Prof.dr.sc. Mihovil Biočić: Komemoracije srpskih žrtava

Na komemoraciji srpskim žrtvama ustaškog terora iz 1941. u Banskom Grabovcu, Milorad Pupovac (https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/u-banskom-grabovcu-komemoracija-za-1285-zrtava-srpske-nacionalnosti-2439168), kao svojedobno i njegov velikosrpski istomišljenik Dejan Jović (https://www.dnevno.hr/vijesti/dejan-jovic-evo-zasto-je-ustastvo-gore-od-nacizma-i-fasizma-ustase-i-partizani-nisu-isto-niti-ce-ikada-biti-1347558/), vrijeđaju srpske žrtve, uvećavajući ih višestruko, zbog čega dovode u sumnju stvarne srpske žrtve. Pred dvije godine, napisao sam opširni odgovor  Dejanu Joviću i ukazao mu na njegove laži. Navesti ću mali dio teksta kojim se opovrgavaju lažne brojke. (https://croativ.net/biocice-ubitacan-odgovor-dejanu-jovicu-povodom-njegovih-velikosrbskih-obmana-izrecenih-u-banskom-grabovcu%EF%BB%BF-2520/). Ne znam što to treba i Pupovcu, osim da lažima i klevetama opet ne huška svoj narod na hrvatski.   

I samo jedna nevina žrtva veliki je zločin, zbog čega nije potrebno umnažati brojke s bilo koje strane. Nama treba znanstvena istina, i to od znanstvenika koji svoje teze podupiru znanstvenim dokazima, a ne bilo čijom ofucanom totalitarističkom propagandom. U svim glavnim medijima, u kojima velikim dijelom rade bivši suradnici jugoslavenskih tajnih službi i/ili njihovi sljednici, kontinuirano se pronosi velikosrpska ‘istina’, a svi koji je opovrgavaju temeljem znanstvenih činjenica, proglašavaju se revizionistima i drugim epitetima iz bogatog asortimana Agitpropa. 

Srbi i glavni hrvatski mediji, uglavnom šute o srpskim zločinima, kroz 20. stoljeće, uključivšii one iz vremena Domovinskog obrambenog rata, a stalno istiću zločine s hrvatske strane uz obvezatno umnožavanje i izmišljanje nepostojećih žrtava. Velikosrbi sebe prikazuju golemom žrtvom, uspoređujući se s hrvatskim Židovima, a zaboravljaju svoju jaku antisemitsku prošlost, kojom su proganjali i ubijali Židove.  Tako je Margaret Tacher, prije početka rata u bivšoj Jugoslaviji izjavila: ‘… Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu, tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji’.

Filip J.Cohen, američki novinar židovskog podrijetla i bivši savjetnik UN-a za BiH, 27. veljače 1992. poslao je pismo Abrahamu Coperu iz središta Simona Wiesenthala, u kojem uz ostalo kaže da ’Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas 1992. Srbi zlorabe žrtve holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz holokausta koji se dogodio u Srbiji…’

Zašto hrvatski velikosrbi ne spomenu i Nedićevu kvinslišku Srbiju, prvu u Europi koja se pohvalila Hitleru da je riješila Židovsko pitanje (Judenfrei). Dana 8. lipnja 1942. Emanuel Schafer, njemački zapovjednik sigurnosti u Srbiji, izvijestio je skupinu njemačkih časnika da je Beograd prvi grad u Europi bez Židova (Judenfrei) (Politika, 29. travnja 1989.),  a ondje je s ponosom i tajnik vojne uprave za građanska pitanja Harald Turner javio u Berlin: ‘Srbija je jedina zemlja u kojoj je ‘problem’ Židova i Cigana potpuno riješen’.  

Ljotićev ZBOR je izdao 1941. godine knjižicu pod naslovom Srpski narod u kandžama Jevreja, koji se ravnao prema knjizi Mein Kampf  Adolfa Hitlera. Od 1941. do 1945. je u Srbiji izdano pedeset i jedna (51) knjižica s protusemitskim sadržajem. Patrijarh Varnava (Petar) Rosić je 1937. govorio: ‘Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu, koja služi na korist celom čovečanstvu’ (https://narod.hr/kultura/20-kolovoza-istina-o-holokaustu-u-srbiji-1-antisemitizam-i-mrznja-prema-zidovima-u-srbiji-do-i-svjetskog-rata). To je samo mali dio antisemitskog djelovanja u 19. i 20. stoljeću u Srbiji.

U svijetlu prikrivanja istina i iznošenja tipičnih srpskih laži, kojima od koljača stvaraju heroje i svece, osvrnut ću se i na događaje u Banskom Grabovcu: 

Kao i 7. kolovoza 2019., kada Jović spominje 1285 ubijenih Srba koje su ustaše ubile, sada i Pupovac, ove godine, navodi istu brojku. Nakon prijevara s brojevima u Jasenovcu, odnosno dokaza da je popis IZMIŠLJEN (https://ieeexplore.ieee.org/document/930676) od  velikosrpske i jugoslavenske promidžbe, ne vjerujem u istinitost ni jednog broja koji nije znanstveno potvrđen.  Dakle, postoji i druga istina o Banskomu Grabovcu! 

U Banskomu Grabovcu, selu koje nastavaju Srbi, kao i u svim okolnim selima, u srpnju 1941. nije bilo nijednoga ustaškog vojnika. Prema tomu nema ni govora o ustaškom uporištu. Skupina Srba-ustanika, među kojima nema nijednog iz Banskoga Grabovca, napada, odvodi, a potom ubija malobrojne Hrvate u selu.Ustaška je odmazda bila nerazmjerna i okrutna. Tijekom 25. i 26. srpnja 1941., ustaše su pobile, prema poimeničnom popisu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Narodne Republike Hrvatske, iz 1945./56. i 1964., do 400 seljaka Srba iz Banskoga Grabovca i okolnih sela. Bile su to nevine žrtve, dok su zločinci (sve junaci i kasniji narodni heroji) pobjegli u okolne šume Zrinske gore, ostavljajući narod na milost i nemilost ustašama. Sličan popis provela je Komisija Vlade SFR Jugoslavije 1964., a pretpostavlja se da popisi nisu korišteni, i to ne samo iz Banskoga Grabovca, jer se nisu uklapali u težnju povećavanja broja ubijenih. Odakle Joviću i Pupovcu 1285. ubijenih!? (http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/15780-jugonostalgiari-i-dalje-neumorno-lairaju-to-se-zbilo-u-banskom-grabovcu-1941). Što se tiče ‘narodnog heroja’ Vasilija Gaćeše, koji se veliča u tom ‘antifašističkom’ ustanku, ako je to onaj koji je u Kulen Vakufu, na kolcu pekao žive muslimanske seljane, onda je to prestrašno. (https://hu-benedikt.hr/?p=75500; https://croativ.net/biocice-ubitacan-odgovor-dejanu-jovicu-povodom-njegovih-velikosrbskih-obmana-izrecenih-u-banskom-grabovcu%EF%BB%BF-2520/).

Philip Cohen je zabilježio: ‘Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda… četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27. travnja uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara’ (knjiga Tajni rat Srbije); (https://priznajem.hr/novosti/hrvatska/28-travnja-1941-ndh-jeste-li-znali-za-masakre-nad-hrvatima-u-prvim-danima rata/?utm_source=Midas&utm_medium=Widget&utm_campaign=Razmjena%2bprometa).

Sve to Milorad Pupovac zna! On i predaje na nelustriranom hrvatskom sveučilištu, on i dalje prodaje krivotvorine studentima, a hrvatska akademska zajednica šuti, rektor zagrebačkog sveučilišta šuti i hrvatska vlast šuti!

Postavlja se pitanje hoće li aktualna vlast i ove 2021. godine sponzorirati četnički ustanak od 27.srpnja 1941.? Nedavno, ta ista vlast nije htjela financijski pomoći organizaciju obilježavanja mučkog ubojstva i masakra 12  hrvatskih redarstvenika, tih istinskih mučenika za slobodnu Hrvatsku. Kako našoj vlasti, a osobito u njoj nekim generalima, braniteljima i osvjedočenim domoljubima koji su, za razliku od svojih šefova bili tu kad je grmilo, žrtvovali sebe i koji znaju što je i kako bilo, nisu jasne barem povijesne činjenice o tom četničkom ustanku, kojeg je hrvatski narod morao slaviti 45 godina. Ništo ih ne može opravdati ako znaju i dalje podržavaju onaj dio srpske manjine koji ne priznaje da su bili peta kolona srpskoj agresiji, koji ‘ne znaju’ tko je bio agresor, koji  provede Memorandume SANU, od prvog do ‘Srpskog sveta’, čiju je stranku utemeljio ratni zločinac i u kojoj se nalazi dio agresora… U isto vrijeme naši sugrađani Srbi (desetak tisuća), koji su branili svoju Hrvatsku, marginalizirani su uz prešutni pristanak vrha vlasti. Dakle, sutra, 27. srpnja 2021., opet će biti proslava u Srbu i likovanje nad ubijenim Hrvatima, koje nikad nitko ne spominje, a sluganski mediji šute! 

Kako su se odvijali događaji u srpnju 1941.?

– Poslije talijansko-četničkog sastanka u Benkovcu 23. srpnja 1941., uslijedio je taj, tzv.  ”Ustanak naroda Hrvatske”, tj. srpska pobuna 27. srpnja 1941. Tim ustankom nastavio se genocid Srba nad hrvatskim narodom, započet u Kraljevini Jugoslaviji i trajat će u suradnji s komunističkim dijelom partizanske vojske i poslije rata. 

– U Srbu, u tom ‘antifašističkom ustanku’ nije ubijen niti jedan fašist, nacist, Talijan, Nijemac, ustaša, domobran, nego je zvjerski poklano hrvatsko civilno stanovništvo.  Ustanak u savezu i dogovoru s talijanskim fašistima (o čemu postoje povijesni dokazi), ne može biti ništa drugo nego fašistički ustanak, u kojem je na najzvjerskiji način ubijan ‘običan’ hrvatski narod, u svojoj zemlji, na svom pragu, među kojima su bili žene, starci i djeca, a najmlađe dijete imalo je 2 godine. Iskorijenili su cijele župe, obitelji (uže i šire), razorili hrvatske crkve i sve što podsjeća na Hrvate. Bio je to genocid nad hrvatskim narodom tog područja. Ubijen je i komunist, poslije proglašen Narodnim herojem Marko Orešković, koji je htio usmjeriti ustanak u antifašističkom smjeru, ali za ustanike nije bio ‘dovoljno’ Srbin, jer mu je samo majka Srpkinja a otac Hrvat! Do temelja su spalili brojna sela i poubijali još oko 400 ljudi, od kojih je bilo 49 djece! 

– Nevine žrtve tog ustanka su bili i svećenici: don Juraj Gospodnetić i don Waldemar Maximillian Vrhovec, od kojih je prvi skončao na ”antifašističkom” ražnju, pred majčinim očima,  a dugi u jami!? Nadalje, tih dana su ubijeni i svećenici Krešimir Barišić u Krnjeuši s 3 sjemeništarca i župnik iz Boričevca Stuparić. Točan broj vjernika nije utvrđen.(Tomo Vukšić. “Dan ustanka” – Ubojstvo župnika iz Drvara i Bosanskog Grahova. Katolički tjednik, Arhivirano iz izvornika 10. ožujka 2016., preuzeto 29. srpnja 2017;  Zdravko DIZDAR, Mihael SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Zagreb 1999., 116.-117.; Marko Jareb, Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, VII.2011.; https://hrvatskonebo.org/2018/08/26/prof-dr-sc-mihovil-biocic-cetnicki-ustanak-27-07-1941).

– Istrijebljen je rod Ivezića (njih 38), od kojih je najmlađi imao 2 godine, šezdesetdvoje ljudi (s 5 žena i 9 djece) iz okolice Srba, i zaklano 300 hodočasnika koji su se vraćali vlakom sa svetkovine  sv. Ane na Kosovu kraj Knina? 

– Nakon 27. srpnja 1941., u područjima Srba, jugozapadne Bosne, sjeverne Dalmacije i jugoistočne Like, više nema Hrvata. Postoje popisi ubijenih i izbjeglih. Izbjegli pred četničkim nožem, nisu se smjeli vratiti u svoja rodna mjesta za cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije.

– Kolovođe četničke pobune (obje srpske frakcije: monarhistička i komunistička) i predstavnici talijanskih fašističkih okupacijskih vlasti u Otriću su 11. kolovoza 1941., imali su sastanak. Ti su ”antifašisti” tada potpisali  sporazum s Talijanima u kojem stoji da se ”ne bore protiv talijanskih fašista”!   (https://kamenjar.com/ivo-lucic-to-srbu-nije-antifasizam-cetiri-puta-ustajali-hrvatske/).

. Pobuna je bila organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svi su imali zajednički cilj: Stvaranje Velike Srbije,  prema projektu ‘Homogene Srbije’ od 30. lipnja 1941.,  četničkog ideologa Stevana Moljevića istaknutog četničkog, ideologa i savjetnika Draže Mihajlovića.  Prema tom projektu, prva i osnovna dužnost svih Srba je ‘da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive… sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru.’ To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana i od nesrpskog življa  ‘pre nego li se iko pribere’ i tako svršenim činom… riješiti zajedničku granicu između ‘‘Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…”  Tzv. srpske krajeve trebalo je u tu svrhu očistiti od Hrvata. (Stjepan Lozo: Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt ”Homogena Srbija” 1941., str. 71.-94., Naklada Bošković, Split, Podstrana 2019.). U taj okvir stvaranja Velike Srbije treba dakle smjestiti i ovaj ustanak „Za kralja i otadžbinu“ u Srbu 27.7.1941., kako su znali klicati! Prema tom projektu za etnički očistiti područje Velike Srbije, trebalo je protjerati ili likvidirati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika, od čega oko 1.000.000 Hrvata. I tzv. Balvan revolucija 1991. bila  je logički nastavak genocida nad Hrvatima i otimanja hrvatskih zemalja za stvaranje Velike Srbije!. https://hrsvijet.net/index.php/vijesti/43-glas-hrsvijeta/57680-mihovil-biocic-pismo-nasim-antifasistima

– Suradnja Srba i talijanskih fašista se vidi i iz Izvješća talijanskog generala Renza Dalmazza Lorenza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka. Opisujući stanje 29. srpnja 1941. (dva dana nakon početka ustanka), Dalmazzo jasno navodi:  ”Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve…  Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza…” itd.  (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, XIII./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 214.-215).

– I jedni i drugi (i četnici i komunisti, ali obvezatno Srbi)  sklopili  su sporazum s talijanskom vojskom, koji im je omogućio ostvarivanje njihovih ciljeva. Sporazum s talijanskim fašistima u Otriću, nije potpisan na području na kojem je glavni bio Mihajlo Đujić, nego Gojko Polovina, poslije slavni partizan. Preciznije rečeno, političko tijelo u ime kojeg su ustanički predstavnici potpisali sporazum s talijanskom vojskom u Otriću nazivalo se ”Srpski narodni oslobodilački pokret za ličke srezove” (ZNOR, IV./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1951., str. 39.; Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, Globus – Zagreb / Narodna knjiga – Beograd / Prosveta – Beograd, 1979., str. 207.).  Jedan od njegovih potpisnika bio je i Đoko Jovanić (komunist, kasnije zapovjednik V. zagrebačke armijske oblasti). (Đ. Jovanić, Ratna sjećanja, str. 104).

– Taj je ustanak bio bez dvojbe četnička pobuna u sklopu kontinuiteta uništenja hrvatskoga naroda a u skladu s prijetnjom Nikole Stojanovića u članku ”Srbi i Hrvati” iz 1902., u kojem se  navodi da Hrvati moraju nestati jer je to ”evolucijski neizbježno”, a članak sadrži i poznatu poruku ”do istrage vaše ili naše”. 

– Zato su zločini bili usmjereni općenito protiv hrvatskog naroda u cjelini, tj.bili su za njegovo biološko istrebljenje. Srbi/četnici, gdje god su imali mogućnost, ubijali sve Hrvate, bez obzira na političko usmjerenje ili dob, ubijajući djecu od koljevke do staračkog stanovništva. Teror velikosrba, četnika je bio usmjeren i na antifašiste i njihove obitelji, bez obzira na nacionalnost. (Dizdar, Zdravko, Sobolevski, Mihael. 1999. Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., / Silent Chetnik Torture in Croatia and Bosnia and Herzegovina 1941-1945,/. Hrvatski Institut za povijest. Dom i svijet. Zagreb. 63.).

Milorad Pupovac je nakon duge šutnje, svojedobno ipak priznao da je tog 27. srpnja bilo zločina, ali da su to uradili oni koji nisu bili antifašisti. U tome ga demantira Gojko Polovina (kominist iz ustanka), koji piše o tim događajima: “…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342). Kasnije su i sami lokalni komunisti priznali da su  ”vodili pregovore sa talijanskim okupatorima po pitanju lojalnog držanja prema okupatorima, čime su nasjeli i upregli se u kola talijanskog fašizma” (ZNOR, V./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., str. 79.). 

Naravno, kako je to i običaj kada su hrvatske žrtve u pitanju, nikada nitko nije odgovarao za bestijalni genocid nad hrvatskim civilima tog područja Like, Sjeverne Dalmacije i Bosne. Naprotiv, nastavio se od istih i nakon 1945., kada se rijetki preživjeli nisu smjeli vratiti u svoja sravnjena sela i nestale župe. Pravi je genocid učinjen nad Hrvatima:  Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. U slijedeći mjesec dana sveukupno je smrtno stradalo oko 2.500 civila, običnih obiteljskih ljudi s djecom! Ne fašista, ne ustaša, ne Talijana i ne Nijemaca, profesore Pupovac!

Što danas Srbi slave u Srbu, što je to ako nije nova pobuna bez oružja (za sada)? Jesu li ovo ‘filočetnički’ derneci? Je su li u Hrvatskoj zakonita četnička obilježja i agresorska jugoslavenska zastava s petokrakom? Iz ‘sveta’ (srpskog) u Srb dolaze vikati da će zaklati ustaše, a zna se, svi smo mi za njih ‘ustaše’. I ne smeta njima to što smo mi za njih ustaše, ne smeta njima ni slovo ‘U’ na čelu, njima smeta, čelo – kako netko reče!  

Što rade tzv. ‘institucije vlasti’, ako je sve gore navedeno točno? Ako nije točno opovrgnite, ali s dokazima, ne s lažljivom srpskom propagandom, iznesite istinu, jer samo će nas istina pomiriti i smiriti, a ne srpske laži, i njihova tri prsta, pardon, ruke!

 Prof.dr.sc. Mihovil Biočić/Hrvatsko nebo