Darinko Tadić: Republika Hrvatska mi je dužna priznati ratni radni staž u visini 49 mjeseci, čime bi stekao uvjete za starosnu mirovinu. 

Darinko Tadić

Ivana Puđaka 10

10 360 Sesvete, Dobrodol

Mail: pruzimoruku@gmai.com

Mjesto i datum: Sesvete, 10.12.2021. godine

    Putem:

            HRVATSKI ZAVOD ZA

MIROVINSKO OSIGURANJE

PODRUČNA SLUŽBA U ZAGREBU

              Tvrtkova 5

            10 000 Zagreb

        Za:

HRVATSKI ZAVOD ZA

MIROVINSKO OSIGURANJE

SREDIŠNJI URED

Broj spisa: 202193

                                  Ž A L B A

Prema članku 133. Zakona o mirovinskom osiguranju i članku 109. Zakona o općem upravnom postupku (NN, broj 47/09) izjavljujem Žalbu protiv Rješenje Klasa:UP/I 140-02/21-01/03301335889, URBROJ: 341-25-05/3-21-141093, OIB: 09031142187, Broj spisa: 202193 od 29.11.2021. godine kojim se odbija Zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu žalitelja kao na zakonu neosnovan.

Naslov nije prihvatio niti jedan radni dan od ukupno 49 mjeseci radne obveze u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni kao službenika Vlade Republike Hrvatske. Mogu razumjeti skrivanje moga sudjelovanja u ratnim zbivanjima radi zaštite interesa Republike Hrvatske i njezinog nesudjelovanja u ratu u Bosni i Hercegovini pred međunarodnom zajednicom do travnja mjeseca 2005. godine. Poslije tog datuma ne postoji razlog za ne priznavanje mog radnog i braniteljskog djelovanja u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, Bosna i Hercegovina. 

Naime, u travnju 2005. godine haaški sud i haaški tužitelj postavili su pitanje moga sudjelovanja u ratnim zbivanjima u BiH, na što sam odgovorio i opravdao svoje sudjelovanje riječima – Ja imam moralnu i ljudsku obvezu braniti svoju majku, oca, sestru i brata i svu moju rodbinu koja je napadnuta u BiH, a isto takvu obvezu imam braniti svoju suprugu i svoje četvero djece, koji su rođeni i stalno prebivaju u Republici Hrvatskoj. Ne dopuštam nikome dijelit moju ljubav prema mojoj obitelji. I haaški tužitelj i sudac su prihvatili moje obrazloženje. Te poslije tog datuma ne postoji razlog ne priznavanja moga sudjelovanja u radu Vlade HR H-B. Tim više što sam svoju dužnost obavio časno, humano i s puno empatije za sve državljane Bosne i Hercegovine na čast svog hrvatskog naroda. 

I prva haaška tužiteljica Louise Albour, u svibnju mjesecu 1997. godine mi je priznala da se u povijesti ljudskog roda nikada nije dogodilo da jedan malobrojni narod, hrvatski narod, obrani, zbrine civile, naoruža i osposobi za obranu duplo brojniji narod, napadnut od treće strane i doživi izdaju i agresiju kao što je to doživio hrvatski narod od strane muslimanskog naroda u BiH. Sve članove vlade HR H-B treba predložiti za Nobelovu nagradu za mir a ne ratnim zločincima. Dobila je zadatak osnivača Haaškog suda sve članove Vlade HR H-B proglasiti ratnim zločincima a djelovanje Vlade udruženim zločinačkim pothvatom. Obećala mi je da u tome ne može i neće sudjelovati i da će podnijeti ostavku na mjesto glavne haaške tužiteljice i vratiti se u svoju časnu odvjetničku kancelariju u Francuskoj. Koncem 1999. godine, kad su se stekli uvjeti,  podnijela je neopozivu ostavku na mjesto glavne haaške tužiteljice. Nakon nje dolazi muslimanska plaćenica Carla del Ponte i daljnji tijek zbivanja je poznat. 

Moj radni staž nije evidentiran u Mostaru, HR-HB jer je gospodin Mate Granić, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, na sjednici Vlade HR H-B održane 17. 10. 1992. godine u Mostaru, preuzeo obvezu uređenja mog radnog statusa u Vladi Republike Hrvatske, te iz tog razloga moj radni odnos nije ni mogao biti evidentiran u BiH. Nikada nisam zasnivao radni odnos u BiH.

Iz gore navedenog proizlazi da mi je Republika Hrvatska dužna priznati ratni radni staž u visini 49 mjeseci, čime bi stekao uvjete za starosnu mirovinu. 

S dužnim poštovanjem.

Darinko Tadić

****

Darinko Tadić Broj spisa: 202193

Ivana Puđaka 10

10 360 Sesvete, Dobrodol

Mail: pruzimoruku@gmai.com

Mjesto i datum:   Sesvete, 28.02.2023. godine

    Putem:

            HRVATSKI ZAVOD ZA

MIROVINSKO OSIGURANJE

PODRUČNA SLUŽBA U ZAGREBU

              Tvrtkova 5

            10 000 Zagreb

        Za:

HRVATSKI ZAVOD ZA

MIROVINSKO OSIGURANJE

SREDIŠNJA SLUŽBA

ZAGREB

                                  Ž A L B A

Prema članku 133. Zakona o mirovinskom osiguranju i članku 109. Zakona o općem upravnom postupku (NN, broj 47/09) izjavljujem Žalbu protiv Rješenje Klasa:UP/I 140-02/22-03/03301335889, URBROJ: 341-25-06/2-22-141165, OIB: 09031142187, Broj spisa: 202193 od 10.02.2023. godine Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu kojim se odbija Zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu žalitelja kao na zakonu neosnovan jer se staž od 49 mjeseci proveden u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni kao službeniku vlade Republike Hrvatske ne pripisuje stažu ostvarenom u Republici Hrvatskoj u trajanju od 13 godina, 9 mjeseci i 17 dana. 

Smatram da moj ukupan mirovinski staž u Republici Hrvatskoj iznosi 17 godina, 5 mjeseci i 5 dana jer mirovinski staž ostvaren u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni sam ostvario kao službenik Republike Hrvatske na zadatcima koji su mi povjereni od strane Republike Hrvatske i u korist Republike Hrvatske, a što je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu prihvatio svojim Rješenjem  Klasa:UP/II 140-02/21-01/03301335889, URBROJ: 341-99-05/3-21-9299, Broj spisa: 754706 od 06.05.2022. godine i time ispunjavam uvjete za starosnu mirovinu po odredbama članka 33. ZOMO-a od dana podnošenja Zahtjeva.

Da je tomu tako dokazujem:

Dokaz 1.:

Dana 09. 05. 1993. godine u 23,30 sata nazvala me na mobitel gđa Jadranka Granić i rekla mi da me njezin muž Mato Granić, ministar vanjskih poslova u vladi Republike Hrvatske nazivao cijeli dan i nije me mogao dobiti te je nju zamolio da me naziva sve dok me ne dobije. Mate mi prenosi poruku predsjednika Republike Hrvatske da ga je danas u više navrata nazivao gospodin Klaus Kinkel, ministar vanjskih poslova Republike Njemačke i otvoreno mu rekao da ukoliko se Heliodrom u Mostaru proglasi logorom Njemačka neće moći pomoći Hrvatskoj obraniti se od međunarodnih sankcija koje su pripremile Engleska i Francuska i Europska Zajednica, a tada nam samo Bog može pomoći.

Niste me mogli dobiti do sada jer sam bio na Heliodromu, a tamo nema telefonskog signala. Sada sam došao u Međugorje prespavati, tu ima signala i zato ste me dobila. Smijem li vam reći što sam ja danas učinio?

Svakako.

–   Jutros u 6 sati bio sam na vidikovcu iznad Mostara od strane Međugorja. Oko 7 sati naišli su dr.      Jadranko Prlić, predsjednik vlade HR H-B i Neven Tomić, ministar financija vlade HR H-B. Dr. Jadranko je izjavio da me sam Bog poslao tu jer me i on cijelim pute od Makarske do Mostara nije mogao dobiti na telefon, te da ga je nazvao Bruno Stojić,( ministar obrane u vladi HR H-B) i rekao da hitno dođe u Mostar jer je MOS,( muslimanske oružane snage), napao desnu obalu Mostara (hrvatsku stranu). Upozorio sam ga da se okuplja veliki broj ljudi na nogometnom igralištu Zrinskog i da su živa meta srpskim topovima, te ga upozorio da nikako neće moći opravdati da ih on u dogovoru sa Srbima nije doveo na igralište da ih Srbi topništvom pobiju. Pitao je što bi trebao učiniti. Savjetovao sam da ih prebace u hale na Heliodrom i treba utvrditi tko su ti ljudi i skloniti ih od srpskog topništva. Prihvatio je moj savjet i zadužio me u ime vlade HR H-B da preuzmem upravu nad Heliodromom. To sam odmah i učinio. Kada sam došao na Heliodrom utvrdio sam da su osobe smještene na Heliodromu i na stadionu raseljene osobe muslimanske nacionalnosti koje nisu imale kamo pobjeći, uglavnom s prve crte bojišnice iz Šantićeve ulice, te da ih je HVO, (Hrvatsko vijeće obrane) izmjestilo da im život spasi, da ih MOS ne iskoristi za živi štit, a optuži HVO za njihovu smrt. 

Kada sam ušao u prvu prostoriju, cca 12m2, s dva pravosudna policajca,  koja se učinila prepuna, isti tren su majke svoju djecu gurnule uza zid i branile ih svojim tijelima od mene, meni leđima okrenute. Obratio sam se Bogu za pomoć da mi pomogne uspostaviti povjerenje s tim osobama. I prepoznao sam način kako mogu steći njihovo povjerenje. Pitao sam.

– Imali tko olovku i papir? 

– Imam ja, odgovorila je starija gospođa.

– Hoćete li zapisati? 

– Da.

– Darinko Tadić, Avenija Dubrava 220/8, Zagreb, broj telefona: 041 260 380.

– Na toj adresi živi moja supruga i četvero naše djece. Ja znam da ćete vi naći načina kako će te tu adresu dostaviti svojim muževima i sinovima i da će oni naći načina kako doći do te adrese i ubiti moju suprugu i moju djecu. Uvjeravam vas da ja volim svoju suprugu i svoju djecu više nego sebe, upravo tako kako vi volite svoju djecu i štite ih svojim životima od mene. Ja nisam došao vama suditi, ja sam došao pomoći i zato vas molim, pomozite mi da vam mogu pomoći.

– Kako vam mi možemo pomoći, pitala je ta starija gospođa.

– Tako da izaberete osobu između sebe koja će vas predstavljati, koja će napraviti popis svih prisutnih u prostoriji jer ne znam koliko nas ima na Heliodromu, ali znam da svi ne možemo stati u jednu prostorija a na otvorenom ne smijemo se okupiti. Drugi su joj savjetovali da ona bude predstavnica i zvali je profesorice.

– Pitao sam ju čega je profesor.

– Francuskog i njemačkog (?) ili engleskog (?), nisam siguran.

– Kolegice, ja sam završio fiziku i kemiju. Molim vas poslušajte glas naroda jer glas naroda je glas Božji, glas Svesilog Alaha.  Samo nam On može pomoći. Prihvatila je. 

– Nadalje vas molim da umjesto mene u drugim prostorijama isto organizirate, predstavnika i popis svih da i drugi ne doživljavaju ovo što ste vi doživjeli a i mene želudac boli, mogu misliti kako je vam. Popis vam jamči život jer ako netko nestane s popisa ja sam glavni odgovorni za njezin nestanak. Prihvatila je i pitala.

– Gospodine Tadiću, zašto riskirate svoj život, život svoje supruge i svoje djece radi nas?

– Zato jer moj život vrijedi samo kao jedan od vaših života, ni više, ni manje. Kada dovršite popis sabrat ćemo se u holu i dalje dogovoriti kako dalje i kamo dalje, ali to moramo svi zajedno odlučiti jer ja ne mogu vas više voljeti od vas samih. Prihvatila je i sve vrlo savjesno učinila. 

– Nakon učinjenog popisa, sastao sam se s predstavnicima i ustvrdio da sam samo ja Hrvat a svi ostali prisutni Muslimani i predložio da sve odluka donosimo većinom glasova. Prihvatili su. To smo riješili. Tada se ustala druga majka i molila da ako sam ja demokrat kakav se predstavljam,  pustim je ići u svoj stan jer u stanu je ostalo četvero njezine nepokretne, teško bolesne djece i ne zna jesu li sad živi. Pitao sam.

– Imate li hrane u stanu?

– Nemam, odgovorila je.

– Imate li lijekova za svoju djecu?

– Nemam.

– Išli biste u stan umirati sa svojom djecom?

– Šutjela je, nije znala što odgovoriti.

– Molim Vas, dopustite da se malo organiziramo i pripremimo hranu i lijekove bar za mjesec dana za Vašu djecu i tada Vas odvedemo u stan. Ja Vam mogu napisati potvrdu da ste pod zaštitom HVO-a, ali to Vam može biti i smrtna presuda. Ja ću Vam napisati potvrdu, a Vi procijenite hoćete li ju koristiti i kada. Jedini uvjet koji morate ispuniti jest potpisati izjavu da idete na vlastitu odgovornost jer Vam HVO ne može garantirati život u Vašem stanu. Ovdje da, u stanu, ne. Žena je uzdignutih ruku vrisnula da će potpisati da ju strijeljam samo da ju pustim k djeci.

– Gospođo, ono što ja Vama i Vašoj djeci želim, neka Bog da meni i mojoj djeci. Koji liječnik liječi Vašu djecu? 

– Dr. Tarik Muftić, odgovorila je.

– Dr. Ante Musa je doveo dr. Muftića jer su kolege iz bolnice na Bijelom brijegu. Predstavio sam se doktoru Muftiću i utvrdio istinitost navoda te majke, te zamolio da on i dr. Musa iz vojnog skladišta pripreme hranu i lijekove za mjesec dana za gospođu i njezinu djecu i kolima hitne pomoći odvedu gospođu u njezin stan i umire djecu. Također sam ga zadužio voditi i dalje liječničku skrb o toj majci i njezinoj djeci, te napraviti popis svih raseljenih osoba, trudnice, starijih, teško bolesnih, svih za koje su uvjeti za život na Heliodromu loši (67 osoba) jer ću te osobe zbrinuti u Međugorju, u normalne uvjete. Prihvatio je i vrlo savjesno izvršio nalog. Zajedno s profesoricom su dva doktora odvezli tu majku k djeci. Po povratku profesorica je izjavila da se ne trebam više truditi stjecati njihovo povjerenje jer ga imam jer nitko u Mostaru u tim ratnim uvjetima ne bi učinio ono šta sam ja učinio za tu majku i njezinu djecu. Njih cca 670 osoba je izrazilo želju odlaska na lijevu obalu Neretve pod kontrolom MOS-a, a svi preostali, cca 1500 raseljenih osoba izrazilo je želju za odlaskom u inozemstvo k rodbini iz sigurnosnih razloga jer svaki čas netko ih može granatirati i ugroziti im život na Heliodromu. Jedini uvjet za napuštanje Heliodroma je potpisana izjava da se ide na vlastitu odgovornost.  Dogovorio sam s UNPROFOR-om prekid oružanog djelovanja dok raseljene osobe ne prijeđu na drugu stranu Neretve, a za ostale susret s muževima i dogovor kojoj rodbini će otići. 

– Planirao sam sutra, u ponedjeljak, osoblje Vladinog ureda za prognanike dovesti na Heliodrom, koji će urediti cjelokupan popis raseljenih osoba tu smještenih, organizirati mogućnost kontaktiranja raseljenih osoba i njihove rodbine radi ishođenja tranzitpotvrde do odredišta.

– Gđa Granić me pitala jesam li obavijestio međunarodne institucije. 

– Jesam još jutros i zamolio ih da mi dođu pomoći. Predstavnik UNCHR- a, gospodin Bertrand W. Du Pasquier mi je rekao da će on sve obavijestiti i dogovorili smo se naći dana 12.05. u 7,30 sati kod spomenika pokojnog Blaža Kraljevića kako bi ih odveo na Heliodrom sigurnim putem preko Rodoča gdje je utjecaj snajperista otežan. 

– Da li se Vi sa mnom šalite, gospodine Tadiću, upitala je.

– Gospođo Granić, sada je točno 24,00 sati, uvjeravam Vas da nije vrijeme, ni mjesto, a i riječ je o životima više tisuća ljudi, ni za kakvu šalu. Ja Vam govorim istinu.

– Ako je to istina, predsjednik Tuđman može mirno zaspati. Odmah ću ga nazvati i reći mu da može mirno spavati. Čujem da imate problema s mojim mužem. 

– Zbilja imam.

– Ubuduće nećete imati. Imate moj broj telefona, mene ćete nazvati, a ja ću prenijeti predsjedniku Tuđmanu i što se vi dogovorite, moj muž će morati odraditi. 

– Ne znam kako Vam mogu zahvaliti, gospođo Granić.

– Hvala Vama za sve što činite za Hrvatsku.

– Bogu hvala i laku noć, čujemo se.

– Dana 12.05. 1993. u 7,30 sati doveo sam mnogobrojnu međunarodnu delegaciju na Heliodrom na sastanak s predstavnicima raseljenog naroda. Prije početka sastanka šef UNHCR-a, gospodin Bertrand W. Du Pasquier zatražio je da napustim prostoriju pod izlikom da mogu otvoreno razgovarati i bez straha. Pošao sam prema izlazu iz prostorije, a za mnom su krenuli svi predstavnici raseljenih osoba na čelu s profesoricom. Međunarodni predstavnici su bili iznenađeni i tražili su da ostanu na sastanku. Profesorica je odlučno izjavila da u prostoriji u kojoj nema mjesta za Tadića, nema ni za njih, te da meni ne žele ništa raditi iza leđa. Nakon moga povratka u prostoriju svi su se vratili u prostoriju. Na sastanku šef UNHCR-a je uporno inzistirao da predstavnici raseljenih osoba ustvrde kako su prisilno smješteni na Heliodrom od strane HVO-a. Profesorica je izjavila da su odmah po dolasku mogli napustiti Heliodrom pod uvjetom da potpišu izjavu da napuštaju na vlastitu odgovornost jer ih HVO ne može štiti u svojim stanovima, a na Heliodromu može. I kako sada mogu izjaviti da su tu prisilno smješteni. Da su međunarodne institucije htje da ne bude rata u Mostaru, rata ne bi bilo, a danas se njezini učenici, bez obzira na nacionalnost, međusobno ubijaju i ako žele njima pomoći neka pomognu meni jer jedino u mene imaju povjerenja i ne smeta im to što sam ja Hrvat. Predstavnici preostalih međunarodnih institucija su zahtijevali od šefa UNHCR-a da poštuje volju raseljenih osoba i u izvješću napiše da su svi tu svojom voljom jer će oni tek tada potpisati. Tako je i bilo. Takav stav raseljenih osoba na Heliodromu je spasio Republiku Hrvatsku od međunarodnih sankcija. 

Po povratku međunarodnih predstavnika kod spomenika Blaža Kraljevića, preuzeo sam hrvatske novinara i pred ulazom na Heliodrom doživio atentat od strane teretnog vozila HVO-a. Iz zapaljenog vozila izvukao me, u besvjesnom stanju, hrvatski branitelj Boro Soldo i sam riskirajući svoj život i dovezao u bolnicu na Bijelom brijegu. Nakon tri dana provedena u bolnici Bijeli brijeg vratilo mi se pamćenje. Dr. Zdenko Boban mi je savjetovao da ne napuštam bolnicu jer nisam zdrav, ali kad već napuštam svojevoljno bolnicu, najprije trebam otići u Međugorje i platiti misu zahvalnicu što sam živ jer nitko u timu liječnika koji me liječio nije vjerovao da će mi se ikada vratiti pamćenje obzirom na snagu udarca u glavu koji sam preživio. Na upit haaške tužiteljice da li znam tko je želio moju smrt, odgovorio sam da ih puno ima, svi oni koji ne žele mir i pravnu državu, a jedan od njih je i  gospodin Bertrand W. Du Pasquier, šef UNHCER-a koji je izjavio dr. Mladenu Lončaru  da je šteta što ono hrvatsko pseto nije poginulo. Obratio sam se Središnjen uredu UNHCR-a u Bruxelles-u, zahvalio na dosadašnjoj suradnji i rekao da ubuduće ne mogu surađivati s njihovim predstavnikom koji želi moju smrt, te da ja mogu prehraniti narod i bez pomoći Ujedinjenih naroda. Odmah su DU Pasquiera smijenili.   

Dokaz br. 2. 

U ljetu 1993. godine na zahtjev predsjednika Tuđmana izbjegle Hrvate iz Bugojna, njih 4,5 tisuća, okupljene oko Hajdukovog stadiona na Poljudu zbrinuo sam na Orebić, na Pelješcu. Predsjednik Tuđman nije mogao nikome u svijetu obrazložiti zašto ga Hrvati ne slušaju i zato je mene zamolio porazgovarati s izbjeglim Hrvatima jer svi koji su pokušali, nisu uspjeli već su još iziritirali narod. Na sastanku održanom u prostorijama NK Hajduk na kojem su bili prisutni: Granić, Rebić, Žuljević, Zubak i drugi, zamolio sam prof Rebića da svi napuste prostoriju i mene samog ostave s predstavnicima izbjeglih Hrvata. U čas smo se dogovorili jer sam im jamčio poštivanje volje izbjeglih Hrvata. Naime bojali su se da će ih predstavnici HR H-B odvesti protiv njihove volje u Čapljinu. Jamčio sam da sam tu po nalogu predsjednika Tuđmana, a tu su i dr. Granić i prof. Rebić, predstavnici vlade Republike Hrvatske koji također stoje iza moga stava. U slučaju da prepoznam bilo kakve igre njima iza leđa, odmah ću ih obavijestiti jer tko vara narod, vara Boga. Ja ne varam ni narod ni Boga. Nakon večere Krešimir Zubak, podpredsjednik vlade Hrvatske Republike H-B, mi je rekao da hitno moram ići u Mostar jer me čekaju članovi vlade s predsjednikom na čelu. Shvatio sam to kao neiskrenu igru s narodom i da Krešimir Zubak doista ima namjere odvesti izbjegle Hrvate u Čapljinu, pa sam predstavnike naroda odmah i obavijestio. Tako da od odlaska na Orebić nije bilo ništa. Isto tako nisam otišao u Mostar jer sam bio siguran da živ ne bih došao do Mostara. Sutra ujutro sam nazvao dr. Jadranka Prlića i pitao zašto sam trebao u 1 sat noći biti u Mostaru na hitnoj sjednici vlade. Isti se začudio i rekao da on ne zna ni za kakvu sjednicu. Pitao sam zašto se Krešimir Zubak postavlja iznad predsjednika Tuđmana i koja je nadležnost Krešimira Zubaka na teritoriju Republike Hrvatske? Odgovorio je da ne zna, ali da će to riješiti sa Zubakom. Zbog Krešimira je 50 do 60 gradskih autobusa grada Splita blokirano, a izbjeglice su na Poljudu umjesto na Orebiću. Zamolio me da se uputim u Split i narod zbrinem na Orebiću, da izvršim nalog predsjednika Tuđmana a sve druge zanemarim. Vratio sam se na Poljud i narod me poslušao. Zbrinuli smo ih na Orebiću. Na putu za Orebić nazvala me gosođa Spomenka Cek i prenijela mi poruku dr. Mate Granića da ukoliko se ne udaljim s Pelješca, dat će me uhapsiti. Zamolio sam ju da ona prenese moju poruku dr. Graniću da sam ja državljanin Republike Hrvatske i da niti jedan sud u Republici Hrvatskoj nije mi zabranio kretanje u bilo kojem dijelu Hrvatske. Stoga ću sada nazvati gospođu Jadranku Granić i reći joj da mi njezin suprug prijeti hapšenjem jer vršim nalog dr. Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske i jer skrbim za svoj narod. Molila me da ne zovem gospođu Granić jer mi ona nije ništa rekla. Došao sam na Orebić i predstavnicima izbjeglih Hrvata iz Bugojna dao svoj broj mobitela i obećao da sve što trebaju rado ću osigurati a ako se žele organizirati i Bugojno vratiti, sve što je potrebno za tu namjenu također ću osigurati.   

Dokaz 3.  Naznačit ću samo pojmovno nekoliko usluga i donacija Republici Hrvatskoj mojim posredovanjem jer bih moga napisati puno knjiga o svom djelovanju na cijelom teritoriju Republike Hrvatske u korist Republike Hrvatske i po nalogu Republike Hrvatske.

Konacem 1991. godine kao predsjednik Hrvatskog obiteljskog preporoda s vladom Savezne Republike Njemačke ugovorio sam prihvat svih hrvatskih izbjeglica. Isti prelaskom njemačke granice stječu status izbjeglica i radnu dozvolu. Taj dogovor vrijedio do listopada 1997. godine. Slično tomu s Austrijom i Slovenijom, u kojoj sam osobno zbrinjavao hrvatske izbjeglice po kućama od Maribora do Ljubljane i dalje u suradnji s predstavnikom Crvenog križa Slovenije gospodinom Filipom Matkom.

– Dvije tisuće automobila marke Opet Corsa za potrebe Policije i drugih institucija Republike Hrvatske, dar švedske vlade, čije predstavnike sam doveo u Hrvatsku.

– S devet ministara belgijske vlade dogovorio donaciju za Hrvatsku sve robe, koja se nakon mjesec dana boravka u trgovinama, mora spaliti zbog prevelike količine proizvodnje.

– Gianni De Michelis, ministar vanjskih poslova Italije je smijenjen na moj poticaj talijanskog naroda da njihov ministar podržava srbijansku agresiju na Hrvatsku zbog obećanog srpskog telekoma. I danas u Bariju, u Franjevačkoj crkvi stoji splet talijanske i hrvatske zastave, rad akademske slikarice Nele Turi iz Zagreba. 

– Pronašao donatore koji su financirali proizvodnju „pijanih ustaša“ i jednocijevnih i dvocijevnih VBER-ova u HŽ-u, ing. Čule

– Talijanski donatori financirali 7000 kompleta vojničkih oprema, ljetnih i zimskih s pancirkama,

– Na zahtjev dr. Slobodana Deškovića, ratnog kirurga osigurao donaciju cca 50m3 krvne plazme iz Belgije u kolovozu mjesecu 1991. godine i za zahvalnost zahvaljujući dolasku Blage Zadre u vojarnu u Dugom Selu izbjegao atentat po nalogu Josipa Manolića.

– Novce za dva WBERA, a koji su trebali štiti južni dio Hrvatske i Hercegovinu od jugoslavenske avijacije, uskratio general Ivan Čermak uz prijetnju da mogu ne dočekati sutrašnje jutro. 

Dokaz 4. Zašto sam morao prekinuti rad humanitarne udruge Hrvatski obiteljski preporod? 

U travnju mjesecu 1993. godine u neposrednoj ratnoj opasnosti u Mostaru nazvala me gđica Sonja Raguž, osoba koja me mijenjala na mjestu predsjednika Udruge i molila da svakako dođem u Zagreb jer se boje preuzeti sutrašnju šlepersku donaciju. Došao sam pred prostorije Udruge i prihvatio donaciju. Oko 8,30 sati stigao je policajac iz PP Maksimir i tražio da kao predsjednik udruge otvorim prtljažnik nepoznatog automobila uz jedinu mogućnost odgovora da ili ne. Rekao sam ne, neću otvoriti. Priveo nas je sve radnike udruge i jednog prognanika iz Vukovara u PP Maksimir. Čim smo stigli, drugi policajac je pitao tko je taj koji neće otvorit prtljažnik. Istupio sam i rekao da sam ja taj. Prišao mi je riječima – ako te odvedem u podrum, vidjet ćeš boga svoga. Pitao sam ga zašto misli da bi on trebao iz podruma izaći živ? Na upit što sam rekao nisam stigao odgovoriti jer je šefica krim službe izašla i upitala – Darinko, što radite u policijsko postaji? To i ja Vas želim pitati. Evo su nas sve priveli vaši policajci, razlog privođenja ne znam. Kada je utvrdila da je policajac bez prethodnog legitimiranja i mogućnosti obrazloženja da ne smijem obijati tuđe vozilo, potjerala je obojicu policajaca, a mene dovela k načelniku PP Maksimir. Uljudno sam pokazao službeni dokument, na što je načelnik rekao da on ne smije sa mnom razgovarat jer je to sada međudržavni incident. Zamolio sam povrat službene iskaznice i dao zagrebačku osobnu iskaznicu, temeljem koje smo mogli dalje razgovarati. Obrazložio sam da sam noćas preko Paga i Senja došao u Zagreb pod uvjetima u kojima me prometna policija na Vratniku jedva pustila nastaviti put uz uzimanje mojih osobnih podataka s riječima da kad poginem oni ne moraju ginuti tražeći me. Kad sam se pojavi u Dugoj Resi prometna policija me pitala kako sam uspio proći kad ni ralica ne može proći, promet je za sva vozila zatvoren. Nazvali su policiju u Senju i javili da sam nekim čudom živ i zdrav došao do Duge Rese. Dojava da smo u taj automobil stavljali donaciju nije točna. Točno je da smo dječja kolica pri istovaru stavili u vozilo vukovarske registarske osobe. Ta osoba je jučer došla u ured naše udruge i molila da joj pomognemo opskrbiti bebu koju je uspio spasit bijegom iz Vukovara, a nažalost suprugu i drugo dijete nije uspio spasiti. Velikodušno mu želimo pomoći u svemu što mu je potrebno za normalan život i zato mu je socijalna radnica dozvolila da sve što prilikom istovara šlepera pronađe prikladno za svoju bebu, može izdvojiti u svoj automobil, a ona će po istovaru evidentirati. Tu nema krađe, nema prodaje i to jest problem. Naime više beskućnika traže humanitarnu pomoć da bi na placu na Kvatriću prodavali i potom se alkoholizirali. U tom ne želimo sudjelovati. Socijalna radnica, koja je i sama izbjeglica, nahranit će ih i napojiti svaki dan koliko ih god ima, ali prodaje nema. Ne mogu voditi skrb za prognanike i izbjeglice diljem Hrvatske i BiH i u isto vrijeme štiti djelatnike Hrvatskog obiteljskog preporoda od policije i zato ću privremeno zaustaviti rad Udruge i pored toga što ta Udruga doprinosi u velikoj mjeri obrani Hrvatske i zbrinjavanju prognanika. Moram jer fizički ne mogu stići, a nitko drugi nema hrabrosti preuzeti vodstvo Udruge. Načelnik se ispričao, a koncem lipnja mjeseca prestalo je djelovanje Udruge.

Iz gore navedenog kao i iz prve Žalbe od 10.12.2021. godine vidljivo je da je moj radni staž, ostvaren u Hrvatskoj Republici H-B,  moja radna obveza po nalogu najviših organa vlasti Republike Hrvatske. Također je vidljivo zašto dr. Mate Granić nije regulirao pravno moj radni staž i pored toga što je preuzeo tu obvezu na sebe na sjednici vlade Hrvatske Republike H-B u listopadu mjesecu 1992. godine a što nije teško dokazati provjerom zapisnika sa navedene sjednice i nije slučajno da me po povratku nije čekalo radno mjesto u Hrvatskoj. 

Stoga očekujem da mi se radni staž ostvaren u Hrvatskoj Republici H-B pribroji radnom stažu ostvarenom u Republici Hrvatskoj i slijedom toga izda Rješenje o starosnoj mirovini počev od datuma Zahtjeva.   

S dužnim poštovanjem.

Darinko Tadić