Sveti Mucijan-Marija Wiaux – uzor svim odgojiteljima djece i mladeži

U sivilu i jednoličnosti života brata Mucijana ističe se ipak jedan dan. Bilo je to 1. srpnja 1856. kad je mladi Louis-Joseph Wiaux, sin seoskog kovača, obukao crnu sutanu s bijelim ovratnikom školske braće sv. Ivana de La Salle. Tada je promijenio i svoje krsno ime. Otada se zvao brat Mucijan-Marija. “Njegov novi zaštitnik, poznat samo bolandistima i hagiografima, bio je mučenik u Kapadociji, a živio je u IV. stoljeću. Mladi se novak zalagao na putu jednog drugog mučeništva, a njegovo će ime jednog dana biti poznato i zazivano u njegovoj vlastitoj zemlji te na mnogo drugih mjesta u svijetu” (Christiaens).

Pogledajmo sada najprije što je prethodilo Mucijanovu oblačenju i prihvaćanju redovničkoga života. To je kao i kod svakog sveca i čovjeka bila obitelj. Čovjek se rađa, raste, prima prvi odgoj, doživljava prve vesele i žalosne dane u obitelji. Naš dragi brat Mucijan rodio se 20. ožujka 1841. u Melletu, sjeverno od grada Charleroi u Belgiji, kao sin kovača Ivana Josipa i Elizabete, rođene Badot, koja je držala gostionicu. Mali Louis-Joseph – budući brat Mucijan – bio je treće od njihove šestero djece. Ti vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok kršćanski odgoj. U obitelji se svaki dan zajednički ujutro i navečer molilo, svaki dan se pod pročelništvom oca molila i krunica, a djeca su svaku večer polazila na počinak moleći prije toga blagoslov oca i majke.

Tako se nekoć živjelo u dobrim kršćanskim obiteljima, a takav je odgoj djecu posve prožeo da su i ona cijeli svoj život mislila, osjećala i živjela kršćanski. Te su obitelji davno prije II. vatikanskog sabora ostvarile ideal da budu crkve u malom, kućne crkve. Erazmo Roterdamski, možda najsposobniji duh humanizma i renesanse, s pravom je rekao: “Ništa se čovjeku tako duboko ne usadi u duši kao ono što mu se naglašava u prvoj mladosti.” Stoga je obiteljski odgoj od presudne važnosti za cijelu djetetovu budućnost. U djetinjstvu se odgajaju budući sveci, ali i spremaju kasniji lopovi. To pravilo kao i svako drugo ima iznimaka, no one ga samo potvrđuju. Svetačku budućnost maloga Luja Josipa pripremili su njegovi roditelji. Njegov otac nije bio samo dobar kovač željeza, već je znao kovati i značajeve svoje djece. Njegova majka znala je ne samo dobro primati i podvoriti goste u svojoj gostionici, već se znala zaokupiti i svojom djecom, posvetiti im pažnje i vremena. Nije se tužila da ih je previše, da s njima ne može izići na kraj, da nema vremena za djecu i njihov odgoj. Pa ipak, kraj te četice djece i brige za njih poslovi su u obitelji uvijek na vrijeme i mirno bili posvršavani i to bez one bolesne žurbe i nervoze od koje danas toliki boluju pa se ispričavaju da nemaju vremena za rađanje i odgajanje djece, a s jednim djetetom daleko manje urade nego oni sa šestero.

Mali Luj Josip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi, već je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.

Kad je Luj Josip, koga su u selu počeli nazivati “Luj Gonzaga”, završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovačnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i čekiće, rekao mu je: “Eto ti, sine, pa počni!” U to doba bio je kao šegrt kod kovača Wiauxa Jakov Desclez. On će kasnije kao 70godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedočanstvo: “Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je često dugo klečao kraj svoga kreveta prebirući zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: ’Luj, ti moraš poći u samostan!’”

Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je već obučen i tada počinje njegov jednoličan, a ipak nutarnje tako bogat redovnički život. On je dobro shvatio onu Pavlovu iz Poslanice Rimljanima: “Dan se približava! Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu, pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego se zaodjenite u Gospodina Isusa Krista i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama” (13,12–14).

On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično. Jedan njegov sunovak, kasnije suradnik, pa poglavar i provincijal, dao je o njemu ovo svjedočanstvo: “Prepišite naša Pravila od prvoga do zadnjega, a svaki članak završite riječima: brat Mucijan je tu točku obdržavao cijeli svoj život i ništa nije zavelo tog čovjeka da je prekrši, on nije ispustio nijedno slovo. Tada ćete odmah dobiti najvjerniju sliku časnoga pokojnika…”

Brat Mucijan je poslušao Isusovu opomenu koju nam je pribilježio sv. Luka: “Bdijte, dakle, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi” (Lk 24,43–44). Njega Gospodinov dolazak nije zatekao nepripravna jer se za nj pripremao cijeli svoj život. Priprava se sastojala u molitvi i u radu, u poučavanju djece u glazbi i crtanju. Uz to se dobrovoljno bavio i katehetskim radom otvarajući mladima blago naše vjere. Tim je radom učinio toliko dobra da se ono ne može izraziti nikakvim brojkama ni mjerama. O tome svjedoče svi koji su imali sreću da ih je taj sveti brat poučavao.

Slijedeći duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske braće sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogućivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje – njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro već je klečao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Često bi pohađao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodočasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.

Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali “bratom koji uvijek moli”. On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja.

Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: “Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!” To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je čistu dušu predao Bogu 30. siječnja 1917. Već na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se počele skupljati mnoštva hodočasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.