Odmiče travanj 2022.

Zadnji mali covidi pokunjeno napuštaju Hrvatsku, najodvažniji među njima pjevaju „… jer ja ću se vratiti”. Proljeće je, trešnje cvatu snježnobijelim cvjetovima, ako ne bude šljiva, bit će drugih plodova. Uoči Cvjetnice posadio sam bor koji je od Božića tavorio u glinenoj posudi, dao sam mu crnice i vode, valjda će živjeti premda mu je korijenje bilo bezdušno osakaćeno. Prolaze ljudi s maslinovim grančicama i misle da sam prolupao, zamijenio Uskrs i Božić. Do sada sam u ovih gotovo osamdeset godina zasadio barem osamdeset stabala, što mi ptice vraćaju besplatnim koncertima. Učim ih pjevati Pjesme za Ukrajinu, u okviru aktualnoga glazbenog pokreta, ali još im ne ide, a ima vrana koje naginju rušistima (lijepa nova riječ, s dvije dimenzije, mogla bi biti proglašena za riječ godine). Koliko je ptica izbjeglo iz Ukrajine, ne znam, ali njima je svakako najlakše odletjeti (osim hrvatskim ministrima) kada se nevolja nadvije nad neku zemlju, lakše nego ljudima pogođenima ratom, lakše nego životinjama, a nekmoli biljkama koje su tako žalosno nepokretne. U ukrajinskom egzodusu vidimo što nikada u povijesti nismo: da izbjeglice (žene uglavnom) nose sa sobom ljubimce, pse i mačke, baš ih nose, ne ostavljaju ih u opkoljenim i razaranim gradovima. Govori to o ukrajinskoj civilizaciji i osjećajnosti, za razliku od osvajača, agresora, kojima ništa nije sveto, pa ni ljudska djeca na peronima i čekaonicama vlakova, ubijana i masakrirana zajedno s plišanim ljubimcima.

Doista se ruska vojska pretvara u nemilosrdnu, okrutnu soldatesku sa svim čarima iz sovjetske i ranije povijesti poznatim, nasiljima i silovanjima. Putin i njegova hunta definitivno su izabrali svoj put koji nema budućnost. Rusija će, bez obzira na ishod rata, ostati velika crna rupa na zemljovidu, uglavnom osamljena, ignorirana, izbačena iz svih tijela međunarodne zajednice, sve dok se ondje nešto ne promijeni, a ne će, kao ni u Srbiji poslije svinjarija učinjenih devedesetih. Sada je strategija NATO-a razvidna: na istoku Europe, na granicama s Putinom, stvara se nova i stalna Vojna krajina. A rat još nije ni približno gotov i tko zna koliko će ljudi stradati, pa će „brojke” do Uskrsa biti minorne prema onima što slijede. Veliki ratovi traju obično četiri ili pet godina, a ovo je velik rat. I naš je, Domovinski, trajao toliko dugo. Sjećam se kada sam u listopadu 1991. govorio braniteljima negdje u istočnoj Slavoniji da će rat trajati godinama, vrtjeli su glavama i nisu vjerovali, neki mi i zamjerili, jer čovjek ne vjeruje u tako grozna „proročanstva”, draže mu je i lakše uvjeriti sebe i sve oko sebe da će užasi uskoro prestati. Tako i sada u Ukrajini, kojoj zaprepašteni Zapad (je li) šalje hrpe oružja ne bi li se zlo suzbilo na ravnicama ponad Crnoga mora, pomaže naoružanjem da se Putin ne prelije ne samo na zemlje bivšega SSSR-a nego i one koje su gotovo pola stoljeća bile žrtve nove arhitekture Europe poslije Drugoga svjetskog rata, kada ih je taj isti Zapad prepustio komunistima i zaustavio njihov normalan razvoj. I život. A kada su malo došle k sebi i počele slobodnije živjeti, opet se u njih uvukao strah da bi se sve moglo vratiti. S tim da sada ni Zapad nije toliko velikodušan, ili je postao pragmatičnim, treba mu tampon na „istočnom krilu” koje će, ako dođe do najgoreg, izdržati (ili ne) prvi udar.

Nas vrlo zanima jugoistočno krilo, koje je u posebnom položaju jer ima više crnih rupa, ne samo Srbiju. Prema kojoj je granica premekana, treba ju utvrditi. Zanima nas i zato što je ruski veleposlanik u Sarajevu neoprezno rekao da „oni imaju plan za Hrvatsku”, na što su analitičari zadnjih dana ponegdje podsjetili. Plan, znači, postoji. Kakav je, što nudi? Ništa novo što već nismo vidjeli devedesetih, ali i nedavno u crnogorskim previranjima u kojima su ne samo SPC nego i ruski elementi imali prste, no ima i naznaka o novim pustolovnim događanjima, a svima je zajedničko jedno: kada se raspao SSSR, raspala se i Jugoslavija. Sada, kada se SSSR (ili rusko carstvo ili što već) opet spaja na nasilan način, vrijeme je – misle jugofanatici – da se istim stilom sašije i nešto nalik na Jugoslaviju ili „barem” veliku Srbiju, znači idemo ispočetka. Postoji tu mnoštvo problema kojih su ujedinitelji svjesni, ali ne i nerješivih. Polako. U tzv. kulturi potrgane su veze već slijepljene, „region” diše skladno, iz Beograda kao u dobrim starim vremenima negiraju hrvatski jezik, znači hrvatski narod, hrvatski identitet, sve kao što je Putin radio u ratnim pripremama. A mi kao da smo hipnotizirani. Samo gledamo. Kao da nije jasno, u bjelodanim usporedbama, što se valja. Podilazimo SDSS-u ili SNV-u u beskrajnoj naivnosti ili gluposti, pupovčani uživaju i tiskaju biltene s imenima nepoćudnih Hrvata i (uglavnom) naručenih grafita, HTV prenosi srpske „konferencije za štampu” (novinstvo se ipak oglušuje). Pametniji Hrvati, znači ne i političari, svjesni su da u slučaju najcrnjih scenarija rečeni bilteni postaju popisima po kojima će ljudi biti traženi i nađeni.

Dobro, ne želim dalje, za sada. Samo jedno pitanje: Jeste li čuli da je Milorad Pupovac jasno i glasno osudio agresiju Rusije (Putina) na Ukrajinu? Niste. Barem ja nisam. Nije se izjasnio o ruskom svetu od Lisabona do Vladivostoka, ali nije, naravno, ni o srpskom svetu koji ipak ima nešto manji zemljopisni opseg. Čeka. U međuvremenu trabunja o ugroženosti Srba koji žive u Hrvatskoj. I to je floskula iz početka devedesetih, ali se poklapa i s Putinovim prijeratnim lamentacijama o teškom položaju Rusa na istoku Ukrajine.
Uvijek iste priče i laži koje završavaju tragedijama.

O sankcijama samo ovo: dvosmjerne su i nesveobuhvatne. Za hrvatsku sirotinju najgora je bila spoznaja da više ne ćemo uvoziti kavijar iz Rusije.

O jeziku našem ili vašem

Ima na HTV-u jedna emisija koja se može vidjeti u sitne sate. Vodi ju Branimir Bilić, zove se Hrvatska za pet. Voditelja su svojedobno pokušali poslati u mirovinu, ali nije uspjelo. U prošlom je tjednu ugostio vodstvo Matice hrvatske, zvane u zadnje vrijeme Matica rediviva. Matica slavi 180. obljetnicu, dobar povod za razgovor, makar u noćnim minutama (je li u tih 180 uračunano vrijeme kada je Matica hrvatska bila zabranjena?). Jedno od pitanja bilo je ono o zakonu o hrvatskom jeziku, što ga je najavilo vodstvo Matice, a protivi mu se (nego tko) Institut za jezik u državnom okrilju. Miro Gavran, predsjednik drevne ustanove, ponovio je što (se) i inače govori, da tolike europske zemlje imaju sličan zakon, pa ne vidi razloga da ga nema Hrvatska. Te da taj i takav zakon ne će biti restriktivan ni u kojem pogledu, nego naprotiv. Na prijedlogu zakona rade ugledni jezikoslovci, među njima i nekoliko akademika. Pa što? Uvjeren sam da će prijedlog biti dobar i prihvatljiv, ali isto tako znam da ne postoji politička volja sadašnje garniture (kao što ni prije nije postojala). Zašto ne postoji? Pa zato što imamo posla s kunktatorima koji, odgojeni u olovnim školama, zaziru od zakonskih rješenja u „pitanju” hrvatskoga jezika, sve to njima miriše na „desnicu” u jezikoslovlju, valjda, boje se da ih naoko anarhistička a zapravo vukovska jezikoslovna ljevica ne uzme na zub. Taj je strah usađivan godinama i nije ga se lako riješiti, kao ni spolnih bolesti. I tako Hrvatska, jedna od malobrojnih u Europi, i nadalje nema zakon o svom, hrvatskom jeziku, a nisam uvjeren da će ga uskoro i imati. Rado bih da se varam.

U medijima je stanje u najmanju ruku zamršeno zato što nikada ne znaš radi li se o neznanju ili o namjeri (osim kod autora gdje je to evidentno). Čini se da je o jeziku na HRT-u (gdje je situacija ipak nešto bolja nego na komercijalnim postajama, ne previše) nedavno održana sjednica programskoga vijeća s jezičnom temom, nije opširnije prezentirana, ali se na ekranu pojavio predsjednik toga tijela dr. Zdravko Kedžo i dao izjavu iz koje se moglo zaključiti da vijeće nije najsretnije glede hrvatskoga jezika. I nije to prvi put. Ako se dobro sjećam, prije otprilike pet godina jedan je član programskoga vijeća rekao da „postoji služba za jezik koja kvalitetno radi posao, i postoji TV koja ne uvažava njegove sugestije”. To se neuvažavanje očito nastavilo, iako je u međuvremenu uspostavljen i Savjet za jezik i govor HRT-a, valjda kao vanjski arbitar, ali se o njemu nije previše čulo. U jutarnjim terminima jezikoslovci poput Alerića tumače što je i kako je u duhu hrvatskoga jezika, ali popodnevni i večernji novinari u to doba spavaju. Iznimkama čast.

U BiH je s hrvatskim jezikom i složenije, takoreći. Oduvijek tako. Neki je dan Mile Pešorda, antologijski pjesnik, u osobnom iskazu podsjetio na tridesetu godišnjicu razaranja Sarajeva. Pogođen je te godine srpskim granatama i njegov stan, ne slučajno, granateri su točno znali što gađaju, i koga. Stao im je na žulj već 1969. obranom hrvatskoga jezika, a dvije godine poslije i više, kao potpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskome jeziku. I „zgodan” detalj: 1992. gađana je tiskara u Mostaru, baš kada su ondje bila u stroju dva Pešordina projekta.

Vratimo se u današnju Hrvatsku i na hrvatski kao školski predmet. Baš „predmet”, kao školska klupa ili vrata na učionici. Nastava se izvodi rijetko, pa znaju valjda učenici hrvatski, em su Hrvati, barem većina, pa kog bi se vraga mučili. Rezultat: ne znaju hrvatski. Ali zato znaju engleski. Upravo čitam knjigu o vremenu indijske neslobode, a britanskog nasilja. Ako Indijac nije znao engleski, mogao je samo voziti rikšu.

Usput: u svezi s ratom u Ukrajini. Gotovo svi medijski poslenici pišu f r o n t (i frontovi!) znači u muškom rodu, iako je ta posuđenica u hrvatskom odavno ustaljena kao fr o n t a. Čak je u vrijeme komunizma postojala Narodna fronta (poslije SSRN).

Deseti travnja

Da ne ponavljam kao papiga čuvenu Tuđmanovu rečenicu o NDH koja nije bila samo zločin, reče, nego težnja hrvatskoga naroda za samostalnom državom (što je o državi govorio i Stepinac), dodao bih samo, iz iskustva zadnjih tridesetak godina, da su te riječi uspješno relativizirane i ignorirane, te se sve opet svelo na ono što bijaše prije njih, znači demoniziranje bez prava na prigovor. Pa koliko god se dobronamjerni trudili govoriti i pisati da je režim jedno, a država drugo, bili su poklopljeni medijskom bukom i etiketiranjem.

Iz osobnoga kuta o 10. travnju: obično smo mi, gimnazijalci iz Kušlanove škole (ove godine Treća slavi stotu obljetnicu) pili i larmali u birtiji na uglu Zvonimirove, tada Ulice socijalističke revolucije. Jednoga dana u godini pobrala bi nas marica i odvezla u Babukićevu, u milicijsku „stanicu”. Tako tri godine zaredom, dok nismo shvatili da se uvijek događa na isti datum, 10. travnja. Pa smo se počeli raspitivati kog se vraga dogodilo toga dana i kada. Objasnili su nam, ispod glasa.

Veliki tjedan

Za Ukrajinu je svaki dan u tjednu, i već mnogo tjedana, Veliki petak. No nakon njega slijedi subota, a zatim Uskrs. Slava Ukrajini.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo