N. Bašić, T. Brodnjak / O stotoj obljetnici rođenja Vladimira Brodnjaka

O stotoj obljetnici rođenja Vladimira Brodnjaka
(Zagreb, 16. prosinca 1922. – Zagreb, 8. ožujka 1992.)

Uvod

Pojava Razlikovnoga rječnika srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka 1991. bio je događaj godine u hrvatskim jezikoslovnim krugovima. Predstavljen je u prepunoj dvorani Starogradske vijećnice u Zagrebu, a predstavljači su bili direktor nakladnika Školskih novina Ante Selak, akademici Dalibor Brozović – autor Pogovora, i Stjepan Babić, te recenzent prof. dr. Stjepko Težak i urednik Ivo Klarić. Prvo je izdanje odmah rasprodano, pa je drugo tiskano već 1992., kad je objavljeno i školsko opsegom manje izdanje džepnoga formata pod naslovom Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, koje je po naputcima, na žalost prerano preminuloga autora (u ožujku 1992.), također priredio Ivo Klarić.

Stjepko Težak nazvao ju je ratnim rječnikom jer su u njoj odjeci dobivene bitke za hrvatski jezik mogli biti poticajem i u ovoj posljednjoj u nizu povijesnih bitaka koje je hrvatski narod vodio za vlastiti opstanak i opstanak domovine.

Stjepan Babić nazvao ju je spasonosnom knjigom, nastolnim priručnikom, veličanstvenim djelom i Brodnjakovim spomenikom riječima.

Dalibor Brozović je u pogovoru najavio i beogradske kritike, koje takva izdanja u nas obično prate: „Bit će i jarosnih negativnih odjeka s banalnim smicalicama o veštačkom (hrvatski bi se to reklo umjetnom, jer vještak znači ´ekspert´) cepanju (mi cijepamo samo drva) jezika. Na to se ne treba obazirati, a ni na frazetine o tome kako se ´ceo svet integriše´. Jezična kultura i jezične norme nemaju ništa zajedničko sa svjetskim integracijskim procesima“ (Brozović, 1992.: 630.).

Brozović hrvatske kritike nije spominjao, one su podrazumijevane, jer nema rječnika kojemu se ne mogu uputiti, pitanje je samo njihove dobrohotnosti i utemeljenosti: koliko će unaprijediti struku i usavršiti leksikografske postupke.

Predstavnik nakladnika Ante Selak upozorio je da se rječnikom želi iskoračiti iz zagrljaja jezičnoga unitarizma, ali on nipošto ne smije značiti neko novo sredstvo ograničavanja jezične slobode ili otvoren signal za neke nove politikantske manipulacije jezikom.

Autor o sebi i svojem radu

Autor ovoga rječnika, Vladimir Brodnjak, rođen je u Zagrebu godine 1922., u doba kad je većina stanovnika slobodnog i kraljevskog grada pod Gričem govorila kajkavski, a pisala štokavskom ijekavicom, na kojoj se već više od pola stoljeća održavala nastava na svim hrvatskim školama. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u jednom djecom gusto napučenom dvorištu u donjoj Ilici u kojem su se sve igre i svi dječji ratovi vodili na kajkavštini. Odatle, valjda, njegovo duboko uvjerenje da je još uvijek aktualna ona davna ideja Frana Kurelca da bi hrvatski književni jezik morao biti sinteza triju hrvatskih narječja, ili barem „kompromisna“ ideja da se ono što je potrebno hrvatskom književnom jeziku može i smije uzimati i iz čakavskoga i kajkavskoga.

Nakon završene klasične gimnazije, godine 1941. upisuje se na Filozofski fakultet i studira slavistiku – hrvatski jezik i književnost. Posljednje dvije ratne godine dijelom je u domobranskoj dolamici a – nakon sudbonosne propasti puča – dijelom vojni bjegunac i ilegalac. Po završetku rata nastavlja studij, a potom opet malo vojnikuje, „doslužuje“ svoj rok, ovaj put u glavnom gradu Herceg-Bosne, u kojoj u to vrijeme čak pravoslavni popovi i popadije nisu govorili jezikom kojim danas govore svi njezini žitelji – i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, i Jugoslaveni i pripadnici svih nacionalnih manjina. Godine 1950. zapošljava se kao lektor i novinar u „Vjesnikovoj“ kući, da bi dvije godine poslije prešao u nakladno poduzeće „Kultura“ (poslije „Naprijed“), gdje će ostati do umirovljenja. Radeći tako tri i pol desetljeća kao lektor, urednik biblioteke Svjetski klasici i književni prevoditelj, imao je priliku sasvim iz bliza pratiti koje su to sile, osim procesa spontanog razvoja, djelovale na oblikovanje pisane (a i govorene, razumije se) riječi u Hrvatskoj našega vremena.

Danas je nemoguće točno odrediti što je u tom razvojnom procesu teklo spontano, a što se pak odvijalo pod pritiskom i često vrlo grubim intervencijama struktura kojima je pred očima bio krajnji cilj da se hrvatski jezik zatre, onako kako je to vrlo uspješno izvedeno u Bosni i Hercegovini pod providnim geslom „jezične tolerancije“.

Uz ta dva čimbenika, na djelu bijaše i treći, koji bismo mogli nazvati sindromom duhovne lijenosti, a koji su širili moralno podobni pojedinci koji se nikada ne bi bavili pisanjem da im nije bilo te podobnosti. U tu skupinu pisaca spremnih da pišu o svemu i svačemu mogli bismo ubrojiti i onaj nemali broj književnih „prevoditelja“ koji su se hvalili da mogu prevoditi i bez rječnika (takvo im je naime „poznavanje“ jezika s kojega prevode), ali o svojem vlastitom jeziku znali su katastrofalno malo, pa nije nikakvo čudo da su bili zahvaćeni spomenutim sindromom. Dobrim dijelom baš zahvaljujući njima u hrvatski se jezik uselilo nekoliko desetaka riječi kojima su, ne znajući ni njihovu etimologiju ni semantičku vrijednost, davali tako široku gamu značenja da su im one služile (a neke još i danas služe) kao nekakva jezična panaceja, lijek za sve slabosti i nemoći u jezičnom izražavanju. Što sve nisu značile riječi kao prevazići, prevashodno, neprikosnoveno, upražnjavanje, upražnjavati, vinovnik, teško bismo ovdje mogli navesti. Ali baš zahvaljujući toj i takvoj uporabi mogli bismo // pročitati i sintagme kao: vinovnik silovanja ili vinovnik saobraćajnog udesa; neprikosnovenost stana i pisma; upražnjavanje novatorstva i upražnjavanje kakvog hobija; neprikosnovene ličnosti, neprikosnovene ideje i neprikosnovene odluke. Takvih izraza ima još, a nažalost nije još ponestalo i onih koji, pišući, mogu riječima, kojih im je značenje nejasno, davati svaki smisao koji im padne na pamet.

Srećom, većina hrvatskih pisaca, hrvatski književnici, jezikoslovci i dobar dio književnih i inih prevoditelja othrvali su se svim pritiscima etablirane jednoumne vlasti i svih prijetnji koje su neko vrijeme danomice stizale iz zastupničkih klupa, a uz to nisu bili zahvaćeni ni sindromom bolesti koju bismo mogli nazvati još i nesposobnošću jasnog izražavanja.

O tome pak kako je i kada došao na pomisao da sastavi ovaj rječnik, i kako ga je i pod kojim uvjetima ostvario, autor je dovoljno kazao na prvim stranicama knjige, pa nema potrebe da se u ovoj bilješci i o tome govori.  Jedino bi želio još jednom ponoviti kako se nada da će taj Rječnik, uza sve svoje slabosti i nedostatke, pripomoći boljem razumijevanju odnosa između srpskoga i hrvatskog jezika, te da će biti od koristi svima onima koji budu u njemu tražili odgovore na mnogobrojna pitanja što iz toga međuodnosa proizlaze.

(Bilješka o autoru iz Razlikovnika, str. 631. – 632; s manjim prir. dopunama)

Književni i prevoditeljski rad

U rukopisnoj ostavštini Vladimira Brodnjaka nađeni su autobiografski Zapisi iz dnevnika na rubu rata i posmrtno objavljeni 1996. pod naslovom Druga strana medalje s autorovim predgovorom iz kojega se mogu iščitati lakoća pripovjedačkoga umijeća, visoka stilska dotjeranost u jednostavnosti iskaza i blagi ironijski odmak kao odstupnica od užasa koji rat donosi ljudima:

„ (…) Prihvativši se pisanja ovih veselih vojničkih pričica o životu hrvatskih studenata odvedenih na vojničku izobrazbu u jedan austrijski njima dotad bezimeni gradić na domak Beču, i smijući se onome što je u njima anegdotalno, ipak osjećam kako je sve to zajedno bilo obavijeno nekim tragičnim velom tuge i nostalgije koja je čak graničila s tragičnim. A i da ne govorim o onim zbivanjima što su zbilja bila sasvim tragična, kao što je primje- // rice ona nikad do kraja objašnjena smrt dječaka Vodušeka, koji je ili izvršio samoubojstvo ili bio nehajno ubijen na svoj dvadeseti rođendan.

Lice toga dječaka kao da se neprestano grčilo od nekog unutrašnjeg, neiskazivog i njegovoj okolini posve nepoznatog jada i boli – to je lice ostalo vječnom tajnom ne samo za narednika koji je s toliko strasti podvikivao na njega kad je zaostajao na marševima, nego i za sve druge – za ona tri-četiri njemačka časnika što su s vremena na vrijeme dolazili da vide kako to hrvatski studenti napreduju pod bičem njemačkoga narednika u svladavanju nepoznate znanstvene discipline – vojničkog nauka. Nauka u kojem je sve, u pojedinostima, tako racionalno i proračunato s matematičkom točnošću, a – u cjelini – istovremeno i posve besmisleno. Da, ostalo je nepoznato i nedokučivo za te časnike što su dolazili među nas počesto i sa svojim psima, kao da hoće i njih upoznati s našim mirisima.

A noć nakon toga, nakon te neobjašnjene Vodušekove smrti, a možda čak upravo zbog te smrti ili bar pod dojmom besmislenosti tog mladenačkog odlaska sa životne scene, pobjegao je jedan vojnik iz naše čete – bježao je ni sam ne znajući kamo, i skriven neko vrijeme u nedalekoj šumi, slušao je kako u uzbuđenju zbog njegova bijega huči i buči čitav taj vojnički logor, ta tisućuglava žuto-ljubičasta i sivozelena životinja tamnih oštrih pandža. Na znak da nedostaje jedan vojnik u petoj sobi jedinice 59099 F, za kojega nitko nije znao kazati gdje je, čitav se logor ustrčao po pošljunčanim stazama između baraka, a u zraku su se križali urlici dočasnika i uzvici stražara pomiješani s fićucima časničkih zviždaljka- Nekome tko nije znao o čemu se zapravo radi teško bi bilo shvatiti da je sva ta buka i vika, cijela ta uzbuna nastala samo zato jer je iz jedne čete nestao jedan čovjek.

