Jedna je i neponovljiva – Ankica Tuđman!
Vrijeme:3 min, 39 sec
Za gospođu Ankicu Tuđman s pravom možemo reći da je sudjelovala u svim bitkama koje je tijekom života vodio njezin suprug, prvi hrvatski predsjednik i pobjednik hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman.
U miru i tišini, dostojanstveno, kako samo to njoj priliči, 24. srpnja proslavit će još jedan rođendan (rođena je 1926. u Zagrebu.)
Često je na određeni način manje-više bila u „sjeni“, ali, njezine zasluge i na političkom polju, nisu male. Bila je ogromna podrška prvom hrvatskom predsjedniku.
Kad je 2006. objavila knjigu „Moj život s Francekom“ među ostalim je napisala da je najveći „problem“ u njihovu braku bila Hrvatska, koja se čvrsto utaborila između njih. “Otkad te znam – istaknula je- Hrvatska ti je bila i ispred i iznad svega. Kad bi se mogle zbrajati kruške i jabuke, rekla bih da ti je bila ispred svih nas, pa čak i ispred unuka koje jako voliš…“.
Također je napisala da joj je iznimno žao što tijekom godina nije sustavno zapisivala svoja sjećanja.
– „Prepisujući njegove dnevničke bilješke, tješila sam se da je u njegovim rečenicama dovoljno zabilježeno to što sam doživjela, i ono lijepo, ali i ono kad nam je bilo teško. Francek je na taj način nesvjesno preuzeo skrb o mojim uspomenama, s istom pažnjom kao i ja brigu o njemu, djeci, o domaćinstvu, o našem zajedničkom radu“-znala je reći.
Da, ona je bila osoba i ličnost koja je stvarala povijest, odnosno koja je godinama iz neposredne, prisne blizine bila svjedokom svega onoga što je vezano uz ime dr. Franje Tuđmana, ali i hrvatske države. Prošla je, kao što i sama često kaže, Scile i Haribide. Ona je žena- „iskovana iz kamena“.
Zahvaljujući njezinu angažmanu doznali smo štošta iz rada i života njezina supruga, kojeg nikada nije željela napustiti čak ni u vrijeme diktature Josipa Broza Tita, kad su ga dva puta hapsili i trpali na robiju. Osobito su joj se početkom devedesetih urezale riječi prvog hrvatskog predsjednika – „Hrvati će opet morati uzeti pušku u ruku. A to znači da ćemo opet morati ginuti za svoju zemlju“ – rekao je dr. Tuđman, (a gđa. Ankica zapisala), bez kojeg još dugo Hrvatska ne bi bila slobodna, samostalna i demokratska država.
Na početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata na poticaj dr. Ljiljane Kostović uključila se u stvaranje jedne jake i prijeko potrebne Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske, koja je postala poznata pod sloganom: – „I jednom se kunom može pomoći“. Sve do 1996. u toj je Zakladi osim gospođe Ljiljane i Ankice, radila i gospođa Mirna Kopešić, dok su im se kasnije pridružili i drugi, bez kojih rad jedne ovakve humanitarne udruge ne bi bio mogući.
Ova velika žena uistinu je iznimno ponosna na ovu Zakladu, koja bez obzira na sve poteškoće uspješno djeluje i danas. Kaže da se veseli svaki puta kad primi neko pismo od onih kojima pomaže ili je pomagala.
Dosad je zahvaljujući plemenitom djelovanju Zaklade, koju su pomogli i brojni sponzori, uspjela pomoći velikom broju ljudi, kako onim siromašnim s višečlanim obiteljima, tako i onima koji su tijekom Domovinskoga rata izgubili nekog od članova svoje obitelji, ili pak djeci poginulih branitelja. Također je pomagala i mnogim bolnicama, dječjim vrtićima, školama…
Kad smo (2004.) na moj poticaj posmrtno dr. Franji Tuđmanu uručivali priznanje Junak Domovinskoga rata u zagrebačkom HNK-u tada je rekla da nešto takvoga njezin suprug više nikada neće dobiti. I bila je (zasad) u pravu. A ja se sjećam da su mi tom prigodom iznimno mnogo pomagali: general Ljubo Ćesić Rojs, dr, Damir Eljuga, dr. Andrija Hebrang, ak. kipar Kuzma Kovačić, Igor Zidić i drugi.
Tijekom zadnjih godina, ne treba ni reći, koliko ju je, kao i mnogobrojne Hrvate, pogodila smrt njezina sina Miroslava, inače i zastupnika u Hrvatskom saboru.
Jednom riječju- prerano je otišao.
U relativno čestim druženjima s gospođom Tuđman, poglavito kad nije bila toliko bolesna, znala se i ljutiti na Trg dr. Franje Tuđmana u Zagrebu, odnosno govoriti da takvu livadu nije zaslužio prvi hrvatski predsjednik. Željela je da spomenik Tuđmanu bude na Rooseveltovom trgu, ispred Muzeja Mimara, ali tadašnji gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić ni jednom je nažalost u svezi toga nikada nije pozvao ni na razgovor…
Priredila je i uredila knjigu „Hrvatsko ratno znakovlje“, itd. i tako redom.
I što još na kraju reći. Ono što znaju svi koji su je makar i površno poznavali – Jedna je i neponovljiva!
Mladen Pavković/Kamenjar com/https://kamenjar.com/Hrvatsko nebo
