SPREMNOST NA ŽRTVU? Zašto Hrvati grade državu koja ih izjeda

0

 

 

Hrvati trebaju sami sa sobom raščistiti hoće li graditi BiH u kojoj neće biti Hrvata ili će se po svaku cijenu boriti za samobitnost i suverenitet samih sebe kao naroda. Ako je BiH okvir u kojem će kao narod propasti, onda moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da to promijene. Doslovno sve, pa i izlazak iz BiH.

“Republika Hrvatska kao i Hrvati u BiH najveći su zagovaratelji euroatlantskog puta BiH i žele pomoći BiH u provođenju potrebnih reformi. Tri konstitutivna naroda moraju biti u svemu jednakopravna ako Bosna i Hercegovina želi biti funkcionalna država i zbog tog je potrebno reformirati Izborni zakon na način da jedan narod drugom ne nameće političke predstavnike. Pri tom, teritorijalni integritet i suverenitet države nikako ne dolaze u pitanje a budućnost BiH je u euroatlantskim integracijama”.

Tako otprilike zvuči mantra koju ponavljaju kako hrvatski politički dužnosnici iz BiH i Hrvatske tako i brojni hrvatski intelektualci, analitičari i novinari.

Početna premisa ovog razmišljanja je da svi relevantni politički akteri i uvjerljiva većina stanovništva žele da BiH postane prosperitetna država, u kojoj će biti poštivana prava svakog čovjeka i svakog naroda, integrirana u zapadni kulturni i ekonomski krug. Zamišlja se kako je svima u interesu da BiH postane funkcionalna država, u kojoj zakon jednako vrijedi za sve stanovnike. No, to se, eto, ne događa već 25 godina jer se političke elite triju naroda ne mogu dogovoriti oko najboljeg puta kojim se treba doći do proklamiranog zajedničkog cilja. K tomu, misli se i kako su (samo) korupcija i nepotizam uzrok neprovođenja reformi. I tako već duže od 25 godina.

No takvo postavljanje stvari ima jednu fundamentalnu grešku. Svi u BiH, naime, ne žele ni euroatlantski put BiH, ni državu u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda, pa čak ni samo funkcionalnu državu.

Tako srpske političke elite ne žele niti da BiH postane članicom NATO-a niti funkcionalnom državom. Njima je cilj funkcionalna RS i smatraju BiH samo nametnutim okovom/okvirom koji ih sprječava u punom razvoju. Na BiH bi pristali kao labavu konfederaciju srpskog i jednog (hrvatsko-bošnjačkog) ili dva (hrvatskog i bošnjačkog) entiteta.

Bošnjačka pak politička, intelektualna i vjerska elita zna da od ulaska Bosne i Hercegovine u EU nema ništa, da je to jedna prazna priča koja služi kao kamuflaža za sve dnevno-političke peripetije i koja ima samo jedan cilj – prikazati se pred strancima kao poslušni saveznik zapada dok se “ispod žita” odvijaju procesi pretvaranja entiteta FBiH u bošnjački nacionalni entitet.

Bošnjačke elite jesu za ulazak BiH u NATO i to prvenstveno zbog tog što se tamo nalazi Turska ali i zbog straha od jačanja srpskog, pa posredno i ruskog, utjecaja. Pravi ciljevi bošnjačkih elita su stvoriti vlastiti nacionalni (polu)državni prostor, u prvom redu na teritoriju FBiH a potom u nekoj srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi proširiti ga i na cijelu BiH. U tom pogledu su jako realistični, svjesni su da će biti gotovo nemoguće srušiti RS i ta je priča gotovo sigurno završena. Stoga su fokusirani na “osvajanje” FBiH u političkom ali i biološkom smislu.

Taj proces je već uveliko uznapredovao i zapravo je ušao u svoju završnu fazu. Uporno i dosljedno istiskivanje Hrvata iz institucija BiH i FBiH, kao i s prostora na kojem  su Bošnjaci demografski dominantni, dao je rezultate. Hrvati su danas marginalan faktor u svim sredinama koje HVO nije obranio u ratu, na razini FBiH imaju vrlo malo utjecaja, nešto više na razni Vijeća ministara i uopće ga nemaju na samom državnom vrhu – u Predsjedništvu BiH.

Iako je sa sadašnje točke gledišta Predsjedništvo BiH karikaturalna institucija, uostalom kao i sama država BiH, riječ je o važnoj instituciji u simboličkom i vanjskopolitičkom smislu. Predsjedništvo BiH se gotovo ni s kim ne sastaje, ali kad se sastane, onda tu nema predstavnika hrvatskog naroda i u tom smislu, na samom državnom vrhu, Hrvati su već eliminirani.

Dakle, Hrvati su eliminirani iz političkog života BiH na najvišoj državnoj razini kao i na najnižim, lokalnim razinama, u sredinama koje tijekom rata nije kontrolirao HVO. Ostalo je još da ih se eliminira s razine Vlade FBiH i Vijeća ministara. U Vladi RS nikad ni nisu imali važan utjecaj.

U međuvremenu, hrvatske političke i intelektualne elite i u BiH i u Hrvatskoj govore o euroatlantskom putu BiH, o teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH. Zalažu se za ulazak BiH u EU i NATO, na tomu čak i predano rade. Jasno je da Hrvati žele vidjeti BiH u zapadnom kulturno-ekonomskom krugu. Hrvatska je već članica EU i NATO-a te bi ulaskom BiH u tu obitelj država granice EU bile pomaknute na istok, Hrvatska bi prestala biti vanjskom granicom EU itd.

U ime tog cilja hrvatske elite već 25 godina samo potiho gunđaju na demografsku kataklizmu s kojom se hrvatski narod suočava u BiH. Umjesto glasne i nedvosmislene borbe za opstojnost naroda, hrvatske elite su najglasniji zagovornici euroatlantskih integracija. Nije pogrešno razmišljanje kako bi ulaskom BiH u EU i NATO ujedno bili riješeni i problemi egzistencije hrvatskog naroda u BiH, ali samo pod pretpostavkom da svi dijele cilj izgradnje funkcionalne BiH. No, to već desetljećima nije slučaj.

Dok hrvatske elite pričaju o europskom putu, srpske pričaju o mirnom raspadu, a bošnjačke o “razbijanju okova” koje je tobože (hrvatska) manjina nametnula (bošnjačkoj) većini. Dok Hrvati svima oko sebe, pa i sebi samima, svakodnevno dokazuju kako žele izgrađivati državu u kojoj će svi narodi kao i pojedinci imati jednaka prava, Srbi tumače kako je BiH privremena a RS trajna kategorija, a Bošnjaci tri puta nameću fenomen Komšić i spremaju se to učiniti i četvrti put. Čak je i reis Kavazović za Bajram govorio o dominaciji (hrvatske) manjine nad (bošnjačkom) većinom.

Hrvatska politika tako je došla u situaciju da sve nade polaže u izmjene Izbornoga zakona na način da jedan narod drugom ne bira političke predstavnike. Zagovara provedbu presuda Europskog suda za ljudska prava i Ustavnoga suda BiH. Cilj je onemogućiti manipulaciju izbornim procesom i  instaliranje halal-Hrvata u federalni i državni Dom naroda. Međutim, problem je što za takve ideje nema sugovornike.

Srbi su gotovo pa nezainteresirani za reformu Izbornoga zakona. Neće biti protiv eventualnog hrvatsko-bošnjačkog dogovora, ali priželjkuju da do njega ne dođe jer bi to bio samo novi korak ka konačnom “mirnom raspadu” koji čekaju. Također, bošnjačka politika svakodnevno, jasno i nedvosmisleno poručuje kako neće pristati ni na kakve promjene Izbornoga zakona koje će značiti kraj njihove dominacije nad Hrvatima.

Kad se sve to uzme u obzir, onda se postavlja pitanje zašto Hrvati uporno pokušavaju izgraditi BiH i komu je zapravo grade? Sebi je definitivno ne grade jer na državu i njene entitete imaju sve manje i manje utjecaja dok su istovremeno suočeni s ubrzanom demografskom erozijom.

Ima li onda hrvatska priča o izgradnji BiH neku drugu “ciljanu publiku”? S jedne strane, hrvatska politika pokušava neprestano dokazivati međunarodnom faktoru kako ona nije “remetilački faktor” u BiH, kako zagovara samo poštivanje Ustava BiH, Daytonskog mirovnog sporazuma i zdravog razuma; kako za sebe ne traži ništa što ne traži i za ostale stanovnike BiH te kako u konačnici nije separatistička. S druge strane, stalno se dokazuje bošnjačkoj politici kao konstruktivna, kao politika koja želi funkcionalnu BiH, pokušavajući na tim osnovama pronaći zajednički jezik s političkim Sarajevom.

Dužnosnici Republike Hrvatske nikad neće propustiti priliku istaknuti kako je BiH mjesto u EU i NATO-u, kako je Hrvatska najveći trgovinski partner BiH, kako u potpunosti i nedvosmisleno poštuje teritorijalni integritet i suverenitet BiH itd. Zauzvrat, Sarajevo ih uvlači u narativ o “dvostrukoj agresiji na BiH”.

Hrvatska politika, u prvom redu Hrvatski narodni sabor, bi trebala preispitati svoje politike. Potpuno je jasno, i to već duže vremena, kako od izmjena Izbornog zakona sukladno presudama Ustavnoga suda BiH i Europskog suda za ljudska prava nema ništa. Izvjesno je kako će se u sljedeći izborni ciklus ući s postojećim Izbornim zakonom koji omogućava pojavu fenomena Komšić kao i da će se taj fenomen pokušati spustiti na niže razine, prvenstveno u Dom naroda Parlamenta FBiH. Izvjesno je i kako Sarajevo ide u novi projekt platformaškog tipa na razini Vlade FBiH.

Te procese bošnjačka politika teško može zaustaviti sve i da hoće jer se 25 godina u bošnjačkoj javnosti gradila klima sotonizacije svega hrvatskog (i srpskog). Svaki bošnjački političar koji bi odstupio od stvorenog narativa, bio bi ekspresno politički eliminiran.

Komšić je dobio 200.000 glasova na brutalnoj sotonizaciji Hrvata, okretanju mitraljeza ka (zapadnom) Mostaru, pozivima na ubojstvo Dragana Čovića i silovanje Kolinde Grabar-Kitarović, prijetnjama slanjem vehabija da unište turističku sezonu na Jadranu. Kasnije se čak i kardinala Vinka Puljića etiketiralo fašistom. Hrvatski novinari i intelektualci se više ni ne osvrću kad ih se etiketira kao “UZP-ovce”, hrvatski političari više ni nemaju pristup sarajevskoj javnosti, hrvatska kultura etiketira se provincijskom…

Hrvati stoga trebaju sami sa sobom raščistiti hoće li graditi BiH u kojoj neće biti Hrvata ili će se po svaku cijenu boriti za samobitnost i suverenitet samih sebe kao naroda. Ako je BiH okvir u kojem će kao narod propasti, onda moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da to promijene. Doslovno sve, pa i izlazak iz BiH.

U takvom scenariju mora se biti spreman i na veliku žrtvu, a upravo je žrtvovanje zadnja stvar na koju su Hrvati spremni, kako politika tako i narod. No, bez žrtve nema ni slobode.

 

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara