Najbolji prijedlog koji je itko ikada iznio Valentinu Inzku

Nametni ga, urla svjetina, nametni ga i otiđi s obrazom, poručuju prvaci te iste svjetine.

Kao da se Sarajevo igra dječje igre ‘usudi se ako smiješ’ sa svojim omiljenim visokim predstavnikom.

Piše: Marko Aurelije, Bild.ba

Radi se naravno o zabrani negiranja genocida i Valentinu Inzku. Optužuju ga da odlazi nečista obraza, bez obzira što je zbog njih mijenjao zakone matematike, što je tolerirao zlostavljanje etnički malobrojnijih, šutke gledao teror prema onima koji se usude drukčije misliti, što je prešutio rušenje Daytona izborom Željka Komšića, što mirno gleda pozive na demontažu ustavno-pravnog poretka države i zavođenje tiranije većine, što je svjetskim forumima moćnicima redovito i isključivo raportirao o krivnji Hrvata i Srba za sve BiH nedaće itd.

Sve to je prošlost, sada ga nametni…

Zakon o zabrani negiranja genocida kako ga vidi sarajevska kotlina podrazumijeva kazneno gonjenje onih koji misle i govore da u Srebrenici nije bilo genocida.

I nije planirano da Zakon obuhvati kažnjavanje svakog negiranja i svakog genocida, pa tako i onog turskog nad Armenima, ili onog u Jasenovcu, odnosno, ne daj Bože, otomanskog genocida nad starosjediocima srednjevjekovne Bosne.

Zakon dakle ima dogmatizirati samo događaje u Srebrenici kao genocid, makar bi se time, pored ostalog, de facto, uskratila sloboda govora, znanstveno propitivanje dokaza isl.

Nije mi se, međutim, namjera ovdje baviti najvećom tragedijom na europskom tlu nakon II. Svjetskog rata, kako god je rječju kvalificirali, a u kojoj je pomahnitali krvolok bez imalo vojničke časti odlučio sistemski istrijebiti stanovništvo jednog prostora, pozivajući se na nekakve povijesne pravde i osvete i sijući sjeme za neke iduće povijesne pravde i osvete.

Niti imam nakanu prstom pokazati na isključive krivce od nalogodavaca i egzekutora, do tzv. međunarodne zajednice koja se uspostavila sigurnosnu zonu za koju se ispostavilo da baš i nije tako sigurna, pa sve do bošnjačkog oca nacije, koji je po nekim svjedočenjima moguće i pristao na neke međunarodne prijedloge o pretvaranju Srebrenice u klaonicu i zauzvrat međunarodnu vojnu intervenciju. Na žalost, istina nikada nije jedna i obično je pišu pobjednici, a kako u proteklom ratu u BiH nema pobjednika tako nema niti samo jedne istine.

Ipak, suštinsko pitanje koje se otvara jest kako smo uopće u jednom wannabe civiliziranom društvu došli u situaciju da nešto što bi trebala biti norma dostojanstva i poslužiti kao uvod u opću katarzu postane dijelom dnevne politike i međusobnog prepucavanja, kako je točka koja je svojom tragedijom trebala poslužiti kao integrirajuća, postala crtom razdvajanja i kako se nešto što bi treblo biti opće mjesto mora zakonski nametati.

Ishodište ovog kao simboličkog problema neslaganja u Bosni i Hercegovini, ali i brojnih drugih dezintegrirajućih silnica je u svojoj suštini Haški sud.

Ta se institucija sa svrhom da ponudi pravdu i osnovu za pomirenje pretvorila u potpunu travestiju, i na svu sreću, završila je svoju neslavnu povijesnu ulogu.

Strane u ratovima na tlu bivše države imale su različite motive u pristajanju na osnivanje Haškog suda. Zagreb je smatrao da će Sud ponuditi povijesnu istinu i osuditi zločinačke imperijalne projekte spaljene zemlje iz Beograda, po uzoru na sud u Nirnbergu, a da se pobjednicima u ratu neće suditi, poglavito ne zbog kolateralnih žrtava, opet po uzoru na II. Svjetski rat.

Nitko nije niti slutio da će heroji obrane i slobode biti poredani uz bok svojim ratnim neprijateljima i krvnicima.

Uostalom, Hrvati kao integralno nacionalno biće bit će drastično kažnjeni, ne toliko za rat u Hrvatskoj, ali će sve biti nadoknađeno presudama za rat u BiH, uz nebuloze tipa da je u Središnjoj Bosni trostruko okruženoj višestruko brojnijim muslimanskim agresorom, rat imao međunarodni karakter.

U Zagrebu je poslije svega ostala stigma, gorčina, manjak dostojanstva koji bi krasio pobjednike i deficit nacionalnog ponosa, te kao kruna potpuno distanciranje i odricanje od Hrvata BiH, pa i odium, peronaliziran kroz notornog Stjepana Mesića.

Beograd kao paradigma srpstva s obje strane granice, morao je pristati na osnivanje Suda uz uvjerenje da će izostanak izravne administrativne veze sa ratovima u drugim državama, amnestirati donositelje odluka u Beogradu za ono što se događalo.

Kako bi Beograd izbjegao vlastitu odgovornost i formalno donošenje odluka, uspostavljene su različite krajine. Danas Beograd vidi haški sud kao onaj u kojem se sudi samo Srbima iako su i oni žrtve, da je nesrazmjer u presudama bez presedana itd.

U svakom slučaju, katarza zbog odgovornosti za sukobe i zločine, priznanje odgovornosti sebi i drugima, u Beogradu je potpuno izostalo, tim više jer se usmjerio na personalne a ne paradigmatske promjene nakon Miloševića.

Bošnjački mainstream je pak prepoznao propagandističke mogućnosti Haškog suda, te uz nesebični knowhow i support bivših agenata KOS-a, sada u obavještajnim i vojnim strukturama Armije RBiH prikupljao a nerijetko i falsificirao dokaze (brojni slučajevi od rušenja Starog mosta pa sve do prikazivanja tuđih žrtava kao vlastitih) o ratnim zločinima drugih strana, te ishodio što na taj način, a što lobiranjem i financiranjem svojih muslimanskih prijatelja i pokrovitelja, brojne presude u vlastitu korist, odnosno oslobađanja od odgovornosti ili izostanka procesuiranja za vlastite ratne zločine.

Ovakve presude, ali i neprocesuiranje ratnih zločina Armije RBiH, bošnjačkom mainstreamu pružio je preludij za autoviktimizaciju s jedne strane i osjećaj moralne superiornosti i pravednosti u odnosu na ostale zaraćene strane, a nerijetko i međunarodnu zajednicu, s druge strane.

Tako je stvoren narativ o pravednoj borbi Armije RBiH uz neznatne ratne ekscese prema drugim stranama i dvostrukoj agresiji, te UZP-u s jedne strane i genocidnoj tvorevini s druge strane.

Iako je Haški sud pa makar i nakaradan kakav je bio, dosljedno promatrano, donio presudu o UZP-u u pojedinim općinama, a ne u Herceg Bosni kao cjelini, odnosno genocidu u Srebrenici, a ne u drugim dijelovima današnjeg RS-a, to ipak nije zapriječilo mitomane iz Sarajeva u kreiranju legendi o patriotama koje su obranile Bosnu od dvostruke agresije, o genocidnoj RS i Herceg-Bosni kao udruženom zločinačkom pothvatu.

Ima li ludilo granica teško je reći s obzirom na to da pojedinci danas čak tvrde da je Armija RBiH u vojnoj akciji „Oluja“ oslobodila Hrvatsku, a ne obrnuto.

Kakva je, dakle, zaostavština Haškog suda formiranog kako bi donio pravdu i pomirenje, te nadasve katarzu i suočavanje sa zločinima?

Niti jedno od navedenog.

Dapače, proizveo je gorčinu u Zagrebu, odbacivanje i nezadovoljstvo u Beogradu pod egidom da se sudi samo Srbima, te okvir za bujanje fašizma i nacizma u Sarajevu.

Pri tome ovi potonji haške presude vide kao korijen za ostvarivanje svojih ratnih ciljeva, te u tom svjetlu nameću priču o dokidanju konstitutivnosti, odnosno ukidanju RS-a kao genocidne tvorevine.

Niti jedan od ova dva cilja nije moguće ostvariti bez novih sukoba i krvoprolića. I dok je konstitutivnost esencija Bosne i Hercegovine, bila ona administrativna ili suštinska, dotle pitanje RS-a zaslužuje koju riječ više.

Naime, nedvojbeno je kako je entitet kao takav, iskovan u ratu, prožetom mnogim zločinima, etničkim čišćenjem i politikom spaljene zemlje.

Ipak njegovo bi nasilno ukidanje bio povijesni presedan. Naime brojne su države pa i nacije nastale u nasilnim okolnostima s podtekstom masovnih zločina, bilo da govorimo o SAD i genocidu nad starosjediocima, odnosno kolokvijalno Indijancima, Australiji i zločinima nad tamošnjim starosjediocima Aboriginima, užasnim zločinima, čiji razmjeri upravo ovih dana izlaze na svjetlo dana u Kanadi, pa konačno i Bosni i Hercegovini čija je suvremena nacionalna struktura nastala nasilnom islamizacijom i genocidom nad katolicima i patarenima, starosjediocima Bosne.

A kako ukidanje tvorevina nastalih nasiljem nije švedski stol, veliko je pitanje kako bi cjelokupna priča završila.

Nažalost ili na sreću neki povijesni procesi koliko god bili gnjusni ipak su ireverzibilni.

Na kraju, da se vratim na početak. S obzirom na to da Sarajevo poziva Inzka da ode s obrazom i nametne ga, to ću i ja pozvati Incka da ode s obrazom i ispravi nepravde i kreira osnovu za izgradnju bolje budućnosti za ljude u BiH, bili oni građani ili narodi.

Stoga, visoki predstavniče iskoristite Bonske ovlasti i poništite nepravdu koju su vaši prethodnici nanijeli donošenjem ustavnih promjena i izbornog zakona s ciljem isključivanja jedne zajednice iz upravljanja društvom.

Smijenite rušitelje ustava i Daytonskog sporazuma koji uz to pozivaju na nasilje od Bakira Izetbegovića, Željka Komšića pa sve do njihovih savjetnika i trabanata.

Inicirajte centre za deradikalizaciju za tipove poput Bajrovića ili Suljagića. Puna su Vam usta korupcije pa sankcionirajte njezine vinovnike poput Fadila Novalića, prve dame u Bošnjaka, različitih sudaca koji upravo ovih dana siluju kaznene postupke ne bi li pogodovali Bošnjačkim političarima i dužnosnicima.

Zabranite europsku filijalu esktremističke i radikalne organizacije Muslimanska braća u BiH – SDA, koja otvoreno propagira talibanizaciju Bosne.

Uklonite militantne Nacističke organizacije poput Demokratske fronte (oni uostalom i u nazivu stranke imaju vojno-ratni termin).

Pružite na taj način prostor onima koji žele razgovarati pa i o bolnim temama, a ne urlati.

Doista – otiđite s obrazom i ostavite svijetao trag – visoki predstavniče…

Marko Aurelije/Bild.ba/https://www.bild.ba/Hrvatsko nebo