„Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“

Luka je u svojemu Evanđelju donio jednu Isusovu rečenicu koju nitko drugi nema. Isus ju je, prema njemu, izgovorio na križu. Glasi: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34)

Ova se rečenica ponavlja u različitim situacijama i tumači vrlo različito. Jedan dio tumača misli da ju Isus nije ni izgovorio. Ne misle niti da ju je napisao Luka. Nego da je umetnuta. S razlogom. Služila bi opravdanju onih koji su sudjelovali u Isusovu ubijanju. Pa ipak, rečenica je ostala u Lukinu evanđelju i ima dublje značenje od običnoga pitanja je li ju Isus izgovorio s križa ili ne. Njezin je sadržaj važniji. Riječ je o molitvi koju je Isus uputio svojemu Ocu za svoje neprijatelje. U njoj Isus ne samo da moli za svoje neprijatelje, nego i kaže da on o njima zna nešto što oni ne znaju. Štoviše, njihovo je neznanje izravni razlog zašto Oca moli za njih.

Ključno je pitanje što to Isusovi neprijatelji ne znaju, a on zna. Što glavari narodni i svećenički, Pilat i rimski vojnici, slučajni prolaznici i stanovnici Jeruzalema koji su došli na Golgotu ne znaju, a Isus zna?

Kada se podrobno čita Lukin tekst, lako se opazi veliko suglasje većine prisutnih na Golgoti za vrijeme razapinjanja. Osobe i skupine koje se inače ni u čemu međusobno ne slažu, poput farizeja i saduceja, glavara svećeničkih i Pilata, Židova i Rimljana, slažu se u jednome: Isusa treba razapeti. Koliko god njihova međusobna neslaganja bila velika, njihova je suglasnost oko Isusova uklanjanja neupitna. Ovu suglasnost Luka opisuje orkestrom poruga. S Isusom se izruguju govoreći da je spašavao druge, a ne uspijeva spasiti samoga sebe. Ismijavaju njegovo poslanje i njegov odnos s Ocem. Nije im bilo dovoljno što su ga osudili, razapeli i što bez straha da će pobjeći mogu čekati njegov zadnji izdah. Imali su silnu potrebu ismijati ga pred narodom koji je sve do neki dan hrlio k njemu i pio s njegovih usta riječi koje nikada nije čuo ni od koga drugoga.

Isus je znao nešto što nitko na Golgoti nije znao. Uzdignut iznad tla između neba i zemlje imao je pogled koji je vidio dalje od svih drugih prisutnih. Što je on to znao, a njegovi neprijatelji nisu? Što nevina žrtva zna o svojim počiniteljima, a oni ne znaju o sebi? Počinitelji koji su duboko uvjereni da znaju sve o kažnjenome, da znaju zakon po kojemu okrivljeni treba biti kažnjen, da znaju kako funkcionira svijet moći i informacija pa se njima mogu služiti – ne znaju ono što njihova žrtva zna o njima samima. Ona zna odakle dolaze optužbe. Zna im autora.

Luka je u svojemu Evanđelju to stilizirao tako da sudionici Isusova razapinjanja na Golgoti ponavljaju poruge istim tonom kojim je đavao na početku Isusova djelovanja napastovao Isusa. Đavao je svoja napastovanja počinjao riječima: „Ako si Sin Božji, …“ Tim istim riječima započinju i poruge na Golgoti.

U Judejskoj su pustinji Isus i đavao bili sami. Nije bilo svjedoka. Samo je Isus čuo đavlove riječi. Na Golgoti nema đavla, ali tamo svi izgovaraju njegove riječi. To nitko drugi ne zna osim Isusa.

On jedini zna da su svi koji se s njim izruguju žrtve napasnika kojemu se on othrvao, a ovi drugi nisu uspjeli. Budući da ih Isus vidi kao žrtve, moli za njih. Manje mu je važno što je on postao njihovom žrtvom od toga da su oni žrtve nevidljiva napasnika. Zato moli za njih, a ne za sebe. U tome i jest njegovo mesijansko poslanje.

Ovih se dana na suvremenoj virtualnoj Golgoti uskladilo drugo društvo. Njihove su riječi slične onima na Golgoti. Umjesto „Raspni, raspni ga!“, oni viču: „Abortiraj, abortiraj!“ Među osobama i skupinama koje su u mnogo čemu međusobno u nesuglasju, a neke čak i u otvorenim međusobnim neprijateljstvima, dogodilo se suglasje oko nerođene djece. Oni znaju sve, u ruci drže moć i informacije i suglasni su oko prava na abortus. Twitovima, srednjim prstima, transparentima, grupama. Pa ipak, ima nešto što ne znaju. Ne znaju ono što znaju njihove žrtve. I ne znaju tko ih je tako usuglasio u jednomu i istomu stavu: u predmnijevanomu pravu na abortus bez ikakvoga ako, bez ijednoga ali.

Ne znaju da su već abortirana djeca, kao i ona kojima će ovih dana suglasje oko abortusa odnijeti život, najbliža Raspetome na Golgoti. Raspeti ih je uveo u svoju molitvu. Oni nikada nisu izgovorili ni jednu riječ, ali Isusova je molitva i njihova molitva. Kao što je Isus molio za Pilata, vojnike, svećeničke i narodne glavare, tako i pobačena djeca mole za svoje roditelje, pobornike pobačaja i sve koji u njemu sudjeluju. Svi oni su uključeni u Isusovu molitvu.

No, većina onih koji sudjeluju u orkestriranoj, suvremenoj, digitalnoj Golgoti neće toj molitvi odškrinuti vrata svojega srca. Ona bi im mogla porušiti cijeli svijet, izložiti ih sramoti i porugama sadašnjih istomišljenika i mogla bi ih natjerati na radikalno drugačiji život.

Pa ipak, u godinama koje dolaze, poneko će od te većine jednom pokucati na vrata zajednice koju je Uskrsli ovlastio da otpušta grijehe. Doći će sa sviješću kojoj se sada izruguju. Razumjet će da su bili prevareni, da su govorili tuđe riječi, da nikada nisu do kraja promislili što njihove riječi znače i koji ubojiti učinak imaju. Doći će sa suzama u očima i očajem u srcu. I tražit će nekoga da im kaže kako je Raspeti i za njih izgovorio riječi: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“

Kada budu došli, neznanje ih više neće štititi. Bit će ranjivi, očajni i neće više vikati: „Pobačaj, pobačaj!“ Tada će izgovarati Davidove riječi: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!“ (Ps 51, 3). Neki su od nas već češće slušali krikove žena i muškaraca kojima se dogodila sreća da im je Raspeti podigao veo neznanja i otvorio vrata milosti.

Zbog onih kojima će se to tek dogoditi valja napisati nekoliko riječi. Oni trebaju znati da je suglasje oko abortusa obmana iz koje se može izići, da se na začeto dijete može gledati s blagonaklonošću i svejedno biti svoj i slobodan, da se trudnoj ženi ne pomaže došaptajima i bučnim orkestrom: „Tvoje je tijelo tvoja odluka! Pobačaj je tvoje pravo!“, da orkestrirano suglasje protiv života ne mijenja jednostavnu i temeljnu istinu da je život dragocjen. Ne ubij!

Bolno je iskustvo kada čovjek otkrije da je žrtva obmane. No, ono je ljekovito. Gore od zagovaranja pobačaja samo je ustrajnost u obmani. Blaženi koji dopuste rimskom satniku s Golgote da ih pouči kamo gledati kako bi dobro vidjeli i kako steći hrabrost reći što jest!

Na Golgoti je satnik, rimski vojnik, vidio istinu o Isusu. Sudjelovao je u Isusovu ubojstvu, ali mu se u jednomu trenutku podigao veo laži i opazio je istinu. I izrekao ju je. „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.“ (Mt 27, 54). Neki će od nas u zaštićenomu prostru čuti slične riječi: „Abortirano dijete nije smjelo biti ubijeno. Nije ništa skrivilo. Nevino je.” “Na meni je bilo da ga zaštitim. Nisam to učinio. Žao mi je.” “Voljela bih da sam postupila drukčije: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po veliko smilovanju izbriši moje bezakonje!“

fra Ante Vučković/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo