Europa šuti… Europa zaboravlja povijest

Hrvatsko društvo se nalazi u dubokoj duhovno-etičkoj krizi. Pokušaj rješenja tog kriznog stanja u društvu pomoću „Povjerenstva za suočavanje s prošlošću“ nije donio zadovoljavajuće rezultate. Naprotiv, kako pokazuju događaji oko komemoracije žrtve Bleiburga i Križnoga puta, prije svega u BiH, moramo zaključiti da zagovornici genocidnih zločina nad hrvatskim narodom, dakle liberalno-ljevičarske stranke i bivši komunisti partizani, ostaju kod svog stajališta da su strašna ubojstva nevinih ljudi opravdana jer su od vrhovnog vođe zapovjeđena i time osuđena na vječni zaborav u tami stotina masovnih grobnica. Takvo ponašanje je pokazatelj strukture (ne)etike koja je nepoznata svijesti svake visoke kulture. U svako vrijeme je vrijedilo pravilo: „ O mrtvima ništa nego dobro“. Svaki kulturni narod se drži toga i danas. Pogrebi su svečanosti žalosnih i tužnih ne samo najbližih rođaka, nego svaki, koji ima srce i dušu i koji poznaje pokojnika, pridružuje se zajednici tužnih i stavlja se u red povorke na putu ispraćaja na groblje uz sjećanje i molitve za pokojnika. Zar partizani i komunisti nisu nikada nešto takvoga doživjeli u svom životu? Zar ne organiziraju i oni sprovode svojim dragima polažući ih u lijepo pripremljene grobove i grobnice s natpisima, s imenom i prezimenom, s cvijećem i sa svijećom?

Tko je pažljivo slušao ili čitao što su tih dana Bleiburga govorili mnogi, čak i intelektualci, političari, književnici, umjetnici, čak i zastupnici u Saboru, čak i visoke ličnosti religije i crkve, čak i u ime nacije, taj se je najprije zapitao je li moguće da postoji svijet takvih ljudi ili bolje: da postoje ljudi takvog svijeta, jer za njega kao čovjeka, da, samo kao čovjeka, takav svijet je nezamisliv? ! Prvo, što se rodilo u njegovoj duši, bio je pritisak, čežnja nekuda pobjeći iz tog svijeta, takvih ljudi, takvih sugrađana. U kojoj povezanosti su ti današnji ljudi s onim ljudima koji su kod Bleiburga i na Križnom putu ubijali, klali malu djecu, majke, žene…i bacali ih u jame, još žive…? Stravično! U Sarajevu je bilo takvih koji bi sa sjekirom ubili kardinala jer se moli za mrtve! U BiH stvaraju poznate ličnosti politike i kulture atmosferu linča na katolike Hrvate i na Katoličku Crkvu.

75 godina je prošlo od te tragedije i naslućujemo da još danas žive s nama ljudi potencijalni koljači? A EU ne samo da glasno šuti, nego EU intervenira preko svoje predstavnice za kulturu (gospođe iz BiH) u korist potencijalnim koljačima opravdavajući njihov bijes s izmišljenim ustaštvom Hrvata i s tobožnjom revizijom povijesti. Pa to su poznate floskule propagande prije 1990., koje su vodile do rata na teritoriju Europe, na iznenađenje cijele europske javnosti. I onda su elite Europe šutjele i smatrale to nemogućim. Kao što su bile iznenađene padom Berlinskog zida i time komunizma. Kakvog li nepoznavanja totalitarnog zločinačkog komunističkog sistema! I danas se ponavlja isto. Žrtvi se podmeće zločinačka ćud da bi ju se moglo kažnjavati na sve moguće načine.

Zašto tako daleko ići tražeći ljude koji su ne-ljudi, koji su koljači, krvnici? Što je sa žrtvama Vukovara? Što je sa žrtvama Srebrenice? Što je još s preko tisuće nestalih u logorima Srbije? Gdje su grobovi tisuća nestalih? Zar ne vidimo da se ponavlja Bleiburg, Križni put? Zar je to moguće danas, u Europi visokih etičkih, humanih vrijednosti? Njemačka nacija još danas traži svoje pale vojnike i sunarodnjake po cijelom svijetu, a hrvatska nacija nije smjela ni pisnuti o svojim žrtvama kroz 60 godina nakon rata. I danas nastoji vladajuća klasa u Hrvatskoj na razne načine spriječiti da hrvatski narod vrši zakon pijeteta prema svojim pokojnima i da organizira dostojan pokop svima poznatim i nepoznatima. I sada ovih dana javlja se rik komunista i partizana koji hoće nasilno spriječiti službe Božje, molitve i sjećanja na pokojne nevine žrtve Bleiburga, Križnog puta. Neshvatljivo za svijest čovjeka 21. stoljeća.

I Europa šuti. Čak hoće bez grižnje savjesti uvrstiti takve nacije, države u Europsku uniju: u zajednicu 28 nacija ponosnih na svoje vrijednosti, humanosti, poštivanja dostojanstva čovjeka, ostvarivanja prava čovjeka, sprječavanja nasilja nad ženama…? Europa zaboravlja povijest. Tko to čini, morati će ponavljati i doživljavati ponavljanje iste ili slične tragedije. Jest, zločince treba osuditi. Ali zar su ti zločinci Vukovara, Srebrenice… pali s Marsa ili pak imaju svoju obitelj, svoju naciju, svoju kulturu gdje su rođeni, odgajani, poučavani? Hitler i njegovi nacionalsocijalisti ili članovi radničke partije su bili osuđeni. Njemački narod nije bio osuđen kao narod nego mu je bilo naređeno da prođe kroz proces entnacifikacije, to će reći oslobađanja od kulta Hitlera i svjetonazora nacionalsocijalizma. Nijemcima je bilo naređeno učenje o demokraciji, vježbanje u odgoju za poštivanje čovjeka, drugih nacija, tolerancije, pravne države… I to sve pod kontrolom međunarodne zajednice. Svrha tome je bila: izbrisati iz uma, duše i srca jednom zauvijek paradigme zločinačke ideologije nacionalsocijalizma. To se zove lustracija. Ako Europa smatra da je komunistički režim totalitaristički i zločinački, i ona tako zaista misli u najnovijoj Deklaraciji EP 2019., onda se mora pobrinuti da se dogodi obnova duha, uma, duše i srca u državama i nacijama koje su živjele 50 godina pod totalitarističkim zločinačkim sistemom komunizma… Mladež je morala učiti marksizam, ateizam, etički relativizam, jednoumlje, mržnju protiv klasnog neprijatelja, a to je najprije bila Katolička crkva i hrvatska nacija. Učila je netoleranciju… jednom riječju: mladež je morala učiti sve svjetonazorske paradigme koje su suprotne demokraciji, pluralizmu, humanizmu, poštivanju dostojanstva čovjeka i odgovornosti pred osobnom savješću i pred Bogom.

EU se mora pobrinuti da svi oni, koji su služili komunističkom režimu iz uvjerenja, ne smiju više u demokraciji obnašati nikakvu političku niti državnu vlast. Njemačka je to sprovela kod sebe s DDR-om. To isto su učinile sve druge bivše komunističke zemlje. To nije učinila Hrvatska, niti Slovenija. To se nije dogodilo niti u BiH niti Srbiji… EU ne smije i dalje zatvarati oči pred činjenicom da napisati Ustav po modelu demokratskih i pravnih država dozvoljava primjerice hrvatsku državu nazivati demokratskom i pravnom državom, ali da to nikako ne uključuje da su članovi političke klase na vlasti iz komunističkog vremena postali kao nekim čudom pravi i istinski demokrati, ljudi visokog etičkog standarda i humanističko-prosvjetiteljskog svjetonazora. Tu disonancu narod u Hrvatskoj doživljava već 30 godina. Idejno-svjetonazorski sklop političke „elite“ je još uvijek iz vremena komunizma. Narod znade tu istinu pa kaže: vuk dlaku mijenja, ćud nikada. Bez toga ne bi se moglo dogoditi sve ovo što je došlo na svjetlo dana oko Bleiburga, specijalno događaji u BiH-a ovih dana.

Što se događa? Događa se negacija etike klasične grčko-rimske, srednjovjekovne i kršćansko-humanističke svijesti. Takvo stajalište je dokaz da marksistička ideologija i njezini „vjernici“ ne poznaju pojam klasične filozofije o dostojanstvu čovjeka, o čovjeku osobi. S takvom sviješću je nemoguće biti istinski zagovornik principa demokracije i države prava i sloboda. Zar je moguće da u današnjoj Hrvatskoj žive i djeluju ljudi s takvim etosom? Ako jest moguće, onda tu treba tražiti zadnji uzrok krize političkog, društvenog i gospodarskog sustava ovih zadnjih 25 godina nezavisne države Hrvatske. Glavnu riječ u političkom, kulturnom i društvenom životu vode ljudi prividno oslobođeni od do nedavno vladajućeg totalitarnog sklopa razmišljanja u kulturi, politici, znanosti.

EU bi trebala inzistirati na tome da ljudi aktualne političke klase u Hrvatskoj konačno nađu snagu da priznaju da su u ime i na načelima marksističko-komunističkog svjetonazora počinjeni najbrojniji i najteži zločini protiv čovječnosti u povijesti čovječanstva (usp. Rezolucija Vijeća Europe 2006., deklaracija Hrvatskog sabora 2006., EP deklaracija 2019.), i naravno na području bivše SFRJ. Da to priznaju ne samo na papiru nego u javnosti.

Aktualna klasa političara u Hrvatskoj mora razumjeti da još uvijek postojeći simboli bivšeg totalitarnog sustava i slavljenje njegovih velikana uzrokuje strah i nesigurnost kod većine ljudi u Hrvatskoj danas. Morala bi shvatiti da svijest čovjeka 21. stoljeća ne prihvaća više da trgovi i ulice gradova nose znakove i simbole bivšeg komunističkog režima. Kakvog li ponižavanja za Hrvatsku, jednu od najstarijih nacija Europe, jednu od rijetkih katoličkih nacija Europe! Titoisti, provodeći kult ličnosti u 21. stoljeću, jesu „slučaj zaborava stvarnosti“, za koji psihologija primjenjuje riječ regresija tj. povratak u djetinjstvo, stalno doživljavanje lijepih zbivanja, primjerice kao Titovi pioniri, i radi toga zaboravljanje krute stvarnosti današnjeg društva.

Kultura iskrenog dijaloga i racionalnog argumentiranja

Da bi se krenulo putem izlaska iz aktualne krize, treba svim silama učiniti ono najpotrebnije i najplemenitije: raditi na izmirenju među ljudima i uspostavljanju iskrenog zajedništva na temelju kulture dijaloga i etike racionalnog razmišljanja. Današnja kriza je duhovna kriza, kriza kulture, svjetonazora, morala, religije, psihe. Nakon pada marksizma i komunizma kao zadnje utopijske metafizičke priče mnogi u Europi su ostali duhovno frustrirani i bez svjetonazorske orijentacije, prije svega bez orijentacije u etičko-moralnim i antropološkim pitanjima. To vrijedi specijalno za političku i kulturalnu ljevicu Zapada kao trajnog simpatizera i podupiratelja komunističkih totalitarnih režima Europe. To vrijedi na poseban način za same nositelje tih režima.

Konkretno, treba oblikovati pravno-političko tijelo uvaženih autoriteta uma i srca u Hrvatskoj, s ciljem pripremiti preduvjete za stvaranje duha zajedništva u Domovini i Državi Hrvatskoj. Konačni cilj tog vrijednog rada treba biti novo duhovno-kulturno usmjerenje razvoja hrvatskoga društva na principima domoljublja, istinoljublja, pravednosti, solidarnosti, uvažavanja, suosjećanja, orijentiranosti na opće dobro i na korist svakog čovjeka u Hrvatskoj danas i sutra. Odgojno-obrazovni sustav treba ovdje imati važnu ulogu. Pedagogija, posve oslobođena od politike, mora počivati na načelnoj otvorenosti za sva bitna pitanja ljudskoga života uključujući i pitanje religioznosti čovjeka kao bića savjesti i svijesti o moralnom zakonu, zacrtanom u ljudskoj naravi.

Naravno, cijeli taj projekt mora biti nošen poštivanjem osobne slobode svakoga čovjeka. Moderno hrvatsko društvo ne smije htjeti preodgojem stvarati nekog svog tipa čovjeka kao što je komunistički režim planski i nasilno stvarao „socijalističkog čovjeka“. Baš taj neuspjeli „socijalistički čovjek“ marksističke bezbožne pedagogije stvara svakom modernom društvu velike probleme. Hrvatsko moderno društvo treba ići u pitanju obrazovanja i odgajanja posve novim smjerom držeći se evidentne spoznaje da je čovjek stvorenje, to će reći da je podvrgnut zakonu smisla i obveze činiti dobro i izbjegavati zlo. Većinski hrvatski narod ima za tu stvarnost kratku i jasnu formulu: Ja, čovjek, sam stvoren na sliku Božju. Bog je Ljubav. Ljubav Boga i bližnjega je zakon moga života.

dr. Josip Sabol/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo