ŠILJO: Dvadeset treća godina političko-izbornog zlostavljanja Hrvata u BiH (1)

Politički rat za promjenu nekih odredaba izbornog zakona u BiH nastavlja se i dalje, iako izgledi da ga hrvatska strana dobije jedva da više uopće postoje. U ovom feljtonu osvrnut ćemo se na prve godine ovoga stoljeća. Već tada, i to na drastične načine, predstavnici međunarodne zajednice učinili su jako mnogo da se hrvatski narod u BiH dekonstituira. Istina, prošle i ove godine kulminaciju su doživjeli pregovori u kojima su neki međunarodni i domaći akteri nastojali da se postojeći Ustav i izborni zakon izmijeni na temelju političkog kompromisa između hrvatske i bošnjačke strane, a u korist potvrđivanja izbornih legitimnih prava hrvatskog naroda.

No sva takva nastojanja bila su dosad jalova. „Svojeglavi“ Bošnjaci ne žele ni u čemu bitnomu popustiti, odgovara im dosadašnji sustav koji omogućuje da „Komšići“ budu izabrani kao članovi Predsjedništva BiH i kao zastupnici iz kvote hrvatskog naroda u obama gornjim domovima. S druge strane, iako i dalje zastupaju potrebu izmjena izbornih pravila, predstavnici EU-a i SAD-a inzistiraju da se opći izbori održe u redovnom propisanom roku, vjerojatno 2. listopada, bilo po ustavnim, bilo po protuustavnim pravilima. To je svakako zanimljiv fenomen nedosljednosti onih koji se inače zdušno bore za pravu reprezentativnu demokraciju i za vladavinu prava.

U petak, 23. travnja predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović sazvao je za 26. travnja sjednicu po hitnom postupku na kojoj će se raspraviti i odlučiti o prijedlogu izmjena izbornog zakona. Prijedlog je podnijelo nekoliko zastupnika iz kluba Hrvata. Iza njih stoji „Hrvatski narodni sabor” kao reprezentativan izraz volje i očekivanja goleme većine Hrvata u državi.

Hoće li se bošnjačkoj politici dopustiti konačan obračun s Hrvatima?

Na konferenciji za novinare održanoj nakon sjednice Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) Čović je kazao kako je time dana još jedna šansa da se, prije nego se raspišu opći izbori, postigne dogovor o provedbi presuda Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić i presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci. Pojasnio je da se predložene Izmjene i dopune Izbornog zakona BiH odnose na popunjavanje Doma naroda i izbor članova Predsjedništva BiH. Ponovio je i kako stranke okupljene oko HNS-a i dalje smatraju da ne postoje formalno-pravni uvjeti za raspisivanje izbora te da će, ako izbori budu raspisani po staromu, o daljnjim potezima raspravljati po svim središnjicama okupljenima u HNS, a zatim će sredinom svibnja HNS donijeti konkretne odluke vodeći se zaključcima HNS-a s izvanrednog zasjedanja održanoga u veljači.

Time je priznao kako ni on zapravo više ne vjeruje u promjenu izbornog zakona, protiv kojega složno ustaju gotovo sve bošnjačke političke snage i velik dio bošnjačke javnosti i institucija, a vrlo radikalno i Islamska vjerska zajednica. Dapače, u posljednje vrijeme predsjednik SDA-e ističe vjersku (islamsku) dimenziju svoje stranke kao jako važnu i za stranku i kao kohezijsku snagu bitnu za jedinstvo države. Tu očito postoje dublje i dalekosežnije namjere od čisto izbornih i stranačkih. Jedan čitatelj našeg portala Hrvatsko nebo ostavio je ispod vijesti o Čovićevoj konferenciji za novinare ovaj komentar:

Bošnjačka politika je procijenila (sukladno Alijinoj Islamskoj deklaraciji) da je pogodan trenutak za obračun s Hrvatima. Vrlo jasan i providan jest krajnji cilj bošnjačke politike, pretvaranje FBiH (za sada, a poslije i cijele BiH) u nacionalnu državu Bošnjaka (praktično u islamsku državicu umotanu u celofan pod nazivom ’građanska’) unutar Europe i eliminacija nebošnjaka bez halal- certifikata na ovaj ili onaj način. Samo je pitanje hoće li im se to dozvoliti!

Bilo kako bilo, trenutak je više nego ozbiljan i presudan za budućnost i sam opstanak Hrvata u Federaciji BiH. Hrvatski narod u BiH i njegovi politički predstavnici imaju stoga vrlo jake razloge ne miriti se sa sadašnjim stanjem, u kojemu se može sa sigurnošću očekivati da voljom bošnjačkih glasova bude opet kao lažni predstavnik Hrvata u Predsjedništvo BiH izabran Željko Komšić kao bošnjačka marioneta, kao „hrvatska” maskota. Isto se tako mogu očekivati brojne legalne i praktičke manipulacije po kojima će se na nižim razinama izigravati volja hrvatskog naroda pri izboru delegata za gornje domove federacije i savezne države. Svaka inicijativa s hrvatske stranke, unatoč stanovitoj i sve jačoj potpori iz međunarodnih krugova, nailazi na tvrd, apsolutno isključiv, grub i primitivan otpor ili na opstrukciju zastupnika iz bošnjačkih i bosansko-unijatskih te lijevo-neojugoslavenskih stranaka.

Sve je grubo počelo još davne godine 2000.

Ova izbornozakonska natega odnosno „trakavica” traje već dugo i predugo. Ona je postala dramatična već lani. No zapravo je počela još davne godine 2000. Iste one godine kada je u Republici Hrvatskoj došlo do trećesiječanjskog preokreta, kojim je zadan težak i nepopravljiv udarac tuđmanizmu, a koji bijaše obilježio prvo desetljeće demokratizirane te postupno osamostaljene, obranjene, priznate i oslobođene Hrvatske. Zakonodavnu i izvršnu vlast preuzela je tada šesteročlana koalicija predvođena Ivicom Račanom (SDP) i Draženom Budišom (HSLS), a na čelo države došao je odmetni od Tuđmana i HDZ-a, prijatelja muslimana-Bošnjaka i mrzitelj Hrvata iz Hercegovine i Herceg-Bosne Stipe Mesić (HNS).

Ukupna politika novih vladara u Zagrebu – u suglasju s „regionskim“ i drugim politikama mnogih drugih država i međunarodnih organizacija i struktura – pokazala se je prema Bosni i Hercegovini takvom da je išla na ruku mnogo više Bošnjacima nego Hrvatima. Dapače, bila je toliko nehrvatska da je imala neprijateljski odnos prema hrvatskim političkim i vojnim i drugim snagama koje su i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini bile nositelji hrvatskih politika, koje su zastupale te u ratu i u političkim borbama branile hrvatske narodne interese tijekom 1990-ih. Jedan od glavnih instrumenata međunarodne zajednice za zastrašivanje, diskreditaciju i političko neutraliziranje Hrvata bio je Haaški tribunal.

Izborno zlostavljanje Hrvata u BiH i putem promjene izbornih pravila i na razini gole i grube primjene strane moći te političkih pritisaka i zakonodavnih manipulacija (tenkovski upad u Hercegovačku banku, selektivno pravosuđe na području ratnih zločina, protežiranje nekih drugih stranačkih opcija, mijenjanje zakona i propisa s ciljem derogiranja nekih odredaba Daytonskog sporazuma odnosno Ustava BiH, itd.) ima dakle svoju dugu, mračnu i protuhrvatsku povijest i isto takav, premda ne jednosmjeran, kontinuitet. Gotovo svi visoki predstavnici odigrali su prema Hrvatima u BiH neprijateljsku ili ne osobito blagonaklonu ulogu. U neprijateljstvu prema Hrvatima istaknula su se osobito dvojica: austrijski diplomat Wolfgang Petritsch i engleski političar i obavještajac Paddy Ashdown.

Američki diplomat Robert Barry – OESS-ov pokretač političko-izbornog razvlašćivanja Hrvata

Glavni vidljivi igrač ili (zlo)porabitelj ovlasti takozvane međunarodne zajednice bio je početkom ovog stoljeća umirovljeni američki diplomat Robert Barry, kao pokretač političko-izbornog razvlašćivanja Hrvata. On se od g. 1998. do 2001. nalazio na čelu izaslanstva („misije”) Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u BiH. Na toj dužnosti svojski je, na štetu Hrvata, „odradio svoj posao”.

OESS je bio važan za i meritoran za mnoge stvari i u poratnoj Hrvatskoj, koja se njegova gospodski uhljebničkog i ’nos-u-sve-gurajućeg’ izaslanstva jedva riješila mnogo godina poslije završetka rata (odluku o zatvaranju misije donijelo je Stalno vijeće OESS-a u Beču 21. prosinca 2007.) i prestanka svake potrebe da međunarodni diplomati, agenti i špijuni nadgledaju poratnu zaštitu ljudskih i manjinskih prava, povratak izbjeglica, obnovu u ratu stradalih područja i ostalo u suverenoj zemlji koja normalno funkcionira i čija vlast raspolaže svim potrebnim alatima i primjenjuje opće demokratske standarde. U Bosni i Hercegovini ta je organizacija, umrežena naravno s drugim međunarodnim organizacijama kao što su UN, EU, NATO, VE, i dalje aktivna. To se vidi i po objavi na njezinoj mrežnoj stranici od 25. ožujka ove godine, pod naslovom „Public Perceptions of Elections in BiH: Reforms Needed”

https://www.osce.org/mission-to-bosnia-and-herzegovina/514606

Je li uopće potrebno napominjati da je sažetak istraživanja na koje se ta posljednja vijest odnosi dan putem poveznice osim na engleskomu, i na „bosanskomu“ (tako tamo piše), pod naslovom „Percepcija javnosti o izborima u BiH: Reforme su neophodne”. Nije prijevod dan na trima službenim jezicima BiH, nego samo na jednom, i to realno i nominalno nepostojećem.

Bonnske ovlasti i visoki predstavnici u BiH kao transmisije volje velikih sila

No vratimo se na godinu 2000. Visoki predstavnik bio je tada austrijski diplomat Petritsch, koji se praktički u svemu svrstavao uz bošnjačku stranu. Nije to bila samo njegova privatna volja ni privatni izbor, iako svatko doda i neki svoj osobni pečat. U osnovi je i on bio puka diplomatska transmisija austrijske, njemačke, američke, britanske, nizozemske i drugih zapadnih politika. Na Hrvate išlo se prečesto i predugo „đonom” a da bi to bilo slučajno ili proizvoljno, mimo znanja najjačih zapadnih sila, a ovisno o ovoj ili onoj konkretnoj osobi i njezinim „hirovima“.

Mandat i ovlasti visokog predstavnika precizirani su u Aneksu 10 Općega okvirnog sporazuma za mir (GFAP, tj. Daytonsko-pariški mirovni ugovor). Visoki predstavnik (točnije: Ured Visokog predstavnika – OHR) proglašen je najvišom instancom u Bosni i Hercegovini za tumačenje sporazuma o provedbi civilnog dijela mirovnog ugovora.

Vijeće za provedbu mira (PIC), koje je tvorila i tvori do danas skupina od 55 zemalja i međunarodnih organizacija (Rusija je jedina u posljednje vrijeme disonantna, zato što zastupa Dodikovu opciju i ne želi dominaciju Bošnjaka i zapadnih sila, a sada Rusiju zbog Ukrajine žele izbaciti i iz PIC-a; ona naime ne priznaje g. Schmidta kao visokog predstavnika, a isti takav stav zastupa dosljedno i Dodik), naknadno je razrađivalo njegov mandat i preciziralo njegove ovlasti. Najpoznatija precizacija ostvarena je na temelju Zaključaka Konferencije za provedbu mira održane u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. OHR je tada dobio ovlast nametati demokratski izabranim tijelima zakone, suspendirati ih (kao nedavno kada je Schmidt suspendirao zakon Republike Srpske po kojem bi titular javnog vlasništva postao taj entitet, a ne savezna država), derogirati ustavne odredbe te smjenjivati izabrane i imenovane političke i druge dužnosnike.

Visoki predstavnik je na prijelomu stoljeća, nakon što se o tomu nisu mogli dogovoriti domaći dužnosnici i zastupnici, nametnuo državi zastavu i himnu, zakone o državljanstvima, zakon o Vijeću ministara BiH kao državnoj vladi (dotad je glavne odluke donosilo Predsjedništvo, a Vijeće ministara imalo je samo izvršnu, provedbenu ulogu), Izborni zakon BiH, Statut Grada Mostara… Ukupno je OHR u razdoblju od 1997. do 2011., zahvaljujući tzv. bonnskim ovlastima, nametnuo gotovo 900 različitih odluka.

Valentin Inzko (mandati su mu potrajali 12 godina, od 2009. do 2021.), odustao je od posezanja za bonnskim ovlastima, ali je za njima ipak posegnuo pred sam odlazak, u srpnju 2021., kada je nametnuo dopune Kaznenog zakona BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida. To je jako uzrujalo Milorada Dodika i izazvalo niz bojkota i političkih prijetnji nepriznavanjem zakona pa i odcjepljenjem Republike Srpske, od kojeg je Dodik, svjestan novih međunarodnih okolnosti, u međuvremenu potiho odustao.

Načelno, odluke Visokog predstavnika podložne su ocjeni te odobrenju ili poništenju od Ustavnog suda BiH, koji se sastoji od devet sudaca, od kojih su tri stranci, a šest ih je odabrano po kvoti triju konstitutivnih naroda (2+2+2) – tako da stranci uz bilo koja dva sudca iz redova konstitutivnih naroda mogu uvijek odnijeti prevagu odnosno donijeti odluku kakvu oni žele. I oni su, naravno, pravno i politički predviđena i utvrđena transmisija volje dominantnih, sada praktički isključivo zapadnih sila…

 (Nastavit će se)

Šiljo/Hrvatsko nebo