G. Borić: Odlazak dugovječne njemačke kancelarke

Kraj ere Angele Merkel

Na izborima za Donji dom njemačkoga parlamenta Bundestaga 26. rujna nije se birao savezni kancelar nego narodni zastupnici, a među njima će najjače stranke krenuti u pregovore o budućoj koaliciji, ovoga puta s trima strankama te će njihova vlada četiri godine upravljati Njemačkom. Njoj će na čelu biti predstavnik najbrojnijega parlamentarnog kluba, savezni kancelar. U Bundestagu ima samo šest parlamentarnih klubova i sedam stranaka. Privremeni rezultati izbora izgledaju ovako: socijaldemokrati (SPD) kancelarskog kandidata Olafa Scholza dobili su 25,7% glasova, demokršćanske stranke CDU i CSU kandidata Armina Lascheta 24,1% glasova, Zeleni kandidatkinje Annalene Baerbock 14,8% glasova, liberali stranke FDP 11,5% glasova, Alternativa za Njemačku 10,3% glasova i Ljevica 4,9% glasova.

Jedan predstavnik danske manjine uspio je izboriti mjesto u Bundestagu. Kako socijaldemokrati, tako i kršćanski demokrati morat će tražiti koalicijske partnere u Zelenima i Liberalima, pri čemu Zeleni više naginju socijaldemokratima, s Liberali demokršćanima. Vrlo je vjerojatno da će koalicijski pregovori trajati dosta dugo, možda do Božića i Nove godine, a za to vrijeme Njemačkom će upravljati dosadašnja vlada s nešto manjim ovlastima, pogotovo glede financijskih izdataka. Na kraju pregovora koalicijski partneri dogovorit će se koga će predložiti za saveznog kancelara poglavaru države, saveznom predsjedniku Franku-Walteru Steinmeieru, a taj će vjerojatno biti socijaldemokrat Scholz.

Prema njemačkom ustavu i zakonima kancelari su vrlo utjecajni jer ne samo što određuju smjernice njemačke politike nego njihova je posljednja u svim odlukama resornih ministara ako dođe do prijepora među njima. Osim tih zakonskih veleovlasti od krucijalne su važnosti i politički kapaciteti pojedinih kancelara, njihova sposobnost da uvjeravaju svoje kolege u vladi i donose odluke čak i mimo njihove volje. Među istaknutim su njemačkim državnicima koji su se obilno koristili svojim ovlastima kršćanski demokrati Konrad Adenauer, Helmut Kohl i Angela Merkel te socijaldemokrat Willy Brandt, ali i one koje nismo naveli možemo ocijeniti zaslužnima za njemačku demokraciju.

Parlamentarni izbori u Njemačkoj bili su važni, ali s tim datumom povezan je i konačni oproštaj od politike sadašnje savezne kancelarke Angele Merkel, koja je kao jedina političarka na čelu izvršne vlasti slobodnom voljom odlučila napustiti vodeće mjesto; kancelari prije nje morali su napustiti svoje funkcije pod blagim pritiskom svojih stranaka ali i zbog političkih i špijunskih afera. Ona ostaje na čelu vlade dok se ne formira nova vlada, a to bi moglo potrajati nekoliko mjeseci.

Moćna donositeljica odluka

Dr. Angela Merkel stupila je u svenjemačku politiku nakon kratka razdoblja ne baš zapažena djelovanja u demokratskoj tranziciji istočne Njemačke. Postala je općenjemačkom političarkom zahvaljujući pokroviteljstvu Helmuta Kohla, koji je je nazvao svojom Mädchen, djevojkom, što se moglo shvatiti i kao antifeminističko podcjenjivanje. Ipak, zahvaljujući tomu ubrzo je ušla u saveznu vladu s dvjema ministarskim funkcijama. Kad se Kohl zapleo u aferu neimenovanja donatora za CDU, jer da im je dao časnu riječ da to neće učiniti, prekršio je Zakon o političkim strankama. Nitko među njegovim bliskim suradnicima nije imao snage da zatraži njegovu ostavku i tako spasi ugled stranke, osim Angele Merkel, koja je to učinila u jednom načelnom članku u utjecajnom Frankfurter Allgemeine Zeitungu pa Kohlu nije preostalo ništa drugo nego da napusti svoju dužnost.

Na čelo CDU-a došla je Angela Merkel, fizičarka iz istočne Njemačke, kći evangeličkog pastora, dvaput udata i bez djece. Odmah se pokazala kao vješta političarka koja je uspješno krila privatni život, izvrsno shvaćala kompliciranost njemačke visoke politike, umjela osvajati ljude za sebe, donositi brze i važne odluke bez velikih natezanja sa svojim i koalicijskim partnerima i briljirati na skliskoj međunarodnoj političkoj sceni na kojoj su vladali opasni alfa-muškarci koji su je podcjenjivali, ali i brzo shvaćali da je pametnija i uspješnija od njih. Naravno, morala je sklapati kompromise, posebice u koaliciji sa socijaldemokratima, ali uvijek je na kraju okrenula vagu u svoju korist, što su njezini partneri nerijetko shvaćali sa zakašnjenjem i o tome uglavnom šutjeli.

Nema dvojbe da je Merkelica svladavala sve njemačke i europske pa i svjetske krize zahvaljujući političkom umijeću, ali i nizu drugih čimbenika, prije svega snazi njemačkoga gospodarstva i stabilnosti međudruštvenih odnosa u zemlji, no nije uvijek bila sretne ruke. Kad je došlo do izbjegličke krize, Angela Merkel bez savjetovanja sa svojom vladom pozvala je afroazijske bjegunce da slobodno dođu u Njemačku pa ih nagrnulo više od milijun. To je izazvalo revolt nemalog broja Nijemaca, ali i susjednih država, koje smatraju da je ta selidba naroda štetna za nacionalnu opstojnost država kršćanske Europe. Njezine riječi „Wir schaffen das“ (mi ćemo to svladati) poslije su se pretvorile u promidžbenu municiju protiv nje pa je prvotni stav ipak ispravila. Rado je slušala smjele proeuropske prijedloge mlađahnoga francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, ali ih nikad nije dokraja prihvaćala smatrajući ih opterećenjem za jedinstvo Unije.

Helmut Kohl

Upitnici nad izbjeglicama i pandemijom

U odnosu s Amerikom Donalda Trumpa Merkelova je pokazivala veliku hrabrost kritizirajući njegovu nacionalističku politiku rekavši da se „Europa mora emancipirati od američke politike“, no kako to izvesti konkretno nismo saznali. S novim američkim predsjednikom Joeom Bidenom ponovno su uspostavljeni dobri odnosi, ali kad je riječ o brzim odlukama u Washingtonu kao da je još na snazi Trumpova izreka America first. Što se tiče klimatske krize, Angela Merkel snažna je na riječima, ali u praksi slijedi ne baš posve ekološki opravdane savjete gospodarstvenika kojima je najviše stalo da dobro zarađuju pa su u tome gotovo na istoj liniji sa sindikatima, koji pred očima ponajprije imaju čuvanje radnih mjesta.

U krizi s koronom Merkelica je vrlo stroga u traženju da se po svaku cijenu poštuju ograničenja u svakodnevici koja preporučuju ozbiljni znanstvenici iz Instituta Robert Koch. No nije u tome baš uspješna, jer postoje veliki otpori tim zabranama na koje ljudi ne žele pristati, poneki s vrlo čudnim tumačenjima, primjerice svjetske zavjere protiv bijelog čovjeka, što ozbiljni znanstvenici uvjerljivo osporavaju.

Među neuspješnim potezima Angele Merkel treba spomenuti ukidanje vojne obveze premda je njezina stranka stalno govorila o „vojsci kao školi nacije“. Također njezina odluka o ravnopravnosti dvospolnih i jednospolnih brakova nije naišla na odobravanje konzervativne frakcije CDU-a. Njezini istaknuti članovi ionako tvrde da je Merkelova socijaldemokratizirala Uniju. Po mišljenju nekih stručnjaka njezina je vlada napravila krupnu pogrešku kad je pod utjecajem eksplozije u japanskoj nuklearki Fukushima 2011. prebrzo odlučila da Njemačka što prije izađe iz nuklearne privrede. To je naime povezano s plaćanjem golemih iznosa u ime obeštećenja vlasnicima i akcionarima nuklearki koje su izgrađene i na preporuku vlade.

Tijekom izbjegličke krize dvije posestrimske demokršćanske stranke, CDU i CSU, toliko su se udaljile jedna od druge da je postojala mogućnost rastave njihova političkoga braka, ali ostalo je po starom jer se izbori dobivaju samo u zajedništvu kršćanskih stranaka. Bavarski CSU tražio je zatvaranje granica i stroži odnos prema izbjeglicama, što je Merkeličin CDU odbijao. Čak i vrlo kritični ljevičarski Der Spiegel piše da su Nijemci „dobro živjeli tijekom Merkeličine vladavine“, ali da su njezini „reformatorski koraci završavali gotovo uvijek u sitničarenju“. To doduše i nije moglo biti drukčije jer je stalno morala praviti kompromise s koalicijskim partnerima.

Srdačnija prema Srbiji nego prema Hrvatskoj

Za razliku od Helmuta Kohla i njegova ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera, koji su u Hrvatskoj zbog svoje ispravne politike tijekom raspada Jugoslavije postali legende, gospođa Merkel nema bližega odnosa prema jugoistočnoj Europi pa time ni prema Hrvatskoj. Neki promatrači misle da to ima veze s njezinom istočnonjemačkom socijalizacijom koja je bila više orijentirana prema Rusiji i Poljskoj.

Karakteristično je bilo njezino ponašanje u aferi odbijanja hrvatske vlade premijera Zorana Milanovića da njemačkom pravosuđu izruči dvojicu bivših udbaša zbog sumnje da su bili sukrivci u likvidaciji hrvatskoga političkog emigranta Đurekovića. Premda je naša vlada popustila u tom nepotrebnom prijeporu, Merkelica se nije odazvala da sudjeluje na svečanosti učlanjenja Hrvatske u Europsku Uniju, tobože radi terminskih problema, no novinari su ustvrdili da je to poslijepodne i večer bila slobodna.

Odnosi njemačke vlade s Hrvatskom ipak su ostali srdačni, ali kako se čini u novije vrijeme još su srdačniji sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, koji barem jednom godišnje posjećuje Berlin, stalno hvali kancelarku Merkel kao svoj politički uzor i u novije vrijeme „javno uči njemački“. Propagandistički su to trikovi velikoga saveznika Rusije i Kine, dviju velesila koje potkopavaju jedinstvo Europske Unije i NATO-a gdje god mogu, što se u Berlinu ne želi shvatiti. Činjenica da je Merkelova na kraju karijere otišla u posjet Beogradu i Tirani govori i o tome koliko je Hrvatska manje važna u njemačkoj politici prema jugoistočnoj Europi.

Nedavni posjet Beogradu što su ga osudili srbijanski oporbeni mediji i stranke, koji „jača Vučićevu poziciju pred izbore na proljeće iduće godine“, ima i čvrsto gospodarsko opravdanje. Naime, u Srbiji su pronađene velike količine litija, važna za proizvodnju baterija u električnim automobilima, kojima pripada budućnost. Rudnik se nalazi pokraj Loznice na zapadu Srbije i moći će se eksploatirati sve do 2050. godine, a za nj su zainteresirani Kina, SAD i naravno Njemačka.

Nekoliko naime pogona u Srbiji radi za njemačku automobilsku industriju, za koju još od davnih dana lobira, naravno, Angela Merkel. Za njemačku politiku prema Srbiji i Zapadnom Balkanu važnija je stabilnost tamošnjih režima nego njihovo ispunjavanje demokratskih norma koje postavlja Bruxelles svim kandidatima za članstvo u Uniji. Nadamo se da će nova vlada u Berlinu dosljednije poštovati proklamirana načela u vanjskoj politici nego dosadašnja Angele Merkel.

Gojko Borić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo