Svetac dana: Sveta Matilda Saksonska

Matilda je imala zvanje za brak i obitelj. Zavoljela je svoga muža, rodila mu petero djece, a uz njega je postala ne samo vojvotkinja, već i kraljica i majka čitave saske zemlje. U braku je s mužem živjela vrlo uzorno i skladno. Kad bi kralj bio na vojni, ona je upravljala zemljom, a imala je prema svakomu vrlo podatljivu ruku. Sa svojim mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane.

Kako je Matilda jako voljela svoga muža, njegova smrt silno ju je ražalostila. Utjehu je tražila u vjeri, a jednoga je svećenika zadužila da stalno služi svete mise za njezina pokojnika. Matilda je imala troje muške djece. Najmlađi sin Bruno posvetio se duhovnom staležu. Henrik, drugi po rođenju, bio je majci naročito drag. Blage i vedre naravi bijaše prava slika svoga oca i zato bi ga Matilda najradije vidjela kao nasljednika na prijestolju. No otac je na samrti odredio da ga naslijedi najstariji sin Oton, koji je stvarno i bio najsposobniji. Matilda je poštivala kraljevu volju, a Otona izabraše za kralja i zemaljski knezovi. Kasnije, on, Oton I. Veliki, postade i rimski car.

Matilda je bila dobra savjetnica svoga sina vladara, a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoprimstvo. Sinovi su smatrali da je ona i previše darežljiva, što ju je zaboljelo, ali je sve strpljivo podnosila. Kasnije i oni uvidješe da su bili nepravedni prema majci pa je zamoliše za oproštenje i ona im od srca oprosti.

Matildu je zadesila još jedna teška bol. Godine 955. umro joj je najdraži sin Henrik. Otada je otklonila od sebe sav kraljevski sjaj te živjela posve povučenim udovičkim životom. Bila je ipak uvijek spremna da služi kad zatreba i svome sinu kralju i kraljevstvu. Tako joj je kralj nakon sjajne pobjede nad Mađarima na Leškom polju kod Augsburga povjerio da organizira vjersku i crkvenu proslavu te pobjede, što je ona i učinila. Kad je Oton godine 962. pošao u Rim po carsku krunu, povjerio je majci svoga sina, šestogodišnjeg prijestolonasljednika Otona, i ona je uz Brunu, nadbiskupa Kölna, i Wilhelma od Mainza u carevoj odsutnosti preuzela svu odgovornost za carstvo.

Godine 967. Matilda je osjetila da joj se bliži kraj. Dala se prenijeti u svoju zadužbinu Quedlinburg, gdje je umro i bio pokopan i njezin muž, koji ju je ondje čekao. Njezin unuk Wilhelm, nadbiskup Mainza, podijelio joj je posljednje sakramente. Na putu kući sam je iznenada umro 12 dana prije svoje bake. Ona je preminula 14. ožujka 968. Službeno nije proglašena svetom, ali je Nijemci štuju i ljube kao svoju prvu svetu kraljicu.

Monika Kornstedt piše o njoj: “Matilda je bila uzorna žena, a kao vladarica isticala se natprosječnom inteligencijom, izvanrednom brigom za siromahe i postojanom molitvom.” Povijesna knjiga “Rerum gestarum Saxonicarum libri tres”, sastavljena odmah nakon kraljičine smrti, naziva je u više navrata “svetom” i ženom “neobične svetosti”. Godine 975. sastavljen je prvi njezin životopis, koji je veliča kao idealnu kršćansku vladaricu. Svetičin se blagdan slavi na današnji dan u biskupijama: Paderborn, Fulda i München. U bečkoj katedrali nalazi se jedan njezin kip koji potječe iz XV. stoljeća. Mnoge je slike prikazuju u njezinoj zauzetoj karitativnoj djelatnosti.