I kad su za dva dana nesretnika uhvatili na bečkom Prateru u trenutku kad se htio uspeti na konja na vrtuljku, pa su ga doveli natrag i strpali u logorski zatvor na // dnu Senningenlagera, blizu stražnjih izlaznih vrata, po stazama između baraka tekla je bujica psovki i sažaljenja, s jedne strane, i bujica zadovoljstva bahatih njemačkih dočasnika s druge strane.“ (…)

(Druga strana medalje, str. 5. –7.)

Riječ je o proturatnoj anegdotalnoj prozi vezanoj uz novačanje nekoliko stotina hrvatskih sveučilištaraca 1943., koji su kao hrvatski domobrani trebali završiti obuku za časnička zvanja njemačke vojske u Senningenlageru kraj gradića Stockeraua.

Brodnjak se našao u istoj inženjerskoj četi za veze s gimnazijskim razrednim sudrugovima, budućim književnicima Borom Pavlovićem i Ivanom Raosom: Pavlović je autor eseja Potonula Atlantida ili „Grad u vodi“ uz izbor Brodnjakove lirike, uvrštenoga u posmrtno objavljenu Pavlovićevu knjigu Album vedrine – prosanjani portreti.

Pavlović ga svrstava među moderniste urbanih motiva, izvanredne sposobnosti imaginiranja, čija se elegantna rečenica, kompozicijski čvrsta da bi obuzdala bujice vatrometa riječi, nastavlja perspektivno u sve novije i novije slike. Već je u svojim ranim godinama, kao dvadesetogodišnjak, ostvario domete na kojima mu mogu pozavidjeti mnogi. Montažom sjajnih slika koje teku na vrpci, tada vrlo rijetkom u hrvatskom pjesništvu, vidi grad kao snagu i golemo zrcalo ljudskoga duha dvadesetoga vijeka. Poema Grad u vodi nastala je u jednom trenu, u pljusku riječi, u projekciji futurističkoga grada, kozmopolisa kao civilizacijske vizije samoga bivanja kao takvoga. Takav je i Hotel Srebrna zvijezda u pet sati ujutro.

GRAD U VODI

Pod vodom kameni dvori. Nad vodom visoki most.
Ne zamišljaj drugih portala, ne slušaj podvodnih zvona!
O, veličanstvo! Na pučini barka i napeta jedra,
i mjesec na pučini titra ko da se usnulo njiše,
ko da je malena splav na drhtavim borama mora
i sada putuje šutke od barke do barke do broda.

Nije to more, djevojko, to je preširoka rijeka
i pod njom je kraljevstvo drugo i spletovi neznanih gora;
spuštaju barke sa mosta gotske stupove dvora,
koji je blistav u noći, obasjan dugama voda.

Da li je noć i kod vas ili je sunčano jutro,
da li je svijetlo popodne, jesen ili je zima?
Da li taj kameni grad što miran titra i stoji,
zna za zelene njive, za vjetrove tople i južne
ili je ledeno hladan ko duboka voda nad njim.

Cvrče daleki cvrčci ko da se propinju strune,
šume slapovi šumni: nad obalom magle stoje:
gore su daleka svijetla, gore su slapovi, kiše,
o čarobni kameni grade, o, dugo vitkih portala,
o, veličanstvo voda! Predivno je kraljevstvo vaše,
predivno i tako široko i tako predivno šumi
kad most zatutnji od bola u kasni večernji sat.

Gledam požudnim okom: prolaze povorke duge.
Zar su to leševi dragi ili je kraljeva svita?
Titraju zlatni portali ko sunčane nebeske pruge,
Kapitel se mračan na stupu u grimiznu zavio maglu,
Na stubištu ratnici stoje i lepeze perja na njima.
O, veličanstvo, o, veličanstvo tih dubokih voda!
Zar u tom ponoćnom gradu i sunčanih časova ima?

Most je magično oko. Na mostu mi zvijezde sjaju,
sa mosta se spuštaju barke na daleka jedrenja svoja,
sa mosta se spuštaju stube do drugog blistavog mosta,
do drugih blistavih stuba. Nad gradom barčica plovi,
barčica plameni mjesec i na njemu plavi oltari.
i na njemu vitke konture fontana stubišta zvona…
… grada, koji pod morem ko usnula ptica leži.

Sviću vitki portali, sviću daleke luke.
Sviću putovi plavi. Čudno mi drhture ruke:
iz lađe je ispala zvijezda. Visoki stup se miče
ko da bi narasti htio da spoji ta ročišta luda,
da spoji nebo i zemlju, da spoji javu i san.

Utoni, visoki stupe, u daleke linije grada!
Ne smiješ izrasti više iz zemlje sna i Volkuna.

Tko je to od nas, tko je, tu prekrasnu stvorio sliku,
tko je svoju paletu toj širokoj rijeci dao?

Zar je to zaista grad sa mosta u vodu pao?

HOTEL SREBRNA ZVIJEZDA U PET SATI UJUTRO

Prepun je hotel. U foyeru
sjedim već peti sat i pravim društvo portiru;
zanijet sam glatkoćom dugih glatkih gajtana
i brojim ljude, što prolaze u smjeru
mojih skrštenih nogu
prema gore.

Čitam novi „Figaro“ s velikom trobojnom slikom
Prvog bečkog kongresa
i tražim znalačkim okom tragove
jesenje vlage, da ih odam krikom,
ali sam mamuran jako i njuškam nosom
plijesan carskoga grada.

Sasvim sam prazan. Skupljam tuđe riječi
pa ih tiho rimujem;
čini mi se ko da zimujem
u nekom tuđem moru, gdje su grgeči
u zoru luči jedine.

Dođe gospodin Beardsley, sjajan, u crnom kaputu,
pritišću ga bijele sjedine,
i pođe pognut u jutarnji restoran.
– To je diplomat – reče mi značajno portir,
– naš dragi ljubazni gost. –
Slutim mu u glasu da hoće reći
kako sam ja putnik sasvim prost
i sigurno nisam rođak sreći.

Ali ja ne klonem: samo se nasmiješim
I opet ispod „Figara“ zavučem pogled plah.
– Ne ću još leći, tek je peti sat! –

– Klanjam se, miss Olivija, da, ja sam sâm,
i sa mnom je runjen pogled moj,
ali svejedno: ja ostajem još,
da saslušam pjesmu do kraja;
a vama, što ste mi tako dobri,
kupit ću na Ringu srebren broš,
i to će mi biti sreća, komadić raja.

Ode miss Olivija, a portir se opet osmijehne:
– Ova je žena divna, reče, – i doktor Rotte je lud za njom! –
– Doktor Rotte, rekoh mu, – zar onaj sasvim smeđi,
što nosi zvuk praznine na svojoj sivoj vjeđi? –
Pa ipak, zašto da već klonem. Samo se osmjehnem:
– Na zdravlje samo, i bilo vam sretno,
miss Olivija.

SAN ILI JAVA

Sunce u prozor upire,
sunce jesenje,
i vjetar nosi miris žita u hambaru
i trave koja vene.

O, zašto, sunce, upireš u moje prozore
i budiš u mom srcu tugu tešku, staru?
Moje je sunce zapalo
u noći crne, snene.
Sunce u prozor upire,
sunce jesenje,
a ptice pjevaju u žutim krošnjama
i plaču za ljetom
koje je bilo
i koje je prošlo.

Danas ih je sunce uzalud tješiti došlo.

Brodnjak o jezikoslovnim i leksikografskim prethodnicima

U radu na rječniku Brodnjak se poslužio razlikovnicima prethodnika, hrvatskima i srpskima, a uoči objave svoga razlikovnika u časopisu se Marulić (1989. – 1991.) posebno osvrnuo na interpretaciju hrvatsko-srpskih jezičnih dodira u radovima srpskih jezikoslovaca Svetomira Ristića, Radosava Boškovića, Aleksandra Belića i Jovana Vukovića te njihovu recepciju hrvatskih razlikovnika, Benešićeva i Guberina–Krstićeva. U sažetu je obliku bitne odrednice njihovih stajališta ponovio i u pristupnoj besjedi (Umjesto predgovora) svomu Razlikovniku te dodao ocjenu tek djelomice objavljena razlikovnika Božidara Vančika i razlikovnika beogradskoga kazališnoga djelatnika Jovana Ćirilova. U samom temelju razlikovnoga temata uočio je paradoks koji je desetljećima iscrpljivao hrvatsko jezikoslovlje i skretao ga s važnih nacionalnih projekata: srpski su jezikoslovci naime razlike nijekali ili brojčano držali zanemarivima i žestoko napadali hrvatske autore razlikovnika i rasprava koje su osporavale opstojnost srpskohrvatskoga, a istodobno pod srpskohrvatskom jezičnom krinkom mislili, pisali, govorili i objavljivali na srpskom jeziku, dapače prozivali hrvatske jezikoslovce kako ne znaju srpski!

Pod uredništvom Aleksandra Belića pokrenut je u Beogradu časopis Naš jezik s rubrikom Jezičke pouke u kojima je hrvatski standardni leksik sustavno izlagan progonu i diskvalifikaciji, a u rubrici Jezički pabirci pretiskani su 1935. ‒ 37. iz zagrebačkoga Nastavnoga vjesnika deset godina stari komentari Ljubomira Stojanovića na Jezični savjetnik Tomislava Maretića. Taj ekavicom pisani priručnik imao je biti znakom hrvatskoga približavanja srpskomu standardu i vrvi tvorbenim diskvalifikacijama hrvatskih riječi, pa je u tom dijelu Maretić dobio Stojanovića za saveznika. Naime, obojica osporavaju mnoge sasvim uobičajene hrvatske riječi, a Stojanović posebno ističe nepoćudnice glasina, poglavar, poglavarstvo, razudba, spretan, ubojica, upitati se, uvriježiti se, veletrgovac, zaskočiti i dr. Podupirao je Maretića u progonu hrvatskoga leksika i u dijelu primjera gdje bi ovaj znao napisati svoje glasovito “može podnijeti” ili pak prepoznati dobru tvorbu, pa bi uz njih pisao oštre primjedbe. Kritikom pak Maretićeva Jezičnoga savjetnika u dijelu gdje problematizira srpski leksik, Stojanović je izravno posvjedočio da hrvatski i srpski jezični standard nisu isti i da zajednička štokavska jezična osnovica dvaju jezika ne jamči istost njihovih standardnih oblika, dapače, ustvrdio je da je  leksičko jedinstvo književnoga jezika danas dalje od onoga kakvo je bilo u početku.

