M. Ćosović: Savina Crkva postala je tvornica za proizvodnju novih Srba!
Vrijeme:5 min, 28 sec
„Nisam siguran bi li danas uopće postojao narod Srba da Sava nije osnovao Crkvu sa srpskim imenom”, zaključuje crnogorski stručnjak za povijest srpskog i crnogorskog pravoslavlja, publicist Miroslav Ćosović. On je nedavno na portalu Analitika objavio članak „Kako je kult svetog Save importiran u Crnu Goru godine 1856.”. Donosimo početak i završetak tog zanimljiva teksta, u hrvatskoj jezičnoj redakturi, a čitatelje upućujemo da čitav tekst na izvorniku pročitaju na crnogorskom portalu ovdje.
Srpska elita iz prve polovine 19. stoljeća oblikovala je političku ideologiju – takozvano srpstvo – i tu ideologiju uspjela nametnuti veliku dijelu pravoslavaca na zapadnom Balkanu. O tome sam dosta pisao, a sada nam je vidjeti još jednu komponentu te ideologije – ideju da je Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, u monaštvu nazvan Sava – najveći Srbin ikada dosad. Prije gotovo dva stoljeća srpska je elita došla na ideju Savu svim pravoslavcima zapadnog Balkana n a m e t n u t i kao najvećeg Srbina u povijesti. Iako je narod u Srbiji do tada o Savi malo znao, a u Crnoj Gori o njemu nije znao ništa, moram reći da je (novo)srpska elita promišljeno zaključila da je Sava najveći Srbin u povijesti.
[…]
I ja sam mišljenja da je Sava najveći Srbin u povijesti: Zaista, beogradska političko-crkvena elita dobro je razumjela da je sv. Sava najveći Srbin u povijesti, a osobito je važan za ove današnje suvremene (novo)Srbe koji sa srednjevjekovnim Slavenima-Srbima imaju vrlo malo veze. Osnivanjem samostalne crkve sv. Sava zapravo je uobličio i narod, jer, kako je to u pravoslavlju – svaki narod treba imati svoju Crkvu. Nisam siguran bi li danas uopće postojao narod Srba da Sava nije osnovao Crkvu sa srpskim imenom.
Tijekom stoljeća, poslije bijega pravih srednjovjekovnih Srba pred Turcima – na sjeveroistok, sjever, sjeverozapad i zapad Savina Crkva ostala je jedina institucija koja je čuvala srpsko ime tih, već raspršenih, Slavena.
Kako je tko tijekom povijesti pristupao Srpskoj crkvi, tako je postajao Srbin!
Savina crkva postala je tvornica za proizvodnju novih Srba, pa tako, kako je tko tijekom povijesti pristupao Srpskoj crkvi, tako je postajao Srbin!
Jedan od najvećih srpskih državnika Nikola Pašić porijeklom je Kucovlah/Cincarin, ulaskom u Srpsku crkvu postao je Srbin, isto kao i najveći srpski komediograf Branislav Nušić, također Cincarin. Bezbrojni Bugari i Makedonci koji su u 18. i 19. vijeku naselili Srbiju, ulaskom u Srpsku crkvu postajali su Srbi. Karađorđe je porijeklom katolički Albanac, o čemu sam već pisao u tekstu “Čime je Karađorđe zadužio Crnogorce?”.
Da imam ovdje prostora, mogao bih još dosta sličnih povijesnih primjera pokazati. I u današnje vrijeme svjedoci smo da se događa isto: ulaskom u SPC postaje se Srbinom, Savina crkva pravi od svojih novopečenih vjernika “stari narod”. U Crnoj Gori ljudi koji su bili ateisti, komunisti i izjašnjavali se kao Crnogorci, pristupanjem SPC-u postaju Srbi. Jedan poznati političar u Crnoj Gori izjavio je prije popisa 2011. da će se izjasniti kao Srbin zato što govori srpskim jezikom i pripadnik je SPC-a, pa da bi to kompletirao – i nacionalno će se izjasniti kao Srbin. Što je u njegovu slučaju napravilo prevagu, odgovor je – to što je postao vjernik SPC-a!
Poznato je da je Novak Đoković vjernik SPC-a, tako da i u njegovu slučaju vidimo da je Srbin – ne po porijeklu, već po vjerskom određenju. Đokovićeva je majka Hrvatica djevojačkog prezimena Žagar, a Novakov pradjed (ili šukundjed), koji se također zvao Novak, kad je putovao u Sjedinjene Američke Države u imigracijskom listu izjasnio se kao Montenegrin, možete pogledati faksimil dokumenta na linku.
Izvanredan primjer kako se postaje Srbin tako što odlučite da pristupite SPC je primjer Emira Kusturice. Za pariski list Figaro Kusturica je 2004. izjavio da je Srbin, da mu je porodica porijeklom srpska, pravoslavna. Obnarodovao je da je Srbin u svojoj 50.-toj godini života! Već sljedeće godine, da bi pokazao da je “etničko” ime Srbin zapravo neraskidivo vezano za konfesiju, da bi ozvaničio svoj novopečeni “etnicitet”, Kusturica se krstio u manastiru Savina kod H. Novog, možete pročitati članak objavljen 23. jula 2005. u listu “Blic” – “Kusturica se krstio u manastiru Savina”.
Pojavio se u javnosti početkom 2014. beogradski ekonomist Mahmut Bušatlija. On tvrdi da potječe od loze od koje je i Mahmut-paša Bušatlija i još tvrdi da su Bušatlije od Crnojevića. Taj beogradski ekonomist poslije dužeg življenja u Beogradu prešao je kao i Kusturica na pravoslavlje i kao i Kusturica (što je u slučaju ovog Mahmuta još neobičnije) tvrdi da je porijeklom Srbin. On za tu tvrdnju naravno nema nikakvih dokaza, jedini koji mogu da mu potvrde da je srpskog porijekla su Matija Bećković, Kosta Čavoški, Šešelj, popovi SPC-a… Analitika je o ovom kuriozitetnom događaju pisala 28. marta 2014. u tekstu Kako su Bušatlije postali Crnojevići. Tako se jedan Albanac proglasio za Srbina, ali, prvo je naravno ušao u Srpsku crkvu.
Ako je Srbin etnička odrednica, zašto su Emir Kusturica i Mahmut Bušatlija pristupili SPC-u, zašto nisu ostali muslimani (bar u tradicionalnom smislu)? Što će im ulazak u SPC ako vjeruju da su zaista Srbi? No, svi znamo da ih nitko ne bi ozbiljno shvatio kao Srbe da nisu pristupili SPC-u. Uistinu, svi ljudi na zapadnom Balkanu imaju točno podsvjesnu uvjerenost – da su današnji Srbi vjerska skupina i ništa više.
Dakle, današnji Srbin = vjerska pripadnost Srpskoj crkvi (istinska ili tradicionalna).
Sve je to u redu, ljudi imaju pravo da se izjašnjavaju kako hoće, samo nije u redu da nas (novo)srpski ideolozi mažu bajkama o tomu – kako su oni i kako smo mi – porijeklom Srbi. Nije u redu, jer srpsko etničko porijeklo u Crnoj Gori možda ima nekoliko procenata ljudi, i to je sve. A ako već pričaju o porijeklu, dakle povijesti, morali bi znati – povijest je znanost, nije Njegoševa bajka.
Formula je dakle jednostavna – tko postane vjernik SPC-a, lako će mu (novo)srpski “istoričari”, publicisti, književnici – bajkama, guslarskim pjesmicama i “dokumentima” dokazati da je Srbin. U milijun dokumenta nije nikakav problem da se pronađe neki koji govori o Srbima – i u Hrvatskoj i u Albaniji i u Makedoniji i u Bugarskoj i u Grčkoj i u Rusiji i bilo gdje drugo. Ako ništa drugo, bar je srpska elita velemajstor u tomu da bajku pretvori u povijesnu “istinu”. Srbi su nacija kojoj danas kaluđeri pišu udžbenike iz povijesti, i to na poticaj putujućih komičara!
Uostalom, koga briga za povijesnu znanost, važno je da se neslomiva duha ide prema ostvarenju vječnog sna – Velikoj Srbiji! Istina je nevažna, bit će onako kako kažu SPC i SANU.
Povezani sadržaj:
Za europsku i multikulturalnu Crnu Goru, protiv „klerofašističkog“ djelovanja SPC-a
Analitika/Hrvatsko nebo
