Sveta Brigita od Švedske i njezine čudesne Objave

23. SRPNJA

U svojim je Objavama opisivala mistična viđenja Isusove muke i smrti na križu. Isus joj je objavio molitve na čast njegove muke, uz velika obećanja milosti za sve koji ih budu molili.

Brigita je rođena 1303. u Finsteru, u Švedskoj, državi na sjeveru Europe koja je tri stotine godina ranije prigrlila kršćansku vjeru istim onim oduševljenjem kojim ju je svetica prihvatila od svojih roditelja, veoma pobožnih ljudi, koji su pripadali obiteljima bliskim kraljevskoj kući.
Možemo razlikovati dva razdoblja u životu te svetice. U prvom je razdoblju Brigita sretno udata žena. Suprug joj se zvao Ulf i bio je upravitelj važne oblasti švedskog kraljevstva. Brak je trajao dvadeset i osam godina, sve do Ulfove smrti. Rodilo im se osmero djece, od kojih se drugorođena Karin (Katarina) časti kao svetica. To je rječiti znak odgojne zauzetosti Brigite za vlastitu djecu. Uostalom, njezina odgojna umješnost je bila toliko cijenjena da ju je švedski kralj Magnus pozvao da proboravi određeno vrijeme na njegovu dvoru kako bi njegovu mladu suprugu, Biancu iz Namura, upozna sa švedskom kulturom.

Brigita, čiji je duhovni vođa bio učeni redovnik koji ju je uveo u proučavanje Svetog pisma, izvršio je veoma pozitivan utjecaj na njezinu obitelj koja je, zahvaljujući njegovoj nazočnosti, postala prava “domaća Crkva”. Zajedno sa suprugom, prihvatila je Pravilo franjevačkih trećoredaca. Velikodušno je činila djela ljubavi prema siromašnima; osnovala je također bolnicu. Uz svoju suprugu, Ulf je naučio poboljšati svoj karakter i napredovati u kršćanskom životu. Po povratku s dugog hodočašća u Santiago de Compostelu, na kojem su zajedno s ostalim članovima obitelji, boravili 1341., bračni drugovi su donijeli odluku da žive u suzdržljivosti; no nedugo nakon toga, u miru jednog samostana u kojeg se bio povukao, Ulf je zaključio svoj zemaljski život.

To prvo razdoblje Brigitina života pomaže nam cijeniti ono što bismo danas mogli nazvati istinskom “bračnom duhovnošću”: bračni drugovi mogu zajedno ići putom svetosti, potpomognuti milošću sakramenta ženidbe. Nije rijetkost da, kao što se to dogodilo u životu svete Brigite i njezina supruga Ulfa, upravo žena svojom vjerskom osjetljivošću, tankoćutnošću i blagošću uspijeva potaknuti supruga da krene putom vjere. Tu mislim sa zahvalnošću na mnoge žene koje, iz dana u dan, također danas svojim svjedočenjem kršćanskog života unose svjetlo u svoje obitelji. Neka Duh Sveti uzmogne i danas kršćanske bračne drugove potakne na svetost, kako bi pokazali svijetu ljepotu ženidbe življene prema evanđeoskim vrijednostima ljubavi, nježnosti, uzajamnog pomaganja, plodnosti u rađanju i odgajanju djece, otvorenosti i solidarnosti prema svijetu, sudjelovanja u crkvenom životu.

Kada je Brigita ostala udovica započelo je drugo razdoblje njezina života. Odrekla se drugog braka kako bi produbila jedinstvo s Gospodinom molitvom, pokorom i djelima ljubavi. I kršćanske udovice, dakle, mogu pronaći u toj svetici uzor za nasljedovanje. Naime, Brigita se nakon muževe smrti, pošto je razdijelila sva svoja dobra siromašnima, trajno nastanila u cistercitskom samostanu u Alvastri, premda nikada nije položila redovničke zavjete. Tu su započele Božje objave Brigiti, koje će je pratiti ostatak života. Brigita ih je dala zapisivati svojim tajnicima-ispovjednicima, koji su ih preveli sa švedskog na latinski i sabrali u osam knjiga pod zajedničkim naslovom Revelationes (Objave). Tim se knjigama treba pridodati dodatak, koji ima za naslov Revelationes extravagantes (Dodatne objave).

Objave svete Brigite po svojem su sadržaju i stilu veoma različite. Ponekad se objava predstavlja u obliku dijalogâ između božanskih osoba, Djevice, svetaca pa čak i demona; u tim dijalozima sudjeluje i sama Brigita. Ponekad je riječ o prepričavanju nekog posebnog viđenja, a katkad se opet opisuje ono što Djevica Marija objavljuje o Sinovu životu i otajstvima. Vrijednost Objava svete Brigite, koje ponekad pobuđuju poneku sumnju, pojasnio je sluga Božji Ivan Pavao II. u pismu Spes Aedificandi: “Priznavajući Brigitinu svetost”, pisao je moj ljubljeni prethodnik, “Crkva, premda se ne izjašnjava o pojedinim objavama, prihvatila je autentičnost sveukupnog njezina duhovnog iskustva” (br. 5).

Naime, čitajući te Objave pozvani smo razmišljati o mnogim važnim temama. Tako se, primjerice, često ponavlja opis, s veoma realističnim pojedinostima, Kristove muke, prema kojoj je Brigita uvijek gajila povlaštenu pobožnost, razmatrajući u njoj beskrajnu Božju ljubav prema ljudima. Na Gospodinova usta koji joj govori, ona smjelo stavlja ove potresne riječi: “O prijatelji moji, Ja ljubim tako nježno svoje ovce da bih htio umrijeti, kada bi to bilo moguće, još mnogo put, za svaku od njih, onom istom smrću koju sam pretrpio za otkupljenje svih njih” (Revelationes, Knjiga I., pog. 59). I bolno Marijino majčinstvo, po kojoj je postala posrednica i Majka milosrđa, je tema koja se često ponavlja u Objavama.

Primivši te karizme, Brigita je bila svjesna da joj je tim darom Gospodin ukazao osobitu ljubav: “Kćeri moja”, čitamo tako u prvoj knjizi Objava, “izabrah te za sebe, ljubi me svim svojim srcem… više od svega na svijetu” (pog. 1). Uostalom, Brigita je dobro znala, i bila u to čvrsto uvjerena, da svaka karizma ima za cilj izgrađivati Crkvu. Upravo zbog toga su razloga brojne njezine objave, od čega neke čak u obliku strogih opomena, bile upućene vjernicima njezina doba kao i predstavnicima vjerskih i političkih vlasti, kako bi dosljedno živjeli svoj kršćanski život. No ona je to uvijek činila s uvažavanjem i punom vjernošću prema crkvenom učiteljstvu, a nadasve prema nasljedniku apostola Petra.

Brigita je 1349. zauvijek napustila Švedsku i pošla na hodočašće u Rim. Nije joj namjera bila samo sudjelovali u Jubileju 1350., već je željela također dobiti od pape odobrenje za pravilo redovničke zajednice koju je kanila osnovati, koja će se zvati po Presvetom Spasitelju i biti sastavljena od redovnika i redovnica pod vlašću opatice. To nas ne treba nimalo čuditi: u Srednjem su vijeku postojale monaške zajednice s jednim muškim i jednim ženskim ogrankom, ali su i jedan i drugi obdržavali isto monaško pravilo, koje je predviđalo da njima upravlja opatica. Naime, u velikoj kršćanskoj tradiciji, ženi je priznato njezino dostojanstvo, i – po primjeru Marije, Kraljice apostolâ – vlastito mjesto u Crkvi, koje, premda se ne podudara sa zaređenim svećeništvom, je jednako važno za duhovni rast zajednice. Osim toga, suradnja posvećenih muškaraca i žena, uvijek u poštivanju njihova specifičnog poziva, ima veliku važnost u današnjem svijetu.

U Rimu, u pratnji kćeri Karin, Brigita se posvetila životu intenzivnog apostolata i molitve. Iz Rima se zatim uputila na hodočašće raznim talijanskim svetištima, osobito onom u Asizu, rodnom kraju svetog Franje, prema kojem je Brigita uvijek gajila veliku pobožnost. Na kraju je, 1371. godine, okrunila svoju veliku želju: putovanje u Svetu zemlju, gdje se uputila u društvu svoje duhovne djece, skupine koju je Brigita nazivala “Božji prijatelji”.

Tijekom tih godina, pape su se nalazile u Avignonu, daleko od Rima: Brigita im se, sa žalošću u srcu, obratila pozvavši ih da se vrate na Petrovu Stolicu, u Vječni grad. Umrla je 1373., prije nego se papa Grgur XI. definitivno vratio u Rim. Bila je privremeno pokopana u rimskoj crkvi svetog Lovre u Panisperni, ali su 1374. njezina djeca Birger i Karin vratili njezine posmrtne ostatke u domovinu, u samostan u Vadsteni, sjedištu Reda koji je osnovala sveta Brigita, koji se ubrzo veoma proširio. Papa Bonifacije IX. ju je 1391. svečano proglasio svetom.  Ivan Pavao II. proglasio je 1999. svetu Brigitu Švedsku suzaštitnicom cijele Europe.

(iz kateheze pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 27. listopada 2010.)