RAZGOVOR SA ZDRAVKOM GAVRANOM: Hrvatski narod ima ne samo interes, nego i ’poslanje’ u Europi (II.dio)

2. dio

Iskustvo katolištva i angažmana u komunizmu

– U katoličkim zajednicama aktivni ste još od studentskih dana krajem 1970-ih. Kako je izgledao život mladih katolika u socijalističkom Zagrebu toga vremena? Možete li se, s odmakom od preko tri desetljeća, sjetiti kako je iz ondašnjega gledišta izgledala budućnost? Je li postojala nada u slom komunističkoga sustava, ili u njegovu preobrazbu u nešto, ili…? 

Teško je u nekoliko rečenica sve to opisati i sažeti. Težak poraz, no ujedno i manje vidljivo jačanje hrvatske državne ideje, dogodio se je sa slomom tzv. Hrvatskog proljeća 1971./1972. Ja sam u Zagreb došao na studij 1976. Unutar tadašnjega hrvatskog katolištva postojao je pluralizam, hoću reći: postojale su velike razlike, otprilike onakve kakve su svima vidljive u današnjoj općoj Crkvi s obzirom na izražen sukoba između onih koji su za prilagodbe realnim okolnostima i onih koji za to nisu. 

Općenito se, naravno, u katoličkim zajednicama, u biblijskim i vjeronaučnim i molitvenim skupinama snažno osjećao nacionalni i slobodarski duh. No jednima je bilo najviše stalo do evanđelja, ili do ’darova Duha Svetoga’, ili do „čisto ljudskih“ dimenzija, pretakanja u život onoga što je proklamirao II. vatikanski sabor, a drugima do snažnijeg angažmana u smislu otpora totalitarnom sustavu, koji je bio izrazito protuvjerski i protukatolički, i do zauzimanja za ideju demokratskog društva i nacionalnog oslobođenja. I institucionalno su bile vidljive podjele na, pojednostavljeno rečeno, dijalošku i borbenu opciju u odnosu spram tadašnje službene ideologije marksizma i bratstva-jedinstva te jugoslavenske države, koja je zatirala svaku ideju i pokušaj ostvarenja hrvatske samostalnosti.

Mnogo toga zbivalo se je tada u poluilegali odnosno u tajnosti i u privatnim krugovima. Tako su se potajice dijelile recimo Benigarova knjiga o kardinalu Stepincu, ili prijepis Politeove obrane Stepinca s montiranog procesa 1946., ili intervjui zbog kojih su Tuđman i Gotovac bili početkom 1980-ih opet suđeni. 

Za nas u Zagrebu posebnu važnost imala su – osim proslave velikih jubileja kršćanstva u hrvatskom narodu – godišnja studentska hodočašća u Mariju Bistricu, koja su osim vjerske imala i dimenziju pokazivanja „da nas ima“ i „koliko nas ima“, nas koji nismo popustili pred režimskom propagandom i pritiscima, koji smo od svojih roditelja preuzeli ili sami od sebe prihvatili hrvatski katolički identitet. Bilo je mnogo raznih oblika izražavanja prkosa, rezistencije. Ja sam recimo sa svojim cimerima u studentskom domu „Cvjetno naselje“ u drugoj polovini 1970-ih puštao s kazetofona postavljenoga na prozor prema dvorišnoj strani domoljubne pjesme Vice Vukova, ili vjerske pjesme. (I, zanimljivo, nikada nam zbog toga nije došla policija ili Udba na vrata, a ni domski nadzornici…)

„Osobno, živio sam za ideju samostalne hrvatske države“

Osobno, živio sam za ideju samostalne hrvatske države, o kojoj sam, naravno, imao apstraktnu i maglovitu predodžbu, vremenski posve nedefiniranu, osim što sam nakon Titove smrti sve više naslućivao da se kritični i opasni trenutak produbljivanja unutarjugoslavenske krize približava… No to produbljivanje krize moglo je za hrvatski narod biti i kobno. Bilo je i u svem tom našem „politiziranju“ podosta lutanja i mladačke nezrelosti, koja ignorira rizike i iscrpljuje se u beskrajnim pričanjima s drugima, u kritičkim analizama stanja, praćenju tadašnjih novina koje su pisale kritičkije o realsocijalizmu i u stvaranju kružoka, uz povremena opasna „zalijetanja“…, srećom za mnoge bez težih posljedica, ali za neke s vrlo teškim posljedicama. „Bitke“ su uvijek vođene u konkretnim situacijama, s ograničenim dometom, pokušajima organiziranja bilo čega, ili pisanja.

Vođen tom idejom angažirao sam se i u domskom listu, i u Studentskom listu (dok ga uskoro nisu zabranili, a tadašnje uredništvo rastjerali), poslije u Kani, pa u Glasu Koncila, zatim potkraj 1980-ih, kada se „vrijeme približilo“, u mjesečniku mladih MI-u, poneku književnu kritiku u ponekom časopisu i slično. Općenito, nisam vjerovao u unutarnju preobrazbu dotadašnjeg socijalističkog sustava, nego sam se nadao raspadu Jugoslavije kao rješenju za sve. A Crkva je bila jedina snaga koja je ljude, na ovaj ili onaj način, okupljala i održavala ne samo vjersku, nego i nacionalno-identitetsku samosvijest. 

Naravno, i vjerski sadržaji bili su jako važni, tu je postojalo veliko vrenje, puhao je novi i svježi vjetar poslijekoncilske obnove, upijali smo nove duhovno-intelektualne sokove, svrstavali se, branili jedno, a kritizirali drugo, potpadali pod razne utjecaje, širili si obzore, ponekad i nekritički i previše… Bio je snažan osjećaj zajedništva i hrvatsko-katoličke solidarnosti, po manjim zajednicama, u koje bismo dospijevali često ovisno o pukom slučaju, poznanstvu ili preporuci starijih. Ja sam tako dospio i jedno vrijeme zalazio i u jednu baptističku privatnu molitvenu zajednicu, koju su u svom stanu vodili neki američki laici-misionari, a koja je bila otvorena i za nas katolike. No hrvatsko katolištvo najsnažnije je očitovalo svoju snagu i vitalnost na masovnim okupljanjima, osobito u godinama kada su slavljeni veliki, tisućgodišnji jubileji „Crkve u Hrvata“.

Laikat nije autonoman, „hrvatsko katolištvo izrazito je klerikalno“, a glavni prostor za oblikovanje mladih za budućnost jesu crkvene zajednice, udruge i vjerski pokreti

– A kako gledate na današnji katolički pokret, koji je, osobito među studentima u posljednjih desetak godina, znatno ojačao?

U jesen 1990., čim je uspostavljena pluralna demokracija, bio sam izabran za prvog predsjednika, na utemeljiteljskoj skupštini, Hrvatskoga katoličkog zbora „MI“. Imali smo tada pred očima ideju o stvaranju nečega poput predratnoga Hrvatskoga katoličkog pokreta odnosno masovne katoličke laičke organizacije poput talijanske Communione e liberazione. No u tomu se nije uspjelo. Službena Crkva nije bila za to zainteresirana. U neku ruku, možda je i bolje da je tako ispalo, jer bi se takva organizacija nužno susretala s mnogim teškim izazovima, sličnima onima s kakvima se u svom organiziranju susreću političke stranke, masovnije udruge ili u posljednje vrijeme recimo Matica hrvatska. Birokratizacije, prestiži, interesi, poslovi s financijama, težnja za društvenom moći, ili beskrajne rasprave, i slično. 

No, s druge strane, istina je da nam danas jako nedostaje snažna laička struktura na nacionalnoj razini, i velika je šteta da je nema. Ona bi lakše ostvarivala brojne zamisli, ili recimo referendumske inicijative. No hrvatsko katolištvo izrazito je klerikalno, u smislu da bez pokretačke uloge ili pokroviteljstva i potpore klerika i crkvenih institucija teško da išta može u većoj mjeri uspjeti. Ni onda kada imamo najmanje institucionalne, karizmatičke pokrete: i tu su obično vodeći ljudi i organizatori, ili podupiratelji, svećenici. 

S obzirom na sve to, drago mi je da su u ovih 30 godina izrasle partikularne zajednice, udruge i pokreti koji njeguju različite aspekte i smjerove duhovnosti i angažmana. Duh Sveti očito je tomu dao prednost pred klasičnim, odveć „političkim“, organizacijskim formama. Da svega toga nema, hrvatsko katolištvo ostajalo bi pretežno na običajnoj i identitetskoj i manifestativnoj razini, i rapidno slabjelo kako jača gradski način života i izloženost (post)modernim nekršćanskim sadržajima i mentalitetima. Ovako, imamo živost, produbljivanje, okupljanje, zajedništvo, osjećaj gibanja, svjedočenje, novu evangelizaciju, karitativni rad, nazočnost u kulturi, umjetnosti i medijima. 

Ako bih što smio prigovoriti, to bi se odnosilo na prevagu, a ponekad i prozelitizam, „separatnih“ oblika osobno-privatnih pobožnosti i duhovnosti, kakva je uvelike navlastita novijemu američkom protestantizmu, napose pentekostalizmu ili evanđelizmu (evangelicals), odnosno na stanovita pretjerivanja što u liberalnom, što u konzervativnom smjeru. No dragocjeno je da se, osobito mladi, vjernici u toliku broju pronalaze u crkvenim zajednicama i vjerskim pokretima. To je zasigurno zdrava jezgra – iako difuzna – iz koje za sljedeća desetljeća izrastaju novi naraštaji, novi vjerski i ljudski i intelektualni nacionalni značajevi, oni koji će osobno i ’formacijski’ preuzimati odgovornost i davati prave i kvalitetne odgovore i na izazove i pitanja na koja ih mi stariji više, uglavnom, ne uspijevamo dati.

Ne postoji „katolička književnost“, ali cijenimo i promičemo nepravedno zapostavljena umjetnička djela kršćanskog nadahnuća i tematike

– Kakvo je stanje s katoličkom književnošću u Hrvatskoj danas? Što učiniti da ona izađe iz konfesionalnih okvira u širu čitateljsku publiku? 

Riječ „književnost“ ima više značenja odnosno dimenzija. Ako se misli na umjetničku književnost, u toj stvari suglasan sam, kao književni kritičar, sa Sidom Košutić, koja takvu književnost nije ni u anketi o toj temi iz g. 1937. priznavala kao zasebni dio nacionalne ili opće književnosti. Dodao bih: Kao što nitko ne govori o engleskoj anglikanskoj ili o ruskoj pravoslavnoj umjetničkoj književnosti, tako ni mi ne bismo trebali tako razvrstavati književna umjetnička djela, a što u strogom estetičkom smislu i nije moguće. Iako, naravno, prepoznajemo i cijenimo autore i djela u kojima je snažnije i izričitije dolazila do izražaja kršćanska vjera, etičko-aksiološka svijest i kršćansko nadahnuće. Mnogi autori i djela tog tipa, prožeta katoličkim duhom, bila su tijekom pola stoljeća dominacije marksističke ideologije, a i duže od toga, prešućivana i obezvrjeđivana. U slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi pokušava se to ispraviti. 

Tako je i nastao recimo bibliotečni niz, praćen nizom simpozija i drugih sadržaja, „Hrvatska katolička baština XX. stoljeća“, u nakladi Glasa Koncila, u kojem smo kao skupinica entuzijasta već priredili i objavili 40 knjiga o intelektualcima izraženije katoličke pripadnosti i svijesti. U njima smo donosili izbore iz njihovih radova esejističkog, publicističkog i znanstvenog tipa, pri čemu se otkrivalo i koji su od njih ostavili i kvalitetne radove s područja umjetničke književnosti i umjetnosti uopće, te ih se iznova valoriziralo, osobito fr. Rajmunda Kuparea, don Nedjeljka Subotića i Ivu Lendića kao najizvrsnije po kriteriju dosegnute umjetničke razine. A na posebnom bienalnom simpoziju, koji je nedavno po četvrti put održan u Križevcima (osobno sam sudjelovao na trima), osvjetljuju se umjetnička djela, književni i kulturno-povijesni aspekti u kojima je katolički duh i svjetonazor bio izrazitije nazočan tijekom ukupne hrvatske književne povijesti, s težištem na novijoj povijesti odnosno na razdoblju komunizma te stvaralaštva u hrvatskom iseljeništvu odnosno među piscima hrvatskoga jezika u drugim zemljama gdje ima pripadnika našeg naroda.

Moram spomenuti i književni natječaj „Kranjčićevi dani“ (i „Dječji Kranjčić“), koji je nedavno po 12. put ostvaren, sa završnoj manifestacijom u Križevcima, a koji ima za svrhu promicanje književno-umjetničkog stvaralaštva kršćanskog nadahnuća, na književnom standardu i trima dijalektima odnosno lokalnim govorima hrvatskog jezika. Svake godine dodijeljeno je po tri prve nagrade za književne vrste pjesma, priča, esej, putopis i monodrama – dakle ukupno 180 nagrada. (Neke sam i ja dobio.) I svaki put tiskan je zbornik nagrađenih i dijela nenagrađenih prispjelih radova. Ono što bi sada trebalo napraviti bilo bi književno-kritički valorizirati i ta i ostala djela te najbolja djela i autorske opuse promicati u cjelini hrvatske književnosti i kulture.

A „katolička književnost“ u širem smislu riječi obuhvaća i neumjetnička djela, recimo doktrinarna i teološka, pa homiletiku, esejistiku, publicistiku, poučna, meditativna i molitvena štiva, priručnike i leksikone, crkvene dokumente itd. Takvih djela objavljuje se razmjerno mnogo, i ne samo kod crkvenih ili katoličkih nakladnika. Ona su uvelike sastavni dio hrvatske kulture, iako bi i na tom planu trebalo ponešto dodatno uraditi. Postoji vrlo velik broj djela katoličke esejistike, kod nas i u drugim kulturama, koja zaslužuju promicanje, prevođenje i popularizaciju.

„Kršćanski duh i kršćanska misao mora se potvrđivati u svim svjetovnim disciplinama, djelatnostima i zbiljama, i prožimati ih“

– Katolička književnost i publicistika prije stotinu godina nudili su cjelovit odgovor na tada suvremene društvene, ekonomske, kulturne i političke probleme svijeta u kojem živimo. Ljubomir je Maraković, poznati katolički književni kritičar, bio također jednim od prvih hrvatskih filmskih kritičara, a u listovima katoličkoga pokreta poput Luči i Hrvatske prosvjete moglo se čitati eseje o najnovijim kulturnim i političkim pojavama na Zapadu s katoličkoga motrišta. Dojam je (možda pogrješan) da današnja katolička publicistika djeluje isključivo konzervativno i nostalgično spram slavnije prošlosti. Što je dovelo do toga i, što je možda i važnije pitanje, što učiniti? 

Hrvatska kultura općenito, po mojem mišljenju, odviše je pasatistička, okrenuta prema prošlomu i povijesnomu. Naravno da je potrebno istraživati i osvjetljivati kulturno-duhovnu i drugu baštinu. No nije dovoljno samo to, cilj je da to bude podloga, poticaj i nadahnuće za suvremeno izvorno mišljenje i stvaranje u današnjim okolnostima i suočenju s njima. Toga pak ima premalo, prevagu ima „podizanje spomenika“, ponekima nerijetko još i za života. Prejaka je tu i nacionalno-kulturološka i religijska ideologizacija. A ono čega nam treba jest kritičko vrjednovanje i prošloga i sadašnjega, te traženje novih odgovora u zoni kreativnosti i inventivnosti, u prepoznavanju ’znakova vremena’, u osluškivanju „onoga što Duh poručuje Crkvama“, kako se izrazio sv. Pavao. 

Recimo, jedan od problema s Hrvatskim katoličkim pokretom iz prve polovine XX. stoljeća jest taj da je mnoštvo tadašnjih intelektualaca katolika previše svaštarilo i trošilo se na pisanje bezbrojnih članaka i kraćih, prigodnih oblika, za potrebe razgranate publicističke mreže, nebrojenih glasila i slično. No kada danas sve to obilje proučavamo želeći iz svega izlučiti ono što bi bilo dovoljno kvalitetno za uvrštenje u određene stroge izbore, hrestomatije, antologije, u lektiru ili udžbenike, dakle u djela koja suoblikuju znanja što ih stječu današnji učenici, studenti i intelektualci, i što bi bilo primamljivo i inspirativno za današnje čitatelje, otkrivamo brojne šupljine, bilo da je riječ o lirici, bilo o pripovijetci, romanu ili drami, eseju ili filozofskim radovima. Možda najjače doprinose ti naši prethodnici dali su na području socijalne, političke i ekonomske misli, u sferi kulturologije, geopolitike i analize međunarodnih odnosa, ideologija i duhovnih kretanja, teorije umjetnosti i umjetničke kritike. Mnogo je toga, po sebi, naravno vrijedno ili vrlo vrijedno, ali ono čega je premalo jesu ponajprije cjelovitija djela i djela takozvane primarne književnosti (umjetnička, a ne recenzije o njima), djela izvorno filozofske i teološke i socijalne misli, izvorna likovna i glazbena djela i slično.

Geslo koje je vrijedilo u doba Hrvatskoga katoličkog pokreta odnosno Katoličke akcije na europskoj razini bilo je geslo pape Pija X. iz g. 1903.: Omnia instaurare in Christo – Sve ob-noviti (iznova ustanoviti) u Kristu. Kršćanski duh i kršćanska misao mora se dakle potvrđivati u svim svjetovnim disciplinama, djelatnostima i zbiljama, i prožimati ih, uključujući poglavito kulturu i umjetnosti, ali i humanističke i društvene znanosti te politiku, zakonodavstvo i društvo. Danas je osobito vruće pitanje ono ontološko i antropološko, a odnosi se na „sliku o čovjeku“, isto tako o Bogu, o početku i kraju života, dostojanstvu ljudskog bića, o temeljnim i neprolaznim vrjednotama, o smislu i sadržajima ljudskog postojanja i o svrsi povijesti, o značenju ljepote i vrjednota u kulturi i umjetnosti u suočenju s novim medijima i novim načinima komuniciranja, o odgovorima na pitanja modernih zala, nepogoda i ugroza političkih sloboda i prava te slobode vjere i savjesti, o duhovnosti, religioznosti, Crkvi, moralu, tradiciji, odgoju i obrazovanju, o identitetu i suverenosti naroda u doba hipertrofirane globalizacije, materijalizma i centraliziranog upravljanja velikim sustavima i svjetskim procesima, o budućnosti Europe i Zapada, o liberalnoj, kršćanskog i narodnoj demokraciji, o populacijsko-demografskim izazovima, o nezaobilaznim pozitivnim potencijalima, ali i o ugrozama koje dolaze od informatičke revolucije i umjetne inteligencije, od prirodnih katastrofa kao što je sadašnja pandemija, pustošenje prirode i okoliša ili mogući oružani sukobi širih razmjera: od gladi i pothranjenosti i socijalne problematike u sve većim dijelovima svijeta, preko štetnih posljedica industrije nezdrave hrane i farmakoloških proizvoda, pa sve do prijetećeg nadiranja novoga totalitarizma, čiji protagonisti raspolažu sasvim novim i moćnim instrumentima, kakve dosadašnji totalitarizmi nisu mogli ni zamisliti.

 kraj intervjua

VEZANO

RAZGOVOR SA ZDRAVKOM GAVRANOM: Hrvatski narod ima ne samo interes, nego i ’poslanje’ u Europi (I. dio)

 Hrvatsko nebo