Zdravko Gavran: Hrvatska – građansko-„antifašistička“ ili moderno-nacionalna?

0

 

 

Čestiti Hrvati koji žele ne samo sudjelovati, nego ikada uspjeti u političkoj borbi morat će najprije formulirati neki novi, moderno-nacionalni „narativ“, neku novu i uvjerljivu, integrativnu „hrvatsku priču“. A tek zatim ući u politički rat protiv brojčano malobrojnih, ali izvrsno organiziranih, građansko-„antifašističkih“ snaga i protiv svih onih koji takve apatridne snage i ideje podupiru, štite ih i promiču, praveći se, poput većine dosadašnjih vodstava HDZ-a, da su im zapravo protivni. Avnojsko-zavnohovski „narativ“ mora, kao lažni mit, pritom biti razobličen, a i sam tuđmanizam revidiran ili – i u njegovoj 20-stoljetnoj lijevo-pragmatično-mitskoj, i u njegovoj 19-stoljetnoj desno-romantičarsko-mitskoj – dimenziji i sastavnici, prevladan. Anacionalni građansko-ljevičarsko-uvozni, postmoderni i rastrojstveno-„antifašistički“ narativ mora se sustavno i argumentirano i beskompromisno razgrađivati i razobličivati. Ali ne samo s gledišta nacionalno-konzervativne, nego i s gledišta liberalno-građanske ideologije, tako da se uzima u obzir masovno promijenjeno „stanje svijesti“ i raspršenost duhova. Pri čemu povratak na pokvarene prakse umreženih i kompromitiranih, tobože nacionalno-hrvatski orijentiranih struktura, što u Zagrebu, što u Splitu, što općenito u Hrvatskoj, ne smije nipošto biti „zadnjim osloncem“ za obranu od tekuće destrukcije onoga na čemu ideološki i realno počivaju ili na čemu bi se tek trebali konsolidirati i utvrditi koncept i zbilja moderne hrvatske nacije.

 

Zanimljivo, u Bosni i Hercegovini, a isto tako ni u mnogim drugim europskim državama, temeljna se dvojba ne sastoji u izboru između građanskog, nacionalnog i „antifašističkog“ principa, nego između samo dvaju principa: građanskog i etničko-nacionalnog.

U Bosni i Hercegovini i drugdje „antifašizam“ nije politička opcija

Već dosta dugo najveći je prijepor u tomu hoće li ta država ostati definirana kao istodobno i građanska i tronacionalna (troetničko-konstitutivna), ili će biti re-definirana (izmjenama Ustava ili zakonskim izmjenama, a faktički se to već dva desetljeća i čini) samo ili uglavnom kao građanska. Kao sastavljena od (ravnopravnih) „građana“, koji odlučuju na svim razinama vlasti i izbora za tijela vlasti samo kao (bezlični, anacionalni, ne-identitetski) „građani“, pri čemu bi gornji domovi Parlamentarne skupštine BiH i Parlamenta Federacije BiH postali manje-više nepotrebni, ili bi imali vrlo sužene, gotovo simboličke ovlasti. 

Zatim se raspravlja i o tomu treba li ta zemlja ući u Nato ili ne, i slično. Raspravlja se, neslužbeno, i o tomu treba li ostati federativna, sastavljena od dvaju entiteta i jednog distrikta, kao sada, ili možda od triju entiteta i dva distrikta: većinski bošnjački, srpski i hrvatski entiteti + distrikt Sarajevo (nešto kao Washington D.C.) + distrikt Brčko (kao diskontinuitet između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske i kao ’tampon-zona’ između Republike Srpske i Federaciji BiH). U to pitanje teritorijalnog definiranja upleće se i pitanje ne-entitetskog reprezentiranja biračke volje hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga, a bez njegova vlastita većinskog entiteta (najveće protuslovlje i nepravda daytonske BiH!), te pitanje dodatnih posebnih prava pripadnika manjina, u smislu građanske ravnopravnosti, recimo u smislu njihove mogućnosti kandidiranja, ili posebnog biranja, za člana Predsjedništva BiH. 

Presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“ i u još nekoliko takvih presuda etničkim se manjinama žele dati prava koja im po daytonskom Ustavu iz 1995. ne pripadaju. Taj Ustav pošao je naime od temeljne i nepobitne povijesne činjenice da su se status i opstanak i unutarnji odnosi u BiH rješavali u ratu i u mirnodopskom relacioniranju i „federiranju“ između triju naroda, pri čemu su i uloga građana i uloga manjina kao manjina (pripadnici židovske zajednice, primjerice, masovno su napustili Bosnu, napose Sarajevo, u jeku rata 1992.-1995.) bili gotovo zanemarivi: i politički i vojno i brojčano. Od iste takve situacije pošao je i Washingtonski sporazum iz g. 1994., a od istih ili analognih premisa polazili su i prijašnji državno-politički diplomatski akti, uključujući referendumsko pitanje o državnoj samostalnosti i uvjete pod kojima je BiH priznata od država tadašnje Europske zajednice i od same Hrvatske. 

U svim tim aktualnim raspravama, u politikama velikih sila, u raznim sporazumima i non-pejperima nigdje se ne postavlja opcija po kojoj bi BiH imala biti konstitucionalno najprije i nužno „antifašistička“, a tek zatim građanska ili višeetnička. Niti se princip „antifašizma“ suprotstavlja bilo građanskom bilo (više)etničkom bilo federativnom bilo konsocijacijskom principu. Osim što ponekad ekstremno ljevičarske snage inzistiranje na određenim kolektivnim pravima konstitutivnih naroda žigošu kao neku vrstu nacionalizma, isključivosti, diskriminacije manjina, desnog ekstremizma i time svojevrsnog neofašizma. 

Uz legitimnu građansku opciju šlepaju se titoističke i druge „progresivne“ sablasti

O ustroju Republike Hrvatske već se dugo ne raspravlja, on se smatra riješenim. Osim što SDP ili njemu srodne strančice i takvi političari i „eksperti“ pred svake izbore počnu opet iznositi ideju o regionalnom preustroju, pri čemu ukidanje sadašnjih županija i uspostavljanje manjeg broja regija poprima (pozitivnu) važnost kakvu takvo što u stvarnosti nema niti ikada može imati. Temeljni problemi Hrvatske ne mogu se naime razriješiti niti se Hrvatsku može izvesti na put demografskog i ekonomskog i ruralnog i infrastrukturnog i poduzetničkog i ekološkog i ostalog jačanja i napredovanja samo teritorijalnom reorganizacijom jedinica njezine područne samouprave. Dapače, sadašnje županije pokazale su se (unatoč velikim slabostima u odgovornu upravljanju njima) kao dobro integrirane u hrvatsku državu, dok bi se regionalizaciju kakvu se spominje s uspostavom regija što po povijesnom, što po zemljopisnom, što po nekom drugom ključu (Dalmacija, Slavonija, „Primorje“ i Istra, središnja te sjeverozapadna Hrvatska…) mogla pokazati kao i ekonomski i socijalno i politički dezintegrativnom.

No ideja nove regionalizacije Hrvatske nije ideja na kojoj bi se lomila politička koplja. Politička koplja lome se na sasvim drugim stvarima, a ponajviše se lome na povijesno-ideološkim temama odnosno na suvremenim političko-ideološkim „narativima“. Pri čemu najveću pozornost i pažnju uživaju dvije „vrijednosti“ odnosno dva koncepta. Prvi je koncept statusa i ostvarivanja u Ustavu utemeljenih, a pogotovo u Ustavu neutemeljenih prava i povlastica etničkih i drugih manjina (recimo LGBTIQ – lesbian, gay, bisexual, transgender, intersex, and questioning). Drugi je koncept mobiliziranja državljana kao „građana“, pri čemu opet manjine, osobito srpska, te razni drugi marginalni promili pučanstva okupljeni u etnički-manjinskim strankama i još neznatnije udruge „civilnoga/građanskoga društva“ postaju prvorazrednim interesom, kriterijem i nositeljem naprednosti i „napretka“. Uz takav „napredak“, uz legitimnu građansku opciju šlepa se i neosocijalistička i neoboljševička i neojugoslavenska ljevica, šlepaju se titoističke i druge „progresivne“ sablasti, mentalni sljednici onih snaga koje su na prostoru između Bleiburga i Gevgelije prouzročile unatrag 75 godina da stotine tisuća ljudi bude nepotrebno pobijeno, a milijuni ljudi da pretrpe teška stradanja, utamničenja, logore, otimačine imovine, uskraćivanje prava, progone, egzile, šikaniranja, diskriminacije i teroriziranja.

Na zabrani ZDS-a rade djeca komunističkih represivaca, srodnici i agenti velikosrbijanskih okupatora

Sve te izrazito retrogradne snage koje su svoje povijesne „uspjehe“ postizale brahijalnom fizičkom silom, lažnim predstavljanjem, manipulacijama, političkim prijevarama, zločinima, otimačinom i protupravnim uzurpiranjem onoga što im ne pripada sada se, u Zagrebu ponajviše, ali i ponegdje drugdje u Hrvatskoj, osobito u Rijeci, pa na raznim „antifašističkim“ proslavama, otvoreno svrstavaju i grupiraju pod zastavama i amblemima bivše Jugoslavije, njezine Komunističke partije i Armije, pa i pod zastavama sovjetske Crvene armije, pod simbolima crvene petokrake, „druga Tita“, „bratstva-jedinstva“… A sami sebi kao najveći i najneupitniji štit uzimaju odnosno privlašćuju si odrednicu „antifašizma“. Te sve one koji ne priznaju njihove često barbarske „ustanke“ ili izmišljene, a u svakom slučaju prenapuhane i jednostrane „narative“ proglašavaju za desno-ekstremističku, neofašističku ili filoustašku opasnost. Inzistiranjem pak na općoj zabrani pozdrava iz Domovinskog rata ZDS („Za dom – spremni!“), kao pozdrava koji je upotrebljavan i u NDH, oni nemaju za cilj utvrditi demarkacijsku crtu prema NDH-u kao davnoj povijesnoj stvarnosti, nego negativno kvalificirati hrvatske oružane snage u Domovinskom ratu kao – fašističke. Na tomu svojski rade i Milorad Pupovac i Ognjen Kraus, bivši pripadnici komunističkih organizacija, razna djeca komunističkih represivaca, srodnici i agenti velikosrbijanskih okupatora. Zato je obrana ZDS-a conditio sine qua non obrane Domovinskog rata kao temelja oslobođene i priznate te ideološki i etički neupitne moderne hrvatske nacije.

Ono čega nemamo jest hrvatska nacionalna, integrativna, afirmativna, deideologizirana, narodna i etnička opcija 

Naravno da iza svega toga stoje memorandumi i drugi planovi s ciljem stvaranja velike Srbije na području okolnih zemalja, poglavito Hrvatske, ili s ciljem uvlačenja Hrvatske u treću Jugoslaviju. No nije to tema koju se u ovom članku želi staviti u središtu, nego se želi osvijetliti situaciju koju u etabliranoj Hrvatskoj danas imamo. A imamo u punom zamahu građansko-„antifašističku“ (za sada meku) revoluciju, uz koju se šlepa i iza koje se skriva sve to srpsko-državotvorno i jugoslavensko-državotvorno, a svakako i drugo ne-hrvatsko ili protu-hrvatsko usmjerenje, zakićeno pupovčevsko-radinovsko-kajtazijevskim apsolutiziranjem nepostojećeg manjinskog problema i njihove „ugroženosti“ (kao 1990.) od tobožnjeg „oživljavanja ustaštva“ i od „neo-fašizma“. 

Ono čega nemamo jest hrvatska nacionalna, dakle hrvatska integrativna, hrvatska afirmativna, hrvatska deideologizirana, narodna i etnička opcija. Nijedna naime stranka zastupljena u Hrvatskom saboru ne zastupa sustavno i cjelovito i dosljedno integrativni koncept zaštite i promicanja hrvatskog naroda, hrvatstva ni suvremene hrvatske državnosti kao legitimne ideologije i legitimnog nacionalnog interesa. Prati li neki stranac medije i izbore i politička zbivanja u Hrvatskoj, nužno će doći do zaključka da je tako, zato što stanje doista jest tako. Ima i jako mnogo raznih drugih interferentnih koncepata, tema i problemskih čvorišta kojima se mediji i političari i vlasti bave, no ovdje su izdvojena samo dva: građanski i „antifašistički“ koncept Hrvatske, njezinih županija i gradova, njezinih stališa i redova, njezinih institucija i medija, njezinih školskih kurikula i njezine svijesti o sebi općenito, uzduž i poprijeko. Svijest o sebi stječe se, naime, utvrđuje i prenosi novim naraštajima putem „narativa“, putem određenih „priča“. A Hrvatskog dominira avnojsko-„antifašistički“ narativ. U neku ruku, i mnogo življe nego uoči 1990. 

Czerviński: „Razumjeti svijet, ne samo sadašnji nego i prošli, znači pretvarati činjenice u priče“

Prošlogodišnji Zagrebački književni razgovori bavili su se temom „Književnost i pamćenje“. Sva izlaganja objavljena su u časopisu Društva hrvatskih književnika „Republika“ broj 1-2 od ove godine. Jedno od njih jest i izlaganje Macieja Czervińskog s Instituta za slavensku filologiju Jagielonskog sveučilišta u Krakovu, u Poljskoj. Ono nosi naslov „Kakvu istinu pamti fikcija“, a polazi od toga kako se svijet uvijek i nužno razumijeva pomoću „priče“, pomoću odgovarajućih „narativa“. 

„Razumjeti svijet“, ističe na početku doktor Czerviński, „ne samo sadašnji nego i prošli, znači pretvarati činjenice u priče“, te to objašnjava ovako: „Da bismo nešto suštinski razumjeli, moramo si to ispričati, a to znači prepoznati neke činjenice, imenovati ih i uspostaviti među njima određene relacije. Grubo rečeno, u tom su procesu tri instance: činjenice, imenovanje činjenica, uspostavljanje relacija među njima. Ako se složimo da su činjenice objektivni fenomeni (premda bi možda neki filozofi mogli tu štošta zamjeriti), na razini imenovanja i uspostavljanja relacija dolazi do stvaranja različitih interpretacija, različitih priča na jednu temu.“ On prvo govori o tom „imenovanju“, ovako: „Neko razdoblje možemo nazvati totalitarizmom ili narodnom demokracijom (ili pak humanim socijalizmom). Nekog čovjeka možemo nazvati zločincem ili herojem. Neki proces možemo nazvati pozitivnim ili negativnim, ’progresivnim’ ili ’regresivnim’, pa dati za to određenu argumentaciju.“

Cijena uspješnosti projekta izgradnje moderne hrvatske nacije

Poljski znanstvenik tumači u nastavku i ostalo, a zatim na dvama primjerima hrvatskih proznih pisaca, jednoga iz druge polovine 19., a drugoga iz druge polovine 20. stoljeća, zalazi u samu srž odnosa nacionalno-tvorbene „priče“ u usporedbi s „pričom“ koja nije nacionalno-integrativna. Za primjer one prve odabire Augusta Šenou: „U kratkom romanu Branka (1880.) siromašna djevojka iz Zagreba upoznaje hrvatskoga grofa, koji je u potpunosti mađariziran i nema domoljubnih osjećaja. Oni se mogu vjenčati samo po[d] njezinim uvjetima: grof mora prihvatiti hrvatsku nacionalnu ideologiju i naučiti hrvatski – jezik svojih predaka. I on to čini. Ova mezalijansa uspijeva prevladati socijalne i nacionalne proturječnosti, ali samo po[d] cijenu da jedan jezik dominira drugim – hrvatski nad mađarskim. To je cijena za uspješnost projekta izgradnje moderne hrvatske nacije.“

Sasvim drugu povijesno-spoznajnu, egzistencijalnu i ideološku situaciju imamo kod Nedjeljka Fabrija, kod kojega je doduše „mezalijansa“ i dalje važan pokretački motiv u radnji, no „u tzv. Jadranskoj trilogiji posrijedi je drugačija vrsta mezalijanse u odnosu na spomenutu, jer ona – za razliku od Šenoine – prihvaća proturječja i uopće ne nameće nikakve uvjete (ona može biti samo spriječena, kao u Vježbanju života). Novopovijesni roman – kako se imenuje Fabrijevu prozu – isto tako je mjesto susreta ljudi iz različitih miljea ili staleža, ali oni se susreću ne zato da bi ostvarili kakav projekt, nego da bi posvjedočili svom životu, pa čak i svojoj žrtvi. Fabrijeve romane tretira se, i treba se s tim složiti, kao kritičnu točku u formiranju hrvatskog romana (i svijesti?), u smislu da izražavaju postmoderni odgovor na modernost uvođenjem tzv. slabih protagonista, krhkog i kolebljivog pripovjedača i njegovih skeptičnih stavova. Fabrio je stoga suprotnost Augustu Šenoi, koji je zamišljao povijest kao da slijedi put kojim ’napredak’ vodi do boljeg života, sada i u budućnosti, a mjera te sreće i tog optimizma je, svakako, nastanak hrvatskog naroda. I kod Fabrija na kraju prevladava hrvatstvo, ali to ne donosi sreću ljudima. Dok Branka i njezin grof žive dug i sretan život, Fabrijevi protagonisti ili se rastaju prije nego što su mogli ostvariti ljubav (Vježbanje života), ili umiru isprepleteni u zagrljaju mora (Berenikina kosa), ili počine samoubojstvo (Triemeron). Život ne donosi sreću, makar pobijedio iščekivani politički projekt.“

Osobne egzistencije odnose u moderno doba prevagu nad nacionalno-kolektivnim idealom

Ukratko, moglo bi se primijetiti, pojedinačne, osobne egzistencije odnose u moderno doba prevagu nad nacionalno-kolektivnim idealom. Pitanje nacionalne integracije uzmiče pred pitanjem egzistencijalnih situacija. Cjelina gubi na važnosti zbog toga što partikularne razine zbilje, osobne sudbine, očekivanja i iskustva zadobivaju prvorazredno značenje. Hrvatstvo sahne, psihologija egzistencijalizma u individualiziranom i liberaliziranom i u ’nacionalnoj epici“ i retorici i u njezinim iznevjerama i izdajama i u licemjerjem razočaranom svijetu zasjenjuje gigantske raspone nacionalne ideje i ideologije. Iz takva humusa izrastaju relativizacije, razočaranja i odustajanja, iz takva humusa izrasta i jača ideja privatnoga, atomiziranog građanstva kao najviša „personalna“ vrijednost i ujedno kao vodeća vrjednota, u odsutnosti „klasičnih“ vrjednota i u stanju razbijene slike svijeta.

Czerviński, koji je i vrstan poznavatelj hrvatske povijesti, kulture i povijesti književnosti, sklon književnost promatrati i proučavati u uskoj svezi sa zbivanjima u društvu te s idejnim i političkim zbivanjima i procesima, rezimira odnos Šenoina i Fabrijeva „narativa“ ovako:

„(1) Dok je Šenoin centar imaginacije bio Zagreb (kao središte ili ’srce’ tekućeg procesa izgradnje moderne hrvatske nacije), Fabrijeva je imaginacija fiksirana na područje ’periferije’, kako talijanskog, tako i hrvatskog naroda (Srbi se pojavljuju marginalno). (2) Dok je Šenoin imaginarni prostor gust, Fabrijev je maglovit, nedefiniran i rastegnut. (3) I, konačno, dok se višejezičnost protagonista u Šenoinoj prozi smatra opasnošću koju treba nadvladati (kako bi hrvatska nacija prevladala), višejezičnost Fabrijevih protagonista podrazumijeva se kao datost, kao nešto što izražava stvarno stanje stvari, stvarnu ljudsku sudbinu, pitanje s kojim se treba suglasiti ili ne suglasiti.“

U pitanju istinoljubivosti počinju političke i ine nevolje, komplikacije i iznenađenja

S obzirom upravo na novija iskustava, a osobito na iskustvo suvremenosti, poljski znanstvenik govori o „stapanju“ prošloga u jednoj misli, o „stapanju obzorā“ (Gadamer) te nas s pravom upozorava: „Mi jednostavno ne možemo govoriti o prošlosti bez suvremenog konteksta. On je uvijek prisutan u našim interpretacijama prošlosti, koliko god se trudili biti objektivni.“

U ovoj posljednjoj formulaciji: „koliko se god trudili biti objektivni“ možemo u našem razmatranju današnjih „narativa“ u etabliranoj Hrvatskoj krenuti dalje od Czervińskog, koji se zadržava na razmatranju posebnosti književnosti i njezine uloge u društvu i povijesti. On naime, kao istinoljubiv intelektualac, presumira da je svima nama stalo do toga da budemo koliko je god moguće objektivni, da spoznamo istinu i da pošteno lučimo istinu od laži. Svakomu pak čestitu i iskrenu promatraču zbivanja i politika i javnih osoba u Hrvatskoj poznato je da mnogim suvremenicima, realno, nije cilj spoznavanje, nego upravo suprotno – nepriznavanje i skrivanje i zabašurivanje (povijesne) istine. 

U pitanju istinoljubivosti počinju političke i ine nevolje, komplikacije i iznenađenja. Tu počinje ova današnja, a već 80 godina permanentna „antifašistička“ kanonada laži, histerije i mitomanije. Tu počinje brkanje totalitarnog komunizma s građanskim liberalizmom, boljševičkog titoizma s jugoslavenstvom, jugoslavenstva s četništvom, nazatka s napretkom, bezobzirnog kolektivizma s turbo-individualizmom, represije sa slobodom, siromaštva i zaostalosti s blagostanjem, masovnog zločinaštva i komunističke i velikosrbijanske okupacije s oslobođenjem ljudi i naroda od nacističke okupacije i ustaške vlasti, a zapravo „oslobođenja“ od hrvatske države i državnosti, dakle lišavanja hrvatskog naroda i pripadnika određenih manjina u Hrvatskoj i njihovih temeljnih ljudskih i građanskih prava…

Bitka koju nositelji takvih političkih opcija vode jest bitka za „narative“, za „priče“, za interpretacije sadašnjosti i prošlosti koje njima odgovaraju. Moderni duh zapadnjačkog ljevičarskog liberalizma susreće se i ulazi u ’kozaračko kolo’ sa sebi naoko posve suprotnim duhom – duhom istočnjačkog ljevičarskog totalitarizma. Jedno se s drugim uvezuje, no ovo drugo zapravo se uglavnom prikriva onim prvim, misleći i dalje „svoje“. Zato što je ono prvo, kako je pokazano na primjeru Fabrijeva tumačenja današnjeg svijeta, izrazito rašireno i globalno dominantno. 

Avnojsko-zavnohovski „narativ“ mora, kao lažni mit, biti razobličen, a i sam tuđmanizam revidiran ili prevladan

Mnoštvo globaliziranih „zombija“ želi „građansku“ Hrvatsku, i to je unatoč svemu njihovo legitimno pravo. No manjina onih koji nikada nisu prihvatili vrhovništvo hrvatske nacije ni nacionalne ideologije ni hrvatske države podmeće u građansku košara svoja kukavička jugo-srpska i boljševička jaja. Pritom, uporno falsificiraju prošlost, olako pristupaju sadašnjosti, a kao budućnost podmeću nam ili tlapnje ili opasne recidive. Integrativnu pak ideju hrvatske nacije i nacionalne demokracije, o „konzervativnim vrijednostima“ da se i ne govori, ne zastupa u realpolitičkoj areni i u mainstream-medijima cjelovito i sustavno praktički nitko. U takvim okolnostima lakše je razumjeti i rezultate nedavnih izbora, ali i mnogo toga drugoga. 

Čestiti Hrvati koji žele ne samo sudjelovati, nego ikada uspjeti u političkoj borbi morat će najprije formulirati neki novi, moderno-nacionalni „narativ“, neku novu i uvjerljivu, integrativnu „hrvatsku priču“. A tek zatim ući u politički rat protiv brojčano malobrojnih, ali izvrsno organiziranih, građansko-„antifašističkih“ snaga i protiv svih onih koji takve apatridne snage i ideje podupiru, štite ih i promiču, praveći se, poput većine dosadašnjih vodstava HDZ-a, da su im zapravo protivni. Avnojsko-zavnohovski „narativ“ mora, kao lažni mit, pritom biti razobličen, a i sam tuđmanizam revidiran ili – i u njegovoj 20-stoljetnoj lijevo-pragmatično-mitskoj, i u njegovoj 19-stoljetnoj desno-romantičarsko-mitskoj – dimenziji i sastavnici, prevladan. Anacionalni građansko-ljevičarsko-uvozni, postmoderni i rastrojstveno-„antifašistički“ narativ mora se sustavno i argumentirano i beskompromisno razgrađivati i razobličivati. Ali ne samo s gledišta nacionalno-konzervativne, nego i s gledišta liberalno-građanske ideologije, tako da se uzima u obzir masovno promijenjeno „stanje svijesti“ i raspršenost duhova. Pri čemu povratak na pokvarene prakse umreženih i kompromitiranih, tobože nacionalno-hrvatski orijentiranih struktura, što u Zagrebu, što u Splitu, što općenito u Hrvatskoj, ne smije nipošto biti „zadnjim osloncem“ za obranu od tekuće destrukcije onoga na čemu ideološki i realno počivaju ili na čemu bi se tek trebali konsolidirati i utvrditi koncept i zbilja moderne hrvatske nacije.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara