H. Hitrec/Očekuje se blaga zima, osim ako bude nuklearnoga rata

Prije Svih svetih 2022.

Vrijeme malo do ugodno. Očekuje se blaga zima, osim ako bude nuklearnoga rata. Ako ga bude, bit će vrlo, vrlo hladna, ali je dobra vijest da nakon nje više nikada ne će biti ni zime, ni proljeća ni ljeta. Ni nas. Eh, to se zove klimatska promjena, ova dosadašnja mačji je kašalj. Zabavljajmo se, znači, dok možemo. Eto, prošli je tjedan bio vrlo živ, čak urnebesan, sve do smiraja dan uoči Svih svetih. U noći sa subote u nedjelju mijenjalo se vrijeme, ali ne samo od sebe osim na mobitelima i sličnim vragolijama. Lijepo su nas poučili, s urom na ekranu, da u tri sata moramo pomaknuti kazaljke za sat unatrag. Zato su u nedjelju svi bili neispavani, odnosno oni blesavi kao ja – čekao sam, budan, da dođu tri sata iako sam bio užasno pospan već u jedan. Poslije su mi objasnili da se to može drukčije, ali bilo je kasno. Ja sam legalist, ako mi s ekrana službene televizije kažu – u tri, mičem u tri. Tako doslovno primam na znanje sve što se javi i pojavi u medijima i po tome se ravnam. Ponešto mi se čini glupim i pogrješnim, ali ako je sa službenoga mjesta, sluga pokoran. Tako je visoke činovnike i uopće predstavnike vlasti pozdravljao moj djed. Sluga pokoran, govorio je i skidao šešir.

No dobro, vratimo se u prošli ponedjeljak koji mi je ostao u pamćenju po dvije stvari, jedna je komemoracija Stjepanu Babiću u dvorani HAZU koja ostavlja dojam kao da je potres bio jučer. HAZU ima čudan običaj da obavi komemoraciju godinu dana nakon smrti akademika, ovom prilikom i više od godinu dana. Moderator Matasović, Damjanović pročitao tekst Sande Ham, govorio Mislav Ježić, pa Grčević, sve lijepo i dobro kako se pristoji, s podatkom doista fascinantnim – da su Babićeve jezikoslovne knjige objavljene, ukupno, u milijun primjeraka, ne računajući Pravopis koji je spaljen u slomu Proljeća. Potom sjednem u automobil, krenem i stanem. Stojim mirno četrdeset i pet minuta negdje blizu Esplanade, svi stoje mirno jer u Zagreb stižu parlamentarne delegacije sa svih strana svijeta na Krimsku platformu. Odnosno u hotele, da se osvježe prije nastupa glavnih govornika u trajanju od tri minute u kojima će poručiti manijaku da se ne boje ucjena i prijetnja. Oh, pomislio sam heretički doista, kako je bilo lijepo kada su razne delegacije stizale u Beograd a ne u Zagreb, Zagrepčani su se mogli mirno voziti ulicama, a Beograđani patili. Jadni ljudi. Doduše, neki su nesvrstani dolazili i u Zagreb, drugorazrednu destinaciju, tek toliko da Hrvati ne budu zakinuti. Drukčije je sada kada je Zagreb prvorazredna metropola i predvodnik slobodnoga svijeta, kao što smo čuli. U rečeni ponedjeljak i utorak središte svijeta, kao što nam je rečeno. Lideri Pokreta svrstanih, Plenković, Jandroković i Grlić Radman od sada će putovati kuglom, moj galebe, ploviti morima, iza njih će broditi Milanović na razaraču i dizati valove, to jest talasati, a pod morem Bane u žutoj podmornici, spreman intervenirati ako se liderima što počne događati. Uvrjede će dobacivati megafonima ili na suptilnije načine, Morseovom abecedom koja je predšasnik tiktokanju. A ništa, barem ne će biti u Hrvatskoj, pa obljetnice većih zbivanja iz Domovinskoga rata ne će biti odgađane ili kontaminirane političkim zadjevicama ni ratnim djevicama, tko dolazi, tko ne dolazi, tko smije, tko ne smije doći, tko ravna Hrvatskom vojskom a tko ne, što je u ovim vremenima kada nam se rat bliži vrlo korisno za hrvatske interese, štono riječ. Ljudi se vani čude, pitaju kako vi to u Hrvatskoj delate, mogli biste se pribrati barem na dane koji su vam važni, ali ne. A čujte, kažu naši diplomati, imamo predsjednika države koji nas uveseljava u tmurnim danima, a svi su više-manje tmurni, pa ga držimo kao kap vode na dlanu. Ako stvarno dođe do frke, možda se čak pokaže ratnim vođom, evo vam primjera Zelenskoga koji je također bio komičar a sada proziva sve na zapadu koji mu ne šalju dovoljno oružja, i ide mu dobro na frontama, posebno južnim. Nema neku vojnu obuku, ali se izvještio. Lako je bilo nama u Hrvatskoj, imali smo Gotovinu i Markača, već školovane vojnike i policajce, imali smo Bobetka koji je štoviše bio general, i Šuška koji je bio pametan, i Tuđmana koji je strateški promišljao. Ovi sadanji u Hrvatskoj elegantno su izbjegli sudjelovati u Domovinskom ratu i vojno se obrazovati, što se moglo vidjeti nedavnih dana u proslavi tri desetljeća od oslobađanja juga Hrvatske, gdje je jedini od političara s vojnim referencama bio Tomo Medved, koji se tukao u gudurama u ono doba kada se ginulo. A gdje se sve nije tukao, teško je i pratiti. Jest, vidite, to oslobađanje juga i Dubrovnika s njim bilo je čudo ravno onom rujanskom ratu za Šibenik godinu prije, oslobodili su branitelji (navalnici) hrvatsku Odesu i hrvatski Sevastopolj (Cavtat), bez dronova i pametnih samohodnih brodica, čast svima kao i onima koji su branili Dubrovnik do toga trenutka, kao i onima koji su iz Zagreba upadali u opkoljeni grad tek toliko da pokažu kako Dubrovnik ne misle ostaviti na cjedilu.

No sada smo svi slobodni, u drugom desetljeću 21. stoljeća, ljudi slobodno mogu otići kamo hoće, pa i odlaze. Za suverenu Hrvatsku! borili smo se i pobijedili, kako bismo suverenitet mogli prenijeti na drugu konfederaciju ili federaciju, jednostavno nam se federalizacija uvukla pod kožu i ne možemo bez nje, volimo federirati, što bi rekao Bakarić. Osim ostalih suvereniteta, ono malo što nam je ostalo prodajemo baš ovih dana, euro naš novac aktualni je slogan politike koja narod ne pita, a i zašto bi. A naš je novac kuna, Kuzmine kovanice i Šutejeve novčanice, a euro nam je stran i hladan, nema Hrvatske na njemu osim u neznatnim tragovima. Kune eutanaziramo, lipe siječemo, nema više hrvatskoga novca o kojemu je snivao već knez Branimir kada su Mediteranom kružili tek bizantski solidi. Što još imamo? Poljoprivredno zemljište, koje će stranci pokupovati. A doći će na red i šume. I izvori vode, ako već nisu, a jesu. No jest, i hrvatski jezik koji neizostavno treba zaštiti od zapada i istoka i stoke u Hrvatskoj koja se licemjerno prenemaže i kao boji „represije“, a istodobno pase travu jezika kojemu bi rado oduzela narodno ime i otjerala ga na zajednički pašnjak s umjetnom travom.

Evo, sada sam se uzbudio, što je loše. Zato se i opet vraćam početku prošloga tjedna. Za ponedjeljkom dolazi utorak kao i obično, ali taj je bio paklenski. U Zagrebu krimske gužve, ulice blokirane, ljudi pješače, u NSB-u Nancy i ostali, trebalo je vremena da se svi vrate kućama i zrakoplovnoj luci, a navečer novi spektakl, Dinamo i Milan, pa opet nove gužve. Ali i umjetnička veza s Krimom, melodiozna – rečenoga utorka slavio je Alfi Kabiljo zajedno s publikom svoje i naše mjuzikle, od Franje Josipa u Zagrebu do frenetične završnice izvođenjem hitova iz Jalte, Jalte, krimske Jalte iz drugih vremena (i s posljedicama o kojima sada ne ćemo, da ne kvarimo veselje). Orkestar na sceni, pjevači sjajni, po meni od starije garde najviše Jasna Bilušić, od mlađe, uz Sandru Bagarić stasom i glasom Vanda Winter, moderna subreta velikoga kalibra. I Kabiljo je rekao svoje, sažeto, oni koji znaju što mu se sve događalo u Komediji, razumjeli su, nije govorio samo o sebi nego o hrvatskom mjuziklu koji ima snagu i sile, nadarene toliko da nam nije potrebno uvoziti jer imamo skladatelje (prvenstveno Kabilja, kažem, čiji je opus maestralan), imamo pjevače i glazbenike koji mogu s lakoćom konkurirati Broadwayu. Uostalom, nagrada Camille, svjetska nagrada Kabilju, potvrđuje rečeno.

I tako je završio taj utorak, zagrebačke ulice opet puste, dobro plaćeni policajci, ha, na počinku. Uh što volim pusti Zagreb, neka se to tumači kako hoće, briga me. Koji dan poslije u Jaski slavi još jedan naj-umjetnik, Marin Držić naših dana, silno plodan komediograf Nino Škrabe navršio je 75 godina, najveći dio života stvarajući za hrvatske teatre i ne samo teatre, a za tu mu je priliku posvećen velik dio časopisa Kolo u kojemu o Škrabeu pišu Senker, Kurelec, Tunjić, Sanja Nikčević, Marijana Togonal, Denis Derk, a uvršteni su i tekstovi pokojnih, Georgija Para i Mire Muhoberac. Da, bez ograde, Škrabe je najveći živi hrvatski komediograf, uz to dobri duh jaskanskoga kraja koji bi se bez njega sveo na vino i uspomene, a ovako ima Kazalište Škrabe i energiju koja okuplja stare i mlade, u nekim predstavama na sceni je i stotinu djece. Humor da, ironija da, ali ne i cinizam, ne nemilosrdno „šibanje poroka“, to je Škrabe. Georgij Paro je zapisao: „Kod Škrabea je smijeh srdačan i opuštajući, a ne kiseo i optužujući, jer on voli i razumije svoje likove i onda kada to oni baš i ne zaslužuju.“

Imamo, eto, Kabilja, imamo Škrabea, a ponekad na njih zaboravljamo. Ne smijemo to dopustiti. I imamo Kuzmu Kovačića, a o njemu idućega tjedna. Kao i o kući Antuna Gustava Matoša u Tovarniku, tragediji koja traje desetljećima, na sramotu hrvatske kulture i umjetnosti. Nešto se kreće, ali je i dalje štošta nejasno.

***

Pišem dan prije Svih svetih, a ti svi sveti su naši pokojnici. Oni miruju do Sudnjega dana, koji je, očito, blizu, vidi početak teksta. Ne dižu se iz grobova da bi plašili ljude, nije Noć vještica utkana u našu kulturu i ne bi smjela biti, pomodna je to zabava u američkoj preradi, uz to i opasna kao što smo vidjeli u Seulu. Ono što nam jest prisno, likovi svetaca i svetica na zagrebačkim fontanama, ove će godine navodno izostati, gradska vlast dozirano iskazuje svoj svjetonazor, tek se ideološki zahuktava.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr/https://www.hkv.hr  /Hrvatsko nebo