Vladimir Trkmić: Europa pod moćnom duhovnom zaštitom svetaca

Europa i kršćansko lice

Europa kakvu znamo iz razdoblja druge polovice 20. stoljeća više ne postoji. Svakim danom sve više mijenja lice. Kršćansko lice Europe kao kontinenta slabi. U nekim zemljama jače, u nekima sporije. Tome su pridonijeli razni pokreti i politike u tijeku Drugog svjetskog rata, a i poslije njega. Marksizam, socijalizam, kapitalizam bez granica, liberalizam, materijalizam, seksualna revolucija, a u novije vrijeme globalizam i rodna ideologija. Kršćanski korijeni postoje, ali u nekim zemljama, zbog useljavanja velikog broja stanovnika s afričkog kontinenta, danas postoje dva paralelna društva. Inkulturalizacija nije uspjela pa imamo u nekim zemljama dva paralelna svijeta – kršćanski i islamski. Europa više nije kao nekad – otvorena kršćanstvu. U mnogim institucijama civilnog društva i vrata i srce zatvoreni su evanđeoskom duhu. Evanđelje više nije jedino svjetlo nade. Zato su biskupi u Poznanu uputili Europljanima molitvu kojom se moli pomoć i zaštitu nebeskih zagovornika kako se ne bi dogodilo da kontinent izgubi kršćansko lice. Osjeća se velika potreba da kršćani – katolici, pravoslavni, protestanti – više osobno porade na hrabrom svjedočenju vjere u Isusa Krista. Europska društva u mnogim su zemljama europskoga kontinenta laicizirana, a neki parlamenti čak donose zakone protivne kršćanskom duhu, moralu. Šteta da molitva europskih biskupa iz Poznana u Poljskoj – Molitva za Europu – nije raširena, poznata našim katolicima. U v0remenima u kakvima živimo preostaje nam hrabro svjedočiti svoju katoličku vjeru i moliti se nebeskim zaštitnicima europskog kontinenta.

Molitva za Europu

Europski biskupi, okupljeni na plenarnom zasjedanju Vijeća europskih biskupskih konferencija u Poznańu od 13. do 16. rujna 2018., uputili su Molitvu za Europu, koju su zajednički izmolili na završetku misnoga slavlja u poznańskoj katedrali Sv. Petra i Pavla u nedjelju 16. rujna 2018. Misnim slavljem predsjedao je potpredsjednik CCEE-a Stanislaw Gadecki, nadbiskup Poznana i predsjednik Poljske BK, u zajedništvu s predsjednicima i izaslanicima europskih biskupskih konferencija, sudionicima plenarnog zasjedanja CCEE-a.

Molitvu za Europu

Daj, Gospodine Isuse Kriste,

da te prihvati naša voljena Europa!

Neka otvori vrata i srce da razumije i primi

tjeskobe, brige, probleme svojih naroda,

koji traže tvoju pomoć.

Daj da uzmogne odgovoriti svim silama i velikodušnošću

svojih kršćanskih korijena na ovaj povijesni trenutak

u kojemu svijet živi.

Daj da njezina budućnost bude otvorena za velikodušne, slobodne odluke,

u znaku uzajamnog poštovanja,

kako bi Europa bila dom naroda.

Gospodine, svjesni smo svoje slabosti,

ali također smo svjesni poslanja

koje si nam povjerio – donositi u Europu radost Evanđelja,

tu nadu za svijet.

Marijo, daj nam Isusa!

On živi s nama, u našoj sredini,

u svojoj Crkvi.

Tebi je poznato kolike su te zemlje,

koji čine Europu,

ljubile stoljećima

i kako te i dalje časte.

Pogledaj, Marijo, na Europu s majčinskom nježnošću:

moli s nama, moli za nas.

Vama, svetim zaštitnicima Europe,

povjeravamo naše narode i Crkvu na kontinentu.

Molimo za vaš zagovor

da se prevlada svaka teškoća,

da znamo kako tražiti oprost i oprostiti,

pobijediti zlo dobrom.

Vi, veliki vjerovjesnici Europe,

dajte nam uvjereniju vjeru i hrabrost svjedočenja.

Podržite nas na putu evanđeoske ljubavi i djelatne solidarnosti,

u punom prihvaćanju ljudskog života,

od njegova početka, tijekom njegova postojanja, do njegova prirodnog završetka.

Pomozite nam da slijedimo putove jedinstva kršćana i naroda.

Molimo Krista, Gospodara povijesti,

tebe Sveta Djevice, Majko Europe,

vas, naše zaštitnike,

da kontinent ne izgubi svoje kršćansko lice

i bude svjetlo nade za cijeli svijet.

Amen.

Sveci zaštitnici Europe (sv. Benedikt, sv. Ćiril i Metod, sv. Brigita Švedska, sv. Katarina Sienska, sv. Edith Stein, sv. Juraj, sv. Nikola, sv. Ivana Arška, sv. Thomas More, sv. Terezija Avilska)

Sv. Ćiril i Metod – Slavenski apostoli

Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod rođeni su u Solunu. Poznati su kao Solunska braća, Sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visok bizantski vojni zapovjednik (drungar). Najraniju mladost proveli su u Solunu, koji je u to vrijeme bio posve okružen Slavenima. Metod je postao upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril odgojen na carskom dvoru. Poslije završenih filozofskih i teoloških studija postavljen je za bibliotekara Svete Sofije u Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi.

Sv. Ivana Arška – Francuskinja

Ivána Orleánska (fr. Jeanne d’Arc; Domrémy, 6. siječnja 1412. – Rouen, 30. svibnja 1431.), francuska junakinja i svetica Rimokatoličke crkve, rođena je 6. siječnja 1412. u skromnoj seljačkoj obitelji u mjestu Domrémyju. Bila je jedno od petero djece (dva brata i tri sestre) seoskog zemljoposjednika Jacquesa i domaćice Isabelle (rođ. Romée) d’Arc. Kako je bila dijete siromašnih roditelja, nikada nije naučila čitati ni pisati, a vrijeme je provodila u planini čuvajući stada i pjevušeći pjesme i nije se razlikovala od druge djece onoga doba iz njezina staleža. Malo je bila drukčija po tome što je svakodnevno išla u crkvu ispovijedati se, a oni koji su je poznavali svjedočili su kako je bila iznimno pobožna i dobroćudna. Kad joj je bilo 13 godina doživjela je prva ukazanja, a prema njezinim riječima ukazivali su joj se sveti Mihovil te svete djevice i mučenice Katarina i Margareta, koje će joj objaviti kako je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Mlada i neuka Ivana Orleanska, na čelu samo nekoliko stotina Francuza, zauzela je 29. travnja 1429. grad Orléans i natjerala engleske osvajače u paničan bijeg. Snažan osloboditeljski zanos zahvatio je potom cijelu Francusku. Toj mladoj seljanki, rođenoj 1412., kojoj su “glasovi s neba” naložili da spasi Francusku od engleskih osvajača, povjerio je kralj Karlo VII. vodstvo jednog odreda. Ona je oslobodila opsjednuti Orléans, pobijedila Engleze kod Pataya, a zatim povela kralja na krunidbu u Reims. No, kod Compiègnea je pala u ruke pristaša engleskoga kralja, koji su je izručili Englezima. Crkveni sud, po diktatu Engleza, osuđuje je na smrt kao krivovjerku i vješticu. Spaljena je živa na lomači 30. svibnja 1431. u Rouenu. Mrtva junakinja rehabilitirana je prigodom revizije procesa 1456., a Katolička crkva (papa Benedikt XV.) proglasila ju je 16. svibnja 1920. sveticom. Druga nedjelja u mjesecu svibnju posvećena je njezinoj uspomeni. Taj se dan u Francuskoj slavi kao nacionalni praznik.

Sv. Thomas More – Englez i katolik

Sv. Thomas More (lat. Toma Morus (London, 7. veljače 1477. – London, 6. srpnja 1535.), engleski pravnik, humanist i državnik. Svetac je i mučenik Katoličke crkve, među prvima od mnogih katolika koji je kraljevska vlast Engleske pogubila kako bi osigurala odvajanje Engleske i Walesa od Katoličke crkve. Pragmatični zahtjevi obrazovanja za potrebe bavljenja pravom nisu ga odvratili od stjecanja najšireg znanja, te je kao izniman erudit postao intelektualac europskog glasa. Prema procjeni engleskoga kralja Henrika VIII., Thomas More bio je među najboljim tadašnjim znanstvenicima. Bio je humanist i prijatelj Erazma Roterdamskog. Bio čovjek čestita karaktera, nježne duhovnosti i britka uma. Bio je izuzetan odvjetnik, dobro upućen i u teologiju. Godine 1516. u Leuvenu u Belgiji objavljena je njegova knjiga Utopia (urednik toga izdanja je bio Erazmo Roterdamski, najugledniji znanstvenik toga doba), gdje je u formi romana raspravio pitanja političke teorije i ideala savršena društva, polazeći od najboljih europskih tradicija, ali i od kritike svih promašaja tada aktualnih poredaka u kršćanskoj Europi. Kao jedan od ideala postavio je načelo vjerske tolerancije, koje u tadašnjoj Europi (i zapravo nigdje) još nije postojalo. To je njegovo djelo postalo klasik političke misli.

Sv. Terezija Avilska – Španjolska

Sveta Terezija Avilska (Avila, Španjolska, 28. ožujka 1515. – Alba de Tormes, 4. listopada 1582.), mističarka, književnica, svetica i reformatorica redovničke zajednice karmelićanki. Terezija se rodila u glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji. Roditelji su joj bili Don Alonso Sánchez de Cepeda i Doña Beatriz de Ahumada, koji su osim nje imali još jedanaestero djece. Od tri djevojčice samo se Terezija odlučila za redovnički stalež. Sama odluka ulaska u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili nije bila laka ni za nju, ali ni za njezinu okolinu, u kojoj je bila obljubljena. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se psihički i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je za četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najednom probudila iz mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak kojim su joj, po tadašnjem običaju, bili već zalijevali očne kapke. Radi obnove Karmela krstarila je cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće ni zapreke koja bi je zaustavila. Tada je počela pisati svoja glavna književna djela – „Moj život”, “Put savršenosti”, “Zamak duše”, “Osnuci”, kao i nebrojena pisma te svjedočanstva uzvišene mistične lirike. Umrla je u noći s 4. na 15. listopada 1582., upravo kad je stupila na snagu gregorijanska reforma kalendara. Papa Pavao VI. proglasio ju je 27. rujna 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve. Spomendan joj je 15. listopada, a zaštitnica je, između ostaloga, Španjolske, grada Požege, bolesnika, izrađivača čipke. Tijelo joj je ostalo neraspadnuto.

Sv. Brigita Švedska – Šveđanka

Sveta Brigita (Uppsala, Švedska, 1303. – Rim, 23. srpnja 1373.) je svetica Rimokatoličke crkve, mističarka, utemeljiteljica Otkupiteljeva reda (brigitinskog) časnih sestara, najpoznatija svetica sjevernih naroda Europe i književnica. Najpoznatija je po Petnaest molitava sv. Brigite te po Sedam molitava svete Brigite. Brigita se rodila kao kći ugledne švedske obitelji u Finstadu kod Uppsale. S deset godina slušala je jednu propovijed o muci Isusovoj, koja je na nju silno djelovala pa je pod njezinim je dojmom ostala cijeloga života. Prvu noć poslije te propovijedi ukazao joj se raspeti Gospodin Isus i pozvao je na trajno razmatranje njegove muke. Ona se tome pozivu odazvala, pogotovo kad je godinu dana kasnije izgubila majku. Do udaje, već u 14. godini, živjela je tri godine kod tetke, odvojena od oca i obitelji, što joj je bilo vrlo teško. U takvom stanju sve se više sjedinjavala s Kristom pa je tako upoznala povezanost između grijeha i poniženja u čovjeku, s jedne strane, te pomirenja i milosti u Kristu, s druge strane. Udavši se po očevoj volji vrlo mlada za Ulfa Gudmarssona, rodila mu je osmero djece te postala uzorna supruga i majka. Imala je sreću da je i njezin muž bio dobar čovjek, po naravi blag te bogobojazan. On je uz nju u svakom pogledu lijepo napredovao. Brigita je djecu vrlo dobro odgojila. U jednom viđenju rekla joj je Blažena Gospa: “Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!« Ona je tu preporuku savršeno ispunila tako da je u jednom spisu zavrijedila ovu pohvalu: »Brigita je imala četvero muške i četvero ženske djece, i sve ih je imala svete”. Njezina kći Katarina proglašena je svetom. Brigita je bila srce i duša te brojne obitelji, velike kuće s brojnom služinčadi te bogatog imanja. Na sve je stigla, za sve se brinula, ali je našla vremena i za molitvu i omiljeno razmatranje Kristove muke. Da se što više suobliči s Kristom patnikom, činila je velike pokore, mnogo postila, a osobito strogo u korizmi. Uz to je činil mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike, pale djevojke. Poslije muževljeve smrti sve je više ulazila u javni život Crkve i Europe svoga vremena. Više je puta među posvađanim kraljevima posredovala za pomirenje, zauzimala se za povratak papa iz Avignona u Rim, za poboljšanje ćudorednog života biskupâ i svećenikâ. Došavši u Rim, ondje je godinama stanovala u jednoj kući na Piazza Farnese. Tada se mnogo brinula za hodočasnike što su dolazili s europskog sjevera, ne samo za njihov smještaj nego još više da im svećenici na njihovu jeziku pružaju pastoralnu skrb, osobito propovijedanjem i ispovijedanjem. Trajno se bavila mišlju o osnutku Otkupiteljeva reda. Poticaj za to dolazio joj je od samoga Spasitelja. Tu će zamisao ostvariti njezina kći Katarina, koja će, uz odobrenje pape Urbana V., u Vadsteni osnovati slavni samostan od dva dijela – za muškarce i za žene. Godine 1372. Brigita je pošla na hodočašće u Svetu Zemlju. U svibnju je stigla pred Jaffu, gdje se brod nasukao, ali se nijednom putniku nije ništa dogodilo. U Jeruzalem je prispjela 13. svibnja. Ondje se nastanila u franjevačkom svratištu za hodočasnike. U Isusovoj je domovini ostala četiri i pol mjeseca. Imala je u programu pohoditi mjesta Isusova rođenja, krštenja, muke i smrti. Nalazeći se u bazilici Svetoga groba i moleći se, vidjela je u duhu cijelu Isusovu muku. Posjetila je i Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Kad je bila blizu Getsemanija, na grobu Majke Božje, primila je objave o Marijinu životu i njezinu slavnom uznesenju na nebo. Druge manje objave primila je u dvorani Posljednje večere, na Maslinskoj gori i na Jordanu. U Svetoj Zemlji kao majka doživjela je veliku radost i utjehu jer su franjevci samostana na brdu Sionu njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba. Uz svetog Franju Asiškoga sveta Brigita ubraja se među najglasovitije srednjovjekovne hodočasnike Svete Zemlje. Ta je svetica u katoličkom svijetu postala slavna i po svojim spisima, koji su sakupljeni u jedan svezak i nose naslov „Objave“. Oni su trajni mistički i literarni spomenik po kojima je ta svetica ušla u povijest kao “Božji apostol i prorok”, kao “vidjelica i mističarka“. Za objave sv. Brigite stručnjaci misle da su prava književna i mistična remek-djela, jer su pisane živim, slikovitim, koji puta i dramatskim stilom. To je djelo puno poezije pa je kadro zadiviti i najprofinjenije književne sladokusce. Pisano je na latinskim jeziku, ne doduše klasičnim, ali, unatoč tome, dostojanstvenim. U Objavama kao ideje vodilje dolaze do izražaja misli o Božjem gospodstvu, njegovoj pravednosti, ali s kojom je uvijek povezano njegovo preobilno milosrđe. Objave izražavaju na osebujan način velike srednjovjekovne pobožnosti, osobito onu prema Kristovu čovještvu i Presvetoj Djevici. Sv. Brigita veliča Marijino bezgrješno začeće. Od svetaca slavi sv. Josipa i one svete čija je svetišta kao pobožna hodočasnica pohodila. Osobito ono Sv. Jakova u Compostelli. Mnogo govori i o anđelima, osobito o čuvarima. Spomendan joj je 23. srpnja. Zaštitnica je Europe, Švedske i udovica.

Sv. Edith Stein, obraćenica na katoličanstvo – podrijetlom Židovka, živjela u Poljskoj

Sveta Edith Stein (Wroclaw, 12. listopada 1891. – Auschwitz, 9. kolovoza 1942.), mučenica i svetica Rimokatoličke crkve, suzaštitnica Europe, redovnica karmelićanka, doktorica znanosti na području filozofije, žrtva nacističkih progona Židova. Edith Stein (redovničko ime: Terezija Benedikta od Križa) rođena je u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Već je u petnaestoj godini izgubila vjeru i postala ateist. Godine 1911. počela je slušati predavanja iz germanistike i filozofije na sveučilištu svoga rodnog mjesta Wroclawa. Posebno ju je zanimala filozofija; u njoj je mislila naći istinu, za kojom je u duši čeznula. Godine 1913. prešla je na sveučilište u Göttingen kako bi slušala predavanja Edmunda Husserla, začetnika fenomenologije. Husserl je također bio Židov, ali obraćenik na protestantizam, dobitnik Nobelove nagrade na području filozofije. Edith je izabrala Göttingen kako bi slijedila čovjeka koji se s pravom nazivao najvećim živućim filozofom. Edith je u Göttingenu živjela uobičajenim studentskim životom. U kolovozu 1916. položila je doktorski ispit iz filozofije summa cum laude, a iste je godine u listopadu postala Husserlova asistentica. U međuvremenu Prvi svjetski rat uzima stotine tisuća žrtava. Među žrtvama je bio i njezin prijatelj Adolf Reinach, koji ju je i upoznao s Husserlom. Edith je otputovala do njegove udovice. To je bio njezin prvi susret s križem. “Bio je to moj prvi susret s križem i snagom Boga, koju on udjeljuje onima koji ga primaju i nose. Prvi sam put ugledala Crkvu otkupljenih kršćana u njezinoj pobjedi nad poraznom smrću. Bio je to početak pada moje nevjere, židovstvo je izblijedjelo, a kršćanstvo zasjalo: Krist u otajstvu križa.” Jedne večeri, kad je bila sama, uzela je iz prijateljičine biblioteke Život avete Terezije Avilske. “Počela sam čitati, bila sam odmah očarana i nisam prestala dok nisam došla do kraja. Kad sam zatvorila knjigu, rekla sam sebi: ‘To je istina.'” Sutradan je kupila Katolički katekizam i Rimski misal. Na Novu godinu 1922. primila je sveto krštenje i uzela ime Tereza-Hedviga, te je otišla u Bratislavu priopćiti majci svoju odluku prijelaza na katoličku vjeru. Kleknula je pred nju i rekla jednostavno: “Majko, ja sam katolkinja”. Učinak tih riječi bio je potresan. Edithin prijelaz na katoličku vjeru značio je za gospođu Stein duhovno otuđenje koje je nužno imalo nastupiti između nje i njezine kćeri. Ali, poznavajući beskompromisni karakter Edithin, shvatila je da su svi prigovori i ljutnja uzaludni. Prekrila je lice rukama i počela plakati. Plakala je i Edith. Nježno je ljubila majku i žao joj je bilo zadavati joj bol. Znala je da će od tada ona i majka biti dva svijeta koji se nikad neće moći razumjeti. Ipak, nije se dogodio potpun prekid između Edith i njezine majke.

Sveti Benedikt – Talijan

Benedikt se rodio oko 480. u biskupskom središtu u gradu Nursiji u dobrostojećoj obitelji. Poslan je u Rim na odgoj i školovanje, ali ga tamošnji život i ponašanje rimskog klera nisu nimalo oduševili. Mlad i ozbiljan, težio je za dubinom i ozbiljnošću pa napušta Rim i studije nastojeći se osloboditi spona koje su ga u tome sprječavale. Njegov ideal duhovnog života odveo ga je u potpunu samoću u jednoj špilji pokraj mjesta Subiaco, gdje je počeo provoditi život u strogosti, samoći i pokori nadahnut redovništvom kršćanskog Istoka. Benedikt je poslije tri godine takvoga života, stekavši brojna duhovna iskustva i spoznaje, osnovao malu zajednicu s kojom je, povezan zajedničkim idealima, slavio Boga živeći životom odmjerene i uravnotežene askeze. Njegovi životopisci navode da je kao samotnjak imao jake tjelesne napasti protiv koji se borio vrlo odlučno….

Sveti Juraj – slavni mučenik i svetac Katoličke i Pravoslavne crkve

   Sveti Juraj (lat. Georgius; Kapadocija, 280. – Lydda (Lod), Palestina, ili Nikomedija, 23. travnja 303.), kršćanski svetac i jedan od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Crkve. Njegovo je štovanje rasprostranjeno širom Europe, a neke ga zemlje štuju kao sveca zaštitnika. Već u 4. stoljeću izgrađene su crkve u Siriji posvećene njemu. Na otoku Cipru ima 60 svetišta u čast sv. Jurju, a u Egiptu mu je posvećeno 40 crkava i 3 samostana. U Carigradu mu je crkvu dao podignuti rimski car Konstantin I. Veliki. Zaštitnik je Engleske, Portugala, Armenije, Katalonije i Litve te, od poznatijih gradova, Barcelone, Genove, Senja, Lovrana i Raštevića. Po sv. Jurju ime je dobila država Georgija. Za zaštitnika su ga uzeli srednjovjekovni vitezovi i križari. Među seljacima ga zazivaju kao zaštitnika konja.

Hrvatsko nebo