Akademik Tomislav Maretić, glavni hrvatski vukovac, zagovornik zajedničkoga književnoga jezika, autor znanstvenih i školskih gramatika, urednik više svezaka Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU i prijepornoga Jezičnoga savjetnika, našao se 1930-ih u središtu neugodne i široj javnosti manje poznate polemike o leksičkim srbizmima i kroatizmima, koju je pokrenuo prikazom Rečnika srpskohrvatskog i nemačkog jezika (Beograd, 1928.) dr. Svetomira Ristića i Jovana Kangrge. Polemiku je u Hrvatskoj aktualizirao i komentirao Vladimir Brodnjak (Marulić, 1991., br. 1), potaknut suvremenim raspravama „vojnika partije“ Dubravka Škiljana o jedinstvenosti srpsko-hrvatskoga jezika, upravo u trenutku (listopad 1990.) kad se pomislio kako je napokon došlo vrijeme da se prestane „miješati tu već do dosade ispremiješanu i bljutavu jezičnu juhu s unitarističkim začinom jedinstvenog srpskohrvatskog jezika“.

Maretić je naime u Ljetopisu JAZU (br. 42, Zagreb, 1929.) tiskao Književnu obznanu, vrlo oštru kritiku Ristić–Kangrgina rječnika držeći knjigu tako lošom „da ne bi nikakva šteta bila kad ne bi svijeta ugledala“. Potom je vrlo pedantno na 23 strane, piše Brodnjak, „naredao kojih dvjesta dobrim dijelom neumjesnih i neutemeljenih, a ponekad čak i smiješnih prigovora“ kako neke riječi nema u Vukovu rječniku, kako je neka „sumnjiva postanja“, neka netočno prevedena; posebno prigovara što njemačke poslovice nisu doslovno prevedene nego im je tražena odgovarajuća srpska poslovica ili izričaj, primjerice za fatamorganu srpski izričaj tera baba kozliće. Zamjera autorima što su se služili malim hrvatsko-njemačkim rječnikom skupine autora „iz kojega su uzeli podosta riječi, koje su načinili zagrebački književnici (osobito Šulek), a Srbi ih nijesu ili nikako upotrebljavali ili sasvim malo“, pa navodi berivo, proračun, samostan, tvar, zlorabiti, znanos, znanstveni, značaj, kojoj nije dano značenje u kojem je upotrebljavaju Hrvati (tj. Charakter), nego značenje u kojem je upotrebljavaju Srbi (tj. Bedeutung). Ristić je 1930. odgovorio Maretiću posebnom brošurom Srpskohrvatski rečnik pred Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu, točku po točku, redoslijedom kako je Maretić prigovarao. Dokazuje da su svi prigovori neosnovani, nategnuti, te da riječi u njegovu i Kangrginu rječniku nisu ni „sumnjive“, ni „tamna postanja“, niti su „krivo prepisane“, nego da je – nasuprot tome – „vrlo sumnjivo znanje srpskoga jezika uvaženog g. akademika“ ili da „uvaženi gospodin akademik jednostavno ne zna srpski“.

Maretić je dobio sarkastičan Ristićev odgovor nakon što je srpskoga jezikoslovca pokušao učiti srpskomu jeziku proglasivši, među ostalima, prijepornima i riječi brzoplet (jer je nema u Vuka), bombast (pridjev za njem. bombastisch), bratnjev (da treba bratov), dosuljati se (da treba došuljati se), kozevina (nepouzdana riječ), ljuškati (možda štamparska greška mesto ljuljuškati), omladinac (da je to „član negdašnje ´omladine´ u Srijemu, u Bačkoj i Banatu“), osa (da je nepotrebno uz osovina), ćuvik (da su autori dovedeni u bludnju zbog štamparske greške i otisntoga maloga ć namjesto velikoga Ć pa je Hügel, Kuppelhügel preveden kao ´vršak brdski, zaošiljat brežuljak´, a ne kao vlastito ime nekakvu brdu).

Primjerice, uz brzoplet Ristić navodi da se u Beogradu govori brzoplet čovek, brzopleta žena, brzopleto dete te da je činjenica da te riječi postoje, iako ih nema u Vuka. Uz omladinac: „mi Srbi u Beogradu imamo raznih omladina, a svaki član takve omladine jeste omladinac“.

Uz kozevina: „Trebalo bi da g. Maretić prvo definiše pojam pouzdanoga u jednom jeziku. Jer kad bi on dao definiciju toga pojma, jasno bi se videlo, da je znanje g. akademika nepouzdano. Reč kozevina postoji u rečniku R. i K. ovako: ´kòzevina 1 v. kòzetina … A na str. 376. stoji opet: kòzetina 1 (kozje meso) Ziegenfleisch n.´Dakle u rečniku R. i K. kod reči kòzevina samo je upućeno na, u nas Srba, običniju reč kòzetina … Ova reč, u nas Srba sasvim obična, ne postoji u akademičkom rečniku, na koji se g. Maretić toliko poziva. U tome rečniku postoji: ´kozètina, f kozja koža, kozina´ (V, 417). Za nas Srbe kozètina je velika koza, matora koza, odvratna koza i t. d. a kòzetina je kozja koža, kȍzina. Što je sad pouzdano?

Uz ljuškati: „Dakle, kad srpska majka u Beogradu govori: ljuškam dete (…) nije svesna toga, da možda govori jednu štamparsku grešku! Mi Srbi u Beogradu govorimo i pišemo uljuškati dete, a u prenesenom smislu: uljuškivati se čim, t. j. zavaravati se čim. Sve je to g. Maretiću nepouzdano, čime on samo pokazuje, dokle doseže njegovo poznavanje srpskoga jezika.“

Uz ćuvik: „Niko ovde nije zaveden u bludnju, već se g. akademik šepuri na smeh na smeh onih koji poznaju srpski jezik. Mislim da nema Srbinakoji ne zna šta je ćuvik, iako mu nije poznata definicija iz akademičkoga rečnika u Zagrebu. Definicija Valjavčeva tačna je. Srbi doista pod rečju ćuvik razumeju vršak brdski, zaoišiljat brežuljak, breg s glavicom. U srpskom jeziku ćuvik nije osobno ime, kao što tvrdi g. akademik, koji drugome hoće da pokaže nepoznavanje maternjega jezika“.

Ristić je suočio hrvatskoga jezikoslovca s anakronošću i neaktualnošću njegova jezikoslovlja ograničena uskim obzorjima Karadžićeva rječnika, a na kraju se čak i poslužio Karadžićem da Maretića definitivno ušutka njegovim „sveserbskim“ idolom: na Maretićevu primjedbu kako Šokac nije samo Srbin već i Hrvat katoličke vjere (što naravno nije točno i potvrđuje da Maretić nije imao ni znanstvene petlje ni građanske hrabrosti da rekne kako je Šokac samo i jedino Hrvat), odgovorio je Ristić navodom upravo iz Karadžićeva rječnika iz1852.: “шòкац, кца, m (…) Serbus latini ritus”. Na kraju ga je poučio da “ni jedan narod ne govori po propisima akademskih rečnika, pa ni srpski” te završio polemiku posprdnom tvrdnjom kako “Gospodin akademik ne zna srpski”. Maretić nikad nije odgovorio.

To što je Ristić primjerima pokazao, Radosav Bošković je među prvim srpskim jezikoslovcima znanstveno razradion u članku O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika (Naš jezik, 1935.). Utvrdio je postojanje ne samo leksičkih nego i strukturnih razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, uvjetovanih različitim sociolingvističkim okružjima u kojima su se dva jezika razvijala. Učinio je to, kaže Brodnjak, teška srca, ali nedvosmisleno ustvrdivši “da i najopštije opservacije svakidašnjega života pokazuju (…) dovoljno jasno da je diferencijacija književnog jezika beogradskog i zagrebačkog književnog područja (…) danas gotov fakat;” (…) da “današnji srpskohrvatski književni jezik ima do izvesne mere dve svoje redakcije ‒ beogradsku i zagrebačku”.

Bošković je razlike usustavio podijelivši ih u dvije temeljne skupine. U prvoj su one općeleksičke naravi, kojih je, po njegovoj procjeni 3‒4 tisuće, a u drugoj su one razlike koje se temelje na tvorbenim i leksičkim razlikama dviju jezičnih poraba iza kojih se naziru “opštije jezičke tendencije karakteristične za jednu ili drugu redakciju našega književnog jezika”. Razlike uočuje u administrativnom, sudbenom, školskom, vojnom i znanstvenom nazivlju. Utvrđuje da je uvođenjem političkoga centralizma u novonastaloj državi nakon 1918. uvađano beogradsko nazivlje u administraciju i da hrvatska sredina na to nerado gleda.

Na temelju činjenice što je hrvatski rječnik prožet kovanicama Bošković zaključuje da je po svojoj strukturi hrvatski jezik umjetne prirode, a da je srpski zadržao svoj narodni, slavenski lik. Taj je odnos prema hrvatskomu jeziku ostao u srpskih jezikoslovaca ukorijenjen i danas, a dijelom ga preuzimaju i oni hrvatski jezikoslovci koji nisu nadrasli maretićevsku školu “prostonarodnoga” govora, pa sumnjiče i odbacuju svaki individualni leksički ili tvorbeni prinos hrvatskomu jeziku kao znak nepotrebne artificijelnosti. Drži da je proces ujednačivanja jezika dugotrajan i da se ne može obavljati stihijno već pod okriljem književnika.

Nasuprot Boškoviću, Belić je razlike nijekao, vezujući Boškovićev članak uz utjecaj pogleda hrvatskoga leksikografa i polonista Julija Benešića. Stoga se u članku Benešićeva gramatika (Naš jezik, 1940., br. 9. – 10.) upustio u pobijanje koncepcije Benešićeva hrvatsko-srpskoga razlikovnika u njegovoj poljski pisanoj gramatici hrvatsko-srpskoga jezika iz 1937 (Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego). Na članak se osvrnuo Vladimir Brodnjak te iz omanjega  trojezičnoga Benešićeva poljsko-hrvatsko-srpskoga razlikovnika s oko 1300 riječi izlučio, objavio i komentirao hrvatsko-srpski razlikovnik, suprotstavljajući se Belićevoj interpretaciji toga rječničkoga gradiva (Marulić, 1990., br. 2.).

Benešićevu razlikovnomu rječniku Belić je naime osporio znanstvenu vrijednost jer su, prema njegovoj prosudbi, mnoge riječi u nj uvrštene kao hrvatske sasvim proizvoljno i pogrješno i onda kad se rabe u Srba i kad se ne može ni na koji način dokazati da su ih Srbi primili od Hrvata. Takvima proglašava riječi sigurnost u razlikovnom paru hrv. sigurnost : srp. bezbednost. saglasnost u razlikovnom paru hrv. pristanak : srp. saglasnost, prilog vrlo u parovima srp. zdravo bolestan : vrlo bolestan i srp. mnogo lepo : vrlo lepo. Hineći da razdvojbu ne razumije i da je Benešić zapravo pokrao srpski jezik proglašavajući hrvatskima riječi koje se sasvim neobilježene upotrebljavaju u srpskom jeziku, prešutio je njihovu upravo takvu kontekstualnu uključenost i porabnu potvrđenost koju navodi Benešić.

Brodnjak teza o hrvatskoj krađi srpskoga jezika promatra kao stalnicu srpskoga jezikoslovlja od Karadžićeva zlokobnoga teksta Srbi svi i svuda, objavljenoga 1848., u kojem je sve štokavce proglasio Srbima, kajkavce Slovencima, a Hrvatima milostivo prepustio „šačicu čakavskih ostrvljana“. Treba dodati da je sam za sebe govorio kako je „prost od svakoga znanja“, a u predgovoru svoga Srpskoga rječnika iz 1818., koji mu je glavninom sastavio i natuknice preveo na latinski i njemački Jernej Kopitar služeći se hrvatskim rječnicima i izvorima (Mikaljom, Dellabellom, Belostencem, Jambrešićem Stullijem,), napisao da Srbi do dana današnjega ni u jednoj svojoj knjizi nemaju pravoga srpskoga jezika. Nakon samo dvaju desetljeća s lakoćom je sve pokradeno nazvao srpskom baštinom, a Hrvate „Srbima rimskoga zakona“. Polovica XIX. i cijelo XX. st. proteklo je u natezanjima tko je komu što ukrao i jesu li to jedan ili dva jezika, a nitko nije postavio ključno pitanje: kako su ta dva jezika odjednom polovicom XIX. st. postala tako sličnima i zašto su se jezikoslovci sučeljenih tabora sukobljavali ako su potpisivali izjave i dogovore u kojima je u preambulama izrijekom stajalo da je to jedan jezik.

Pred tim se pitanjima našao i Vladimir Brodnjak i na njih odgovorio rječnikom u kojem se vide međujezični dodiri i njihova narav. Oni su se vidjeli i u njegovih prethodnika, ali su ih osporavatelji s hrvatske i srpske strane nijekali ili osporavali uprazno i proturječno promičući tobože jedinstveni jezik. Bez obzira na političke pritiske i naloge, krojidba jedinstvenoga jezika pokazala se neprovedivom iz jednostavnoga razloga što se ni jedna strana nije mogla da je i htjela odreći vlastite jezične baštine, jer je ona u jeziku već bila zapisana i duboko ukorijenjena.

Karadžićev je projekt ijekavice i hrvatskoga u Srbiji propao jer je srpski standardni jezik normiran na šumadijsko-vojvođanskim govorima i beogradskom leksiku, pa je od Karadžićeva nauka ostala samo krilatica Srbi svi i svuda, koja se u novim povijesnim okolnostima stvaranja zajedničke višenacionalne i višejezične države trebala ostvariti nasiljem i okretanjem teze. Hrvate je trebalo prisiliti da kažu da su Srbi i da propišu ekavicom, tj. srpski, Makedoniju teritorijalno i jezično pretvoriti u pokrajinu južne Srbije, Sloveniji nametnuti također srpski, a jezični joj identitet sačuvati samo nominalno tročlanim nazivom jezika: srpsko-hrvatsko-slovenački. Otuda potreba vlasti, piše Blaž Jurišić, da u svojoj jezičnoj ofanzivi i na zadnju hrvatsku općinsku zgradu na Sutli pribije tablica „s natpisom ´opština´ kao vidni simbol jezične hegemonije“ (Problem hrvatske jezične posebnosti, Nastavni vjesnik, 1940. – 41.). U diskriminacijskoj beogradskoj politici Kosovari nisu ni smatrani ljudima: srpski geograf i crtač lažnih zemljovida na mirovnim konferencijama Jovan Cvijić pisao je da imaju repove i da se vabe na sol Unatoč slomu i neuspjehu u kraljevskoj Jugoslaviji, jezična se unitarna politika nastavila provoditi i u komunističkoj pokušajem stvaranja jugoslavenske nacije i državnoga jezika koji je imao biti srpska ekavština, a pismo latinica. Iz saveznih institucija i vojske taj se jezik nakon potpisivanja Novosadskoga dogovora 1954. planirao puzajući uvesti u Crnu Goru, BiH i Hrvatsku, a zatim kao većinski proglasiti službenim državnim jezikom. Hrvatski su se jezikoslovci, književnici i javni djelatnici tomu suprotstavili 1967. objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čiji je plod uvođenje naziva hrvatski književni jezik u amandmane i Ustav SR Hrvatske 1971.

Demokratski procesi u Jugoslaviji nakon Brijunskoga plenuma 1966. pridonijeli su afirmaciji republičkih jezika i nacionalnih identiteta, ali su stvaralački zamah i zanos ubrzo slomljeni pobjedom unitarističkih snaga u Karađorđevu te nastupa razdoblje sudskih progona, gušenja građanskih sloboda i opće društvene regresije. Brodnjak govori o dugogodišnjim političko-lingvističkim kontroverzama koje više ne rješavaju znanstvenici znanstvenim argumentima, nego sudovi, o vremenu „kad je pitanje hrvatskog književnog jezika do suludosti ispolitizirano i šuvarizirano, pa se (…) i samo spominjanje hrvatskog jezika kvalificira kao ´genocidna radnja´ a lektori okrštavaju bijesnim psima koji ´oskvrnjuju naš zajednički jezik´ kao lešinu – ako pokušaju unijeti samo malo reda u tu namjernu zbrku koja se pravi od jezika“ (Brodnjak, 1989.: 753.).

U novinskim redakcijama i nakladničkim kućama potajice je umnažana i širena strukovno vrlo dobro utemeljena knjiga Petra Guberine i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, objavljena 1940. za Banovine Hrvatske, ali zbog sadržaja stigmatizirana kao „ustaška“ i stavljena na crnu listu, a jedan od njezinih suautora, Kruno Krstić, iako protivnik ustaškoga pokreta i korijenskoga pravopisa, osuđen je na konfiskaciju imovine i gubitak građanskih prava. Drugoga je od progona spasila suradnja sa savezničkim obavještajnim službama i boravak u mirovnoj misiji u Švicarskoj.

Brodnjak podsjeća na buru koju su dijabolizirane Razlike izazvale u Srbiji: „djelovale su kao potres koji je uzdrmao pomnjivo građenu kuću ´jezičnog jedinstva´ Srba i Hrvata koje je ostalo kao relikt prvobitne monumentalne ideje o srpskohrvatskoslovenačkom jeziku, odnosno o državi u kojoj je samo jedan kralj, jedan narod i jedan jezik – ma kako se neobično nazivao“ (Marulić, 1990., 3.: 403.) te na njihovu opću prihvaćenost među hrvatskim lektorima i korektorima. Ocjenjuje da su bile trn u oku svim jezičnim i nejezičnim unitaristima, ali da im ni jedan osporavatelj nije mogao poreći strukovnu utemeljenost niti valjano odgovoriti, pa su prekapalo po njihovu rječniku, nalazeći mu nebrojene „nedostatke“. Dokazom mu je za to i činjenica što je Belićev asistent, Jovan Vuković, nemajući valjanih pobojnih razloga, pišući o knjizi (Naš jezik, 1941., 1.), pozvao u pomoć odlomke iz tekstova dvojice hrvatskih osporavatelja – Josipa Škavića i Jerka Grškovića. Najposlije se srpska kritika svela na osudu kriterija jezičnoga osjećaja koji su, uz pisane potvrde i porabnu normu, suautori Razlika uveli u razdvojbu, jer se on nije poklapao sa „srpskim jezičkim osećanjem“ pa su dobrima proglasili riječi osnutak, propuh, sretan, sretnik, vlak, kolodvor, tjedan, Švicarska, Švicarac a lošima osnivanje, promaja, srećan, srećnik, voz, željeznička stanica, sedmica, Švajcarac, Švajcarska … Time je ponovno samo potvrđena opstojnost različitih standardnih norma dvaju jezika a ne slabosti knjige!

U takvim okolnostima Brodnjak pokušava dvoje: 1. Odgovoriti na Belićevo patetično pitanje iz 1940. „da li je moguće da je ono što su najistaknutiji Srbi i Hrvati smatrali 1850. godine istinom – danas neistina? 2. Napisati reprezentativni razlikovni rječnik koji će pokazati istinu: da su Srbi i Hrvati bili dva naroda, s dvjema književnostima i dvama književnim jezicima i 1850. i 1950. i 1991. kad objavljuje svoj razlikovnik.

Belićevo je pitanje, navodi Brodnjak, „po mišljenju svih generacija srpskih jezikoslovaca izvanredno važno pitanje, koje se već više od sto godina poput mača poteže kad se god pričini da se počela razilaziti umjetna magla kojom se pokušava prikriti pravo stanje stvari u toj hrvatsko-srpskoj jezičnoj zavrzlami“. A pravo je stanje stvari da „svi koji još i danas uzdižu ruke k nebu i patetično se pitaju što je s Bečkim dogovorom – svi oni jako dobro znaju da Bečki dogovor nije nikakvo jezično pitanje nego jedna od (šupljih, na sreću) cigala njihove unitarističke građevine, koja bi se na kraju ipak zvala kako bi se morala zvati – Velika Srbija“ (Marulić, 1990, br. 2., str. 227., 228.). Isticanje pak saborske odluke iz 1867. godine da je državni jezik Hrvatske, Slavonije i Dalmacije hrvatski ili srpski, odnosno naziva srpski u njoj nema nikakve veze sa jezikom Beograda, Šumadije i Stare Vojvodine već je ta formulacija „prihvaćena zato jer se smatralo da Srbi u Hrvatskoj imaju pravo nazivati svoj jezik kojim govore svojim narodnim imenom, a ne zato što pišu ili govore srpskim književnim jezikom gospode Moskovljevića, Belića i njihovih današnjih nastavljača i nasljedovatelja“ (Marulić, 1990, br. 2., str. 228.).

Brodnjak piše o kontinuitetu mržnje na Guberina–Krstićeve Razlike po kojem je ta knjiga postala „jedan od najčudnovatijih fenomena hrvatske kulture“ (Marulić, 1990, br. 3., str. 407.), ističući da je o njoj tek 1989. u trećoj knjizi Krležologije Stanka Lasića (str. 212.) napisana poštena riječ bez izmotavanja:

„Je li moguće da smo došli do toga da cijeli jedan narod, radin i ponosan, drži kod kuće nekakve „tajne teke“ ili plaća nekakve specijaliste, koji će mu u svojim lektorskim špiljama ispravljati „zadaće“ što ih je napisao, jer ne može na svjetlu dana, otvoreno i bezbrižno, pročitati što je u skladu sa specifičnom normom hrvatskog jezika a što nije u skladu s tom normom nego je u skladu s normom srpskoga jezika ili je bliže normi (ili već određeno normom) standardne novoštokavštine? knjiga o razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika naveliko se (i potajno) fotokopira i nosi kući kao neki dragocjeni predmet pomoću kojeg će čovjek napokon naučiti kako Hrvat treba da piše! Ako je to tako, tko je za to kriv? Tko je kriv da danas hrvatski pisac vapi za slobodom u jeziku: preko glave mu je etiketa što mu ih pljuvačkom lijepe na čelo, jer piše tako kako piše, jer bira riječi i izraze za koje netko misli da ugrožavaju „zajedništvo“.

Ozračje u kojem se živjelo pod terorom nakon državnoga udara u Karađorđevu, smjene hrvatskoga političkoga vodstva, zatvorskoga i drugoga progona hrvatskih građana zbog iskazivanja hrvatskoga domoljublja, napose zbog naglašavanja hrvatske jezične samobitnosti, potaknule su Brodnjaka na tihu pobunu iz radne sobe nakon što je iz CK SKH 1985. odaslana prijetnja: „Nedopustivi su postupci jezičnih stručnjaka, lektora i nastavnika, koji pod izgovorom brige za čistoću jezika vrše nasilje, iskorjenjuju srbizme, te u nametanju jezičnog purizma zapravo i na mlade prenose određene nacionalističke strasti i netrpeljivosti. Morat ćemo se više truditi da se ta rabota iskorjenjuje.“ Donio je odluku da će jezične bilješke skupljane godinama srediti i uobličiti rječnik kako bi pokazao ne samo odnos i dodire hrvatskoga i srpskoga jezika, nego i leksičko bogatstvo, raznolikost i otvorenost hrvatskoga jezika, izgrađivanoga u krilu mediteranske i podunavske srednjoeuropske kulture, čije su tekovine mnogobrojni naraštaji duhovno usvajali i jezično prilagođavali preuzimanjem i prevođenjem ali i kovanjem istovrjednica, u čem izuzetkom nisu bili ni stranci, poput genijalnoga Slovaka – Bogoslava Šuleka.

U predgovoru je istaknuo Božidara Vančika kao četvrtoga prethodnika „koji je utrošio mnogo vremena i energije u proučavanju hrvatskoga i srpskoga jezika“, ali svoj golemi rad i pothvat nije uspio završiti zbog prerane smrti. Za Hrvatskoga proljeća objavljivane su u Hrvatskom književnom listu Vančikove bilješke u rubrici Jezična zrna, a pod naslovom Otkrića o hrvatskom jeziku iznio je brojčane podatke koje je prikupio o hrvatsko-srpskim razlikama. Oni nisu kritički propitani, ali su navođeni kao dokaz o množini strukturnih razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika (85 različitih glasovnih zakona i više od 200 tvorbenih), pa ih prihvaćaju Brozović (Rječnik jezika ili jezik Rječnika, 1969.) i Brodnjak. Zapažen je Vančikov pristup hrvatskomu jeziku kao posebnomu slavenskomu jeziku interpretacijom popune njegova književnoga (standardnoga) leksičkoga inventara uz štokavštinu i čakavskom i kajkavskom sastavnicom, što nema ni jedan od srodnih mu jezika u susjedstvu. Stoga se u odnosu hrvatskoga i srpskoga ne može govoriti o dvjema jezičnim inačicama, nego o dvama posebnim južnoslavenskim jezicima.

Brodnjak se u predgovoru suprotstavlja „osmotičkoj“ nakani Srpsko-hrvatskoga rečnika varijanti i Hrvatsko-srpskoga rječnika inačica Jovana Ćirilova, objavljenoga 1989., prema kojoj bi se po zakonima osmoze riječi prelijevale iz jedne inačice u drugu, svatko bi slobodno uzimao što hoće i kad hoće iz koje želi. Ideal kojemu se teži jest postizanje inačice  kakva je u BiH, po Brodnjaku prototip jezičnoga lonca za topljenje zamotan u svileni papir „jezične tolerancije“ koja će u proteklih trideset godina dovesti do „posvemašnjeg posrbljenja jezika, koji je doduše ostao ijekavski, ali je u njemu svaka riječ koja je mirisala na hrvatski jezik bila s puno tolerancije otpisivana, zatirana i zaboravljena, tako da je došlo do gotovo potpune srbizacije i govornoga i književnoga jezika u BiH“.

 Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika

Po Brodnjakovu kazivanju u predgovoru zametak rječnika nastao je u prvom desetljeću komunističke vlasti kad je Ustavom iz 1946. bio zajamčen službeni položaj četirima jezicima: srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom, pa su se i Titovi govori u beogradskom tisku prevodili na srpski, a u zagrebačkom na hrvatski. U tom je prijelaznom razdoblju ranoga socijalizma to bio legalan posao, a ne kontrarevolucija. Brodnjak je radio profesionalno na uspoređivanju srpskih književnih tekstova s njemačkim i francuskim izvornicima te ih prevodio za hrvatske čitatelje. Pri tom je bilježio sve leksičke, sintaktičke i stilističke osobitosti srpskoga jezika s nakanom da napravi priručnik za „čitanje s razumijevanjem“ srpskih književnih djela, prijeko potreban hrvatskim porabnicima za suvremene i starije srpske tekstove. Među srpskim riječima ima mnogo zastarjelica jer ih rabe stariji srpski pisci, a među hrvatskima mnogo je onih koje je s vremenom „srboslužnička partijska politika jednostavno zbrisala, uništila, zatrla, istrijebila ili barem učinila smiješnima i ´strašnima´“.

Raspisujući Anketu o pitanjima srpskohrvatskoga jezika i pravopisa, koja je prethodila Novosadskom dogovoru, uredništvo Letopisa Matice srpske nesumnjivo je dobilo politički mandat za ponovno aktualiziranje pitanja jezično-pravopisnoga sjedinjenja jezikâ kojima je u podlozi književnih jezika bila štokavska osnovica. Ispitanicima se pri tom diskretno sugeriralo da su poželjan oblik takvoga zajedništva ekavština i latinica, podsjećanjem na velikane iz bliže i dalje prošlosti “koji su išli ka uklanjanju razlika, naročito veštačkih, u srpskohrvatskom jeziku i vodili ka sve većem zbližavanju i čvršćem jedinstvu”.

U Jugoslavenskoj narodnoj armiji i diplomaciji taj je jezični model već funkcionirao i nije bio apstraktni srpskohrvatski jezik, nego vrlo konkretni srpski, koji je trebalo uspostaviti i na drugim razinama javnoga života. Anketa je imala okvirno pokazati do koje se granice moglo ići u srbizaciji jezika i pravopisa. Kad je u njoj prevagnulo mišljenje da se ijekavicom/ekavicom i latinicom/ćirilicom kao kulturnim dobrima ne može trgovati te da je anketa zapravo anakrono vraćanje na Skerlićevu anketu iz 1913.‒14. godine, koja je propala, intervenirala je politika i sazvala skup u Novom Sadu pod visokim pokroviteljstvom ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića, gdje su postavljeni temelji tzv. dogovorne jezične politike. Ona je težila istim ciljevima kao i monarhističkojugoslavenska, ali drugim sredstvima: uz pomoć jezika provodila se pod jugoslavenskim imenom velikosrpska politika. Njemačka slavistica E. Erdmann-Pandžić govori o srpskoj kolonizacijskoj politici “koja je u Vojvodini, Bosni i Hrvatskoj stvorila povezane etničke koridore da učvrsti ili pripremi pripojenje tih teritorija. Ta politika nije, kako se službeno tvrdilo, i stoga općenito vjerovalo, igrala na srpskohrvatski jedinstveni jezik, koji bi trebao sugerirati postojanje jedinstvenog naroda koji pod zajedničkim državnim sustavom nastanjuje zajednički teritorij, nego prije svega na srpski jezik i srpski narod s njegovim, i jezično zasnovanim, teritorijalnim pretenzijama”.

“Grijeh” je Novosadskoga dogovora u ime politike na sebe javno preuzeo1966. Vladimir Bakarić: “Ja sam sâm sudjelovao u njegovoj pretpripremi, davao mu, da tako kažem, podršku”. Iako je priznanje došlo s desetak godina zakašnjenja, važno je svjedočenje kako su se lepoglavsko-srijemskomitrovački revolucionari i Letopisovi anketari našli u zajedničkom programu izgradnje jezika bez “veštačkih” razlika. Na izgled se njihov pristup doimlje privlačnim demokratskim zastupanjem načela slobode i dogovora, dotično “da imamo dogovoren pravopis, koji bi nam omogućio upravo to da se svako izražava onako kako smatra najboljim, s težnjom da bi se olakšali međusobni utjecaji raznih jezičnih regiona”, ali zastupajući istodobno mišljenje kako “jezik nema vlastite historije”, ta se politika jezikoslovno potpunoma diskvalificirala i išla na ruku onima koji su jedino iz nepriznavanja kategorije jezične povijesnosti, odnosno iz krivotvorenja jezične povjesnice, mogli voditi jezičnu politiku koja je zahtijevala brisanje razlika između hrvatskoga i srpskoga i naravni odnos dvaju jezika u dodiru, sa svim što je iz te naravnosti moglo izlaziti, pretvarati u nasilje nad obama gradnjom umjetnoga jezika.

U vojvođansko-srbijanskim krugovima Bakarićeva je jezična politika ocijenjena licemjernom (Mirko Čanadanović) jer da je odstupio od svojedobno zauzetih stajališta vezanih uz jezik Srba i Hrvata. Tijekom 1980-ih izjavljivao je naime da se Novosadski dogovor odnosio samo na stvaranje jedinstvenoga pravopisa, ali ne i na izradbu jedinstvenoga rječnika, u što su se srpski filolozi upustili neovlašteno.

Nakon uglavljenja Novosadskoga dogovora o srpskohrvatskom jeziku, vodeći je hrvatski jezikoslovac Ljudevit Jonke pred skupinom koja je na kolodvoru dočekala hrvatsku delegaciju kratko definirao položaj hrvatske strane: „Spasili smo ijekavicu.“

Dogovor je širom otvorio vrata unitarnoj jezičnoj politici, „osmoza“ je počela „zahvaćati desetke i stotine hrvatskih riječi, za koje danas mnogi ne znaju javljaju li nam se one ponovno ustajući iz jezične ropotarnice ili mrtvačnice“. Jezičnomu je zatoru neko vrijeme pružan otpor, ali je jezična hajka na hrvatski s vremenom poprimila čudovišne razmjere, piše Brodnjak, dosegnuvši vrhunac u drugoj polovici 1980-ih.

Tada Brodnjak ponovno poseže za svojim bilješkama s odlukom da napiše višenamjenski rječnik sa strukturom dvojezičnika koji će pomoći da se lakše i točnije procijeni i očituje međuodnos srpskoga književnoga jezika i hrvatskoga jezika, Izravno je potaknut tekstom novinarke Melite Singer koja se u Vjesnikovoj rubrici Pisma obračunala s prevoditeljicom Canettijeve knjige Baklja u uhu Štefanijom Halambek zbog riječi i izričaja prevratnik, zahtjevnost, potvora, osvada, tijekom, izvješće, posegnuće, obiteljska tvorba, u svezi, promicanje, Europa, europsko, naslućaj, korisnoća, naočnjaci, prosudba, protimba, ravnovjesje, izričaj, kukavelj, posljeci, nitko ga nije opadao, ozračje …

Struktura je rječnika detaljno razjašnjena u 22 brojčana simbola na unutarnjim koricama i pažljivim čitanjem ne može se pogriješiti pri izboru. Površni čitatelji mogu zalutati s nestrpljenja, a ne s nejasnoća. Stjepan Babić preporučuje da se lijeva strana ne čita kao srpska nego kao nehrvatska, odnosno „manje hrvatska“, što znači da će zahtjevniji čitatelji na desnoj strani naći potisnutu, zaboravljenu, obilježenu ili zabranjenu riječ.

Iz tumačnika se brojčanih simbola vidi da su preopširni, da je Brodnjaku trebala znalačka leksikografska ruka vješta definiranju pojmova s jasnom slikom povijesnih hrvatsko-srpskih naravnih dodira, kao i nametanja.

Tako brojka 1 znači „srpska riječ odnosno riječ tipičnija za srpski nego za hrvatski jezik, zabilježena u djelima starijih hrvatskih pisaca“. Tu dopuna izvora nije bila potrebna, a položaj se riječi u hrvatskom jeziku riješi kraticom dvočlanom kraticom hrv. pov.

Brojka 2 znači „srpska riječ kojom se od 1918., a osobito u novije vrijeme u sredstvima javnog priopćivanja nastojala istisnuti odgovarajuća hrvatska riječ, često i u iskrivljenu ili ijekaviziranu obliku  (povjerilac mjesto vjerovnik, svetilište mjesto svetište, mapa mjesto zemljovid, nehat mjesto nehaj, neimar mjesto graditelj, ujdurma mjesto podvala, vinovnik mjesto krivac, uzročnik)“. Primjeri se ne nižu u naputcima, posebice izmiješanih razina kakve su u ovoj skupini, uz stilski obilježene kroatizme. Itd. …

U Rječniku ima pogrješka zamijenjenih mjesta ili neuvrštenih parova, a njih je svjestan i autor u završnoj riječi:

„Svjestan svih slabosti ovoga rječnika, svih njegovih nedostataka i manjkavosti, ipak se usuđujem vjerovati da će on korisno poslužiti svakomu tko iz ovoga ili onoga razloga posegne za njim. Uz to, iskreno se nadam da će ova rječnička građa biti prilog argumentiranoj raspravio tome u kakvu su međuodnosu srpski i hrvatski jezik, jesu li oni dva jezika, ili dvije varijante ili čak, kako bi neki htjeli, jedan jedinstveni jezik s nešto dubleta koje ga, navodno, samo obogaćuju.

Naravno, ako takve raspr(av)e još imaju smisla.“

Recepcija Razlikovnika

Brodnjakov je rječnik dočekan kao prvorazredni kulturni događaj. Posebnu je pozornost privukao autor jer nije pripadao krugu poznatih jezikoslovaca akademika, a predstavio se reprezentativnim i opsežnim djelom, koje je zasjenilo sve prethodnike. Dok je djelo nastajalo, rukopis je umnažao i dijelio u prijateljskom krugu, dopisivao prispjele prijedloge, popravljao propuste i bio ohrabrivan da ne posustane, ali strukovnu leksikografsku pomoć, koju je tražio, nije dobio u očekivanu suautorskom obliku. U slovu pred rječnikom iznio je poteškoće koje su se ispriječile u sređivanju vremenski i stilski vrlo raznolika gradiva i razloge za donošenje odluke o konačnom uobličenju unutarnje rječničke strukture obrojčavanjem natuknica. Brodnjak se naime uz uobičajeno ostručavanje natuknica prema prirodnim, tehničkim, biomedicinsko-zdravstvenim, društvenim, humanističkim te umjetničkim i ostalim interdisciplinarnim područjima ljudske djelatnosti priklonio obrojčivanju i razdvojbi u 22 kategorije, koje je naveo na unutarnjoj korici naslovnice, što je ocijenjeno nepraktičnim za porabu, pa otuda i parafraza Laušićeve ocjene u novinskom naslovu Sto zamjerki, tisuću vrlina (M. Jurišić).

Potican prijateljem i urednikom Ivom Klarićem najposlije se osmjelio izići pred javnost, pripravan raditi na poboljšicama, svjestan slabih strana.

U pogovoru Dalibora Brozovića otvoreno je više pitanja koja takvi leksikografski prinosi stavljaju pred istraživače. On drži da hrvatsko-srpske razlike nisu još uvijek ni popisane na pravi način, a još manje u potpunosti. Načelno je problematizirao opći hrvatski jezični osjećaj za standardni jezik oslobođen pokrajinskoga i dijalektnoga, koji da se nije ni mogao razviti u okolnostima nenaravna puta kakav je imao hrvatski. Tako je i Brodnjakov Razlikovnik njegovo viđenje, individualni pristup rječničkim razlikama i rječničkim specifičnostima, pri čem osobito valja biti oprezan u određivanju normativnoga položaja pojedine riječi u drugoj sredini. Gledano iz kuta normiranja nazivlja to je pogotovo teško jer je, tvrdi Brozović, „normiranost nocija neusporedivo teži i važniji problem nego normiranost samih etiketa“. Teško je naime i u vlastitoj sredini prosuđivati položaj pojedine riječi u mreži svih jezičnih odnosa i stilova ako su definicije značenja nedovoljno precizne i egzaktne.

Prema ocjeni S. Babića, Brodnjak je donio velik broj praktičnih rješenja, ne upuštajući se u teorijske implikacije, već oblikujući činjenično stanje (Babić, 1992.: 222.)

Među upućenim kritikama najopsežnija je i najoštrija ona Mirka Petija (1994.), višega znanstvenoga suradnika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Jesu li hrvatski i srpski jedan ili dva jezika, u čem su jedan, a u čem dva, kako bi izgledao teorijski prikaz razlika, različitosti i razluka ako su jedan, a kako ako su dva – strukovno su važna pitanja, ali ona ne mogu biti predmetom raščišćavanja u Brodnjakovu rječniku. Peti je sve to trebao razriješiti u strukovnom krugu i u znanstvenom časopisu mnogo prije pojave Brodnjakova rječnika. Rukopisni Rječnik povjeren mu je na mišljenje i recenziju, koji za autora nisu bili povoljni, pa je tražio temeljitu leksikografsku doradbu djela i uklanjanje 50 % gradiva. Naknadno dodane brojčane oznake o položaju pojedine natuknice u sustavima dvaju jezika drži intervencijom u zadnji čas ne bi li se ispravile pogrješke i ublažili promašaji u izboru i obradbi rječničkoga gradiva (1994.: 250. – 251.).

Po Petijevoj procjeni oko 50 % natuknica nije strukovno valjano interpretirano jer su razinski spojene nespojive pojavnice s lijeve i desne rječnike strane i namjesto suprotstavljenih istovrjednica na hrvatskoj su strani, tj. u desnom stupcu definicije pojmova, čime je u konačnici stvorena lažna slika hrvatskoga jezika, tj. leksički je osiromašen. Tu je dvojbena Petijeva tvrdnja da neke riječi (pojmove) nije bilo moguće prevesti. Sve se može prevesti s jezika na jezik, tj. sve što postoji u jednom jeziku, može se izreći drugim jezikom. Jedan čovjek to ne može napraviti, jer je njegov fond riječi ograničen, kao i broj izvora kojima se služi(o). Zato se rječnici rade timski. Frazeologija i metaforika poseban su problem pri prevođenju. Tu se otkrivaju majstori zanata. Brodnjak je na kraju Razlikovnika dodao Frazeološki rječnik.

Nedvojbeno je srpske arhaizme, provincijalizme, usvojenice itd. trebalo prevesti hrvatskim arhaizmima, regionalizmima, usvojenicama, ali je pitanje kojima, jer hrvatski ima tri književna jezika čakavski, kajkavski i štokavski, a srpski samo štokavski. Da bi se to valjano napravilo, trebalo je prethodno izraditi „hrvatsko-hrvatski“ rječnik, tj. hrvatski rječnik u kojem bi se sučelilila sva tri hrvatska književna jezika, odnosno rječnik kojemu bi polazni jezik bila hrvatska književna štokavština istumačena s desne strane kajkavskim i čakavskim istovrjednicama. Kako takvoga rječnika u Brodnjakovo vrijeme nije bilo, a nema ga ni danas, izuzme li se tek amaterski štokavsko-štokavski pokušaj Ivana Branka Šamije iz 2012. (Rječnik jezika hrvatskoga, str. 1814), Brodnjak je napravio najbolje što se u tom trenutku moglo i kritika ga je pohvalno dočekala. Njegov najžešći kritičar pak – Mirko Peti – uspio je od najavljena hrvatskoga poredbenoga rječnika kao ključnoga leksikografskoga djelo iz kojega bi izlazili svi ostali rječnici, pa i razlikovnici, objaviti 1994. tek pet stranica štura elaborata, što je samo dokazom da to nije ni malo lak ni jednostavan posao.

Ključno je napomenuti da Brodnjakova nakana nije bila izmišljati i gomilati razlike bez pokrića, nego su se razlike nagomilale same u Brodnjakovim bilježnicama tijekom prevoditeljskoga i lektorskoga rudarenja u izdavačkim i novinskim kućama. On ih je popisao i manje poznate riječi različitih povijesnojezičnih i književnjezičnih stilizacija značenjski definirao, ciljajući rječnikom u prvom redu na lektorske i prevoditeljske potrebe. Nije pogriješio što je za polazni stupac uzeo srpski jezik, što mu Peti također zamjera. On je rječničkom polaznicom i u glasovitim Guberina–Krstićevim Razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Brodnjakov je rječnik namijenjen hrvatskim porabnicima kojima treba rječnik za razumijevanje i prevođenje srpskoga štiva. Danas nije potreban srpsko-hrvatski razlikovni rječnik nego srpsko-hrvatski dvojezičnik. S nužnim zahvatima i promijenjenim naslovom Brodnjakov rječnik može poslužiti kao jezgra prvoga izdanja budućega srpsko-hrvatskoga rječnika. Za jezgreni omotač trebat će dobar leksikografski tim, a uz računalnu tehnologiju hrvatsko-srpski suprotnik može se brzo i jednostavno napraviti.

Nekrolozi

Ivo Klarić: Umro je Vlado

Nedjelja oko dva popodne. Telefon.

• Umro je Vlado …

Prepoznao sam glas Tvoje supruge i ostao bez riječi. A kako ine bih. Pa ni 24 sata još nisu bila protekla od našeg posljednjeg susreta. Istina, u bolnici, gdje smo Te posjetili Tvoja Tanja i ja. Ali susreta koji nije nagovještavao tako brzo ono najgore. Rekao si mi da si na stolu ostavio kartice s dopunama za eventualno novo izdanje „Razlikovnog rječnika srpskog i hrvatskog jezika“ i da ih pogledam. Odgovorio sam, da i sam još moram prikupiti neke dopune i primjedbe. Pričali smo i o džepnom izdanju i jedinom načinu na koji bi se to moglo ostvariti, a da ne naruši načelo prema kojem si gradio svoju knjigu. Odvratio sam da ćemo o tome kad izađeš iz bolnice i kad se malo oporaviš. Na rastanku si mi stisnuo ruku. Čvrsto. Stisak nije odavao tako brzi odlazak. Uistinu nisam slutio da ću biti posljednji kojemu ćeš pružiti ruku …

Vladimira Brodnjaka, lektora, redaktora, urednika, književnika, prevoditelj, pjesnika i autora knjige koja je krajem prošle godine izazvala tako veliku pažnju u Hrvatskoj, upoznao sam prije gotovo četvrt stoljeća, kad sam imao sreću da moji prvi književni prijevodi dospiju u njegove lektorske i uredničke ruke. Imao sam sreću, kažem, i ne samo ja, već i drugi moji kolege, jer nas je svojim velikim znanjem, širokom kulturom i istančanim osjećajem za jezik, i ne htijući nagonio da se s poštovanjem ponašamo prema hrvatskom jeziku koji se godinama zatirao – čak i u ime jezične tolerancije. I što je isto tako bitno, učio nas je da u svemu, pa i u jeziku, treba imati osjećaj mjere.

Neko vrijeme nismo se sastajali, a onda mi je, petnaestak godina kasnije, rekao da i sustavno obrađuje ono što je godinama skupljao, a što je u početku radio, čak i po službenoj dužnosti.

Okolnosti u kojima smo živjeli nisu mu dopuštale da baš jako vjeruje da će knjiga ugledati sjvetlo dana, ali to ga nije obeshrabrivalo. I dalje je samozatajno i ustrajno radio.

Nije se bojao političkih napada, ali je stalno govorio da što je moguće više treba izbjeći stručne. Ni do imena na koricama nije mu bilo stalo. Želio je samo da se knjiga pojavi i da bude što bolja.

I pojavila se. U sretnom, ali i tragičnom trenutku za hrvatsku. Doživio je i stručno priznanje. A i priznanje Hrvatske. Skrivao je uzbuđenje, bio na izgled miran. Čak je i dalje radio. Ipak, to skrivano uzbuđenje, sve ono što smo od prošlog ljeta doživljavali, a čemu se pridružio i napor koji je uložio prije samog izlaskaknjige, ostavili su posljedice na bolesni i iscrpljeni organizam koji nije izdržao. Čak ni toliko da se barem jednom pojavi na predstavljanju svg „Rječnika“, pa sam to činio umjesto njega. Onoliko dobro koliko sam znao. A često sam morao odgovarati i na pitanja: tko je Vladimir Brodnjak?

Sad i to svi znamo: čovjek koji je svojim dugogodišnjim, samozatajnim i nevidljivim radom dao golem prilog hrvatskom jeziku i slobodnoj Hrvatskoj.

Vlado, neka ti je laka hrvatska zemlja, za koju si tako tiho radio, a tako puno učinio.

(Školske novine, br. 11., Zagreb, 10. ožujka 1992.)

Stjepan Babić: Brodnjakov spomenik riječima

Umro je Vladimir Brodnjak, umro je čovjek o čijoj su smrti pisale novine, govorio radio i televizija. Ništa neobično nakon onoga što je napravio, nakon njegova velikoga djela Razlikovnoga rječnika srpskoga i hrvatskoga jezika sasvim razumljivo. Prije šest mjeseci izronio je iz anonimnosti, bljesnuo je na jezikoslovnom nebu kao komet, a onda je naglo, kao što se i pojavio, nestao iz naše sredine, ali ne bez traga.

Brodnjak je bio čovjek koji je živio u tišini svojega stana, u krugu svoje obitelji, svojih prijatelja, mnogo čitao i slušao i patio zbog nevolja hrvatskoga naroda, a njih je bilo mnogo, i teških i tragičnih, patio zbog nevolja hrvatskoga jezika, a njih je bilo mnogo, i mučnih i bolnih, jer su neki nastojali da ga utope u srpskohrvatskom. Zbog težine života pogled na svijet bio mu je crn, težak, bez vedrine. Ratne je strahote bolno doživljavao, već zbog njih samih, a onda zbog toga što je bolešću bio zatvoren u svoju sobu i nije se mogao uključiti u borbu. Srpska zvjerstva pridonijela su njegovom ubrzanom kraju.

Nosio je u sebi svoju bol o kojoj nije htio govoriti. Podsjetio me na drugog čovjeka u Cesarićevoj pjesmi Sakriveni bol:

Netko sa svojim bolom ide

Ko s otkritom ranom: svi neka vide.

Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi

I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Šutke je nosio svoju bol, ali ju je ipak pretvorio u riječi, ali ne u riječi bola i tuge, nego u riječi veličanstvenoga djela.

Kad sam ga drugi put posjetio, pokazao mi je djelo koje je unatoč svemu radio, djelo koje mu je davalo smisao životu, djelo o kojem smo mogli lijepo razgovarati jer je bilo prijeko potrebno našoj jezičnoj kulturi.

Radio je na djelu koje je tražilo dug i mučan rad, na djelu koje je tražilo znalca i strpljivog radnika. Želio je da mu budem ocjenjivačem, ali nikada nisam našao vremena do to budem zbog veličine djela, ne samo fizičke veličine, ali sam ga savjetovao, poticao, hrabrio, govoreći: ma kakvo bilo, vrijedno je da se izda. Pročitavši samo nekoliko stranica, znao sam da dobivamo veliko djelo.

Imao je sreću, dočekao je slobodu, dočekao svoj trenutak, ugledao je svoje sjelo tiskano. Doživljavao je samo pohvale, ali kao da su mu i one bile teške, jer su mu i one bile velika uzbuđenja, na koja u svome povučenom životu nije bio navikao, pohvale koje zbog ratnih prilika nisu donosile onu radost koju bi inače donosile.

Nadali smo se da će priređivati nova, dopunjena i usavršena izdanja, ali ga je rana smrt istrgla iz naše sredine. Istrgla, rekoh, ali samo fizički, djelom svojim osigurao si je trajno mjesto u povijesti hrvatske filologije, u povijesti hrvatske kulture zato što njegova knjiga svojom vrijednošću ne može pasti u zaborav.

Vladimir Brodnjak sam je sebi u tišini svoje radne sobe klesao trajan spomenik.

(Vjesnik, 19. ožujka 1992.; ovdje skraćena inačica)

Vladimir Pavlović: Vladimir Brodnjak (1922. – 1992.)

Samo dva dana nakon što je napisan ovaj prikaz Razlikovnoga rječnika do nas je stigla vijest o smrti Vladimir Brodnjaka, čovjeka koji je veoma zadužio hrvatsku kulturnu javnost. Ovo ime bljesnulo je poput meteora na nebu hrvatskoga jezikoslovlja. Rekao je što je imao reći i – otišao. Ali onaj tko završi započeto djelo u koje je uložio dobar dio svojega života, ma kako to izgledalo apsurdno, sretan je čovjek, jer je priveo kraju životni san i tako život učinio svrhovitijim. Trebao je proći samo koji mjesec da njegovo djelo doživi dva izdanja, a u tisku je i treće. Ta je činjenica znakovit izražaj potrebe za takvim djelom koje je ispunilo nepojmljivu prazninu u hrvatskome jezikoslovlju, posebno terminološkome. Može se samo nagađati što bi još pokojni profesor učinio za hrvatsku kulturu. Ali, eto. otišao je tiho, baš onako kako jei živio. Iz svoje zemne duhovnosti prešao je u jedno drugo, transcedentalno spokojstvo.

(Hercegovački tjednik, br. 42, Mostar, 14. ožujka 1992.)

Bibliografija Vladimira Brodnjaka

Pjesništvo, proza

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1940. Stihovi. Omladina, god. 24., br.4., str. 96., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1942. Dvije pjesme. Natura morte; San ili java. Hrvatska revija, god. 15., br. 11., str. 593. – 594., Zagreb.

Brodnjak , Vadimir (V. B.), 1941. – 1942. [Tri pjesme] Proljetna elegija; Ugasi mjesec, Gospode; San o žutim vodama. Plava revija. Mjesečnik intelektualne mladeži, god. 2., br. 5., str. 209. – 212., Zagreb.

Brodnjak, Vadimir (V. B.), 1941. – 1942. [Četiri pjesme] Brestovac 1941.; Angelusi u sumraku; Vizije u salonu; Tuga večeri. Plava revija. Mjesečnik intelektualne mladeži, god. 2., br. 6. – 7., str. 230. – 233., Zagreb.

Brodnjak, Vadimir (V. B.), 1941. – 1942. [Tri pjesme] Tri strofe o nepoznatom; Nocturno; Kap. Plava revija. Mjesečnik intelektualne mladeži, god. 2., br. 8, str. 326. – 328., Zagreb.

Brodnjak, Vadimir (V. B.), 1941. – 1942. [Tri pjesme] Procvao je jorgovan; Dvije pjesme bez naslova; Jablanovi u noći. Plava revija. Mjesečnik intelektualne mladeži, god. 2., br. 9. – 10., str. 404. – 406., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B), 1942. Visione. U:  Il Melograno. Lirica croata contemporanea, str. 99 (prir. i prepj. Luigi Salvini), Edizione dell`Istituto bibliografico croato, Zagreb, 1942.

Brodnjak, Vadimir (V. B.), 1943. [Dvije pjesme] Balada o dječaku koji se igra olovnim vojnicima; Srebrni zov ceste. Plava revija. Mjesečnik intelektualne mladeži, god. 3., str. 100. – 101., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1951. Tri pjesme. Grad u vodi; Gumeni artist na trapezu; Dalila. Hrvatsko Kolo, god. 4., br. 1. – 2., str. 87. – 89., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1955. Gumeni artist na trapezu; Dalila; Djevojčici. U: Četrdesetorica. Pregled mlade hrvatske lirike, str. 9. – 11., Zora, Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1956. Dvije pjesme. Hotel Srebrna zvijezda u pet sati ujutro; Ukleti Holandezi. Republika, god. 12., br. 6., str.24., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir, 1996. Druga strana medalje. Zapisi iz dnevnika na rubu rata. Školske novine, Zagreb.

Prijevodi

Gary, Romain,  Odjeća bez ljudi [s franc. prev. Vladimir Brodnjak]. Zora, Zagreb, 1956.

Colerus, Egmont ,Marko Polo – roman dvaju svjetova [prev. Kosta Petrović; prir. Vladimir Brodnjak]. Kultura, Zagreb, 1957.

Lanzmann, Jacques, Američki štakor [ s franc. prev. Vladimir Brodnjak]. Zora, Zagreb, 1962.

Lallemand, Ferdinand, Pitejev brodski dnevnik [prev. Dušanka Radimir i Vladimir Brodnjak]. Epoha, Zagreb, 1963.

Dumas, Alexandre, st., Grof Monte Kristo [prev. Vladimir Brodnjak]. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1964.

Dumas, Alexandre, st., Grof Monte Kristo, 1-3 [s franc. prev. Vladimir Brodnjak]. Epoha, Zagreb – Progres, Novi Sad, 1966.

Dumas, Alexandre, st., Grof Monte Kristo, 1-3 [s franc. prev. Vladimir Brodnjak]. Zora, Zagreb, 1976.

Dumas, Alexandre, st., Grof Monte Kristo, 1-2 [s franc. prev. Vladimir Brodnjak]. Globus media, Zagreb, 2004.

Hamsun, Knut, Glad ; Pan [prev. Mirko Draganić i Nina Bach-Vavra; prir. Vladimir Brodnjak]. Naprijed, Zagreb, 1975.

Charles Morazé, Devetnaesto stoljeće : Kulturni uspon u Evropi, dio 3 [prev. Vladimir Brodnjak]. Naprijed, Zagreb, 1976.

Charles Morazé, Devetnaesto stoljeće : Svjetovi na prekretnici, dio 5 [prev. Vladimir Brodnjak i drugi]. Naprijed, Zagreb, 1976.

Velika enciklopedija aforizama [prired. Vladimir Brodnjak i drugi]. Prosvjeta, Zagreb, 1977., 2. izd.; Prosvjeta, Zagreb – Novi dani, Beograd, 1978., 3. izd.

Povijest svijeta – od početka do danas [prev. Alka Škiljan, … Vladimir Brodnjak … i drugi]. Naprijed, Zagreb, 1990.

Jezikoslovlje, leksikografija, kulturna i politička povijest

Brodnjak, Vladimir, 1941. – 1942. Jure Pavičić: Krčevina. (Novele, Matica hrvatska, 1940.) Plava revija, god. 2., br. 6. – 7., str. 303. – 304., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir, 1941. – 1942. Nekoliko misli o pjesništvu. U povodu Ton Smerdela: Drvorezi. Plava revija, god. 2., br. 6. – 7., str. 296. – 298., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1962. Bilješka o piscu [Jacques Lanzmann]. U: Jacques Lanzmann, Američki štakor [ s franc. prev. Vladimir Brodnjak], str. 165. Zora, Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1989. Uvodna napomena [uz tekst O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika Radosava Boškovića]. Marulić, br. 6., str. 753. – 754., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1990. Osvrt na kritiku A. Belića. Marulić, br. 2., str. 227. – 231., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1990. Srpsko-hrvatski diferencijalni rječnik. [Prema knjizi Julija Benešića Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego. Warszawa.1937.]. Marulić, br. 2., str. 232. – 247., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1990. Postoji li hrvatski jezični osjećaj i srpsko jezično osećanje? Uz pedesetogodišnjicu izlaska dijabolizirane knjige dra Guberine i dra Krstića „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“ i osude te knjige što ju je početkom 1941. godine objavio Jovan Vuković u časopisu „Naš jezik“, god. VII, Beograd 1941, sv. 1,. Marulić, br. 3., str. 403. – 411., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1990. Mogu li „beznačajne“ razlike u jeziku ipak biti značajne? Marulić, br. 3., str. 412. – 414., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1991. Gospodin akademik ne zna srpski! O obračunu srpskog leksikografa Svetomira Ristića s vodećim hrvatskim jezikoslovcem  i vukovcem Tomislavom Maretićem. Marulić, br. 1., str. 107. – 114., Zagreb.

Brodnjak, Vladimir (V. B.), 1991. Stjepan Radić i ujedinjenje. Marulić, br. 1., str. 107. – 114., Zagreb.

[Brodnjak, Vladimir], 1991. Bilješka o autoru. U: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, str. 631. – 632., Školske novine, Zagreb.

Brodnjak, Vladimir, 1992. Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika (priredio Ivo Klarić). Školske novine : Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.

Brodnjak, Vladimir, 1993.Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika: Školske novine : Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 3. nepromijenjeno izd.

Brodnjak, Vladimir, 1998.Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika: Školske novine, Zagreb, 4. nepromijenjeno izd.

Brodnjak, Vladimir, 2012. Umjesto predgovora. U: Hrvatski pogledi na odnose između hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga/bošnjačkoga jezika = Die kroatische Sichtweise der Unterschiede zwischen dem Kroatischen, Serbischen und Bosnischen/Bosniakischen, sv. 2, str. 349. – 360. (ured. Branko Tošović, Arno Wonisch). [Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universitaet, Zagreb – Graz], 2012.

Literatura o Vladimiru Brodnjaku (izbor)

[U povodu objave Razlikovnoga rječnika i smrti Vladimira Brodnjaka objavljeno je u knjizi Taj hrvatski iscrpno poglavlje Riječi o Razlikovnom rječniku s prinosima samoga autora i dvadesetak drugih novinara, jezikoslovaca i književnika (prir. Ante Selak, str. 143. – 266.). Čitatelje se upućuje na to izdanje, a ovdje su navedeni samo ocjene, prikazi i bilješke o Brodnjaku i njegovu radu korišteni u ovom članku.]

Babić, Stjepan, 1991. Spasonosna knjiga. U: Taj hrvatski, str. 162. – 165.

Badurina, Lada, 1991. O sličnostima i razlikama. Vladimir Brodnjak, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Školske novine, Zagreb 1991. Fluminensia, god. 3., br. 1. – 2., str. 223. – 225., Rijeka.

Badurina, Lada, 1992. Rječnik dobrih namjera. „Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika“ Vladimira Brodnjaka (Školske novine, Zagreb, 1991.). U: Moj hrvatski, str. 190. – 193.

Brozović, Dalibor, 1991. Pogovor. U: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, str. 628. – 630, Školske novine, Zagreb.

Babić, Stjepan, 1992. O Brodnjakovu rječniku sa slabije strane. U: Taj hrvatski, str. 239. – 243.

Babić, Stjepan, 1992. Brodnjakov spomenik riječima. U: Taj hrvatski, str. 261. – 262.

Jurišić, Mirjana, 1991. Sve jezične finese. U: Taj hrvatski, str. 166. – 167.

Laušić, Jozo, 1992. I razlikovni i sporazumni. Uz jedno kapitalno djelo hrvatske leksikografije. U: Taj hrvatski, str. 223. – 226.

Modrinić, Miro, 1992. Institut Brodnjak. U: Taj hrvatski, str. 265 – 266.

Pasini, Sineva, 1992. Dobri duh jednog rječnika. U: Taj hrvatski, str. 170. – 171.

Pasini, Sineva, 1992. Brodnjak u džepnom izdanju. Novi Vjesnik, 10. srpnja, str. ?, Zagreb.

Težak, Stjepko, 1992. Rat (i) za hrvatski jezik. U: Taj hrvatski, str. 181. – 182.

Crnković, Zlatko, 1994. Brodnjakov rječnik nije Sveto pismo. Vjesnik, 17. prosinca, str. ?, Zagreb.

Peti, Mirko, 1994: Nerazlikovnost Razlika. Načelna razmatranja uz Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, sv. 20, br.1., str. 246. – 272., Zagreb.

Bićanić, Nikola, 1996. Iz život hrvatskih domobrana. Vladimir Brodnjak: „Druga strana medalje“, Školske novine, Zagreb, 1996. Glas Koncila, 4. kolovoza, Zagreb.

Kliment, Željko, 1996. Gradić od milja zvan Štokica. Vladimir Brodnjak: Druga strana medalje, Školska knjiga [sic.!], Zagreb, 1996. Vjesnik, 9. ožujka, str. 2., Zagreb.

Mijović Kočan, Stijepo, 1996. Prvorazredna humoristična proza. Vladimir Brodnjak: Druga strana medalje, Školske novine, Zagreb, 1996. Večernji list, 4. kolovoza, Zagreb.

[Rodić, Ivan], 1996. Bilješka o piscu. U: Druga strana medalje. Zapisi iz dnevnika na rubu rata, str. 234. Školske novine, Zagreb.

Pavlović, Boro, 2005. Vladimir Brodnjak. Potonula Atlantida ili „Grad u vodi“. U: Album vedrine : prosanjani portreti, str. 191. – 195. (prir. Josip Pandurić i Goran Rem), Disput, Zagreb, 2005.

Nataša Bašić i Tatjana Brodnjak

hkv.hr/ https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo