M. Nosić: Zakonska regulacija hrvatskoga standardnoga jezika i latiničkoga pisma

 Sadržaj članka pokazuje slabo poznavanje jezične problematike

Pitanje hrvatskoga službenoga jezika regulirano je 12. člankom Ustava Republike Hrvatske. Sadržaj toga članka pokazuje slabo poznavanje jezične problematike koja se zakonom regulira. Ni lektor, koji je Ustav lektorirao, nije uočio dvije grube pogreške u tom članku. Nekoliko puta je Ustav RH dorađivan, ali je sadržaj 12. članka ostajao uvijek neizmijenjen (NN, 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14).

Ustav Republike Hrvatske, članak 12.

“U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.
U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.”

Iz prve rečenice nije razvidno koji se hrvatski jezik diže na razinu službenoga jezika. Svaki tip jezika kojim se služe Hrvati jest hrvatski. Osim hrvatskoga standardnoga jezika, tu je i hrvatski razgovorni jezik, svaki hrvatski sleng (žargon) i svi hrvatski dijalekti (čakavski, kajkavski i štokavski). Stoga je u prvoj rečenici trebalo pisati hrvatski standardni jezik, a ne samo hrvatski jezik. Hrvatski standardni jezik je nacionalni jezik Hrvata. On je kao službeni jezik obvezujući za sve ustanove i institucije, za radio i televiziju, novine i udžbenike, školstvo i znanost, za sudstvo i upravu, za zdravstvo i sport, za sve javne djelatnike… Jezične činjenice hrvatskoga standardnoga jezika popisane su, opisane i propisane. Jedino taj jezik ima gramatike, pravopise, rječnike, udžbenike i nebrojeno mnoštvo znanstvenih, umjetničkih, informativnih i drugih tekstova. Znanje toga jezika omogućuje svim pripadnicima hrvatskoga naroda nesmetanu komunikaciju i služenje svim izvorima znanja na tom jeziku. Tim se jezikom povezujemo s tisućama pokoljenja sunarodnjaka u prošlosti. Hrvatski standardni jezik je prvi na listi odrednica hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

Hrvatski standardni jezik je sustav koji se sastoji od nekoliko podsustava. To su ovi podsustavi: književni, znanstveni, novinarski, publicistički, administrativni…, prije smo ih nazivali funkcionalnim stilovima. Sve ove podsustave karakterizira stilska neobilježenost, pravilnost gramatičkih struktura te pridržavanje propisanih norma: pravopisnih, pravogovornih, morfonoloških, sintaktičkih, leksičkih, semantičkih i drugih. Književni (umjetnički) podsustav je karakteriziran stilskom obilježenošću jezičnih činjenica, to je pak jezik književnih djela.

Osim hrvatskoga standardnoga jezika postoji i hrvatski razgovorni jezik koji je najčešće gramatički naslonjen na hrvatski standardni jezik, s brojnim regionalnim i dijalekatskim činjenicama. U njem su brojna odstupanja od normi standardnoga jezika, to je jezik komunikacije u obitelji i na svim mjestima gdje nije potrebna komunikacija na standardnom jeziku. Budući da je razgovorni jezik zapravo jezik, usustavljen je i često stilski obilježen. Taj jezik nema gramatike, pravopise, rječnike, udžbenike, novine, knjige… i ne može se rabiti tamo gdje je propisana uporaba standardnoga jezika.

U prvoj rečenici je još jedna pogreška, i to pridjev latinično uz imenicu pismo. Pridjevi su riječi koje se pridijevaju imenicama da im točnije odrede značenje. S obzirom na značenje i tvorbu pridjevi se dijele u nekoliko skupina: postoje opisni (kvalitativni), odnosni (relacijski), gradivni (materijalni), posvojni (posesivni) i drugi. Može ih se lako odrediti po pitanjima: kakav (opisni), na koga ili što se odnosi (odnosni), od čega je što (gradivni), komu tko ili što pripada (posvojni)… Najbogatiju morfološku pojavnost imaju opisni pridjevi kojima se označava kakav je tko ili što, imaju paradigme neodređena i određena lika za sva tri roda (muški, ženski i srednji), imaju komparaciju (pozitiv, komparativ i superlativ) i njihove paradigme za sva tri roda pa tako npr. pridjev vèlik ima ukupno 168 oblika. Tako i ostali pridjevi kojih ima dvadesetak tisuća. U Europi i Aziji mnoštvo je pisama, jezika, kultura i naroda. Većina pisama je dobila ime po narodu (arapsko, armensko, aztečko, bengalsko, burmansko, egipatsko, gotsko, grčko, gruzijsko, hebrejsko, japansko, kinesko, korejsko, laoško, latinsko, sirijsko, sumersko, tajlandsko, vijetnamsko i dr.

Iz ovoga popisa se vidi da su to redom odnosni pridjevi koji su tvoreni nastavkom -ski ili njegovom kraćom varijantom -ki. Od toga su izuzetak monoleksemi: alfabet, azbuka, arabica, glagoljica, latinica, gotica i ćirilica koji nisu tvoreni nastavkom -ski.

Pridjev uporabljen u ustavnom članku tvoren je nastavkom -an (muški rod), -na (ženski rod) i -no (srednji rod). To su nastavci kojima se tvori jedna skupina opisnih pridjeva, kao npr. pridjev zlátan. Pridjevi tvoreni navedenim nastavcima jesu opisni pridjevi, imaju neodređeni i određeni lik i komparaciju i odgovaraju na pitanje kakav. Na pitanje kakvo pismo odgovor bi mogao biti: čitko, nečitko, kurzivno…, a na pitanje koje pismo odgovor bi mogao biti: latiničko, ćiriličko, gotičko, glagoljičko pismo ili izraženo jednom riječju: latinica, ćirilica, gotica, glagoljica. Dakle, ne kakvo pismo, nego koje pismo. Ne latinično pismo, nego latiničko pismo. Odnosni pridjev latinički se odnosi na imenicu latinica, tvoren je tako da je na osnovu latinic- dodan nastavak -ьski, ultrakratki vokal ь (jer) je palatalizirao prethodni suglasnik c davši palatalni glas č nakon čega je ь ispao, potom ispada i suglasnik s iz suglasničke skupine -čsk- (latinic-a > latinic-ьski > latinič-ski > latinič-ki). Ovo što je ovdje rečeno za pridjev latiničan i latinički vrijedi i za pridjev ćiriličan i ćirilički u drugom stavku 12. članka Ustava Republike Hrvatske.

Imajući u vidu navedene dvije pogreške tekst 12. članka Ustava trebao je biti sljedeći:

“U Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi je hrvatski standardni jezik i latiničko pismo.
Službena uporaba jezika i pisma iz 1. stavka regulirana je Zakonom o službenoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika i latiničkoga pisma.
Službena uporaba jezika i pisama nacionalnih manjina regulirana je Zakonom o nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj.”

Neodređeno ime hrvatskoga službenoga jezika preneseno je neizmijenjeno iz Ustava u Zakon o uporabi jezika i pisama nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (NN, 51/00 i 56/00) u kojem je sintagma hrvatski jezik uporabljena 14 puta umjesto sintagme hrvatski standardni jezik. Nadalje, u tom zakonu 14 puta je navedena sintagma latinično pismo, koja je preuzeta iz Ustava, a samo jednom latiničko pismo. U 18. članku su čak u istoj rečenici, kako slijedi iz navoda, zapisani pridjevi latinički i latiničan (“…u općinama, gradovima i županijama u kojima je u službenoj uporabi pored hrvatskog jezika i latiničkog pisma jezik i pismo nacionalne manjine, na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu…”). U navedenom citatu umjesto srbizma pored trebala je stajati riječ osim.

Ime hrvatskoga službenoga jezika dobro je riješeno u nacrtu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (Vijenac, br. 514.). “U Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi su hrvatski standardni jezik (u daljem tekstu: hrvatski jezik) i latinično pismo.” Ovdje je umjesto komparativnoga oblika pridjeva daljem (< od dalek) trebao stajati pozitiv daljnjem, te umjesto latinično pismo trebalo je napisati latiničko pismo. I prije Matičina nacrta zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika i pisma bilo je pokušaja pisanja i upućivanja u saborsku proceduru zakona koji bi regulirao problematiku službene uporabe hrvatskoga standardnoga jezika i latiničkoga pisma. Sve je, nažalost, ostalo samo na pokušajima.

I na kraju dodatno još kratak prikaz navedenoga problema u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. U Ustavu BiH o uporabi službenoga jezika i pisma ništa ne piše. U Ustavu Crne Gore u 13. članku stoji da je službeni jezik crnogorski, te da su ćiriličko i latiničko pismo ravnopravni. Uz ime jezika nedostaje da je standardni, umjesto odnosnih pridjeva ćirilički i latinički navedeni su pogrešno tvoreni pridjevi ćiriličan i latiničan. Navedena su i četiri jezika nacionalnih manjina. “Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.” (Ustav CG, 1/07, 38/13). U Ustavu Republike Srbije u 10. članku piše sljedeće: “U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom, na osnovu Ustava.” (Ustav RS, Sl. glasnik, 8. 11. 2006.) Ovoj odredbi nedostaje da je službeni jezik standardni jer sintagma srpski jezik obuhvaća sve tipove toga jezika: razgovorni, oba dijalekta (štokavski i torlački) i oba štokavska poddijalekta (ijekavski i ekavski), šatrovači i dr… U Srbiji postoji i Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama (Sl. glasnik, 45/91, 53/93, 67/93, 48/94, 101/05, 30/10, 47/18 i 48/18) u kojem se pridjev ćirilički pojavljuje 5 puta, latinički 7 puta, a naziv jezika čak 13 puta. U 1. članku jedanput je u istoj rečenici naveden pridjev ćirilički i latiničan (“U Republici Srbiji u službenoj je upotrebi srpski jezik. U Republici Srbiji u službenoj je upotrebi ćiriličko pismo, a latinično pismo na način utvrđen ovim zakonom.” Navedeni zakon regulira službenu uporabu srpskoga standardnoga jezika i ćiriličkoga pisma, te uporabu jezika i pisama nacionalnih manjina.

Prof. dr. sc. Milan Nosić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo