D. Pejčinović: Puno vike nizašto

Najava predsjednika Milanovića da će spriječiti primanje Finske i Švedske u NATO-savez sve dok se ne riješi pitanje izbornog zakona u Bosni i Hercegovini uzburkala je političare ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj Europi. Najviše kritika na Milanovićev račun izrekli su predsjednik vlade Plenković i ministar vanjskih poslova Grlić-Radman, koji smatraju da će takvo nediplomatsko ucjenjivanje pogoršati položaj i Hrvatske i Hrvata u BiH. Po nekim tumačenjima predsjednik države ionako ne može ništa blokirati, pa je cijela rasprava o blokadi bespredmetna.

Potenciranjem svađe u državnom vrhu pokušava se prikriti činjenica da je hrvatska vanjska politika pretrpjela težak poraz, u čemu su ključnu ulogu odigrale neke zapadne zemlje, tobožnje hrvatske saveznice. Američki izaslanik Escobar sve do nedavno pokušavao je u pregovorima između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka postići kompromis oko izbornog zakona (što god to značilo!) Nažalost, posljednje izjave američkog veleposlanstva u Sarajevu, a posebno prijetnje sankcijama proeuroatlantskom Draganu Čoviću, pokazuju da Amerikanci opet nekritički podupiru sarajevske ekstremiste; da nije tako Muslimani bi već odavno pristali na dogovor!

Osnovna zabluda Plenkovićeve vanjske politike je da se nešto može dobiti diplomatskim nadmudrivanjima, konstruktivnim pristupom i trulim kompromisima. Naprotiv, za uspjeh u BiH potrebno je lupiti šakom o stol i biti spreman na uzvraćanje udarca! Dok Amerikanci i Englezi prijete sankcijama svakome tko im se nađe na putu, Hrvatska nije u stanju kazniti ni otvorene neprijatelje hrvatskog naroda! Komšiću, Izetbegoviću, Džaferoviću, Petritschu, Inzku, Bildtu… već je odavno trebalo zabraniti ulazak u Hrvatsku i blokirati imovinu! Sve dok Hrvatska tolerira protuhrvatsko ludilo u Sarajevu nitko nas neće shvaćati ozbiljno. Jasno je da bi odlučni hrvatski potezi izazvali reakciju, osudu i prijetnje sa svih strana. Međutim, što je alternativa? Može li se i dalje pasivno promatrati diskriminaciju Hrvata u susjedstvu i čekati bolja vremena? Svi aduti sada su u hrvatskim rukama: zauzetost Zapada ratom u Ukrajini (pri čemu Hrvatska ispunjava svoje „obveze“ i više nego što je potrebno!), približavanje izbora, odluka Ustavnog suda BiH u korist Hrvata, nesiguran status „visokog“ predstavnika, Dodikova politika i reakcije na nju… Zar netko u Zagrebu stvarno misli da će za par godina stanje biti bolje, da će Zapad više uvažavati hrvatske interese, da će se muslimanski ekstremisti napokon smiriti? Trebaju li Hrvati u BiH cijeli život čekati da se nešto promijeni nabolje? Od Daytona je prošlo već 26 godina! Američki predstavnici tvrde da, zbog rata u Ukrajini, neće dopustiti nikakvu destabilizaciju Balkana. Pa, u čemu je onda problem? Američki ambasador u Sarajevu može već sutra nazvati „visokog“ predstavnika Schmidta i narediti mu da nametne novi izborni zakon prema hrvatskom prijedlogu.

Ako postoji dobra volja SAD-a to se pitanje može riješiti za pet minuta! „Sarajlije“ će malo rogoboriti, i na kraju se vratiti kući podvijena repa. Amerika bi tim potezom smirila Balkance i udovoljila svojim lojalnim saveznicima u NATO-u, ali i pokazala da poštuje potpisane sporazume. Ako to ne naprave sada, kada će? Trebamo li ih podsjećati da čak i jedna Rusija vodi umjereniju politiku kad je u pitanju BiH?

Schmidtovo izvješće

Redovno izvješće koje je tzv. Visoki predstavnik Christian Schmidt pripremio za Vijeće sigurnosti UN-a, a kojega su unaprijed objavili neki mediji u BiH, sudeći po prvim dojmovima, ni po čemu se ne razlikuje od sličnih uradaka Schmidtovih prethodnika – Valentina Inzka, Paddyja Ashdowna, Wolfganga Petritscha i ostalih ništarija koje su zagorčavale život tamošnjim stanovnicima. U izvješću se za sve probleme s kojima se suočava susjedni protektorat uredno optužuju Srbi i Hrvati, dok se odgovornost muslimansko-bošnjačke strane spretno zaobilazi. Ima li takav jednostrani pristup smisla kad je i samo Vijeće sigurnosti podijeljeno što se tiče BiH, pa tako Kina i Rusija uopće ne priznaju Schmidta kao Inzkovog nasljednika?! Gdje su u svemu tome hrvatski interesi?

Dosadašnja politika poslušnog prihvaćanja stavova naših zapadnih saveznika došla je svome kraju, i svakome je vidljivo da se nešto mora mijenjati kako bi nas „saveznici“ konačno počeli uvažavati. Jedan od jačih poteza u tom smjeru bio bi preispitivanje dosadašnje suradnje s „visokim predstavnikom“ Schmidtom, koji nije ispunio hrvatska očekivanja ni u kom pogledu. Srpska strana, predvođena Miloradom Dodikom, Schmidtov autoritet i status uopće ne priznaje, pa se sama od sebe nameće usporedba sa Hrvatima; kakvu korist imamo od Schmidta, i zašto ga ne pošaljemo dođavola? Kad bi dva od tri konstitutivna naroda osporila njegov status, pozicija OHR-a bila bi ozbiljno uzdrmana i veliko je pitanje da li bi ta institucija uopće mogla opstati! Od Ureda Visokog predstavnika hrvatski narod u BiH nikada nije imao nikakve koristi, pa bi bilo najbolje da se ta protuhrvatska tvorevina potpuno ukine, a njemačkog turista s bonskim ovlastima pošalje tamo otkuda je došao. No, za to bi trebalo i malo hrabrosti, koja našim političarima kronično nedostaje!

Dinko Pejčinović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo