Dobri Samarijanci iz obitelji Ulma

Obitelj Ulma u Poljskoj postala je simbol pomoći Židovima tijekom njemačke okupacije. Nadbiskupija Przemyska 2003. pokrenula je postupak proglašenja blaženima cijele obitelji Ulma.

„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“ (Iv 15,12-14). Isus je uvijek jasan i jednoznačan u svojim riječima. Možda se kršćanima Zapada, koji žive na početku XXI. stoljeća, ovaj poziv čini utopijski, neostvariv, samo lijep jezični izričaj u knjizi za čiji nauk već odavno nemaju vremena… No, da su to istinite riječi, riječi koje se žive i svjedoče, poručuje nam obitelj Ulma. Osobito nam primjer ove poljske obitelji može pomoći na početku korizme jer govori što je najdublja ljubav prema Bogu i bližnjima. U njihovoj kući pronađena je Biblija u kojoj je crvenom olovkom podvučena parabola o dobrom Samarijancu… Tko su bili ti ljudi koji su svoje živote izgubili u pokušaju spasiti skupinu nevoljnika nevino osuđenih na smrt, svjesni da svoje živote stavljaju na kocku?

Blaženička obitelj

Poljska Nadbiskupija Przemyska objavila je 14. veljače da će cijela obitelj Ulma (uključujući jedno nerođeno dijete) biti proglašena blaženom 10. rujna. Kardinal Marcello Semeraro, prefekt Vatikanskog dikasterija za kauze svetaca, predvodit će obred beatifikacije u Markowi, selu na jugoistoku Poljske, u podnožju Karpata, gdje je 1944. pogubljena obitelj Ulma. Papa Franjo priznao je mučeništvo para i njihove djece dekretom potpisanim u prosincu. Svjetski centar za sjećanje na Holokaust dodijelio je obitelji Ulma odličje Pravednici među narodima, izvijestio je Catholic News Agency.

U noći s 23. na 24. ožujka 1944. nacistička ophodnja opkolila je dom Józefa i Wiktorije Ulma na periferiji sela Markowa. Otkrili su osam Židova koji su našli utočište na njihovu imanju. Ubili su ih. Nacistička policija potom je ubila Wiktoriju, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, i Józefa. Zločin se nastavio. Strijeljali su i njihovu djecu Stanisławu, Barbaru, Władysława, Franciszeka, Antonija i Mariju. Imali su između osam i dvije godine. Otac Witold Burda, postulator obitelji Ulma, rekao je da je u njihovoj kući pronađena Biblija u kojoj je crvenom olovkom podvučena parabola o dobrom Samarijancu. Postulator je dodao da su Józef i Wiktoria bili poznati u svojoj zajednici po tome što su bili „spremni pomoći svakomu tko im pokuca na vrata. Oni su izgradili svoju obitelj na temeljima vjere uz vjernost dvjema bitnim zapovijedima: zapovijedi ljubavi prema Bogu i zapovijedi ljubavi prema bližnjemu“, rekao je Burda.

Obitelj Ulma u Poljskoj postala je simbolom pomoći Židovima tijekom njemačke okupacije. Nadbiskupija Przemyska je 2003. pokrenula postupak proglašenja blaženima cijele obitelji Ulma.

Tko su bili Józef i Wiktoria Ulma?

Saznajmo nešto više o životu ovih dvoje supružnika. Józef Ulma (2. ožujka 1900. – 24. ožujka 1944.) bio je sin Marcina i Franciszke. Njegovi su roditelji imali poljoprivredno imanje od tri hektara na kome je pomagao od malih nogu. Završio je četverogodišnju pučku školu, a 1921. pozvan je u vojsku. Godine 1929. započeo je školovanje na poljoprivrednoj školi u Pilznu, koju je završio vrlo dobrim uspjehom.

Osnovao je prvi rasadnik voćaka u Markowi i ubrzo počeo zarađivati ​​za život prodajom sadnica. Vjerojatno su se zahvaljujući njemu, na tim prostorima pojavile kalemljene jabuke. Józef Ulma bio je promicatelj uzgoja voća i povrća, bavio se pčelarstvom te uzgojem dudova svilca. Zbog inovativnosti i predanosti poljoprivredi dobio je 1933. nagradu Okružnog poljoprivrednog društva.

Bio je čovjek širokih pogleda. Sačuvan je dio njegove zbirke knjiga s natpisom Kućna knjižnica – Józef Ulma. Među knjigama su Elektrotehnički priručnik, Fotografski priručnik, Korištenje vjetra u gospodarstvu ili publikacija posvećena stanovnicima Australije. Uspio je konstruirati stroj za uvezivanje knjiga i dvorišnu vjetroelektranu zahvaljujući kojoj je prvi u selu osvijetlio kuću električnom energijom.

Ipak, Józefova najveća strast bila je fotografija. U početku je koristio kameru koju je sam sklopio. S vremenom je počeo koristiti profesionalnu opremu zahvaljujući kojoj je dokumentirao svakodnevni život stanovnika Markowe. Mnoge su njegove fotografije preživjele do danas… Bio je i požrtvovan volonter aktivan u Udruzi katoličke muške mladeži, a zatim u Udruzi seoske mladeži Republike Poljske Wici gdje je bio knjižničar i predsjednik Odbora za poljoprivredni razvoj. Neko je vrijeme bio i upravitelj mljekare u Markowi.

Nakon što je oženio 12 godina mlađu Wiktoriju i dobio djecu, odlučio se s obitelji preseliti na istok Lwówskog vojvodstva. Obitelj Ulma kupila je 1938. pet hektara zemlje u Wojsławicama kod Sokala. Međutim, do preseljenja nije došlo zbog izbijanja rata. U rujnu 1939. Józef je sudjelovao kao poljski vojnik u obrani zemlje od njemačke invazije. Wiktoria Ulma, djevojački Niemczak, (10. prosinca 1912. – 24. ožujka 1944.) rođena je kao sedmo dijete u obitelji Jana i Franciszke. Majka joj je umrla kada je djevojčici bilo šest godina, a otac godinu dana prije njezina vjenčanja. Poput Józefa, bila je društveno angažirana. Nastupala je u seoskom kazalištu i pohađala tečajeve u Narodnom sveučilištu u Gaću. Za Józefa se udala 1935. Ubrzo je rodila Stanisławu (18. srpnja 1936.), Barbaru (6. listopada 1937.), Władysława (5. prosinca 1938.), Franciszeka (3. travnja 1940.), Antonija (6. lipnja 1941.) i Mariju (16. rujna 1942.). U trenutku smrti bila je u visokoj trudnoći sa svojim sedmim djetetom kojega je pod utjecajem tragične i užasne situacije počela rađati.

21 spašeni život

Prije izbijanja Drugog svjetskog rata u Podkarpatju je živjelo najmanje 120 000 Židova. Oko 120 Židova živjelo je i u Markowi, mjestu s oko 4 500 stanovnika. Njihove kuće nisu činile kompaktnu skupinu, već su bile raštrkane po selu. Imali su tri molitvene kuće, a za velike blagdane odlazili su u sinagogu u Łańcut. Markówski Židovi bavili su se uglavnom trgovinom, a samo ih je nekoliko obrađivalo zemlju.

Józef Ulma bio je u vrlo dobrim odnosima sa Židovima i prije rata. U njegovu susjedstvu je živjelo nekoliko židovskih obitelji. Nacistički teror je vrlo brzo počeo uzimati danak. Već 23. studenoga 1939. na snagu je stupila naredba da svi Židovi stariji od 10 godina moraju nositi trake s Davidovom zvijezdom. Ubrzo nakon toga uvedena su daljnja ograničenja: obveza rada, zabrana korištenja javnog prijevoza ili zabrana napuštanja mjesta stanovanja bez odobrenja. Židovi su bili smješteni u geta ili poslani u radne logore.

Nacistička Njemačka odlučila se za „konačno rješenje židovskog pitanja“. Sudbina Židova postala je dramatična. Gotovo šest milijuna europskih Židova pobijeno je u logorima za istrjebljenje: strijeljanje, plinske komore ili iscrpljenost. Do kraja 1942. pripadnici njemačkog Reicha pobili su gotovo 1,3 milijuna Židova iz okruga Varšava, Radom, Lublin i Kraków; više od pola milijuna iz okruga Galicija i oko 130 000 iz okruga Bialystok. Također, 1941. Nijemci su, za razliku od okupiranih država zapadne Europe, u Poljskoj uveli smrtnu kaznu za bilo kakvu pomoć Židovima.

Operacija Reinhardt koja je započela u ožujku 1942. imala je za cilj ubojstvo svih Židova u Generalnoj guberneriji i okrugu Białystok. U Łańcutu i njegovoj okolici počela je na prijelazu srpnja i kolovoza 1942. Nijemci su uveli zabranu boravka Židova u Markowi i krenuli ih deportirati u radni logor u Pełkinie, a potom u logor za istrjebljenje u Bełżec.

Neki od Židova u Markówu zamolili su Ulme za pomoć. U početku im je Józef pomogao praviti zemunice na rubu sela. Zna se za četveročlanu obitelj Ryfki kojoj je pomogao izgraditi sklonište u klancu blizu potoka. No, to nije bilo učinkovito jer su nacisti pretraživali selo i okolicu. U jednoj pretrazi krajem 1942. pronašli su 25 skrivenih Židova i sve su ih strijeljali. Usprkos svemu, 29 Židova je još uvijek ostalo skriveno u Markowi, a 21 doživio je kraj okupacije.

Židove je u Markowi skrivalo nekoliko obitelji, ali najveću skupinu prihvatila je obitelj Ulma. Najvjerojatnije se to dogodilo u prosincu 1942. Bili su tu njihovi prijatelji iz Łańcuta Saul Goldman sa sinovima Baruchom, Mechelom, Joachimom i Mojżeszom, susjedi iz Markowe i kćeri Chaima Goldmana, rođaka gore spomenuta Saula, Gołda Grünfeld te Lea Didner s kćerkicom Reszlom. Skriveni Židovi vjerojatno su pridonosili u nabavci hrane za tako veliki broj osoba, međutim nisu pronađene nikakve naznake da su im Ulme pomagali u zamjenu za novac. Čak i na kraju okupacije Gołda Grünfeld još uvijek je imala na sebi zlatne dragocjenosti koje su nacisti pronašli na njezinu tijelu.

Ta strašna noć

Izgleda da su velike količine hrane koju je Wiktoria kupovala privukle pozornost okoline i dale naslutiti da u njihovoj kući ne žive samo članovi obitelji. Ostaje nepoznanica tko je i kada dojavio Nijemcima o skrivenim Židovima. Vjerojatno je to bio Włodzimierz Leś, policajac Polnische Polizei (koju su osnovali nacisti), tj. „plavi policajac“ iz Łańcuta. Prema saznanjima Poljskog pokreta otpora, on je bio iznimno revan suradnik njemačkog okupatora. Dokumenti također upućuju na to da je prije nego što su se Goldmanovi obratili obitelji Ulma za pomoć, Leś uz novčanu nadoknadu pomogao da se skriju u Łańcutu. Kasnije ih je protjerao otuđivši pritom njihovu imovinu.

U noći s 23. na 24. ožujka 1944. u Markowu je stiglo pet Nijemaca i četiri do pet „plavih policajaca“. Skupinom je zapovijedao načelnik policije u Łańcutu, poručnik Eilert Dieken. Na spavanju su ubili troje Židova, a odmah potom i ostale. Józefa Ulmu i njegovu trudnu suprugu Wiktoriju izveli su pred kuću. Zatim je, nakon savjetovanja sa svojim podređenima, Dieken naredio da se i djeca strijeljaju. U nekoliko trenutaka ubijeno je 17 ljudi – uključujući i bebu koju je Wiktorija uslijed šoka počela rađati.

Nakon završetka masakra Nijemci su opljačkali imovinu ubijenih. Na kraju su zločinci na mjestu pogubljenja priredili proslavu… Mještane su prisilili da pokopaju mrtve. Iskopane su dvije jame: u jednu su ukopani Ulme, a u drugu ubijeni Židovi. U siječnju 1945. tijela obitelji Ulma ekshumirana su i premještena na mjesno župno groblje. Dvije godine kasnije posmrtni ostatci ubijenih Židova pokopani su na groblju u Jagielleu, zajedno s drugim židovskim žrtvama iz Markowe.

Josef Kokott bio je jedini sudionik tog masakra kojem je suđeno za zločin u Markowu. Na sudu u Rzeszówu 1958. osuđen je na smrt. Kazna je potom preinačena u doživotni zatvor. Izmjenom zakona kazna je smanjena na 25 godina zatvora. Umro je u zatvoru u Bytomu 1980. Poljski pokret otpora je „plavog policajca“ Włodzimierza Leśa likvidirao 11. rujna 1944. Zapovjednik policije Eliert Dieken nakon rata je postao policajac u Esensu u Donjoj Saskoj u Njemačkoj. Kada je 1960-ih tužiteljstvo pri Zemaljskom sudu u Dortmundu pokrenulo istragu o zločinima koje je počinila njemačka policija u okupiranom okrugu Jarosław, on više nije bio među živima. Umro je 1960. kao ugledan građanin. Ni on, ni ostali sudionici ubojstva nikada nisu privedeni pravdi.

Izraelski memorijalni centar Yad Vashem dodijelio je obitelji Ulma počasnu titulu Pravednika među narodima 1995. Poljski predsjednik Lech Kaczyński 2010. posthumno ih je odlikovao Krzyżem Komandorskim Orderu Odrodzenia Polski. Po tom hrabrom bračnom paru nazvane su škola i ulica u Markowu. Njihovo ime nosi i jedini muzej u Poljskoj koji je posvećen Poljacima koji su spašavali Židove tijekom Drugog svjetskog rata. Otvoren je u ožujku 2016. u Markowi.

Dan pogibije obitelji Ulma iz Markowe, 24. ožujka, od 2018. obilježava se kao Nacionalni dan sjećanja na Poljake koji su pod njemačkom okupacijom spašavali Židove. Prema povjesničarima, samo u Podkarpatskoj regiji najmanje 1 600 Poljaka skrivalo je oko 2 900 Židova od njemačkih okupatora tijekom Drugog svjetskog rata. Smatra se da je ubijeno oko 200 tih Poljaka. Sveukupno je zbog spašavanja Židova ubijeno oko 1 000 Poljaka. Do sada je Država Izrael odlikovala više od 7 200 Poljaka odličjem Pravednik među narodima.

To je kratka povijest obitelji Ulma, njezinih devet članova, koja će 10. rujna biti uvrštena na popis blaženika Katoličke Crkve.

Piše: Brane Vrbić

nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/ /Hrvatsko nebo