Zdravko Gavran: Što je Hrvatskoj tzv. Zapadni Balkan? (3)

Po kriterijima Nacionalne razvojne strategije do godine 2030., Hrvatskoj bi na ZB-u moralo biti stalo osobito do područja Vojvodine, koja je svojedobno u austrijskoj monarhiji pripadala srednjoeuropskomu i time zapadnomu kulturnom krugu, zatim Bosne i Hercegovine, koja je nakon oslobađanja od osmanske okupacije bila inkorporirana u srednjoeuropsku Austro-Ugarsku, rame uz rame s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, te Crne Gore, planinske zemlje koja izlazi na istočni Jadran i s kojom Hrvatska dijeli ulaz u strategijski važan bokokotorski zaljev te dio južnojadranskog akvatorija.

Iako je svaka zemlja „slučaj za sebe“, Hrvatskoj kao određeni uzor može poslužiti susjedna Mađarska. Nastranu sada njezina energetska i ostala ovisnost o (Putinovoj) i razmjerna naklonjenost Rusiji. Zanemarimo i Orbanove bitke za konzervativne („i-liberalne“) vrijednosti nasuprot na Zapadu prevladavajućim i agresivnim „liberalnim vrijednostima“. Zanemarimo i pitanje koliko će takva politika ispasti korisna i za sam mađarski narod i njegovu nacionalnu državu, koliko će dobrih, a koliko loših plodova donijeti ili je već donijela. Ostanimo na načelnom oslikavanju zastupanja nacionalnih probitaka.

Mađarska, Slovenija, Grčka, Bugarska… kao bliski primjeri uvjetovanja s pozicije moći, a u korist vlastitih nacionalnih interesa

Tko imalo pozornije prati mađarsku vanjsku politiku koju od 2010. (ako i zanemarimo njegov prvi premijerski mandat, od 1998. do 2002.) kreira i provodi Viktor Mihály Orbán, morat će priznati, volio on ili ne volio tog mađarskog kalvina i bivšeg socijalističkog mladca te liberala kojem je žena katolkinja, da je to politika koja inzistira na mađarskim i narodnim i nacionalnim (državnim) interesima. Drugo je pitanje koliko je ta politika uspješna i do čega će naposljetku dovesti. No četiri dosadašnja mandata poduprta uvjerljivom, ponekad i tročetvrtinskom većinom u parlamentu, i potučena socijalistička opozicija dokazi su da je taj čovjek u svom narodu bio dosad vrlo popularan. Ništa u susjedstvu nije za vladu u Budimpešti teklo niti se događalo tako da ona to ne bi promotrila i s pozicije mađarskoga nacionalnog interesa, gledajući kako taj interes zastupati i što jače promicati. U taj opseg ulazi i nama dobro poznata, dosljedna mađarska politika prema INA-i i prema drugim mađarskim ulaganjima i interesima u Republici Hrvatskoj.

I nije samo vlada u Budimpešti takva – ’nacijo-centrična’. Sjetimo se slovenskog inzistiranja, pri razgraničenju i ostalomu, i na onomu za što su Slovenci znali da im po pravdi na pripada. Sjetimo se tisućljetnog rada niza talijanskih država na ostvarivanju vlastitih interesa na istočnoj strani Jadrana. Sjetimo se koliko su godina vlade u Ateni sprječavale europsko integriranje Makedonije, sve dok ona nije pod pritiskom ne samo Grčke, nego i drugih pristala promijeniti ime vlastite države. Sada je aktualan pritisak Bugarske na Sjevernu Makedoniju, rezolutnog uvjetovanje njezinih pregovora i pristupnog procesa EU-u. Vrlo nam je blisko i tursko uvjetovanje ulaska Švedske i Finske u članstvo NATO-a njihovim odnosom prema Kurdima povezanima s PKK-om, koji Ankara smatra terorističkom organizacijom. Itd.

Navođenjem tih primjera ne kaže da bi Hrvatska trebala slijediti države koje s pozicije moći inzistiraju na onomu što možda nije ni pravedno ni opravdano ni korektno prema drugima. Samo se želi pokazati da države u pravilu, osobito vlade koje su više nacionalističke, pa makar bile ne nužno ideološki desne, nego svoju ’desnost’ zamotavaju u lijeva, zelena, liberalna ili globalistička ’ruha’, stavljaju u prvi plan svoje interese. I da ih nastoje ugraditi ili „ugurati“ i u „zajedničke politike“ EU-a, NATO-a i drugih organizacija i saveza u kojima se nalaze. Tražeći unutar njih razumijevanje upravo, a nerijetko i isključivo!, ono do čega je njima u danom trenutku ili dugoročno jako stalo.

Turska, Iran, Egipat, Saudijska Arabija, Meksiko, Brazil, Indonezija… kao primjeri traženja ravnovjesja u odnosima s moćnijima

Ako je riječ o velikim silama i o supersili kao što je SAD, razumljivo je samo po sebi da one i manje i srednje zemlje i regionalne sile i regionalne, pa i unutarkontinentalne odnose promatraju polazeći od svojih geopolitičkih strategija. Njihove politike podređuju pojedine zemlje i čitave skupove zemalja nekom svom širem, a kod SAD-a, Kine, Indije… i globalnom interesu. Vlade i establišmenti velikih sile promatraju čitava područja svijeta u okviru vlastite odgovornosti, a poglavito imaju pred očima ciljeve kao što su održavanje geopolitičke ili geoekonomske ravnoteže i odnosa tako da njihove države slijedom (re)pozicioniranja manjih država naposljetku ne izvuku deblji kraj i ne izgube u njima bitnom natjecanju i nadmetanju s pandanima. I to je razumljivo i logično.

Razumljivo je i logično onda i to da i male, srednje i regionalne sile nastoje da u tim najšire postavljenim strategijama i politikama ni one ne budu tretirane samo kao sredstva i podređeni partneri u ostvarivanju „sebičnih“ ambicija velikih i najvećih. Jedan je od takvih primjera Indija, koja uspostavlja relacije i s međusobno isključivim velesilama kao što su SAD, Rusija i Kina, nastojeći u danom kontekstu pronaći specifično ravnovjesje i ostvariti optimum u svom pozicioniranju i svojoj afirmaciji. Drugi su vrlo vidljivi primjeri Turska, Iran, Egipat, Saudijska Arabija, Meksiko, Brazil, Indonezija itd. Sve su to zemlje koje ne pristaju podvrgnuti se posvema interesima većih ili jačih od sebe, a pritom s njima i dalje ostaju u koliko je moguće dobrim odnosima i kao protuteži prevlasti njima nasuprotnih velikih sila.

Hrvatska se prema savezničkim velikim silama treba postavljati tako da inzistira na kolegijalnosti

Razumljivo je da će Hrvatska imati prema zemljama tzv. Zapadnog Balkana svoje uvjete, jednako onako kako i čitav EU uz asistenciju SAD-a postavlja pred Srbiju i ostale zemlje svoje stroge i nepreskočive uvjete. Hrvatska se Zapadnjacima više ne treba ’dokazivati’ kao zrela i suodgovorna država. Naprotiv, oni se sada trebaju Hrvatskoj dokazivati kao oni koji će poštovati njezinu ravnopravnost te njezine ekspertize i interese u odnosima prema trećima, osobito prema onima iz njezine neposredne blizine. Inače bi ispalo da je servilnost prema većima ključ za europske integracije i za rješavanje problema koje ni velike sile ionako ne uspijevaju riješiti.

Odnos podređenosti i slijepe poslušnosti velikim igračima nije propisan ni zapisan ni u kojem europskom ili transatlantskom ugovoru i ni u kojoj političkoj deklaraciji. Demonstriranjem bespogovorne poslušnosti ne će se u članstvo privući ni one države ZB-a koje za sada krzmaju, koliko god određene snage u njima bile spremne pokleknuti pred zapadnim zahtijevanjima. Hrvatska se prema savezničkim velikim silama treba postavljati tako da inzistira na primjeni načela kolegijalnosti.

Hrvatska ne bi trebala pristajati na vlastitu odgovornost za čitav Zapadni Balkan

Ako se nakon izloženoga vratimo na temeljno pitanje ovog osvrta: „Što je Hrvatskoj tzv. Zapadni Balkan?“, moći ćemo lakše razlučivati i nastojati usklađivati ono što nam je sa savezničkim državama zajedničko i ono što je nama naše vlastito. Glede tog područja, Hrvatska kao prvo ne bi trebala pristajati na to da bude tretirana kao nužno odgovorna, u ime zapadne alijanse, za čitav ZB i sve ono što se na njemu događa ili što će se na njemu događati. Nisu Hrvatskoj sve te zemlje ni jednako važne ni jednako bliske. Iako je razumljivo da sve europske države i organizacije osjećaju odgovornost i za taj dio zajedničkoga kontinenta, i da im nije svejedno što će se tamo dalje događati, pa tako i Hrvatska, mora se upozoriti na to da odgovornost (responsibility) ne može biti veća od ovlasti (responsibility, authority, competence) kojima ona doista i raspolaže.

Hrvatska bi nadalje morala razgovijetno reći da svoje nacionalne interese nije spremna utopiti u lonac takozvanih zajedničkih interesa, odreći se vlastitih potraživanja ili prešutjeti ono što nju žulja i muči. Naravno, moralo bi se sve one koji su se u raznim situacijama naviknuli na to da Hrvatska bespogovorno sve sluša, prihvaća i provodi nastaviti na finije i po potrebi grublje načine podsjećati da ona želi biti ako ne ravnopravan, a ono svakako uvažavan sudionik svega što se zajednički poduzima ili planira. I još odlučnije otklanjati nastojanja da se neke prijašnje stvarne ili iskonstruirane ili izmišljene hrvatske krivnje upotrebljavaju kao ’aduti’ protiv njezine stvarne ravnopravnosti u forumima i gremijima u kojima ona sjedi za stolom sa svima ostalima koji zajednički donose zaključke i odluke.

Dvojbe i nedorečenosti u strategiji Hrvatske spram zemljama ZB-a koje bi trebale za nju imati prioritet

Konkretno gledano, znamo dobro i to je već tisuću puta i službeno isticano da je Bosna i Hercegovina zemlja od osobitog interesa Republike Hrvatske, iz više razloga, koje ovdje nije ni potrebno ponavljati. Takav pristup i nastojanja na tom pravcu napokon su urodila nekim praktičkim učincima, koji još čekaju svoje pretakanje u ustavnu i zakonsku arhitekturu i politike susjedne države, s kojom Hrvatska dijeli uz ostalo i zajedničku granicu u dužini od tisuću kilometara. I s kojom će, htjela ili ne htjela, dijeliti i razne druge pogodnosti i nevolje, od prirodnih bogatstava i potencijala do ugroza kao što su nezakonite migracije, terorizam ili unutarnja nestabilnost i fizičke ugroze sigurnosti.

U tom smislu, razumljiv je i izražen interes Zagreba da se utre put integriranju te zemlje u zapadne političke, ekonomske i vojne saveze. To nije upitno, i čini se da to uglavnom nije u njoj samoj ni odviše prijeporno, osim ako se uzme u obzir određeno protivljenje koje dolazi od Republike Srpske s jedne, a od Stranke demokratske akcije s druge strane i s drugim zaleđem. Dodik si naime zaleđe traži i ima u Moskvi, dok si SDA zaleđe traži i nalazi u Ankari, a po potrebi i u Teheranu i drugim metropolama islamskih zemalja.

Zapitamo li se koja bi to zemlja od svih ostalih trebala imati za Hrvatsku prioritet, suočit ćemo se s dvojbama i nedomišljenostima. U službenoj politici, a ni općenito u političkom razmišljanju nije dovoljno razvidno kako bi izgledala ’rang-lista’ zemalja Zapadnog Balkana po kriterijima hrvatske zainteresiranosti i hrvatskih prioriteta odnosno nacionalnih interesa Republike Hrvatske. Takva nedefiniranost nije dobra ni poželjna, pogotovu ne kao trajno stanje – koliko god bilo i onih koji iz nepoznavanja ili nerazumijevanja međunarodnih odnosa smatraju da Hrvatska sa Zapadnim Balkanom ne treba imati – ništa. Određene linije komunikacije i određeni oblici suradnje sa svakom od šesterih zemalja ZB-a nisu sami po sebi ništa negativno, naprotiv. Nema te zemlje na svijetu koja nije zainteresirana za svoje bliže susjedstvo.

Vojvodina, Bosna i Hercegovina i Crna Gora s bokokotorskim zaljevom za Hrvatsku su prioritetna područja na Zapadnom Balkanu

Osim toga, hrvatska država ima i ustavnu obvezu i intrinzične razloge baviti se odnosima sa zemljama na kojima su i neka bivša područja povijesnih hrvatskih zemalja, kao što su Srijem, Bačka ili Boka kotorska, a na kojima i danas žive ostatci Hrvata u smislu i statusu nacionalnih manjina.

Ima u svemu tomu još nešto bitno. Koliko god bila ili se činilo da jest prevladana stoljetna razdjelnica između Istoka i Zapada, svojevrsnog „limesa“, a koju je simbolizirala rijeka Drina, ona se i danas pokazuje kao možda relevantna. Ne tako davno, uoči očekivanog raspada bivše Jugoslavije, vrlo ozbiljni ljudi na Zapadu razmatrali su kao jednu od mogućih opcija podjelu te države na njezin istočni i zapadni dio, s time da bi razdjelnica bila upravo Drina. U međuvremenu su se, južnije od Drine, Crna Gora i Kosovo otrgnuli iz zagrljaja sa Srbijom, optiravši za Zapad. Ideju „limesa“ ne treba danas razumjeti ni eklektički ni mehanički, nego orijentacijski, kao kulturološku odnosno vrijednosno-političku razdjelnicu različitih svjetova. Iako bi zapadne sile htjele čitavo to područje ‘posvojiti’ ili ga staviti u jedan okvir, objektivne su razlike među narodima i zaprjeke na putu ostvarenja te zamisli i dalje vrlo ozbiljne, pa je na njih bolje računati nego smatrati da ih nema.

Nadalje, oblikovatelji i provoditelji hrvatske vanjske politike moraju voditi računa o dvjema ili trima važnim odrednicama, sadržanima i u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine, a to su srednjoeuropska, koja je unatrag deset godina dobila strategijsko proširenje i zaokruženje u obliku Inicijative „Tri mora“, i koja ima „odvojak“ u dimenziji suradnje u Podunavlju odnosno u Panoniji, te jadransko-sredozemna. U toj strategiji naime izričito piše:

■ Prioriteti politike na području jačanja položaja Hrvatske u srednjoj Europi i na Sredozemlju:

• jačanje političkih i gospodarskih odnosa s državama srednje Europe, uključujući i u okviru Inicijative triju mora
• proširivanje opsega suradnje u okviru jadranske i sredozemne dimenzije.

Po tim kriterijima, Hrvatskoj bi na ZB-u moralo biti stalo osobito do područja Vojvodine, koja je svojedobno u austrijskoj monarhiji pripadala srednjoeuropskomu i time zapadnomu kulturnom krugu, zatim Bosne i Hercegovine, koja je nakon oslobađanja od osmanske okupacije bila inkorporirana u srednjoeuropsku Austro-Ugarsku, rame uz rame s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, te Crne Gore, planinske zemlje koja izlazi na istočni Jadran i s kojom Hrvatska dijeli ulaz u strategijski važan bokokotorski zaljev te dio južnojadranskog akvatorija.

Koje bi članice EU-a trebale preuzeti veću odgovornost za pojedine države ZB-a

Kada je riječ o potpori državama ZB-a na njihovu europeizacijskom putu, moramo biti dovoljno izričiti i zastupati mišljenje da odgovornost mora biti podijeljena, i da za svaku pojedinu zemlju najveću odgovornost trebaju imati njoj neposredno susjedne zemlje. Tako je recimo Mađarska već izrazito angažirana u korist i na strani Srbije, a i Republike Srpske u BiH. Još točnije: premijer Orbán daje potporu predsjednicima Vučiću i Dodiku. To je činjenica. Hoće li se odnosi promijeniti ako se i neki dužnosnici promijene, to ne znamo, no u ovom trenutku ne smijemo ignorirati držanje i politike Mađarske kakve su danas na djelu.

Ako bi se ravnomjernije nego dosad htjelo ’raspodijeliti uloge’, moglo bi se po logici stvari zaključiti da bi posebnu aktivnu ulogu i odgovornost za Srbiju mogle preuzeti Mađarska i Rumunjska, za Makedoniju Bugarska i Grčka, za Albaniju i Kosovo praktički SAD, iako je geografski daleko, možda uz asistenciju prekomorske Italije, koja je ujedno i članica Kvinte, i koja je tradicionalno bila prisutna u Albaniji, a ima i korektne odnose sa Srbijom.

Naravno, neke prioritete određuje sama geografija, neke geopolitika, neke ekonomija, neke migracije, neke povijesna iskustva i određena kulturna i etnička baština kao poveznica i motivacija, a neke šanse, izgledi i potencijali budućnosti. Šira politička odgovornost za ZB ne smije biti ni ekskluzivna ni inkluzivna, ni uskraćena ni uzurpirana, ni svačija ni ničija, nego – razborito i pošteno podijeljena.

Hrvatska treba za Srbiju biti samo bilateralno zainteresirana, a suzdržana te „stroga, ali pravedna“ prema njezinom pregovaračkom procesu s EU-om

U svakom slučaju, sve dotle dokle Srbija nije definirala svoju poziciju ni prema Kosovu, ni prema Bosni i Hercegovini, ni prema Crnoj Gori, ni prema EU-u, NATO-u i Rusiji, ni prema samoj Hrvatskoj, a ni prema samoj sebi u smislu katarze i priznavanja notornih činjenica iz bliže prošlosti te provođenja ključnih obveza koje proizlaze iz onoga što ona tvrdi da prihvaća ili što i sama proklamira, sve dotle Hrvatska bi prema toj državi trebala ostati u smislu procesa njezine europeizacije vrlo suzdržana.

To ne znači da Hrvatska sa Srbijom ne treba održavati službene bilateralne odnose te rješavati vruća i zaostala neriješena pitanja, kojih ima neusporedivo više od pitanja nestalih i zastupljenosti hrvatske manjine u beogradskoj skupštini. No nema nikakve potrebe da prednjači u davanju potpore navodnim ili tobožnjim nastojanjima te još uvijek ’divlje’ i ekspanzivne i vojno prijeteće zemlje da pospješi svoje pregovore o ulasku u EU. Tim pitanjima neka se bave institucije EU-a, koje su za to i ovlaštene, dok će Hrvatska kao članica mimo koje se ne može biti u primjeni zajedničkih kriterija na pregovarački proces EU-a sa Srbijom ’stroga, ali pravedna’.

Vrijeme je da se Zapadnjaci ’dokažu’ Hrvatskoj kao oni koji će poštovati njezinu ravnopravnost te njezine ekspertize i interese

Općenito, bilo bi razumno da se vlada s Markova trga prestane razbacivati potporama svemu i svakomu kako bi pred zapadnim partnerima dokazala svoju dobrohotnost i nesebičnost i kako bi stalno iznova pokazivala da ne će ucjenjivati druge niti uvjetovati svoju suglasnost njihovoj integraciji u EU onako kako je Slovenija uvjetovala svoje ’zeleno svjetlo’ Hrvatskoj prethodnim postizanjem sporazuma o granici povoljnoga za Sloveniju. Razumljivo je da će Hrvatska imati svoje uvjete, jednako onako kako i čitav EU uz asistenciju SAD-a postavlja pred Srbiju i ostale svoje stroge i nepreskočive uvjete.

Hrvatska se Zapadnjacima više ne treba ’dokazivati’ kao zrela i odgovorna država. Naprotiv, oni se sada trebaju Hrvatskoj dokazivati kao oni koji će poštovati njezinu ravnopravnost te njezine ekspertize i interese u odnosima prema trećima, osobito prema onima iz njezine neposredne blizine. Inače bi ispalo da je servilnost prema većima ključ europskih i transtlantskih integracija  – što nije zapisano ni u kojem europskom ugovoru i ni u kojoj političkoj deklaraciji. Na taj način ne će se uostalom u članstvo privući ni države ZB-a, koliko god određene snage u njima pokazivale ili hinile da su spremne ne samo odlučiti se za članstvo, nego i pred zapadnim ultimatumima pokleknuti.

(Svršetak feljtona)

Prethodno:

Zdravko Gavran: Što je Hrvatskoj tzv. Zapadni Balkan? (2)

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo