Sustavna razgradnja hrvatskoga nacionalnog bića u BiH Matici Domovini opasno prolazi ispod radara

U protektoratu, ugnječeni između dva neprijateljski raspoložena nacionalna korpusa, pod kapom upravljanja istrošenih stranaca, hrvatskomu je narodu prvotno slomljena financijska kralješnica, potom uništeni mediji, a udar na hrvatski jezik i školstvo vratio se sada na scenu perfidnijim metodama.

Biskupska je konferencija BiH obznanila Promemoriju u kojoj stoji da je broj Hrvata u BiH spao na oko 350.000. Suočeni s činjenicom da smo, kao narod, politički i biološki pod zbiljskom ugrozom, da smo pod (ne)kamufliranom represijom muslimansko-bošnjačke unitarističke politike, srpske interesne političke empatije i uznapredovala nastojanja (s)micanja hrvatskoga nacionalnog i političkog bića iz BiH, osuđeni smo na tijesno zbijanje redova, a svakoga tko traži širinu to snažno frustrira.

Navezujući na kritičnost nacionalnoga pitanja snažan zamašnjak nemogućnosti zaposlenja, odveć niskih osobnih primanja, ali i prijeteće sigurnosno destabiliziranje na globalnoj, tako i na mikrozemljopisnoj razini, kao posljedicu imamo (z)bijeg čitavih obitelji u tuđinstvo, u potrazi za boljom budućnosti za potomstvo. Optimisti koji traže nadu i tamo gdje ju je teško uočiti opetuju teze o desetljećima u kojima se, trbuhom za kruhom, također odlazilo u tuđi svijet, kako bi se preživjelo i – vraćalo.

Ključna je, pak, razlika koja dva slučaja čini nesrodnim i neusporedivim notorna činjenica da je u tim ranijim jugoslavenskim desetljećima zemlju napuštala glava kuće, ostavljajući na ognjištu ženu i djecu, kojima bi se ipak vraćala. Nepovratno utječući na demografsku sliku, danas cjelokupne obitelji trajno napuštaju ognjišta. Odlaze upravo kako se ne bi vratili, hoteći djeci rast i životni let negdje gdje bi im kakvoća života trebala stasati u prvi, protivno onomu bogzna kojemu redu kakav jest u BiH danas i kakav nastoje ostaviti među humcima predaka.

Dvanaest godina prošlo je od velikoga prosvjeda studenata i građana u Mostaru po parolom Stop majorizaciji Hrvata (na slici), a broj Hrvata u BiH pao je na svega 350.000. Iseljavaju se cijele obitelji

U protektoratu, ugnječeni između dva neprijateljski raspoložena nacionalna korpusa, pod kapom upravljanja istrošenih ili pak zagriženo nadobudnih stranaca, hrvatskomu je narodu prvotno slomljena financijska kralješnica, osjetno oslabljena gospodarska, ponižena braniteljska populacija, potom uništeni mediji, a udar na hrvatski jezik i školstvo koji je galopirao prije dvadesetak godina vratio se sada na scenu perfidnijim metodama koje prolaze ispod radara, dok na scenu opet stupa podanički mentalitet pojedinaca.

Gdje su u svemu tomu hrvatska književnost i umjetnost? Utjecaj diletantizma odnosno pojeftinjenje kulture i umjetnosti globalni je problem današnjice, kao prirodan slijed ustrajna izokretanja društvenoga i kritičkoga sustava vrijednosti. Premda su plošnost i lake note po kojima plešemo na svakoj od grana drveta života globalna pošast, kod nas je to danas posebno izraženo jer nam povijest nije ni pružila šansu. Dok su se negdje naraštaji prosvjećivali, mi smo se nosili s jarmovima tiranstva, svjedočili zatiranjima identiteta, bili primorani biti međašima čijoj se djeci nasilno kaleme iskrivljene istine…

Protuhrvatska prekogranična propaganda

Ipak, u tomu ludilu kaljuže sjala su i još sjaje neka imena, ustrajavaju snage, ali uglavnom ostaju unutar mjesnih okvira u kojima ne dosežu zavrijeđeni stupanj na hrvatskoj nacionalnoj ljestvici vrednovanja stvaralačkih vrijednosti. Utjecajni medijsko-aktivistički zagrebački krugovi grle naručeno nasmijane Bosance, poimajući ih kao benigne aktere prizemnih viceva koji – kao istinski predstavnici strukture koja nesmiljeno izgrađuje zloćudnu bosansku političku nadnaciju, bosanski jezik, pogodno prekrojene prošlost i kulturu – s bosanskohercegovačke strane granice odbacuju maske razotkrivajući se kao vukovi i hijene nad tijelom hrvatskoga nacionalnog bića koje, politički načeto izmišljanjem povijesnoga i nacionalnoga bošnjaštva (sada i političkoga bosanstva) još od Austrougarske pa do današnjih protektora poprima obrise trupla. Prijeteći miris raspadanja i dalje ne ćuti Matica Domovina!

U BiH pojedini imatelji hrvatskih domovnica i putovnica, osobe nehrvatske nacionalne pripadnosti, pak redoviti korisnici hrvatskih poticajnih novčanih sredstava, u svojim književnim i audiovizualnim radovima Hrvatsku u diplomatskim krugovima izravno optužuju za ratnu agresiju na BiH, krvoprolića, konclogore, urbicide, kulturocide, negirajući Hrvatima u BiH sve pa i njihovu narodnost i identitet.

I ne rade na tomu više samo mainstream mediji i samo tuđinci… Odavna je zabrinjavajuće upitan i odnos prosječnoga Hrvata u RH prema svojemu narodu s druge strane granice, godinama građen i hranjen utjecajnim medijsko-propagandnim lancima… Uzbunjujuća je to posljedica usađivana odgoja i svjetonazora, dugogodišnje protuhercegovačke, protuhercegbosanske pa i protuhrvatske prekogranične propagande i sustavne razgradnje narodnosno-krvne sveze hrvatskoga bića po crti danas žive međudržavne granice koja je isto to biće krenula dijeliti birokracijom, da bi ga vrlo jake i žive sile nastavile sustavno (i uz obilate naknade iz nekoliko zapadnjačkih središta moći) dijeliti i duhom i poviješću i – budućnošću!

Dok težimo širenju hrvatske misli na jezicima plavoga globusa, Hrvati iz BiH, oni koji misle državotvorno, teško prodiru barijeru i svoje Domovine. Kod značajnoga dijela nakladnika i književnih organizacija u Hrvatskoj uglavnom prolaze oni koji misle na sve druge načine samo ne nacionalno osviješteno… Ako uz to progovorimo o hrvatskoj bolesti sitničarenja, pohlepe, zavisti, rascjepkanosti i prevelikim egima, jasno je u čemu vide priliku oni korpusi koji traže svaki način za realizaciju našega (s)micanja sa scene života i bitka BiH!

One BiH u kojoj je postao standard uporaba termina naš jezik, u kojoj je civilizacijski uvredljivo i fašistički čin prevesti naziv institucije s tuđinskoga jezika na svoj (ako je taj jezik – hrvatski), u kojoj je besprijekorna uporaba hrvatskoga književnog jezika ustaštvo, u kojoj Sarajevo preslikava davno oprobanu beogradsku školu nametanja čaršiji prihvatljiva jezika mališanima drugih naroda, u kojoj hrvatskoga jezika nema u zajedničkim javnim medijima, u kojoj gotovo sve odreda međunarodne institucije i strana veleposlanstva na mrežnim stranicama nude čitanje na engleskomu i na B/H/S jeziku (na što institucionalnom šutnjom i Hrvati ipak pristaju)…

Istoj onoj BiH u kojoj ti isti stranci sada pritišću, ucjenjuju i prijete ne bi li mostarsku Glazbenu školu stopili s bošnjačkom muzičkom i, pod uznemirujuće primitivnim egidama (svi se mi razumijemo / note ne poznaju naciju) na koje se oni spomenuti podanici kaleme kao mlađahne voćke koje kane zasjati poslije stranjske (srebrnjačke) kiše, proces potpunoga iščeznuća hrvatskoga školskog plana i programa ostvariti preko hrvatskih škola do Sveučilišta u Mostaru koje jedino djeluje na hrvatskomu jeziku i koje je, početkom 21. stoljeća, samoprijegornom bitkom tada najpredanijih nacionalnomu cilju, uspjelo preživjeti snažne nasrtaje tih gostujućih na njegovu opstojnost. Danas je toga samoprijegora manje, a manjka nam i predanih nacionalnomu cilju…

Državotvorni narod u BiH

Nastavak je to, uz svjesno zanemarivanje povijesti kao učiteljice života, protektorske austrougarske matrice izgradnje stabilnosti i mira među balkanskim plemenima potiranjem povijesno autohtonih nacija, zapravo zatiranjem hrvatskoga kao najmalobrojnijega i, perceptivno, najprgavijega (čitaj: najprkosnijega) identiteta i svih odrednica njegova nacionalnog bitka, makar bio jedini istinski domorodački praidentitet toga podneblja među svim danas postojećim narodnim zajednicama koje obitavaju pod tim dijelom nebeskoga svoda.

Veselko je Koroman jednom prigodom kazao: „Činjenica je da su Hrvati na tim prostorima jedini državotvorni etnos i ako ćemo govoriti o čijoj izvornosti, treba reći nepobitnu istinu: oni su temeljni narod u BiH. To posvjedočuju materijalni spomenici, tri pisma, katolička vjera te jezik s ikavskim i drugim obilježjima. Na kraju, o tome najjasnije potvrdno govori povijesna literatura. Hrvati su državotvorni narod na prostorima današnje BiH od kraja VI. stoljeća i tu činjenicu nije moguće zanijekati.“

Pjevao je Žanko: Bez jezika narod nema više sreće… Bez jezika nema niti naroda! A čini se kako službene vlasti i diplomacija RH zanemarivo slabo o tome skrbe jer diljem svijeta, na katedrama slavistike (SAD, Kanada, Austrija…) studenti danas izučavaju B/H/S/CG jezik, dok tamošnji ostarjeli domoljubi, divovi našega iseljeništva, u drhtaju kazuju o vremenima kada su ljudi ubijani (ne metaforički) u borbi za samostalnost hrvatskoga jezika koja je, primjerice, na australskim sveučilištima izborena još početkom 1980-ih. Danas, kada samostalna i suverena Domovina živi dulje od tri desetljeća i dok joj se barjak slobodno vijori, hrvatski joj se jezik, jezik tisućljetne tradicije, jezik europskih prakorijena, jezik Europske Unije, gnusnim birokratskim pravdanjima stapa sa srodnim mu jezicima…

Stapa se, o vi slijepe hrvatske guske, s crnim, zelenim i žutim vragovima! Stapa se dok u Srbiji ugledni Bunjevci ponavljaju kako nisu Hrvati, dok u Crnoj Gori raste postotak Bokelja na račun Hrvata, kojih na našoj bisernoj bokokotorskoj djedovini više nema ni za jedan puni postotak, dok nas rastaču na drevnomu hercegbosanskom ozemlju, hrvatskoj povijesnoj grudi u kojoj luč nije ugasla ni kada je nestajalo hrvatskoga kraljevstva, ni kada su smicani bosanski kraljevi hrvatske krvi, ni kada se nad Hum i Bosnu navukao petstogodišnji mrak pod zakrivljenom sabljom s Istoka, ni kroz sve nevolje 19. i 20. stoljeća kada su zemljicu punile kosti nositelja otpora… Upravo su nas hrvatska pučka i književna riječ, hrvatski jezik i katolička vjera, naša slobodarska i državotvorna misao, ona naša prgavost, oni prkos i ponos, očuvali i održali kroz sva bremenita stoljeća.

Hrvati u BiH doimaju se osuđeni na povijesnu žudnju za hrvatskom državom. Čini mi se kako smo tu ulogu prihvatili i naučeno je i dalje igramo. Čini mi se kako smo, kao nacionalna i politička zajednica, još nedozreli za progledavanje i sudbonosno usmjeravanje svoje snažne domoljubne strasti prema svojoj hrvatskoj zemlji koja je, stjecajem bremenitih povijesnih okolnosti, danas ostala izvan suvremenih državnih granica RH i koja je autohtono, povijesno, kulturološki i identitetski uistinu naša. Hrvatska jest moja Domovina, ali i ta je sirota hrvatska zemlja na kojoj živim moja Domovina! Ona je u mojim očima kraljica koja je zavrijedila puno pravo na svoj kvadratić na našemu zajedničkom nacionalnom crveno-rujnom polju!

Prigodni su zaključak dva ulomka iz naslovnoga teksta gospićkih novina Hrvat, objavljenih 30. studenog 1907. godine: „Dok imaju naša braća u Bosni i Hercegovini ovoliko neprijatelja, koliko ih izbrojismo – dotle im je uistinu težko. Mi u Banovini ne možemo pravo i u tančine pojmiti njihove goleme borbe. (…) Dok smo bez jedinstva, slabi smo i mi u Banovini i oni u Herceg-Bosni.“ Napisano je to prije 115 godina!!!

Darko Juka/https://www.matica.hr/Hrvatsko nebo