Nataša Božinović: Strahovlada srednjestrujaških medija

Slučaj Jelene Jindre u Halterima, pa nedavna parada Danke Derifaj  pored tuđega  bazena, današnji Sevkini brakorazvodni brodolomi do zaključno u prošlost Sevkina autorskog djela na jahti, svi spadaju pod isti sadržaj. Pornografski. Zanimljivo je da je onome na jahti,  najmekšemu  i za društvo bezopasnome, zabranjena distribucija, dok se ovi ostali nagrađuju, multipliciraju se i postaju društveni uzori.

Dno dna novinarstva Danke i Jindre drma hrvatske institucije. Smrt Hrvatskoj, sloboda novinarima! Uz napomenu: samo novinarima koji misle kao Titove pionirke: Jindra i Danka! Kako netko takav se uopće usudi promišljati o pojmu slobode. Ali eto. Ne samo da se usudi nego je sposoban ju modelirati po vlastitoj mjeri i posijati u okvire demokracije. Istu kao prije. Slobodu koja si daje za pravo ograničiti tuđu slobodu, penetrirati u istu,  razoriti institucije demokratske države iz čistoga hira umišljene stručnosti. Bilo bi bezopasno da nema blagoslov vlasti i svih moćnih medija u državi.

Vlast koja predstavlja državu amenuje rasturanje te iste države. Toliki strah vlasti od medijskih moćnika odavno nije viđen na ovako karikaturalan način kao u slučaju sudske zabrane daljnjeg pisanja o temi iz Jindrinoga serijala članaka „Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?”, na H-alter portalu u kojima se na nestručan, populistički način, jednostrano navijački, vrši pohod na ustanove: Polikliniku za zaštitu djece i mladeži i centre za socijalnu skrb.

Potpuno puzeći, bez trunke obzira spram institucija države koju predstavljaju, Plenković, Obuljen i ministar pravosuđa, neovisnost hrvatskoga pravosuđa bacaju u blato pred Jindrine noge. Tako je novinarska, bolje rečeno, Jindrina sloboda postala apsolut. Apsolut komu se poklonila čitava država. Ne samo Andrej nego i čitava oporba je stavila Jindru iznad zakona uplitanjem u neovisnost sudskih odluka. Moram reći da me val obezglavljenosti prikazan u Dnevniku HTV-a  gdje su se svi klanjali apsolutu užasno zastrašio. Posebno je na mene djelovao prizor Marije Selak. Prvo su vladajući izbiflali klanjajuće floskule o vrhunaravnim medijskim slobodama, pa neki iz oporbe, a zatim se ukazalo Marijino lice. Nekad lice spasenja od indoktrinacije novogovorom. Nekad osoba koja je itekako dala obola u Petome danu protiv ideološki isključivih licemjernih pobornika tolerancije, a danas samo lice i ništa više.

Kojoj je torturi bila izložena, da je i ona pokleknula? Je li možda trenutak kada na neprimjerenu i zlonamjernu paparazzo fotografiju trudne Marije uhvaćenu na nekoj klupi raširenih nogu, reagira suprug Nino, a mediji kojima je reakcija upućena, rafalno odgovaraju fotografijama trudnica dragovoljki iz javnoga života, koje su  podnijele žrtvu apsolutu tako da su dijelile vlastite odabrane fotografije iz obiteljskoga albuma, javnosti? Što bi ta  maloumna „žrtva“ dijeljenja osobnih i odabranih fotki, ustvari pridruživanje linču, trebala pokazati naspram zlurade paparazzo fotke koju su napakirali Mariji? Ta mi je nezdrava antilogika fascinantna. Odnosno, kako se brzo ljudi zaraze istom.

Vjerojatno se radi o djelovanju ukupnosti svih trenutaka mnogobrojnih mainstream medijskih ispada nesklonosti spram  Raspudić para, a znamo, bilo ih je mnogo. U nekome drugom vremenu sličnih aktera kao danas, Mariju bi mučili u tamnici pa bi ona da sačuva život pokleknula. Izašla bi iz tamnice krvava, izudarana, s modrcama, slijepljene prljave kose i rekla ono što apsolut od nje zahtjeva. Danas je ona stala pred kamere netom iz salona ljepote i rekla ono što apsolut od nje zahtijeva. Krv, mučenje, modrice zamijenjeni su utjerivanjem antilogike bez fizičkoga batinanja. Mislila sam: utjerivanje antilogike ne može djelovati na inteligentno biće. I zato je Marijina pojavnost 23. rujna u središnjem Dnevniku HRT-a, na mene djelovala užasno obeshrabrujuće. Smireno, bez tupoga pogleda u daljinu, ponovila je Plenkovićeve riječi kao da ih nitko nikad prije nje, izrekao  nije. „ Mediji moraju imati apsolutnu slobodu govora“. Tako nekako. Pa i onu kad zaviruju u međunožje trudnice?

Bože, što su joj učinili? Obuzme me na trenutak kafkijanski duh. Ubrzo se sjetim: otkad se latila MOST-a, nikad joj floskula dosta. Ali to ne umiri moj osjećaj zabrinutosti za društvo u kojemu jedan površni, samodopadni i svađalački nastrojen mentalni sklop, u ovome slučaju, dotična novinarka HRT-a i H-altera, dok si rek’o keks, postaje vrhovni kadija te tuži, kadija ti sudi.

Ukazujući se danas u Jindri, jučer u Danki, a sutra u nekome tko je sam bio izložen torturi, pokazuje brzinu širenja.

Nakon što je svakom kulturnom prilogu na HRT-u 3 dala izrazito jednostrani ideološki pečat političkoga aktivizma, Jelena je krenula u ono što ona misli da je istraživačko novinarstvo.  Emisija Otvoreno, istog se datuma sudske zabrane posvetila novoj heroini. Jeleni Jindri. Samodopadnost Jindre  je pucala po šavovima i nikakav i najljepše sročeni, stručan, znanstveni argument suprotne strane nije ju omeo u njenoj nesvrhovitosti.  Voditeljica Otvorenoga Zrinka Grancarić grčevito je pokušala držati balans između nakostriješene Jindre i gošći u studiju koje se sve redom bave odgovornim i ozbiljnim poslovima, ali ubrzo je i ona pokleknula, pa je u nekim trenucima izgledalo kao da je ustrašena odšetala iz studija, a Jindra postala voditeljica. Išla bih i dalje, Plenkovićev strah od srednjestrujaških medija je strah druge sile koja ometa njegovu. Zrinkin strah je strah većega iz hijerarhije. Sama pojavnost Jindre ne izaziva pomisao da je čitava njena TV kuća štiti kao žrtvu, nego da ona tu zaštitu zahtijeva i uspješno nameće. Jer kako inače objasniti prilog koji je ponovljen dva puta, Dnevnik i u Otvorenom, i koji tako šturo obrađuje drugu stranu dok Jelena Jindra dominira kao dijete u dječjem društvu nakon odgledanog horora. Preplavljuje je infantilan užas zbog dvadesetogodišnje vladavine poremećenih psihologa  koji se iživljavaju nad nevinim ženama izražen u par prostih  rečenica i to je sve. Na gledatelju je da proširi sugestiju i da da mašti vjetra, da ispod prikazanih hodnika poliklinike, vidi vlažne i mračne podrume u kojima se odvijaju Američke horor priče. Prilog je, kao što sam gore navela, obogaćen uz njene sugestije i potporom vladajućih. Potporom jeftinoga, ali učinkovitoga progona ljudi koji rade ozbiljan i odgovoran posao. Ako se i otkrije koji patološki horor psiholog u cijelome slučaju ovaj novinarski stil nije opravdanje  za svjesno i neodgovorno rušenje institucija širenjem nepovjerenja u njih, izazivanjem društvenog kaosa u kojem se novinar nameće kao vrhovni vođa.

Titula novinarke istraživačice u distopiji u kojoj očito već živimo, poništava cjelokupni rad tisuće stručnjaka i znanstvenika. Međutim, Otvoreno, koliko god bilo tu večer servis Jelene Jindre u tome nehoteći, nije uspjelo. Otelo se kontroli zbog njena nasrtaja i vrlo trezvenih sugovornika. To što je Jelena intelektualno matirana u više navrata argumentima, to nimalo ne znači da je obeshrabrena u lupetanju i samodopadnosti. Upravo suprotno. Kakvu vrijednost imaju argumenti ako te vlastodršci podupiru? Ako je pila okrenuta naopako, ako antilogika caruje. S jedne strane odgovorni ljudi koji su na razne načine inkorporirani u sustav skrbi i rješavanju problema s djecom u obiteljskim sporovima, a s druge ona i njen špirit za pljuvanjem.

Nije pitanje je l ima pogrešnih odluka jer ih ima i uvijek će ih biti u svakome sustavu. Pitanje je rušenja cijeloga sustava koje bi bilo neprimjereno i da se rušenje temelji na pogrešnim odlukama, a kamoli kad se temelji na kriteriju jedne novinarke koja je namjerno površno upoznata iz samo jednoga kuta nezadovoljnika koji su prošli kroz sustav. Bez da trepne, istraživačicu ne zanima druga strana, a još manje ju zanima treća strana kao arbitar. Ako se to može nazvati istraživanjem, onda je svaki majmun koji nađe bananu istraživač. S tim da je puno časniji u postavljanim hipotezama da se banane nalaze na određenome području, te uspješniji u dokazivanju kad ju nađe, oguli i pojede. Novinari poput Jindre i  Danke, obje ljubiteljice totalitarizama, navikli su u demokraciji klevete poistovjetiti s istraživačkim procesom; hipotezama, ciljem i dokazima, a onda sve to uz moć medija i vlasti zaštititi. Hoće li odluka po žalbi višega suda o zabrani sadržaja iz H-altera biti potvrda odluke nižega suda? Čisto sumnjam! Koji sudac bi se usudio nakon ovakve medijske harange. Isti novinari koji su se digli na zadnje noge u obranu časti nečastivoga radi apsolutističkih novinarskih sloboda dali su potporu ukidanju novinarskih sloboda kada je bila trodnevna zabrana rada TV Z1 jer je Porfirije prikazan onim što je valjda danas evidentno i najglupljima, da je u najmanju ruku simpatizer četništva. Radilo se o istini, a nagrabusila cijela TV. Ovdje nije ukinut H-alter, nije novinarki zabranjen rad osim što je izrečena sadržajno uska privremena mjera. Ovom pompom oko te famozne zabrane još će se efikasnije djelovati na odluku višega suda. Odjeknut će i za budućnost. Formirat će se obrazac postupanja jer ima to i širi značaj. Gradonačelnik Tomašević će bez problema i propitkivanja postaviti svoje ljude u institucije pogodne za ideološko modeliranje po mjeri Možemo. Posebno vezano za obitelj i tradicionalne vrijednosti.  Pozitivan ishod za Hrvatsku, u rukama je hrabrih. Ako ih ima.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo