Kakvim lider (ne) treba biti?

Često gledamo, čujemo i čitamo ono što govore „naši“ političari, u najmanju ruku oni koji imaju puno ili ograničeno pravo javnosti, bili oni u poziciji ili u opoziciji, etablirani ili neetablirani. Arogancija – hrvatski rečeno: bahatost, razmetljivost, nadmenost, napuhanost, nadutost, umišljenost, uznositost, samoispravnost, samouvjerenost, preuzetnost, taština, oholost… – prva je riječ koja nam pada na pamet da bismo izrazili dojam o njihovim nastupima. Sve znaju, u sve se razumiju, sve rješavaju, sve kritiziraju… ali ni za što nitko od njih nije nipošto ni kriv ni odgovoran, nego su krivi i odgovorni uvijek „oni drugi“… Višak ponosa i neizmjerna oholost uzduž i poprijeko političkog prostora. Iako ih objektivno mjerljivi rezultati više ili manje demantiraju. K tomu, toliki su uvjereni da jesu ili mogu biti lideri, i to nepogrješivi predvodnici, pa i izbavitelji. Ostanu li na vlasti odnosno dođu li na vlast, po Hrvatskoj će teći „med i mlijeko“, a i sve će probleme u vanjskim odnosima s lakoćom riješiti. Iznimke (ako ih ima) potvrđuju pravilo.

Takvima ne pada na pamet da je za istinskog vođu važno uz ostalo i biti neumišljen, u neku ruku „ponizan“, iskren, jednostavan i osobno skroman, svjestan svojih sposobnosti, ali i svojih ograničenja. Takvima su bili mnogi do ne tako davno koje smo nazivali i priznavali državnicima. Istinski lider nije onaj kojemu je glavno živjeti od vanjskog sjaja, retoričke pjene i vlastoljubivosti koja mu zrači iz očiju, govoriti mnogo i efektno, a ne kazati sadržajno ništa što se pamti. Istinski lider jest onaj koji ima viziju, karizmu koja ga nadahnjuje, i dugogodišnji uporan rad i određena znanja i iskustva iza sebe. Liderstvo nije sposobnost ekstravertiranih i preponosnih, nego onih koji su pred poviješću i pred narodom na neki način ponizni. Poniznost danas u svijetu politike, a ni općenito, nije na cijeni, nju mnogi smatraju poniženjem. No poniznost znači stajati čvrsto na zemlji i biti sposoban objektivno vidjeti te sebi i drugima priznati problem, pogotovu onaj koji je teško rješiv. Nitko danas ne očekuje od vođe da bude Samson ili Herkul, već da bude čovjek koji razlikuje ono što se zaista može od onoga što se u danom trenutku i okolnostima zaista ne može učiniti.

Ponizni lider ne precjenjuje niti podcjenjuje svoje snage i svoje slabosti, svoje uspjehe i neuspjehe. On, naprotiv, razumije važnost uzajamnosti. Ispravno vrednuje dostojanstvo, sposobnosti i rezultate drugih. Poštuje ih. Ne umišlja si da je pametniji od sviju skupa. Znade cijeniti, zahvaljivati i tražiti pomoć od suradnika, računati na njih, ne razmetati se svojim sposobnostima i uspjesima niti neiskreno i neuvjerljivo prikrivati svima vidljive neuspjehe, pogrješke, ograničenja i objektivne teškoće.

Poniznost je, osim toga, korisna da bi se bolje upoznalo sebe, uočilo i priznalo vrijednosti drugih te da bi se napredovalo u jačanju vlastita karaktera. Ona može bitno pridonijeti općemu političkom rastu, preobrazbi institucija i dizanju razine javne svijesti,  odgovornosti i moralnosti. Ona je alat za samokontrolu koji pomaže dobru postupanju zbog ispravnih razloga i ispravnu vrjednovanju onoga što se radi. Ona u praksi pogoduje cjelokupnom političkom radu i olakšava donošenje odluka.

Biti lider ne znači biti savršen, nego prigrliti neku novu viziju i uspjeti da ju drugi kao takvu prepoznaju i njome se oduševe, počnu za nju živjeti. Za to pak mora se učiti poniznosti. Vjerujući u veličinu drugih, i u snagu naroda, odnoseći se prema drugima kao prema jednakima, mogu se, zajedničkim snagama, postići veliki ciljevi. Ponizni lider omogućuje da osobe koje imaju timove i organizacije manje griješe. Ako su one ponizne, ispravno će vrjednovati svoja znanja i svoje sposobnosti, a isto tako i svoje slabosti ili nedoraslosti težim izazovima. Njihov odnos s drugima poboljšavat će se, budući da će moći uspostavljati istinske i jednostavne međuodnose. Priznajući svoja ograničenja, bit će otvoreni za nove ideje, za plodonosan dijalog i za timski rad.

Najveća moć jednog lidera, ne samo na političkom, nego i na bilo kojem području, jest u njegovom autoritetu koji proistječe iz moralnosti. Kad jedan lider kaže ono što misli, dapače, kada učini ono što kaže da će učiniti, on generira vjerodostojnost i ulijeva povjerenje. To je taj temelj autoriteta koji izvire iz moralnosti i koji druge privlači i preobražuje.

Istinski lider – unatoč neizbježnim kritikama koje mora podnositi – brine se za dubinska pitanja, koja nisu nužno svima vidljiva. Unatoč izostanku masovne potpore odlučan je dok nastoji razjasniti i riješiti pitanja koja traže žurne i dubinske odgovore. Voljan je suočiti se s izazovima, a ne biti „debelokožac“ te ih flegmatički „gurati pod tepih“, praviti se da oni ne postoje.

Istinski lider, naposljetku, ima hrabrosti priznati sam sebi i drugima kad je njegovo vrijeme isteklo, povući se i osloboditi prostor za nekog novog lidera. Pogotovu ako ne uspijeva rješavati ono što je najpotrebnije rješavati.

Postati ponizan nije nešto što se postiže preko noći. Kao i druge vrline odnosno krjeposti, poniznost se mora svakodnevno vježbati, sve dok ne postane navikom, dok „ne uđe u krv“. No sigurno je da samo ponizni mogu pronaći ili prepoznati istinu, kojoj svaki istinski lider teži. Ne samo  onu abstraktnu istinu, nego istinu o životnoj zbilji, o drugima, o nama i o samomu sebi.

M.O./Hrvatsko nebo