Kakva je hrvatska medijska slika?

Svjedočimo vremenu u kojem se mediji itekako mijenjaju – tiskani mediji polako izumiru; televizija i radio više ne uspijevaju pratiti brzinu kojom se globalno smjenjuju vijesti; portali i društvene mreže postali su najbrži i najrašireniji izvjestitelji, pa i oblikovatelji javnoga mišljenja – ali i dalje ta sedma sila (ili četvrta vlast) ostaje – sila. U nebrojenim slučajevima, pa i onom nedavnom oko lokalnih izbora u Hrvatskoj, uvjerili smo se kolika je snaga medija ne samo u informiranju javnosti nego i u formiranju javnoga mišljenja.

Nažalost, u toj utrci s vremenom (ili za novcem) kvalitetno se novinarstvo u većini slučajeva izgubilo, a usput i objektivnost, etičnost i društvena odgovornost. Zamijenili su ga mahom površni novinarski uradci koji teže senzacionalizmu i „žutilu“ (tobože „jer to narod voli“) ili su pak jeftina promidžba jednih, a zlobno ocrnjivanje drugih.

Riječ je o globalnom fenomenu pa se općenito gledano situacija u Hrvatskoj ne razlikuje previše od one u ostatku svijeta. No kako svako društvo ima i zasebnih tema i problema, pa tako i naše hrvatsko, upitali smo: „Kakva je hrvatska medijska slika?“ Odgovor na to pitanje, u sklopu naše redovite rubrike „Pitali smo – jedna tema, više sugovornika“, potražili smo među članovima Hrvatskoga kulturnoga vijeća. Na pitanje odgovaraju: dopredsjednik HKV-a i autor Portala HKV-a dr. sc. Osor Barišić, novinar i urednik Portala HKV-a i geopolitički analitičar Davor Dijanović, sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša te novinar i književnik Tomislav Šovagović.

Osor Barišić: Zašto ne bi postojao jedan jaki privatni medij s nacionalnim predznakom?

Kada smo u Hrvatskom kulturnom vijeću 2006. godine osnivali naš portal, medijska slika u Hrvatskoj bila je krajnje jednostrana. Naime, na svim razinama i područjima djelovanja, nakon promjene vlasti 2000. mnogi ljudi koji su bili involvirani u stvaranje hrvatske države smijenjeni su i onda izbrisani iz javnog i političkog života. Štoviše, te 2006. godine već se uvelike zahuktavao projekt čija je glavna poluga bio Haaški sud. Napori onih koji su mu se javno suprotstavljali bili su sustavno medijski marginalizirani, tako da je bio golem nerazmjer između onoga što su promicali hrvatski mediji i onoga što je vjerovala i osjećala većina javnosti u Hrvatskoj.

Vrijedi podsjetiti, 2007. godine samo dva izdavača činila su 90 posto tržišta dnevnog tiska. Pri ostvarivanju takve medijske scene nisu se birala sredstva; spomenuo bih samo slučaj Slobodne Dalmacije iz 2001., čije je uredništvo smijenjeno mimo svake ekonomske logike. Smjenom uredništva, naime, kao što su svi znali da će se dogoditi, naklada Slobodne Dalmacije očekivano je drastično pala, ali politički cilj bio je važniji od onoga novinarskog ili ekonomskog. No određene politike u Hrvatskoj uvijek su imale načina vratiti usluge, pa smo 2014. godine svjedočili predstečajnoj nagodbi u kojoj je jednom od ključnih medijskih nakladnika tiskanih medija, kako se svojedobno pisalo, riješeno 600 milijuna kuna duga. Istovremeno, kroz sve ove godine tekao je proces prelaska vlasništva nad hrvatskim medijima u ruke stranih investitora, pa se danas više može govoriti o medijima u kojima rade hrvatski novinari, nego o hrvatskim medijima kao takvima. Iznimka je HRT kao javni servis, no tu količina programa pokrivenog stranim licencijama stalno raste na štetu domaće produkcije.

Ono što u ovakvoj konstelaciji Hrvatskoj nikako ne ide na ruku jesu trendovi na Zapadu. Naime, već odavno se u zapadnim zemljama uvriježio pojam korporativnog novinarstva. On označava prevladavajući proces na medijskoj sceni pri kojem se smanjuju troškovi medijskih kuća njihovim okrupnjivanjem i rezanjem troškova primarne djelatnosti. Žrtva je pri tome kvaliteta i provjerenost novinarskog rada. Isto tako, internet je učinio svoje, pa je na internetskim platformama uočljiv jak trend tabloidizacije kao posljedica lova na tzv. „klikove“, odnosno broj otvaranja pojedinih članaka. Naime, nije teško pretpostaviti da će video opremljen bombastičnim naslovom privući puno više klikova nego, primjerice, analiza stvarnih problema hrvatskog školstva. Globalizacija osim nedovoljne kvalitete informiranosti javnosti donosi i niz drugih problema. Svima je jasno kako ni na Zapadu mediji nikad nisu bili potpuno slobodni, ali se njihova pluralnost osiguravala kroz raznovrsnost izdavača i vlasništva. Tako se znalo da su pojedini mediji bliži ljevici ili desnici. No danas u pojedinim zapadnim zemljama te pluralnosti gotovo da i nema, nego umjesto toga medijskom scenom dominira jedan te isti ideološki obrazac u kojem za neistomišljenike nema mjesta. Nama koji smo živjeli u totalitarnom društvu „kultura otkazivanja“ nije ništa novo. Novo je to što se ona u zapadnim zemljama promiče kao nešto napredno, iako ide protiv osnovnog postulata demokracije, a to je sloboda govora i javnog djelovanja.

Mislim da bi se u Hrvatskoj trebalo ozbiljno razmisliti o tome kamo svi ti trendovi vode. Općenito, imam dojam kako se važnost i utjecaj medija u Hrvatskoj stalno podcjenjuje. Mediji predstavljaju stvari javnosti, a ljudi su skloni povjerovati, a onda poslije i biraju onako kako su im stvari prezentirane. U Hrvatskoj postoji privatni kapital i kada treba skupiti milijune za neku dobrotvornu akciju, oni se skupe, što je svakako pohvalno. No zašto ne bi postojao jedan jaki privatni medij s nacionalnim predznakom? Iako se nije moguće izdvojiti iz svjetskih tijekova, jasno je da je određena suverenost danas iznimno važna, pa i glede medija. Politička zbivanja tijekom rada Suda u Haagu koja su se prelamala preko leđa Domovinskog rata, kao temelja moderne hrvatske države, nisu na kraju presudila samoj državi, no golema je šteta napravljena. Hrvatska je izgubila dvadesetak godina, ekonomski smo zaostali u odnosu na druge zemlje bivšeg istočnog bloka, a iseljavanje je poprimilo dramatične razmjere. Nemalu ulogu u tome imali su i imaju hrvatski mediji, takvi kakvi jesu.

Zanimljivo je bilo nedavno predstavljanje zbornika izabranih radova nastalih u sklopu projekta „Poticanje novinarske izvrsnosti u 2020.“ koji je provela Agencija za elektroničke medije. U panel-raspravi o novinarstvu sudjelovali su članica Vijeća za elektroničke medije i voditeljica projekta Anita Malenica, izv. prof. dr. sc. Enes Kulenović s Fakulteta političkih znanosti, doc. dr. sc. Jelena Jurišić s Fakulteta hrvatskih studija i doc. dr. sc. Anto Mikić s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta. Iako je među govornicima bilo sigurno bitnih razlika, vidjelo se da u ocjeni stanja novinarske djelatnosti u Hrvatskoj i novinarske profesije postoji gotovo konsenzus. No jedno je utvrditi činjenice, a drugo je na njih htjeti i moći utjecati. Naime, i dalje imamo dvostruke standarde u novinarskom izvještavanju koji su i dalje dominantni na našoj medijskoj sceni koliko god bili dugoročno pogubni za one koji sudjeluju u njihovu promicanju, odnosno za same hrvatske novinare.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća u tom smislu i sada djeluje u sličnom medijskom okružju u odnosu na vrijeme kada je pokrenut. I u slučajevima kada se međusobno razilaze, preko portala naši vrijedni autori, koji pišu po svojoj savjesti, imaju tu slobodu govora koja bi im inače bez ovakvih nezavisnih manjih medija bila uskraćena. Važno je imati provjerene činjenice, čuti argumente s različitih strana, podijeliti nove ideje i pri tome zadržati kritičnost mišljenja i standarde javne komunikacije. Doseg priloga koji se objavljuju na portalu u konačnici je velik, pogotovo kod upućenije publike. Posebno je bitno pri tome uključiti mlade i držati korak s vremenom, a nije tajna da već danas na našem portalu veliku većinu posla, koji se često ni ne vidi izravno, obavljaju naši mlađi suradnici. Vremena se mijenjaju, no prave vrijednosti uvijek su iste.

Davor Dijanović: Istraživačko novinarstvo ne postoji, vanjskopolitički se sadržaji prepisuju, a sektorsko je novinarstvo izumrlo

Eufemizam je reći da stanje u hrvatskome novinarstvu nije dobro. S čisto tržišne strane vidljivo je da tiraže tiskanih medija opadaju, a čak i nakon nedavnog uvođenja pretplate na sadržaje na nekoliko mainstream-portala (sličan smo neuspjeli pokušaj već imali prije deset ili više godina), mediji ne mogu i ne će moći živjeti samo od pretplatnika i čitatelja.

Velik utjecaj na medije imaju oglašivačka industrija i korporativni sektor s jedne strane, a politički moćnici s druge strane. To rezultira time da se mediji nerijetko ne bave informiranjem, nego modeliranjem javnoga mnijenja u okviru promicanja interesa partikularnih skupina. Pojedini mediji posluju s gubitcima, no kad se pogleda sadržaje koje plasiraju, jasno je kako iza njih stoje globalistički krugovi koji ne žale novca za promicanje svojih ideoloških agenda.

Istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj uglavnom ne postoji (jer i oni koje se smatra istraživačkim novinarima u pravilu „istražuju“ samo određene subjekte, dok kriminal i koruptivne marifetluke drugih ignoriraju), vanjskopolitički sadržaji svode se na prepisivanje mišljenja iz zapadnih mainstream-medija, a sektorsko novinarstvo u Hrvatskoj izumrla je vrsta.

Pojedini mediji kao da se natječu u tome da Hrvatsku prikažu što crnjom i da sve vrijednosti hrvatske nacije provuku kroz blato i izvrgnu ruglu. To pospješuje stvaranje negativne društvene klime koja u konačnici rađa masovnim iseljavanjima iz naše države.

U nedavnome drugome krugu lokalnih izbora u Zagrebu jedna je novinarka rekla da je normalno da svi vodeći mediji agitiraju samo za jednoga kandidata, onoga lijevoga, dakako. Naravno, to rezultira reakcijom s druge strane (koja kontrolira daleko manje medija) i kopanjem ideoloških rovova što čitavu medijsku sliku čini snažno polariziranom i vrlo otužnom. Niska stopa profesionalnosti i objektivnosti osnovna je odlika hrvatske novinarske scene. Drug Lenjin govorio je o novinarima kao o intelektualnim proleterima, u Jugoslaviji ih se nazivalo „društveno-političkim radnicima“, no današnja slika novinarstva i u Hrvatskoj i na Zapadu više doziva usporedbu novinara i jednoga, kažu, najstarijeg zanata na svijetu.

Na regionalnom planu velik broj medija u Hrvatskoj je odnedavno u vlasništvu srpskoga kapitala. Oni koji će palamuditi kako je to pitanje slobodnog tržišta, neka pitaju Židove žele li da Arapi imaju u vlasništvu izraelske medije. Medije se ne zove bez razloga četvrtom silom, a postojanje jakih medija nacionalne orijentacije predstavlja pitanje nacionalne sigurnosti. Tko to ne razumije, taj ne razumije baš ništa ili je, alternativno, maliciozna osoba.

Na globalnom planu kultura otkazivanja (cancel culture), unutar koje se „targetirane“ pojedince (što ide do razine američkog predsjednika) sa sumnjivim, „politički nekorektnim“ stavovima nastoji ekskomunicirati iz javnoga života, a to posebno obuhvaća društvene mreže kao „nove medije“, uništila je povjerenje i onih zadnjih naivaca u neovisnost medija koja nikada zapravo nije ni postojala. Sve veći broj ljudi okreće se alternativnim kanalima informiranja, u kojima opet ima svega i svačega, od točnih informacija koje skrivaju mainstream-mediji do najordinarnijeg fake newsa u koji lakovjerni ljudi lako povjeruju.

U digitalnome svijetu u kojemu živimo prezasićenost informacijama postaje naša svakodnevica, a očuvanje zdravoga razuma nužna potreba. Kada se tome doda element umjetne inteligencije – koja će temeljito transformirati sve pore društvenog života, pa tako i novinarstvo – i niske etičke standarde na današnjem Zapadu, iako ne spadam među dežurne katastrofičare, dolazi mi na pamet misao ruskoga filozofa Nikolaja Berdjajeva: „Na povijesnim prijelazima, u epohama kriza i katastrofa, treba se ozbiljno zamisliti nad kretanjem povijesnih sudbina naroda i kultura. Kazaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kad je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć.“

Zlatko Miliša: Tabloidizacija medija (i) u Hrvatskoj urušava temeljne postulate novinarstva

U svojim knjigama s područja medijske pedagogije objašnjavam da je umjesto obrazovne, informativne i zabavne, temeljna uloga medija – manipulativna. Hrvatska u tome nimalo ne odudara od tzv. razvijenih demokracija. Ovdje ću navesti samo jednu činjenicu da su svi predsjednici SAD-a od politike pravili reality show. Amerikanci su zatrovali diljem svijeta medijski prostor holivudskom industrijom, potrošačkom histerijom i tabloidizacijom medija…

Brojne novine gube na nakladi jer imaju uređivačku politiku koja godinama potire kvalitetu, a posljedica toga jest tabloidizacija medija. U većini dnevnih novina ima više prostora za senzacionalizam, crnu kroniku, oglase, reklame, teroriziranje privatnošću trivijalnih „faca“, negoli za znanost, kulturu i školstvo. Pretvoreni su u tabloide koji istiskuju prostor analitičkim tekstovima. Nije im stalo do slobode medija ili autonomije novinara, nego do profita i zavođenja masa. U najčitanijim hrvatskim novinama dnevno ima od 15 do 30 reklama. Slično je i u drugim zemljama. Primjerice, britanski list The Sun u svakom broju ima od 25 do 30 reklama. To je „najžući“ britanski dnevni list, a hrvatski list 24 sata slijedi ga kao primjer tabloidizacije. U tim novinama prednjače teme šoubiznisa, lifestylea, skandala i slično. Uredništvo lista The Sun ovako se obraća mladim čitateljima: „Ako imaš priču o slavnoj osobi, skandalu ili slično, nazovi nas. Čeka te velik novac.“ Senzacionalizam, spletkarenje, seks i nasilje, kažu vlasnici medija, prodaju novine. Naravno, kada su takvim teroriziranjem unosnih sadržaja „navukli“ čitatelje i gledatelje. Svjetske uspješnice, drame, reklame, (animirani) filmovi, serije, reality show-programi, listovi za tinejdžere i glazbeni spotovi tematski su unificirani – pišu o životu „slavnih“, seksualnosti, voajerstvu, dokoličarenju i nasilju. Vedrija strana života takve medije ne zanima. Količinom i načinom opisanoga ili prikazanoga nasilja u medija stvara se privid da je život po sebi nasilan. Kada se vlasnici ili urednici suoče s kritikom o nedostatku pozitivni(ji)h tekstova, njihova obrambena reakcija glasi: „To ionako nitko ne čita, sluša ili gleda.“ Lakovjerne hipnotiziraju skandalima, senzacionalističkim ili trivijalnim sadržajima, uz obrazloženje: „Oni to traže.“ Vlasnici i urednici takvih medija tvrde kako se dobro prodaju loše ili lažne vijesti i afere. Naravno, kada su prethodno usmjerili čitatelje ili gledatelje na scene nasilja i slične sadržaje. „Obeshrabrujuće je vidjeti koliko se puno ljudi čude kada čuju istinu, a koliko ih malo šokiraju laži.“ (Noël Coward). Jednom me je pozvala izvršna direktorica Slobodne Dalmacije na skup stručnjaka o kvaliteti tih dnevnih novina. Kada sam obrazložio svoja tumačenja, obratila mi se riječima: „Profesore, da sam znala da ćete tako loše govoriti o našim novinama, nikada vas ne bih zvala.“ Dodala je kako čitatelji žele teme o nasilju, spletkarenju, „žutilu i crnilu“. Upitala me je kako komentiram tu činjenicu. Odgovorio sam kratko: „Zamislite da sam optužen za dilanje droge i da me sudac upita, prije završne presude, imam li što kazati sebi u obranu, a ja odgovorim: ‘Poštovani gospodine, čudim se što su me priveli, a Vi mi sada sudite. Ja samo dajem mladima ono što oni žele!’“

Kritičkih priloga ima sve manje u tzv. mainstream-medijima, ali ima ih sve više na blogovima i neovisnim portalima. Naši mainstream-mediji kod posljednjih lokalnih izbora podupirali su aktiviste koji preziru nacionalnu suverenost, prihvaćaju ili se zalažu za legalizaciju istospolnih zajednica, antipoduzetnički su orijentirani, podržavaju ili su dio LGBT pokreta, smetaju im nacionalni simboli, ne vole kad ih se naziva ljubiteljima boljševičkih simbola, anarhistima, ekstremnim ljevičarima (ali istovremeno mrze sve one koji se ne uklapaju u njihovu viziju [neposredne] demokracije!) te odbacuju dokazane autoritete iz struke ako se ne uklapaju u njihov (zeleno-anarhistički) svjetonazor.

S internetom, osobito kod djece, umiru brige za druge. O tome sam pisao u nedavnoj kolumni o antidruštvenosti tzv. društvenih mreža. To je činjenica koju potvrđuju brojna istraživanja, ali koja se krije od javnosti!

Pri kraju ovog svog kratkog osvrta postavljam aktualno pitanje: Čemu služe skupe predizborne ankete i tko plaća obmanjivače javnosti? Svrha nekih agencija za ispitivanje javnog mišljenja jest manipuliranje javnošću i/ili utjecaj na izborni rezultat u korist jedne ili više političkih opcija, a ne objektivno informiranje. Televizijske i novinske kuće nisu otkazale suradnju agencijama čiji su rezultati doživjeli debakl, a „rezultate“ anketa pretvorili su u prikriveno oglašavanje.

Tomislav Šovagović: Svjetski smo prvaci u promicanju institucija bez odluka, osoba bez djela i forme bez sadržaja

Svijet i u medijskim mijenama živi prema mjeri profesora Wolanda iz „Majstora i Margarite“. Nažalost, nije samo do tehnologije, brže kolanje informacija otežava dostojniju prosudbu upijenoga sadržaja. Mozak je i prije revolucije (ili diktature?) bitova i bajtova bio i ostao prilično nepoznat organ, čak i neurolozima. Naraštaji odrastaju sa sve manje opipljivih slova, uopće i predmeta u rukama, s gomilom virtualnoga „znanja“, tobože pohranjenoga na jednom mjestu, a zapravo rasutoga u umjetnom dozrijevanju i preskakanju stuba odgojno-obrazovnoga procesa.

Naslonjeno na globalne trendove, i hrvatska medijska slika, kao i u natjecanju za pjesmu Eurovizije, s debelim zakašnjenjem, prilagođava se i ponižava ropski služeći narativu senzacionalizma, uglavnom osmišljavajući slikovnice umjesto novina, nudeći, kojega li paradoksa – i pretplatnički sadržaj za analitičnije članke. Na području tiskanoga novinarstva primjetan je golem jaz između otisnutih primjeraka i sadržaja na internetskom portalu tih istih novina. Različite redakcije, unutar iste medijske kuće, promišljaju kako banalnim fotografijama i tipskim naslovima „nećete vjerovati što se dogodilo“ privući posjetitelje stranica, svjesni da „žutilo“ neće i na kioske dovesti potencijalne kupce.

Uređivačka politika dominirajućih tiskanih medija, naslonjena na spregu vladajućih klika i klikove promidžbene mašinerije, pokušava doskočiti progresivnom vremenu, ali najčešće stradavaju važnost, točnost i istinitost, o dostojanstvu ljudske osobe da i ne pišemo. Svjetski smo prvaci u promicanju institucija bez odluka, osoba bez djela i forme bez sadržaja. Novinarski žanrovi odavno su izgubili granicu između objektivnih i subjektivnih: komentar, „žutilo“ i nepismenost temeljne su „odlike“ tobožnjega „istraživačkoga novinarstva“. Unatoč svim nedostatcima, nepobitna je utjecajnost dnevnih novina i njihovih portala, ali zbog brzine, neprovjeravanja izvora, nelektoriranja tekstova – čudo je kako uopće opstaju. I tko ih tako neuspješne financira, kako uopće preživljavaju. Broj prodanih novinskih primjeraka danas se naziva poslovnom tajnom, a u vrijeme Domovinskoga rata većina dnevnih novina hvalila se, na posljednjoj stranici, rekordnom nakladom.

Velepošast krunskoga virusa i hrvatski potresi otkrili su (ili vratili) povjerenje javnosti u radio i televiziju, pouzdanje da provjera informacija, kao i spomenuta dostupnost različitih izvora, pridonosi kvalitetnijoj medijskoj obradi, ako ničim drugim, onda terenskim radom. Nekada je u redakcijama vrijedilo pravilo da samo terenski rad opravdava postojanje (čitaj: plaće) novinarima. Uz iznimku tih elementarnih i zdravstvenih nepogoda, odlazak na događaj postao je rijetkost, novinari su činovnici, prepisivači, prevoditelji, s radnim vremenom mahom provedenim za računalom, bez živih susreta, razgovora, osjećaja za vrijeme i prostor u kojem djeluju s ciljem pluralizma kritičke svijesti.

Bojim se kako smo u Hrvatskoj odavno polupali lončiće – javna televizija natječe se u gledanosti s onim komercijalnima (po snazi tzv. shareova obrazovni, dokumentarni ili program kulture ne bi na prvoj ni trebali postojati), vijesti i objave državne agencije uzimaju se kao najčešći i jedini izvor informacija, estradizacija politike uspijeva od nepoznatih osoba stvoriti relevantne „spasitelje“, i kada se prisjetimo bolne teme lustracije koju i nema tko provesti (jer tko bi se dogovorio glede stručnoga povjerenstva osim „njih samih“), dobijemo nepitak, bljutav koktel. Najviše po običaju gubi javnost jer za razliku od nekadašnje „istine u sredini“ (kada je jedan „Dnevnik“ išao na svim programima), jasnoće razlikovanja dobra i zla, prepuštena je sebi i svojim sposobnostima odupiranja nametnutoj šabloni – neka se „konzumira“, pa makar i ono s dna kace.

Probni politički baloni i tiho održavanje vatrice sporedne teme mogu izludjeti publiku kojoj se učini kako nema izbora. Ali ima. I nisu svake četiri godine, nego svakodnevno. Samo valja uložiti napor i pozorno izabirati. Težak je to, no jedini mogući put u vremenu bez kriterija. Jer, „profesor Woland“ uzda se u zaboravljivost, odumiranje „kulture pamćenja“, svemoćnost banalizacije i obezvrjeđivanja svake vrjednote. Kako mu stati na kraj? Čitanjem, provjeravanjem, sjećanjem. Mudrošću. Jednom riječju – dubinom.

hkv/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo