Dejugoslavizacija je preduvjet za modernizaciju Hrvatske

Osmanska agresija bila je egzistencijalna ugroza Hrvatske koja ju je prisilila 1527. da zatraži zaštitu Habsburške Monarhije. Tom je prigodom, vjerojatno ne bez zluradosti, vatikanski delegat javio u Rim da Hrvati „traže drugoga gospodara“. U okviru Monarhije Hrvatska je postala dijelom europskog kruga zemalja, vojnog saveza, monetarnog sustava, a Vojna krajina bila je nešto poput današnjeg Schengena. Unatoč stoljetnom iskustvu u Monarhiji, hrvatska politika se nije uspjela suočiti sa samom Hrvatskom i usredotočiti se na državno osamostaljenje, već je raspadom Monarhije posrnula u svijet sasvim suprotnih vrijednosti s kojim je dva puta u 70 godina ratovala i vjerojatno izgubila više stanovništva negoli svih prethodnih stoljeća zajedno. Svaka sličnost i usporedba s europskim uspjesima današnjih hrvatskih političara ne mora biti slučajna.

Da bi političar postao državnikom i bolje razumio svoj narod, preporučljivo je da barem donekle prouči i upozna njegovu povijest, jer ona iz naraštaja u naraštaj oblikuje karakter, mentalitet i DNK naroda. Ako je nacionalna politika neosjetljiva na duhovnu, kulturnu, tradicijsku i materijalnu baštinu svoga naroda, onda je to destruktivna politika. Uspješnim može postati samo političar koji je spreman suočiti se s prošlim i sadašnjim problemima svog naroda i rješavati ih na boljitak zemlje. Hrvatskoj se dogodila politička dezorijentiranost. Ratom se izvukla iz Jugoslavije i uspjela privoljeti svijet da ju prizna kao neovisnu i suvremenu demokratsku državu, ali se nakon toga nije uspjela osloboditi degradirajućeg jugoslavenstva. Poveli su ju političari koji su redom nositelji jugoslavenskog umjesto hrvatskoga identiteta. Ta je anomalija rodila vazalski mentalitet koji nije znao što učiniti s državom koja im je predana na dlanu, pa su se okrenuli prema Europskoj uniji, pri čemu je agresor ostao najbliži i najpoštovaniji susjed. Da bi se prikrilo to vazalstvo, uspostavljen je neki za EU prihvatljivi koncept ideokracije, koji vladanje legitimira utopijskom ideologijom. Sukladno tome ideokratski režim može si priuštiti nedostatke, gubitke, nemoral, korupciju i promašaje u kooptaciji i provedbi sve dok elite i pučanstvo vjeruju u dana ideološka obećanja.

Bjelodano je da u Hrvatskoj postoji kriza autentičnosti. Političari bježe od Hrvatske u svijet, jer ih zamara hrvatska stvarnost. Država je doduše geografski jasno definirana, premda postoje još neka otvorena granična pitanja. Time se zadovoljilo staru želju hrvatskoga naroda za svojim uokvirenim prostorom. Svođenje hrvatske države na geografsku kategoriju implicira da vanjski svijet državu smatra autohtonom. Ipak zbog nedostatka vjerodostojne državne politike, koja bi se hvatala u koštac s hrvatskom stvarnosti, sami Hrvati državu drže nečim rastezljivim, promjenjivim, nekonstantnim pa i provizorijem. Anacionalna i potkupljiva politika predala je strancima financijsko tržište u državi, ukinula industriju, valjda zbog ekološkog turizma, a nametima je dokinula i samodostatnost u prehrambenim proizvodima. Sve se guši u birokraciji, a u zemlji posvuda nedostaje racionalna organizacija. Političari se regrutiraju uglavnom iz uskih krugova stranačke politike. Članovi stranke dobivaju odgovorne poslove bez pravog profesionalnog iskustva i znanja, dok mnogi dobro obrazovani Hrvati vide svoju perspektivu u inozemstvu. Političari su izgubili osjećaj za etiku i moral. Tako hrvatska politika rađa prosječnost umjesto da provodi načelo učinkovitosti unutar svojih redova. U posljednjih deset godina oko 10 posto Hrvata napustilo je svoju zemlju, uključujući dobro obrazovane mlade stručnjake koji su jako dobrodošli u stranim zemljama.

Američki ekonomisti Daron Acemoglu i James A. Robinson su 2012. godine u svojoj knjizi „Zašto propadaju nacije“ analizirali kako su državne institucije presudan čimbenik za uspjeh ili neuspjeh nacija/država. Političko vodstvo, koje se u svojoj zemlji brine o prosperitetu, prepoznaje probleme i rješava ih. Funkcioniranje državnih institucija odlučujući je čimbenik za uspjeh ili neuspjeh nacija. Ključ održivoga gospodarskog uspjeha nalazi se u izgradnji niza gospodarskih institucija. Poticajima one pokreću talente i ideje građana, osiguravaju vlasništvo i zakone o ugovorima, promoviraju funkcionalno sudstvo i slobodnu konkurenciju. Tako većina produktivnog stanovništva može sudjelovati u gospodarskom životu. Prema mišljenju autora, “inkluzivne ekonomske institucije” odlučujući su čimbenik prosperiteta nacije. Nasuprot tome postoje “ekstraktivne (izdvojene) ekonomske institucije”, kao u današnjoj Hrvatskoj gdje vlada pogodovanje, nedostaju osigurana imovinska prava, ne nagrađuje se inovativnost i nema mjesta za poštene uvjete natjecanja. U ovom kontekstu ostaje legendarna poruka upućena bosonogom narodu da je danas Hrvatska dio „15 najrazvijenijih zemalja“! Rijedak primjer maliciozne drskosti poput one kraljice Antoinette gladnim prosvjednicima „ako nemate kruha, jedite kolače“!

U nekim se krugovima svi nedostatci hrvatske države svode na neprovedenu lustraciju. Pitanje je bi li lustracija bila kadra potisnuti agresivno jugoslavenstvo iz Hrvatske? Podloga jugoslavenstva bio je serbokroatizam, a zadatak jugoslavenstva bio je stvaranje transnacionalizma. Ma koliko se ove iluzije i imaginarne teorije pokazaše apsurdnima, ideologijski serbokroatizam uz potporu aktualnih hrvatskih vlasti još uvijek radi na eliminaciji hrvatskoga jezika. Teorijskom serbokroatizmu doduše još uvijek nedostaje uvjerljiva znanstvena podloga, ali ju se intenzivno traži i u Hrvatskoj. Stoga jugonacionalsti, poglavito oni povlašteni iz kruga oko vlasti, namjerno sramote hrvatsku državu podmetanjem „nacionalizma“, „šovinizma“ ili „fašizma“ tamo gdje uistinu ne postoje, a srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, nepovratkom otetog kulturno-arhivskog blaga i oživljavanjem zamjenice „naš“ (jezik, književnost, kulturna dobra) stvaraju dodatno prostor za novi serbokroatizam. Šutnjom se potiče proces obnavljanja unitarizma.

„Treba prevladati stare i izbjeći nove podjele. U takvom kontekstu je važno da se utiša govor mržnje i svako ‘Za dom spremni’ i svako vrijeđanje stradanja jednih od drugih, svako slavljenje ratnih zločinaca kao heroja i svako skandiranje ‘ubij Srbina i Hrvata’.“ Te riječi beogradskog namjesnika u Hrvatskoj zvuče blagotvorno i razborito, ali su zapravo čisto protuhrvatsko huškanje. Natpisi na prostoru i o prostoru hrvatske države kao „Ovo je Srbija“ i „Hrvatska neće da ukloni otrovni otpad sa srpske zemlje u Dalmaciji“ te slavlja četničkih zločina i zločinaca koji su izvršili pokolje nad hrvatskim narodom, Srbac, Vukovar i sl., više govore u prilog velikosrpskog „Valerijanovog memoranduma“ negoli u korist iskrene spremnosti na „izbjegavanje novih podjela“. Zabrane su uvijek zabrane drugima, pa je logično da Pupovac ne traži zabranu srpskih primitivnih ispada u Hrvatskoj.

Nakon što je sud jednoga optuženika oslobodio zbog Hitlerova pozdrava na javnom mjestu uz obrazloženje da je to izrečeno među istomišljenicima, a ne u propagandne svrhe, u švicarskom se parlamentu povela rasprava o zabrani nacističkih pozdrava i simbola u javnom prostoru. Ministarstvo pravosuđa odgovorilo je da za jedan takav zakon vidi problem u tome gdje treba povući granicu kaznene odgovornosti. Trebaju li se zabraniti samo nacionalsocijalistički simboli ili i drugi simboli rasne diskriminacije ili propaganda antiqueer ideologije te ljevičarski ekstremistički simboli? Što reći na Putinov rat Z ili na logo RAF-a? Pogrješan je pristup da se samo jedna degutantna provokacija stavlja pod sudski nadzor. Jer društvo mora imati učinkovitija sredstva protiv laži i govora mržnje od sudova. Prije svega javna rasprava, koja argumentirano i protuargumentirano klasificira i ocjenjuje događaje. Povijesna istraživanja daju presudan doprinos ovom diskursu. Nije njihova zadaća jednom zauvijek utvrditi povijesne istine. Jer novi izvori i nova tumačenja mijenjaju povijesnu sliku. Nije dobro što se upravo sudci prisiljavaju odvajati izrecivo od neizrecivoga kod povijesnih događaja. Sposobnost društva da prihvati kritiku zaslužuje više povjerenja.

U okolnostima u kojima su najživotnija pitanja nacije „Za dom spremni“ i prvo bijelo polje na hrvatskom grbu, nemoguće je modernizirati Hrvatsku s aktualnom politikom. Pričati bajke i misliti da je to politika, čista je iracionalnost. Hrvatski nacionalni identitet počiva na ključnim elementima kao što su hrvatski jezik, duhovno i materijalno stvaralaštvo, tradicija, panteon nacionalnih velikana. S tog gledišta preduvjet za modernizaciju Hrvatske je dejugoslavizacija politike, gospodarstva, jezika i kulture. Da bi država institucionalizirala nacionalni identitet, sama politika mora najprije usvojiti kontinuitet nacionalnog narativa. Tek iz te perspektive ističe se važnost suverenog centra moći koji mora upravljati politikom, kulturom i gospodarstvom. Čim Hrvatska spozna što je što, moći će razlučiti i tko je tko. Politika je samo pretpostavka za mogućnost nepolitičkoga. Makijavelizam i autokracija koriste se njome za postizanje nepolitičkih ciljeva – lagodan život! – i tako ju čine besmislenom. Politička odgovornost ne ogleda se samo u sposobnosti da se nađe izlaz iz bezizlazne situacije, nego da se u bezizlazno ne upada.

Tihomir Nuić/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo