Četiri tempirane balkanske bombe EU ne želi u “zajedničkoj europskoj kući”!

Iako su dužnosnici Europske unije deklarativno za prijam svih šest zapadnobalkanskih zemalja u članstvo u Uniji, gotovo ni jedna od tih zemalja ne napreduje na europskom putu. Zbog čega? Ma koliko željeli jugoistok Europe staviti pod svoj kišobran i otrgnuti ga od utjecaja istočnih sila; Rusije, Kine i Turske, zapadne političare od ostvarenja tih ambicija, čini se, odvraća realna slika stanja u tim zemljama, koje bi se mogle nazvati tempiranim bombama.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

Ta metafora može se upotrijebiti gotovo za sve države na jugoistoku Europe koje teže postati dijelom EU- Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Kosovo. Na ovom popisu za sada nema samo Makedonije, iako je i u njoj sve donedavno postojala snažna prijetnja unutarnjim sukobima između etničkih Makedonaca i Albanaca i Albanije. Riječ je o duboko podijeljenim društvima, koja neovisno o tipu državnog uređenja- unitarnom ili federalističko-konsocijacijskom nisu u stanju prevladati međunacionalna trvenja i osigurati političku stabilnost. Razumljivo je što takve problematične zemlje Europska unija ne želi pod svojim krovom, jer bi, time, mirna i demokratska Europa postala Europom sukoba, nemira i političke nestabilnosti. A to ni jedan europski lider, intimno, ne želi, bez obzira koliko gorljivo javno zagovarao proširenje EU na jugoistok Europe.

Između Bosne i Hercegovine i Crne Gore postoje bitne razlike u unutarnjem uređenju. U BiH je krvavi trogodišnji rat završio mirovnim sporazumom, koji je zemlju definirao kao federativno-konfederativnu državu s elementima konsocijacijske demokracije, koja podrazumjeva ravnopravno učešće u vlasti tri konstitutivne nacije Bošnjaka, Hrvata i Srba, neovisno o njihovoj brojnosti, kroz dva, umjesto što bi bilo logično, tri entiteta. Konsocijacijski model u teoriji smatra se najboljim načinom za upravljanje razlikama i preveniranje etničkih konflikata u podijeljenim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko. U praksi on, zaista, ima taj potencijal ali u zemljama poput Belgije i Švicarske…U BiH političari ne žele vidjeti i prihvatiti njegove benefite. Već ga srušiti kako bi ostvarili maksimalističke ciljeve naroda koje predstavljaju. Srbi žele odcijepiti svoju federalnu jedinicu- RS- koju su, na polovici teritorija BiH, nakon etničkog čišćenja u ratu isposlovali na mirovnim pregovorima u Daytonu, Bošnjaci bi ukinuli “genocidnu tvorevinu” i kroz građanski model da ovladaju cijelom BiH, dok je interes Hrvata, kao najmalobrojnijeg naroda izboriti se za ravnopravnost zajamčenu daytonskim Ustavom, koja im se godinama oduzima. Posljedice- BiH je i 26 godina nakon rata “bure baruta”.

Za razliku od Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori nije bilo građanskog rata, pa je ona ostala unitarna država. No, ni 14 godina nakon osamostaljenja ni taj model nije stvorio građansko društvo i jedinstveno crnogorsku naciju, kao ključnu pretpostavku političke stabilnosti. Potvrdili su to i najnoviji sukobi i helikoptersko-desantno ustoličenja mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija u crnogorskoj prijestolnici Cetinju. Nakon čega možemo samo čuvenu crnogorsku pjesmu “Crna Gora jest malena…”dopuniti sa “…ali je duboko podijeljena”.

Zvuči paradoksalno ali Crnogorci u svojoj državi nisu apsolutna, već tek relativna većina. Od oko 620.000 stanovnika Crne Gore, tek njih 45 posto izjašnjavaju se Crnogorcima. Druga najbrojnija zajednica Srbi čine ni malo zanemarivih 30 posto stanovništva. Nakon odvajanja od Srbije i stvaranja samostalne crnogorske države, crnogorski Srbi se nisu integrirali niti prihvatiti crnogorstvo kao nacionalnu odrednicu, već su ostali dijelom sveukupnog srpskog nacionalnog bića, a njihovi lideri u C. Gori nastavili su slijediti politiku Beograda, koja je negirala crnogorsku naciju, a Crnu Goru tretirala kao južnu srpsku zemlju. Takvoj politici crnogorski predsjednik Đukanović suprostavljao je politiku radikalnog okretanja leđa Srbiji i usmjeravanjem Crne Gore prema Zapadu; priznanjem Kosova, uvođenjem sankcija Rusiji, učlanjenjem zemlje u NATO…što su Srbi doživljavali kao “guranje prsta u oko”. Ispostavit će se kako ništa od toga nije bilo toliko vrijedno koliko bi vrijedilo da je Đukanović uspio pomiriti interese etničkih Crnogoraca i Srba i izgraditi inkluzivnu, uključivu politiku koja bi bila prihvatljiva za većinu stanovništva. Možda bi njegova stranka i danas bila na vlasti, a Crna Gora oaza mira i stabilnosti. To naravno nije lako, ali nije ni nemoguće.

Treća tempirana bomba je Srbija i Kosovo. Od odvajanja Kosova od Srbije, pod pokroviteljstvom SAD i zapadnih zemalja, nakon što je Miloševićev režim izvršio stravične zločine i progon albanskog stanovništva te dvije države i dalje razmjenjuju ratnu retoriku, bez i najmanjih naznaka da normaliziraju odnose, unatoč silnim naporima briselske diplomacije.

Neovisno o unutarnjem obliku uređenja zajedničko političarima u sve četiri zemlje je, uz časne izuzetke, odsustvo inkluzivnih, uključivih politika i političkih lidera koji bi se hvalili umijećem traženja kompromisa i postizanja dogovora s predstavnicima drugih zajednica.

Umjesto toga svjedočimo međusobnim optužbama, prijetnjama, nasilju, inaćenju, preglasavanju, nametanju, jednom riječju politikama koje stvaraju sve veći međunacionalni jaz i prijete da međunacionalne, verbalne konflikte pretvore u oružane, “građanske ratove”.

Ima li EU, uz vlastite probleme, snage i želje, u konačnici i potencijala, sposobnosti, rješavati međunacionalne sukobe u ovim zemljama, da bi jugoistok Europe uključila u svoje članstvo, dok politički akteri u tim zemljama vode konfliktne politike koje im osiguravaju podršku birača u nacionalnim zajednicama koje predstavljaju. Odgovor je, nažalost, nema. A bez toga, čini se, možemo samo, pjevušiti onu Balaševićevu: Putuj Europo- Krivi smo mi.

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo