IGRALE SE DELIJE : Mora li baš četnička sljedba komemorirati ustaške žrtve?!

Još je na Palama Ratko Mladić među Karadžićevih predratnih „šest tačaka“ prepoznao genocid. Nije to zbunilo patrijarha Irineja, on i danas misli – i u Donjoj Gradini i drugdje – kako je RS temeljena na Božjoj istini i pravdi. To moraju imati na umu svi oni koji traže neku Drugu, bolju Srbiju.

Svake godine u ovo doba, komemorirajući ustaške žrtve, visoki srpski dužnosnici komemoraciju u Donjoj Gradini redovito promoviraju u politički miting. U političku galamu što se, prije svega, treba čuti u Hrvatskoj. Dakako, i ovoga puta brojevi su ono s čime su se rado poigrali razigrani srpski prvaci; Aleksandar Vučić, koji je D. Gradinu iskoristio za postizbornu turneju te kako bi zahvalio bratu Miletu na potpori kad je to bilo najpreče, ispalio je da je ustaški režim pobio više od milijun ljudi. Nadovezujući se na visokog gosta, brat je Mile obznanio kako je u Jasenovcu smaknuto pola milijuna Srba, a  samo u D. Gradini 360 tisuća Srba.

Patrijarh srpski Irinej još je ranijih godina u sličnoj prigodi utvrdio milijun ustaških žrtava, od toga 700 tisuća u Jasenovcu, pa je zato ove godine (samo) citirao Svetog oca (ne kaže kojeg) koji je, navodno, u jednom poslijeratnom pismu napisao kako je riječ o 240.000 ubijenih logoraša. Jasno, ustaška je bestijalnost bjelodana i ovo sad već kronično srpsko pretjerivanje je doista besmisleno. Konačno, utvrđeno je da je u Jasenovcu smaknuto nešto više od 83 tisuće muškaraca, žena i djece – njihova se imena mogu vidjeti u jasenovačkom memorijalnom logorskom kompleksu.

Pale i obratno brale

Vučiću i bratiji to je očigledno premalo, pa, inzistirajući, po Bruxellesu i kojekuda, na navodnoj aktualnoj ustašizaciji Hrvatske, rado iznova prebrojavaju jasenovačke stradalnike i hvataju ustaše po prvom susjedstvu.

Rekoh, brojevi ni u slučaju Jasenovac ni općenito za ocjenu o zločinačkom karakteru NDH-a nisu najbitniji. Uostalom, ni prošle nedjelje u Donjoj Gradini žrtve nisu bile u prvom planu, politizacija u svojoj najplošnijoj inačici uvjerljivo je nadglasala pijetet. Osobito je stoga važno osvrnuti se na ono što je na ovome stratištu govorio patrijarh srpski. Osim prilično neodređenog citiranja poglavara Katoličke crkve, Irinej je akcentirao činjenicu kako su u žrtve stradale od kršćanskog naroda koji je dignuo ruku na braću po Kristu.

U načeli, ova je konstatacija točna. Ipak, koji put je važnije tko govori od onoga što govori. Slaveći, naime, prošle godine Svetog arhiđakona Stefana, slavu, dakle, Republike Srpske, patrijarh je kazao kako je Srpska temeljena na Božjoj istini i pravdi. Slijedom čega je nužno podsjetiti da je još ranih devedesetih Ratko Mladić među glasovitih „šest tačaka“ što ih je Radovan Karadžić, sondirajući teren za rat, promovirao na Palama, prepoznao što se zapravo sprema. Američki povjesničar Robert Donija u svojoj knjizi „Radovan Karadžić – uzroci, postanak i uspon genocida u BiH“ objavljuje stenogram iz kojega čitamo kako je na plan paljanskog vožda reagirao kalinovački Napoleon. „Ljudi, pa to je genocid“, uzviknuo je đenaral Ratko, kojemu, međutim, to nije smetalo da tri-četiri godine potom, u Srebrenici i gdjegod mu je noga kročila naoštri kamu.

Bolje svašta jesti, nego svašta govoriti

Dakle, ono što je kao (potencijalni) genocid prepoznao i ratni zločinac, patrijarhu srpskom je i danas Božje davanje… Pa je onda nekako logično da laktaški vožd, od Irineje blagosiljan, kaže „da je onda bila Republika Srpska ne bi bilo Jasenovca“. Doista, bolje je svašta jesti, nego svašta govoriti.

Ne obazire se, pak, na to predsjednik Srpske pa u u malom povijesnom satu povijesti naglašava kako nema pohoda u kojem su Srbi išli da osvajaju. „A i kad su ratovali izvan svoje teritorije, oslobađali su druge“, kaže Dodik, gledajući u Vučića, koji je oslobađao Sarajevo s Pala i osobito s Židovskog groblja. Spominjući ovu falangu Beograd-Banja Luka, ne mogu a ne sjetiti se Latinke Perović koja je ponajbolje analizirala fatalnost te sprege – bez obzira tko i kada stoluje u Beogradu ili Palama (Banjoj Luci).

Latinka, naime, drži kako je društvo u RS-u danas veoma podijeljeno, te da na taj rascjep svakako utiče Srbija „koja je iako poražena i frustrirana činjenicom da je devedesetih i započela i izgubila čak četiri rata, nakon 5. listopada nastavila upravo onu politiku koja je bila dominantna prije pada Miloševića. Istina, drugim sredstvima.“

Usto, konstatirajući kako Srbija – baš kao ni majčica joj Rusija – i dalje, na početku XXI. stoljeća ne zna gdje su joj granice, a realnost novih država na Balkanu vidi kao historijsku improvizaciju, Latinka misli da svojom dominantnom sviješću, srpsko društvo danas afirmira strategiju koja Srbiju vraća na Garašaninov program, na obnovu srednjovjekovne države.

Tako je govorio Otac nacije

Glede restauracije srednjovjekovne Srbije, za sada je sigurno kako dobro uspijevaju knezovi, tj. knjaževi. I to s obje strane mitske rijeke Drine (a i Save). Model vladanja Dodika i Vučića je vrlo sličan, a obojici je uzor u Moskvi, Veliki Vladimir. Pritom je dojam kako su sva trojica ozbiljno shvatili Oca nacije, pokojnoga Dobricu Ćosića koji je, shvativši pred smrt da je izgubljena još jedna Kosovska bitka, Srbima zavještao Republiku Srpsku kao jedini (realni) ratni plijen. U tom kontekstu, taj entitet i jeste Božji dar (Srbima) – a čak i, usprkos globalnoj nebitnosti, – Rusima. Zna, eto, Irenej što govori…

Ipak, usprkos tomu, ili možda baš zato, ne mogu a ne zapitati se: Mora li baš četnička sljedba svake godine komemorirati žrtve ustaških zločina?! Te, usto, kako je moguće da je genocid prije genocida prepoznao kasniji izvršitelj krvavih radova, a ne poznaje ga i ne priznaje dva desetljeća kasnije patrijarh srpski?! Pitanja su, više-manje, retorička, a odgovore na umu moraju imati svi oni koji trajno traže neku Drugu, valjda bolju, Srbiju. A, zamislite, Aleksandar Vučić se promovira kao navjestitelj, štoviše (već) i rodonačelnik takve Srbije. I ne samo u Bruxellesu.

JOSIP VRIČKO/Dnevnik.ba/http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo