Zvonimir R. Došen: Odakle potječe simbol „kukasti križ“ (swastika, Hakenkreuz, gama-križ…) i tko ga je sve upotrebljavao

Zato što su ga 1930-ih za svoj simbol uzeli nacisti, kukasti križ, Swastika, gama-križ, Hakenkreuz ili pod kakvim sve imenima on bio poznat, taj je drevni religijski simbol (uglavnom) za Židove, polucrvene političare “demokratskog” Zapada i, naravno, za nasljednike marksizma, staljinizma i titoizma, a.k.a. “antifašiste”, simbol fašizma, antisemitizma, rasizma i svakoga drugog zla. On je za njih anatema svega što je lijepo, normalno, uljudno, pravedno i sveto.

Prije nego što su ga nacisti “uzurpirali”, taj se simbol u Europi i Americi rabio kao simbol sreće, a na Dalekom istoku: u Indiji, Šri Lanki, Kini, Mongoliji, Japanu i drugim zemljama hindusi, budisti i jainisti od pamtivijeka ga rabe kao simbol duhovnosti i božanstva. U Indiji ga prigodom ženidbe i za vrijeme Diwali-a ( festival svijetla ) upotrebljavaju kao simbol vjernosti i prosvjete.

U Sjevernoj Americi indijansko pleme Navajo od pamtivijeka ga smatra simbolom sreće i prosperiteta.

Odakle potječe riječ i simbol „swastika“

Riječ swastika (sauvastika) potječe iz sanskrta, a znači – znak koji vodi do blagostanja. U Kini ga zovu “vanzi” – simbol za sve. Do njihova uništenja 1229., stari “heretici” katareni u južnoj Francuskoj rabili su ga kao glavni vjerski simbol.

Koliko je poznato u Njemačku ga je prvi 1868. donio svećenik Teodorich Hagen, koji ga je pronašao na svojim putovanjima u potrazi za transcendentnim ujedinjenjem različitih religija kroz Kavkaz, Palestinu, Perziju, Arabiju, Tursku i druge predjele Srednjeg istoka. Čim se vratio, Hagen je pozvao razne majstore i naredio im da na svim uglovima samostana u Lambachu na kamen i drvo urežu kukasti križ.

Drugi je bio Heinrich Schliemann. Služeći se Homerovom Ilijadom, koju su svi smatrali mitom, Shliemann je bio uvjeren da je Homer u svome epu opisao stvarne događaje pa je 1868. odlučio poći u potragu za Trojom. Poslije tri godine lutanja po grčkim otocima njemački biznismen Schliemann na turskoj je obali na Egejskom moru otkrio ono u što arheolozi nisu vjerovali da postoji.

Na mjestu pod imenom Hasarlik (na turskom, mjesto tvrđave) Schliemann i britanski arheolog Frank Calvert, kojega je Schliemann kao stručnjaka pozvao da mu pomogne, počeli su kopati. Poslije dugog i vrlo napornog kopanja, rabeći krampove, batove i željezne poluge, Schliemann i Calvert otkrili su ruševine Troje. Poslije detaljna pregledanja otkrili su da je u Troji tijekom nekoliko tisuća godina živjelo sedam različitih civilizacija.

U zidinama Troje otkrili više od 1.800 krhotina posuda i skulptura s kukastim križevima

Schliemann i Calvert su u svih sedam naslaga u zidinama Troje otkrili više od 1.800 krhotina različitih posuda i skulptura s kukastim križevima.

Schliemann je za vrijeme svojih putovanja te simbole nalazio na svim stranama svijeta – od Tibeta do Zlatne obale u Africi i do Paragvaja u Južnoj Americi. Kako su Schliemannova odkrića postajala sve zanimljivija, taj simbol postajao je sve istaknutiji te je po čitavoj Europi postao popularan kao simbol sreće.

U Americi su tada ovaj simbol počeli stavljati na razne artikle Boy Scout-a i Girl Guide-a. Coca-Cola ga je stavljala na svoje boce, a pojavio se i na odorama američke vojske.

Ali kad su nacisti taj isti simbol uzeli kao simbol svoga “arijanstva”, u Americi i Europi proglasili su ga simbolom nacizma i odbacili kao vruć krumpir. Isto su učinili i s “Bellamyevim pozdravom”. Stari rimski pozdrav (uzdignuta desna ruka s ispruženim prstima) u Americi je bio poznat kao Bellamyjev pozdrav (The Bellamy Salute) i rabljen je kao pozdrav i znak jamstva vjernosti američkoj zastavi (Pledge of Allegiance to the Flag) punih 50 godina, od 12. listopada 1892. do 22. prosinca 1942., kada je Kongres izglasovao promjenu paragrafa 7 Zakona o zastavi (The Flag Code) kojom je određeno da se prigodom pozdrava umjesto uzdizanja desna ruka stavi na srdce.

Pozdrav je dobio ime po Francisu Bellamyju. On je na nagovor vlasnika jednog magazina, Daniela Forda, koji je kako bi američkom puku podigao opadajući osjećaj domoljublja vodio kampanju da se u svaku školu u Ujedinjenim Američkim Državama postavi američki stijeg i da mu svaki građanin, a posebno djeca, svako jutro kada uđu u učionicu trebaju jednim specifičnim pozdravom prisegnuti na vjernost.

U to doba, manje od 30 godina poslije krvavoga građanskog rata, jedinstvo američkog naroda još je bilo vrlo krhko. Ford ga je zamolio da napiše prisegu vjernosti zastavi, što je on uskoro učinio.  I nakon vrlo kratkog vremena zakletva je u Americi postala vrlo popularna i sveprisutna u školama, kampovima, na političkim skupovima, u Kongresu i drugdje.

Ali jednostavno stajati ispred barjaka, u njega zuriti i rukama obješenima niz tijelo recitirati pozdrav izgledalo bi u najmanju ruku nespretno. Stoga je odlučeno da se pronađe prikladan pozdrav. Poslije kratke rasprave odlučeno je da za vrijeme recitiranja prisege vjernosti zastavi (Prisežem na vjernost svojoj zastavi i Republici koju ona predstavlja – jedan narod – nedjeljiv – sa slobodom i pravdom za sve!), svaka osoba, čovjek, žena i dijete – s lijevom rukom uz tijelo, u stavu pozor, podigne ukočenu desnu ruku s ispruženim prstima prema zastavi.

Kad su nacisti s isto tako uzdignutom desnom rukom počeli uzvikivati Sieg Heil (pozdrav pobjedi), i Heil Hitler (pozdrav Hitleru), pozdrav je postao odvratan kao simbol nacizma i svakoga zla.

Arijanstvo, simboli i ništenje Židova iz arijevsko-rasističkih razloga

Koncept arijanstva, kao uzvišene rase bijelih, jakih, visokih plavookih blondih ljudi niknuo je u osamnaestom stoljeću iz komparativne lingvistike kad je britanski profesor u Indiji, Sir William Jones, slučajno otkrio neke sličnosti sanskrta s grčkim i latinskim jezikom. Na temelju toga on je narodima koji su govorili tim jezicima dao ime Arya, što na sanskrtu znači “plemenit”. S vremenom će drugi jezikoslovci pripadnost tom “arijanstvu” pripisati više od 40 raznih naroda, među kojima su (na vrhu) Englezi i Nijemci.

Tijekom idućeg stoljeća razni kvazi-filozofi i politički demagozi to će obično otkriće posvema izopačiti i pretvoriti u beskrajna nagađanja zašto u indijskim i europskim jezicima postoje tolike sličnosti. Jedni su ocijenili da je negdje u davnoj prošlosti jedna grupa himalajskih ratnika pošla prema zapadu osvajajući sve pred sobom, da bi se na kraju zaustavila u Njemačkoj. Drugi su tumačili obrnuto, da su se Arijanci iz svoje pradomovine Njemačke raširili prema istoku.

U svome “Essai sur l’inégalité des races humaines” (Esej o nejednakosti ljudskih rasa) francuski aristokrat i diplomat barun Joseph Arthur de Gobineau zaključio je godine 1883. da se povijest može posvema razumjeti samo kroz rasne naočale i da su bijelci, prije svega germanski arijanci, viši (superiorniji) od svih drugih rasa, da su oni odgovorni za svako veliko civilizacijsko postignuće te da će nastaviti uspješno rasti jedino održavanjem svoje rase čistom od miješanja s drugim rasama.

Onda se pojavio engleski aristokrat Houston Stewart Chamberlain, koji se, bez obzira na to što je bio u blizoj rodbinskoj vezi s britanskim admiralima i generalima, zaljubio u Njemačku. Chamberlain se preselio u Njemačku i postao njezin državljanin. Uskoro se sprijateljio sa skladateljem Rikardom Wagnerom i oženio se njegovom kćeri Evom. Kretao se u najvišim slojevima njemačkog društva, a dopisivao se i s carem Wilhelmom II.

On godine 1899. izdaje knjigu “The Foundations of the Nineteenth Century” (Temelji devetnaestog stoljeća) u kojoj piše da su Židovi “bastard race” (rasa kopiladi) i da biološki superiorni teutonski narodi, posebno Nijemci, zaslužuju vladati svijetom.

U predvečerje 2. svjetskog rata, g. 1938., u gradu Royal Oak u državi Michigan u Americi svećenik Charles Coughlin na svom radio-showu, koji je redovito slušalo oko 40 milijuna Amerikanaca, govori o konspiraciji Židova i komunista pa u jednom svom govoru u Bronxu u New Yorku kaže: “Kad mi sredimo Židove, oni će misliti da je ono kako ih tretiraju Nijemci ništa!”

Tih godina svi su na “demokratskom” Zapadu i boljševičkom Istoku hvalili Hitlera. U jednom svom govoru 1938. Winston Churchill istaknuo je: “Da Engleska padne u anarhiju, ja bih molio Boga da joj pošalje čovjeka Hitlerovih odlika!”

Nürnberški tribunal

Saveznici, Churchill i Staljin, već su 1942. najavili da će poslije pobjede nad Njemačkom svoje neprijatelje, ne samo naciste, nego sve vojne časnike i civilne službenike suditi kao ratne zločince, ali se nisu mogli nagoditi kako će to učiniti. Churchill je najprije zagovarao masovna strijeljanja, a Staljin masovna suđenja poput onih montiranih suđenja u njegovim čistkama. Kad je rat završen, Churchill je zahtijevao suđenja, a Staljin masovna strijeljanja.

Rooseveltov ministar financija, cionist Henry Morgenthau, tražio je “protiv zemlje koja je Europu i Ameriku uvukla u dva svjetska rata” najstrože odmazde. On je predlagao raspuštanje njemačke vojske, kompletnu destrukciju njemačke industrije i da se sve “naciste” (članove Nacional-socijalističke Partije) osudi na dugogodišnji teški prisilni rad, a sve njihove lidere ustrijeli na mjestu gdje ih se zatekne.

Njemu se suprotstavio ministar rata Henry Stimson, govoreći da on tim svojim osvetničkim namjerama želi činiti isto ono što i nacisti. Stimson je predložio uhićenja, detaljnu istragu i suđenja vodećim nacistima, među prvima onima iz vrha Gestapo-a. Roosevelt se složio sa Stimsonom.

Ali budući da za takav sud nije postojao presedan, saveznički juristi nisu znali kako i na kojim propisima međunarodnog prava uspostaviti takav sud. Zato je Stimson u svom Ministarstvu rata osnovao odbor sastavljen od nekoliko pravnika nižega ranga da pokušaju naći neku pravnu osnovu.

Jedan od tih pravnika, tada pukovnik američke vojske, Murray Barnays, sastavio je kratak memorandum po kojem će Saveznici utemeljiti tzv. Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu.

Bernays je u svom memorandumu ustvrdio da je nacistički sustav bio velika konspiracija (urota, združen pothvat) i da na temelju toga njegovi lideri mogu biti suđeni kao zločinci, da su kao posebne komponente te konspiracije – SS i Gestapo – zločinačke organizacije i da se svi vođe i obični članovi “nacističke mašine” mogu smatrati zločincima.

Nitko ne može osporavati da su vodeći nacistički ideolozi, političari, Gestapo i SS nad Židovima i drugim “Untermenschen” izvršili zločin genocida i da su za to trebali biti kažnjeni. Ali odakle su pobjednici, prvi put u povijesti ratovanja, stekli pravo suditi vojnim zapovjednicima koji s tim zločinima nisu imali nikakve veze? Kao i hrvatski generali u Beogradu, njemački visoki časnici osuđeni na smrt na tom sramotnom tribunalu pokazali su se do zadnjega časa svoga života kao ponosni vojnici.

Prije nego je obješen, generalpukovnik Alfred Jodl uzdignuo je desnu ruku i zaviknuo: “Ich grüße Dich, mein ewiges Deutschland” (Pozdravljam Te, moja vječna Njemačka!). A feldmaršal Wilhelm Keitel: “Molim Boga Svemogućega da bude milostiv mome narodu. Više od dva milijuna njemačkih vojnika otišlo je prije mene u smrt za Domovinu i ja sada slijedim svoje sinove. Sve za Njemačku!”

Ehrenburg: “Ne kolebaj se ! Nemoj sustati! Ubijaj!”

Na bezbrojnim suđenjima diljem Njemačke poslije završetka rata tisuće Nijemaca osuđeno je na smrt ili dugotrajne robije zato što su svojim govorima poticali na rasizam, mržnju i zločine nad drugim narodima. Nu taj ‘magnum crimen’ vrijedio je samo za one pobijeđene u ratu. Ni jednom od savezničkih ‘bogova pravde’ nije palo na pamet da za puno gore zločine, kao što su dva milijuna silovanih žena, djevojčica i starica, osudi Žukova, Koneva, Rkosovskog ili nekoga od komunističkih protagonista, kao recimo bijesnog ratnog korespondenta boljševičke Crvene armije, Židova Iliju Ehrenburga, koji je u svojim vatrenim govorima boljševičkim vojnicima vikao: “Nijemci nisu ljudska bića. Od sada riječ Nijemac treba poticati puščanu vatru. Mi ne ćemo govoriti! Mi ćemo ubijati! Ako tijekom dana niste ubili ni jednog Nijemca, vi ste stratili dan! Ne brojite dane, ne brojite milje! Brojite jedino Nijemce koje ste ubili! Ubij Nijemca – to je molitva vaše stare majke! Ubij Nijemca – to je na što vas vaša djeca zaklinju da radite! Ubij Nijemca – to je krik naše ruske zemlje! Ne kolebaj se ! Nemoj sustati! Ubijaj!”

Nitko od tih famoznih savezničkih kadija ni njihovih nasljednika nije se sjetio da krvavu zvijezdu petokraku, pod kojom je ubijeno 150 milijuna ljudi, osudi kao zločinački simbol.

Pod ovom zastavom (stijegom) utemeljene su obje hrvatske države u novije doba – Nezavisna Država Hrvatska i Republika Hrvatska. Kako 1941., tako i 1991. ta zastava s povijesnim hrvatskim grbom u sredini bila je (i uvijek će biti) simbol hrvatske slobode. Jesmo li tako brzo zaboravili one velebne manifestacije diljem Hrvatske 1991. na kojima je pod morem tih zastava golema većina hrvatskoga naroda glasovala za svoju suverenu i slobodnu državu. Ali taj se simbol nije svidio pobunjenim „Vlasima“, jer je, kako rekoše, pod njim, kako 1941. tako i 1991., ubijan “jadni goloruki srpski narod”. Njima su se, naravno, odmah pridružili “antifašisti” okupljeni oko Tuđmana, i on je, kako bi ih zadovoljio, pozvao nekog Šuteja (vjerojatno potomka notornog Jure Šuteja, ministra financija u Karađorđevićevoj Jugoslaviji) da izradi novu “hrvatsku zastavu”. Ovaj se odmah latio posla, na grbu promiješao kocke i iznad njega stavio neke slike iz zoološkog vrta. I u Hrvatskoj, u kojoj se od njezina utemeljenja do danas na vlasti izmjenjuju sad Udba, sad Partija, taj je smiješni novi stijeg postao službenim državnim simbolom, a hrvatski povijesni barjak proglašen je “fašističkim”.

Nu, kako se povijest stalno ponavlja, opet će doći dan kada će Hrvati opet pod ovim povijesnim simbolom ustati u obranu svoje Domovine. Za mene je kasno, ja ga sigurno ne ću dočekati. Ali naša buduća pokoljenja sigurno hoće. Nadam se da će biti pametnija od nas.

Naslovna fotografija:

Zvonimir R. Došen, Hrvatsko nebo