer upravo ondje vlada jezični kupleraj i različita nagnuća, bliskopovijesna ili otočna (ne mislim na otoke u hrvatskomu moru). Ono što mene, koji, znači, nisam vidio tekst, a i mimo toga, već dugo kopka, a pisao sam o tome i u Hrvatskim kronikama, jest – može li se donijeti zakon o hrvatskom jeziku ili samo zakon o hrvatskom standardnom jeziku. No, čini se da su autori prijedloga ubacivanjem zlatne formule ča-kaj-što riješili i taj problem na najbolji mogući način.

Što dalje, ako zakon bude izglasan? Onda slijede podzakonski akti, pa ćemo tako doći do pitanja pravopisne zbrke koju treba hitno riješiti. Neuzimanjem u ekipu Instituta za jezik i jezikoslovlje, predlagači su dali do znanja da s tim Jozićem ne treba saditi tikve, bez obzira na to što je svojevremeno postavljen “u ime države”, to jest dekretom već zaboravljenoga ministra Jovanovića, na žalost ostavljen i u vladama desnoga centra. Institutov pravopis kiseli je gemišt s malo solne kiseline, nametnut usprkos otporu najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca i zato ne može opstati. Čitam nedavno sjajan napis kroatista Artura Bagdasarova pod naslovom Djed i baka u pravopisnom vrtlogu. Sažeto: ako već taj pravopis vrvi “dopuštenim” i “preporučenim” riječima, a školska je inačica preporučljiva, znači nametljiva, treba stvari relaksirati, savjetuje Bagdasarov, pa da školarac samostalno odabere normativnu inačicu. Tako nekako, ali je najbolje da normu, bez dopušteno-preporučljivih gibanica, što bi rekao aktualni predsjednik države, određuju oni koji su u struci najpozvaniji, kao što je bilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, a sada slično Vijeće u okviru HAZU, gdje i spada.

Nagrada Dubravko Horvatić

Nemam puno prijatelja. Jedan od rijetkih bio je Dubravko Horvatić, antologijski pjesnik, autor pedesetak knjiga, prevođen na dvadeset i pet jezika, stradao u Hrvatskom proljeću, a onda opet početkom ovoga stoljeća kada je gurnut na marginu i uskoro umro. Njemu u čast prozvana je književna nagrada koju dodjeljuje Hrvatsko slovo, to jest Zaklada jer je Slovo kao tiskovina likvidirano, ali postoji barem na ovaj način. Ovogodišnji je dobitnik fra Šimun Šito Ćorić, svestrani čovjek koji se bavi riječima, notama i ljudskim dušama, ne znam je li mu sjedište još u švicarskom Solothurnu gdje smo se zadnji put vidjeli. Na pragu hrvatske samostalnosti objavio je knjigu o hrvatskim piscima emigrantima (njih 45), zatim nakon nekoga vremena proširio na šezdeset imena, te su hrvatski književnici iseljenici inkorporirani u jedinstveno tijelo hrvatske književnosti, a tako je ostalo do danas. U Matici, časopisu Hrvatske matice iseljenika, Ćorić ima stalnu rubriku u kojoj se ne žaca ulaziti u društvene fenomene.

Sin o ocu

Objavljena je i u prošlom tjednu predstavljena knjiga San o zavičaju, s podnaslovom Sjećanje na oca. Autor Javor Novak sin je klasika hrvatske književnosti Slobodana Novaka. Književnik i novinar Javor piše o svojim uspomenama na oca, na zelenu tintu i radni stol, na ribolovne zgode rapske, pa sve do odlaska Slobodana Novaka s ovoga svijeta. Predstavljači knjige ugledni književnici, birana publika. Jedan od promotora, Đuro Vidmarović, spominje domoljubnu crtu našega klasika, crtu koja se pretvara u kvadrat s hrvatskoga grba, spominje i sudjelovanje u Etičkom povjerenstvu (koje je na žalost barem privremeno nestalo), kao i napade orjunaša. Dodajem: među frustriranim jugonavalnicima proslavio se Jurica Pavičić, da se ne zaboravi.

Tomislav Držić

Umro je uoči prvoga dana svibnja, novinar široka dijapazona. Poznavali smo se kao stanari Vjesnikove kuće, često zajedno ručali u kućnom restoranu. A onda je odjednom nestao. Čuli smo da je uhićen, da ga dovode u vezu s eksplozijom u Paromlinskoj, baš kada je Tito dolazio u Zagreb. Vjerojatno izmišljotina Udbe, ali efikasna: dugogodišnja robija za mladoga Držića. Vratio se novinarstvu u samostalnoj hrvatskoj državi. I nadalje vedar, usprkos proživljenom, bavio se uglavnom vanjskom politikom. Smisao za humor naslijedio je od oca – Leo Držić bijaše pravnik, književnik i prevoditelj. Njegova posljednja knjiga naslovljena je Magarcima pucaju rebra.

Piše:Hrvoje Hitrec

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/  /Hrvatsko nebo