Bosna i Hercegovina – postizborne provokacije

Vlasti u Hrvatskoj odlučile su, nakon dugo vremena, zauzeti aktivniji pristup rješavanju hrvatskog pitanja u susjednoj državi, što tamošnje unitariste dovodi do bjesnila. Ovaj puta povod je doista neznatan – inicijativa Zagreba da se ubuduće u europskim i NATO-ovim misijama u BiH pojavljuju i hrvatski vojnici. Uz neizbježnog protuhrvatskog člana predsjedništva Željka Komšića, svoje negodovanje izrazile su i „majke Srebrenice“, udruga koja okuplja rodbinu Muslimana stradalih u srebreničkom pokolju 1995. godine. U priopćenju koje je navedena udruga poslala glavnom tajniku UN-a iznosi se gomila gluposti, podvala i laži na hrvatski račun pa na njih doista nema smisla odgovarati. Što reći nekome tko smatra da je Hrvatska agresor na BiH, maltene u rangu Srbije? Muslimani u istočnoj Bosni, to jest Podrinju, nemaju nikakvog razloga mrziti Hrvate, kojih u tim krajevima nema već stoljećima, još od pada Bosne pod Turce. Dapače, osnovna pristojnost i poznavanje nedavne prošlosti trebali bi biti dovoljni da ti nesretni ljudi, mahom protjerani sa svojih ognjišta, pokažu stanovitu zahvalnost Hrvatskoj vojsci koja je spasila gomilu njihovih sunarodnjaka od novog pokolja (u Bihaću!), ali i primjereno kaznila bosanske Srbe za divljačko ponašanje tijekom rata. Nažalost, od zahvalnosti ni traga! Koliko god se naivci na hrvatskoj strani usrdno nadali zatopljenju odnosa s Muslimanima-Bošnjacima, podaci s terena ne daju im za pravo.

Na proteklim izborima u čitavoj BiH muslimanski birači dali su masovnu podršku Željku Komšiću, baš kao i prethodna tri puta! To je sasvim dovoljno za zaključak kako u tom narodu postoji velik broj neprijateljski raspoloženih ekstremista koji nisu spremni priznati Hrvate kao ravnopravan, konstitutivan narod. Kakav stav zauzeti prema tom „fenomenu“?

Očito je da dosadašnje dodvoravanje naših političara „Sarajevu“ nije donijelo nikakvu korist. Najbolji primjer za to je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je, nakon posjete Srebrenici, stekla laskavu titulu „kraljice Balkana“, da bi joj vrlo brzo, nakon izražavanja potpore Hrvatima u BiH, spomenuta udruga oduzela naslov. Hrvatska na uvrede ne treba uzvraćati istom mjerom, ali, primjerice, može spustiti razinu državnih predstavnika koji svake godine dolaze u Srebrenicu. Nema nikakve potrebe da taj zadatak odrađuju predsjednik države, vlade ili sabora, jer to ne radi ni drugi europski dužnosnici. Bilo bi sasvim dovoljno da na buduće komemoracije dolazi naš veleposlanik u Sarajevu, čime bismo pokazali da je Hrvatska ozbiljna država koju se ne može tek-tako ocrnjivati. Dostojanstvo treba pokazati i kad su u pitanju tužne obljetnice hrvatskog naroda, poput, primjerice, pada Vukovara. Potpuno je neprihvatljivo da se na takvom događaju pojavljuju kojekakvi „nezvani gosti“, poput Komšića, Džaferovića i drugih spodoba koje stalno napadaju i kleveću Hrvatsku. Takvi doista nemaju što tražiti u Vukovaru, baš kao ni Vučić u Jasenovcu!

Krvava svadba

Koliko je važno da Hrvatska i Hrvati u BiH počnu oštrije nastupati kad netko omalovažava hrvatski narod, moglo se vidjeti i u slučaju srpskog napada na hrvatske svatove u Bosanskoj Posavini. Da podsjetimo, pred nekoliko dana svatovsku kolonu na putu za Orašje zaustavila su i napala dvojica srpskih ekstremista, koji su, prijeteći oružjem, oteli hrvatsku zastavu i napali mladoženju. Srećom, ostatak svatova ostao je miran pa nije došlo do krvoprolića. Ono što najviše zabrinjava su mlake reakcije srpske policije koja je izašla na mjesto događaja i propustila uhititi nasilnike.

Kako bi Srbi postupili kad bi neki Hrvat napao njihove mladence? Sjetimo se tragičnog događaja od prije trideset godina kada su srpske svatove na Baščaršiji napali muslimanski fanatici, pri čemu je poginuo mladoženjin otac, a svećenik SPC-a ranjen; Beogradu je krvava svadba poslužila kao izgovor za početak opsade Sarajeva! Nepoštivanje „tuđih“ svatova na ovim prostorima oduvijek se smatralo vrhuncem izazivanja etničke i vjerske mržnje, o čemu govore i brojne narodne pjesme. Hrvatski narodni sabor već je izrazio prosvjed zbog navedenog događaja, a pridružilo se i hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova. Znakovito je da „visoki“ predstavnik C. Schmidt šuti o navedenom događaju, koji se lako mogao pretvoriti u tragediju. Da su Hrvati napali srpske svatove sigurno bi se oglasio!

Ključno je pitanje zašto se srpska strana tako ponaša? Dio odgovora leži i u mlakim postupcima hrvatskih predstavnika prigodom prethodnih provokacija. Sjetimo se slučaja majora Tepića, o čemu se dosta pisalo (v. članak „Mračna uloga Jugoslavena“, hkv, 16.1.) Da je Hrvatska tada odlučno postupila, i, umjesto diplomatskog prenemaganja, nametnula sankcije gradonačelniku Banja Luke, vjerojatno ni Miloradu Dodiku ne bi palo na pamet da na nekakvom skupu ponovo hvali majora Tepića. Dodik je dovoljno inteligentan da se neće nepotrebno dovoditi u glupu situaciju zbog opskurnog „lika“ iz devedesetih s kojim bosanski Srbi, zapravo, nemaju nikakve poveznice. Zašto gurati prst u oko moćnom susjedu, osim ako se taj ne ponaša kao slabić?! Onog trenutka kad vlastodršci u Zagrebu shvate da se popuštanjem i kuknjavom na Balkanu ništa ne postiže, susjedi će početi uvažavati i Hrvatsku i Hrvate u BiH. Kad ćemo to dočekati?

Dinko Pejčinović

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo